Što je epistemička nepravda? Dodatni tereti ionako isključenih i ranjivih skupina

Nevjerovanje svjedočanstvima depriviranih skupina, ili još gore – neprepoznavanje da se uopće radi o neprihvatljivom tretmanu, ne može se svladavati tako da se jednostavno inzistira na pravednijem tretmanu. Potrebne su institucionalne promjene, piše Hana Samaržija

• Naslovna ilustracija: Miranda Fricker i naslovnica njezine knjige (1000-Word Philosophy)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Gotovo svaka žena, osoba druge rase, otvorena pripadnica ili pripadnik etničke, seksualne, rodne ili religijske manjine ili stanovnica ili stanovnik provincijskih i ruralnih krajeva u nekom su se trenutku zatekli u okolnosti da se njihov glas u raspravi jednostavno – ne čuje. Televizijski programi obiluju fingirano objektvnim emisijama gdje paneli bijelih i heteroseksualnih muškaraca raspravljaju o abortusu, politikama zaštite žena od obiteljskog nasilja i silovanja u braku te siromaštvu uzrokovanom rastućom inflacijom. Isključivo temeljem predrasuda o identitetu epistemičkog agenta njihovi ih sugovornici počinju percipirati kao epistemički nepouzdane ili nekompetentne konverzacijske partnere. Fenomen nije rijedak ni nezabilježen u znanstvenoj literaturi. Socijalna epistemologinja Miranda Fricker 2006. godine, u kratkom i relativno slobodnim stilom pisanom časopisnom članku, ocrtala je iz angloameričke perspektive skicu sociopolitičkog problema koji je nazvala epistemičkom nepravdom: nepravednog manjka povjerenja ranjivim društvenim skupinama te proporcionalnog viška vodećoj grupi bijelih i heteroseksualnih muškaraca.

Fricker je svoj grubo ilustrirani koncept raščlanila i kauzalno protumačila u sljedeće godine objavljenoj knjizi, Epistemička nepravda: moć i etika znanja, gdje korijene epistemičke nepravde pronalazi u kolektivnoj društvenoj imaginaciji, cjelovitom znanju neke zajednice, uključujući dijeljene predrasude, stereotipe i pretpostavke koje zajednički vezujemo uz partikularne društvene skupine. Žene su, tako, primjerenije za brižnu skrb o djeci i kućanstvu, poslove vezane uz djecu i čišćenje te poslove koji zahtijevaju mnogo decentne društvene interakcije nego za znanstveni ili intelektualni rad, a crnci i latino Amerikanci nepouzdani su te lažljivi. U istom duhu, Balkanci su slabo obrazovani, grubi i prosti, sjevernjaci afektivno hladni i nedruštveni, homoseksualci i transseksualci hiroviti i perverzni, protestanti frigidni, a muslimani stalna prijetnja neliberalnim terorom. Budući da svoje tumačenje društva automatski crpimo iz ovog očito stereotipima prožetog i predrasudnog intelektualnog bazena, i inače ranjive te društveno marginalizirane skupine zakidamo za epistemičko povjerenje koje svojim iskazanim zaslužuju.

Premda je Fricker tvrdila da pripisivanje povjerenja nije igra nulte sume, budući da povjerenje nije fizički resurs koji se može iscrpiti, filozof Jose Medina dodao je da je svaki manjak povjerenja pripisan ranjivom pojedincu obično praćen proporcionalnim viškom povjerenja epistemički dominantno situiranoj društvenoj skupini. Ako nam je oko nekog pitanja o kojem smo neznalice potrebna stručna pomoć te ako tu pomoć ne želimo od skupina prema kojima gajimo identitetske predrasude, naravno da ćemo se obratiti prvom heteroseksualnom, imućnom bijelom muškarcu iole upoznatom s danom temom.

Svaki manjak povjerenja pripisan ranjivom pojedincu obično je praćen proporcionalnim viškom povjerenja epistemički dominantno situiranoj društvenoj skupini. Jose Medina

Fricker je razlikovala dvije vrste epistemičke nepravde: testimonijalnu – ili, jasnije, nepravdu procjene svjedočanstva – i hermeneutičku epistemičku nepravdu. Većina navedenih primjera, kad nečije svjedočanstvo ili drugi verbalni epistemički doprinos: pitanje, komentar ili mišljenje, kako je dodao Christopher Hookway, odbacimo zbog njihovog nama nemilog identiteta, riječ je o epistemičkoj nepravdi procjene svjedočanstva. Fricker se vjerojatno opredijelila za pomalo neobični termin testimonijalne nepravde jer njezin krunski primjer tog sociopolitičkog problema dolazi iz književnosti, iz prizora nepravednog suđenja crncu Tomu Robinsonu u romanu Ubiti pticu rugalicu. Robinson je u romanu lažno optužen da je pretukao i pokušao silovati siromašnu bijelu ženu, iako se u zbilji on njoj dopadao i ona se njemu nabacivala, a pretukao ju je tako nedoličnim ponašanjem poniženi otac. Porota sačinjena isključivo od predrasudama opterećenih bijelaca nije bila sposobna pojmiti uvjerljivu obranu njegovog nerasističkog bijelog odvjetnika. U tom primjeru, doista je riječ o nepravdi pogrešnog i tendencioznog primanja Robinsonovog svjedočanstva o činu nasilja koji je predmet suđenja. U drugim bi slučajevima vjerojatno bilo intuitivnije govoriti o, recimo, komunikacijskoj epistemičkoj nepravdi. No, bez obzira kako se službeno zvala, Fricker je krivnju za testimonijalnu nepravdu pripisala individualnom epistemičkom agentu koji je nositelj toliko snažnih predrasuda prema drugom i drugačijem da ga nije kadar pojmiti kao ljudsko biće čiji su epistemički kapaciteti proporcionalni njihovom doprinosu. Epistemička šteta koja tada nastaje zapravo je dvojaka: pripadnici ili pripadniku marginalizirane društvene skupine oduzet je status punopravnog epistemičkog subjekta kadrog ponuditi nešto komunikacijski vrijedno, a osoba koja zakida za povjerenje gubi priliku naučiti nešto novo i možda vrlo korisno.

Primjer hermeneutičke epistemičke nepravde je silovanje u braku koje dugo uopće nije bilo prepoznato kao problem

Druga vrsta hermeneutičke epistemičke nepravde nešto je složenija i u većoj mjeri strukturalna. Tada govorimo o slučajevima kad marginalizirana skupina proživljava različite oblike neugode i nepravde koji još nisu imenovani u kolektivnoj imaginaciji, pa ne može ni artikulirati svoj problem ili zatražiti njegovo razrješenje. Fricker govori o ženama koje su proživljavale seksualno zlostavljanje na radnom mjestu prije no što je ono prepoznato kao stvarna i raširena društvena boljka, a kao formu zlostavljanja prepoznale su ga tek nakon što su se počele okupljati na seminarima i grupnim terapijama. Suvremeniji su primjer biseksualci i homoseksualci koji jednostavno nisu znali što ih u popularnoj kulturi toliko grebe prije uspostave pojma heteronormativnosti, kulturne percepcije heteroseksualne privlačnosti kao generičkog i paradigmatskog oblika ljubavi. Možemo govoriti i o, recimo, silovanju u braku ili u višegodišnjoj vezi, jer dugo nije bilo prepoznato da se pristanak na seks u odnosu gdje se on tipično podrazumijeva smije i uskratiti, a prisila na seks tada predstavlja jednako brutalno silovanje kao i ono izvan romantičnog odnosa. Postoje i manje malevolentni primjeri, poput patronizirajućeg muškog pametovanja (mansplaining), muškog načina raširenog sjedenja u javnim prostorima kojim zauzimaju previše mjesta (manspreading) ili predrasuda prema starijim osobama kao inherentno dementnim (ageism). Medina, inače jedan od urednika vodećeg Routledgeovog zbornika o epistemičkoj nepravdi, predložio je i ekstremnu inačicu hermeneutičke nepravde, hermeneutičku smrt, koja nastupa kad pripadnici marginalizirane društvene skupine sebe ne mogu ni konstituirati kao društvene subjekte zbog potpunog izostanka njoj ili njemu sličnih u kulturnoj imaginaciji zajednice.

Za razliku od testimonijalne nepravde, krivac za hermeneutičku nepravdu za Fricker nije individua koja ne razumije koju vrstu bezimenog problema marginalizirani subjekt proživljava, nego čitavo društvo koje strukturira kolektivnu epistemičku imaginaciju. No, kao i kod testimonijalne nepravde, korijenje hermeneutičke nepravde leži u identitetskim predrasudama: u činjenici da društvo jednostavno nije briga što žene te rasne, etničke i rodne manjine imaju za reći, a kamoli na kakvu se neimenovanu boljku imaju požaliti. Dakle, pravi krivac za hermeneutičku nepravdu su, rječnikom Melinde Fricker, hermeneutičke lakune ili hermeneutičke rupe, prazni prostori kolektivne epistemičke imaginacije tamo gdje bi trebala biti iskustva marginaliziranih društvenih skupina.

Gaile Pohlhaus zapazila je da su slučajevi stvarne hermeneutičke nepravde – kad pojedinci zbilja ne znaju što im se to uopće događa i za to nemaju nikakav naziv – izuzetno rijetki. Prema Pohlhaus, ugrožene skupine problem prepoznaju i imenuju unutar svoje grupe, no dominantno situirani epistemički agenti – i prvenstveno oni koji beneficiraju od zamućenosti ili nepostojanja primjerenih pojmova – potom ih odbiju naučiti, a uočeni problem ispravno adresirati. Pohlhaus je ovu treću vrstu epistemičke nepravde nazvala voljnim hermeneutičkim neznanjem. Iz šire perspektive, čini se da argumenti Gaile Pohlhaus imaju primat nad pojednostavljenom inačicom Melinde Fricker. Čak je i krunski primjer Melinde Fricker zapravo slučaj voljnog hermeneutičkog neznanja: jednom kad su žrtve tada neimenovanog seksualnog uznemiravanja počele međusobno razgovarati, formirale interesnu skupinu i okupile se na samo nekolicini seminara, gotovo su automatski zaključile da je riječ o uznemiravanju, a potom i uznemiravanju čiji je specifikum da je seksualno. Muškarci koji su tada – šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća – svoje tajnice i asistentice tako neprimjereno tretirali, odbili su spoznati njihovu perspektivu na takvo ponašanje, njihov otpor odbacili kao frigidnost ili nerazumijevanje šale i aktivno odbili naučiti nešto o tuđem hermeneutičkom gledištu.

Voljno neznanje. Gaile Pohlhaus (Miami University)

Ova rasprava, dakako, otvara pitanje bi li definicija hermeneutičke nepravde, koja prema trenutnom opisu doista jest izuzetno rijetka, jednostavno trebala biti zamijenjena definicijom voljnog hermeneutičkog neznanja, koje je nezgrapniji koncept. Otvara i problematiku jesu li svi iz izvorne hermeneutičke nepravde izvedeni pojmovi i rasprave – poput Medinine mukom konceptualizirane hermeneutičke smrti – puke akademske izmišljotine neutemeljene u iskustvima stvarnih marginaliziranih skupina u stvarnom društvenom svijetu.

U potrazi za panacejom za obadva – ili, primivši Pohlhausinu kritiku, sva tri – oblika epistemičke nepravde, Fricker se okrenula podnaslovu svoje knjige, etici znanja i epistemologiji vrlina. Epistemologija vrlina je, inače, bila jedna od prvih ekspanzija tradicionalno solipsističke analitičke epistemologije, a suhoparni fokus na istinitost neke propozicije smijenila je fokusom na vrline – ili poroke – epistemičkog agenta, poput znatiželje, odgovornosti, pažljivog razmatranja argumenata i dokaza te želje za učenjem. Kao prvo, lijek za testimonijalnu nepravdu je vrlina testimonijalne pravednosti, naša hipotetska sposobnost da svaki iskaz ocijenimo u skladu s njegovom stvarnom epistemičkom vrijednosti, a ne s urođenim društvenim identitetom osobe koja ga je izgovorila. Prema Fricker, vrlinu testimonijalne pravednosti možemo vježbati poput mišića, na vrijeme prepoznavajući svoje predrasude i zatirući ih prije nego što povrijedimo ranjivu govornicu ili govornika.

Ako vam ovo zvuči pomalo nerealno, niste jedini, no najbolje tek dolazi, jer vrlina hermeneutičke pravednosti od pogrešivih i nesavršenih epistemičkih agenata iz stvarnoga života traži još više kognitivnog angažmana. Hermeneutička pravednost traži da marginalizirane govornike slušamo s osobitom pozornošću kad govore o svojim neugodnim iskustvima, znajući da je vrlo vjerojatno da za njihove poteškoće još ne postoji prikladan termin, ili da razvijemo osobitu prijemčivost za njihove možda neobične naglaske ili moduse govora.

Budući da je od stvarnih ljudi, preokupiranih svojim osobnim problemima i teškoćama, vjerojatno pretjerano ambiciozno očekivati stalan i intenzivan kognitivni angažman oko epistemičke nepravde, kolege Elizabeth Anderson, Ivan Cerovac, i ja u časopisu Social Epistemologyju, založili smo se za institucijski pristup rješavanju problema epistemičke nepravde. Kolega Cerovac i ja argumentirali smo da je zakidanje manjinskih skupina poput crnaca i latino Amerikanaca za povjerenje katkad epistemički opravdano uslijed lošije obrazovne infrastrukture i getoizacije, no nipošto i pravedno, što univerzalni pristup besplatnom i kvalitetnom primarnom, sekundarnom i tercijarnom obrazovanju čini fundamentalnim preduvjetom epistemičke pravednosti. Institucionalni pristup epistemičkoj nepravdi olakšava i zadatak prosječnih epistemičkih agenata: primjerice, umjesto da od ljudi očekujemo da zatru sve svoje predrasude, prijave za posao i znanstvene članke lakše je anonimizirati. Što se tiče hermeneutičke nepravde i voljnog hermeneutičkog neznanja, hermeneutičke rupe postupno možemo popuniti poticanim uključivanjem – inačicom afirmativne akcije – marginaliziranih skupina u kolektivne epistemičke aktivnosti gdje se značenja proizvode, poput popularne i visoke kulture, novinarstva, prava i politike.

Testimonijalna i hermeneutička nepravda liječnika prema pacijentu. Ian James Kid

Od 2006. godine, koncept epistemičke nepravde nadišao je područje socijalne epistemologije i upotrebu pronašao i u drugim disciplinama, poput (potaknuti radovima Iana Jamesa Kidda), opće medicine i psihijatrije. Liječnik koji pacijentu ne vjeruje o intenzitetu njegovih simptoma prema njemu je testimonijalno nepravedan, a ako to čini potaknut i manjinskom pripadnošću pacijenta, sudionik je i tradicionalne epistemičke nepravde. Ako se pacijent nalazi u poziciji da zbog bolova ili prirode oboljenja nije kadar jasno artikulirati svoje stanje, može postati i žrtvom hermeneutičke nepravde liječnika ili liječnice koji ne ulažu dodatni trud razumjeti ih.

Isto, no češće i snažnije, vrijedi za nevidljive psihijatrijske bolesti o kojima uvid liječnici mogu dobiti samo od pacijenata, no u psihijatriji je češća hermeneutička nepravda jer psihijatar ili psihijatrica zbog manjka vlastitog iskustva s danom bolešću – teškom kliničkom depresijom, bipolarnim poremećajem, šizofrenijom, post-traumatskim stresnim poremećajem ili poremećajima prehrane – jednostavno ne mogu razumjeti te odbacuju perspektivu pacijenta ili pacijentice.

Mogli bismo raspravljati o rubnim slučajevima, no u konačnici bismo došli do zaključka da jednostavno nije riječ o epistemičkoj nepravdi. Zamislimo dva hipotetska epistemička okoliša bankara ili poduzetnika. U jednom, oni su uspješni, visokoobrazovani i društveno korisni pojedinci kojima valja vjerovati, a čija mišljenja vrijedi saslušati. U drugom, grupa slušatelja niže klase dolazi do zaključka da su bankarice i poduzetnici lopovi koji inherentno lažu. No, je li ovo slučaj epistemičke nepravde? Nije, jer je procjena siromašnije skupine prvenstveno etička: budući da bankari beneficiraju od kamata, a poduzetnici gomilaju novac kako bi gradili vikendice gdje neće boraviti i kupovali jahte kojima neće ploviti dok njihovim sugrađanima manjkaju temeljne životne potrepštine, njihovi su grijesi iznad svega moralni. Ambigvitet ovakvih slučajeva uvelike je krivnja i samih socijalnih epistemologa koji su u početku govorili o epistemičkoj nepravdi, jer su epistemičke i etičke procjene jednostavno trpali u istu stereotipima prožetu kašu. U svakom slučaju, dug je put izgradnje institucija koje te nepravde mogu ublažiti.