Što je hrabrost? Sposobnost za nijansu nužna je da bi se spasili.

U knjizi "Hrabrost je u nijansi" Jean Birnbaum, istražujući mogućnosti za suočavanje sa svijetom sve izraženijeg fanatizma i netolerancije, poziva u pomoć Camusa, Orwella, Arendt, Arona, Barthesa, Bernanosa, Tillion. Piše Zdenko Duka.

• Naslovna fotografija: Jean Birnbaum (Librarie Mollat / YouTube)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

„Gušimo se među ljudima koji misle da su apsolutno u pravu“, govorio je nekoć veliki Albert Camus (1913-1960). Danas je, čini se, ignoriranje protivnog mišljenja još izražajnije i češće. Jean Birnbaum (1974), francuski novinar (radi u pariškom Le Mondeu, od 2011. godine uređuje njegov dodatak posvećen knjizi „Les Monde des livres“), esejist i kulturnjak napisao je veliki esej naslovljen „Hrabrost je u nijansi“, motiviran društvenom atmosferom koju ponajbolje reprezentiraju društvene mreže koje su „postale fronta na kojoj je borba zamijenila raspravu: u strahu da ne naiđe na osporavatelja, svatko će radije progoniti stotinu neprijatelja“. Birnbaum ocjenjuje da je na društvenim mrežama vrlo brzo uznapredovala propaganda, uvrede se izmjenjuju s klevetama, grupiraju se i jačaju zajedničke predrasude a netrpeljivost, pa i isticanje ekstrema, nisu se ograničili samo na prostor društvenih mreža ili na područje medijskih prepirki.

U svoje prve dvije knjige Birnbaum je, kaže, htio “okrenuti zrcalo”, nije želio izvana suditi, nastojao se ne prikloniti se jednoj strani.

U dvije svoje prve knjige koje je izdao u Francuskoj „Religijska tišina. Ljevica naspram džihadizma“ te „Religija slabih. Što džihadizam govori o nama?“, kako objašnjava, htio je „okrenuti zrcalo“, nije želio izvana suditi, nastojao je ne prikloniti se jednoj strani, bilo je važno čuti što džihadisti govore i ne gledati na njih samo kao na luđake i barbare. „Trebalo je, dakle, više ili manje uspješno, istaknuti pravo na nijansu. Uz opasnost da ćemo tako protiv sebe okrenuti dogmatske umove svih usmjerenja“.

Za knjigu „Religija slabih. Što džihadizam govori o nama?“ 2019. godine dodijeljena mu je 17. Montaigneova nagrada grada Bordeauxa. Poznato je da je Michel de Montaigne (1533-1592) začetnik esejističke proze.

Riječ “iznijansiranost” za Birnbauma znači kritičku slobodu, nepripadanje krdu, ne znači slabost nego proizlazi iz hrabrosti. (TIM press)

„Hrabrost je u nijansi“ koja je u Francuskoj izdana 2021., prva je Birnbaumova knjiga prevedena na hrvatski (prevela ju je Dubravka Celebrini), a ove godine izišla je u izdanju TIM pressa. „Iznijansiranost“ ključna je riječ knjige i za Birnbauma ona znači kritičku slobodu, nepripadanje krdu, ne znači slabost nego, naprotiv, proizlazi iz hrabrosti, a uvjeren je da „knjiga, drevna tradicija knjige, predstavlja najsigurnije utočište za iznijansiranost.“ Iako, postoji i gomila neprijepornih knjiga i cijele knjižnice fanatičnih djela.

Moć iznijansiranosti najbolje se razvija u knjigama na razmeđu književnosti i filozofije – u esejima. Esej ne podnosi zatvorenost, upućen je na traganje a jezik mišljenja ne odvaja od osjećaja. „To je tekst koji, doslovno, pokušava (essaie, franc.), pipka, iskušava nešto i čija snaga nije u tome da odreže, nego da kroči suprotnim područjima gdje priznavanje naših neizvjesnosti hrani potragu za istinom“, objašnjava Birnbaum.

Zato „poziva u pomoć intelektualce i pisce koji su proslavili heroizam umjerenosti“, koji se nisu zadovoljili da jednu ideologiju suprotstave drugoj, jedan slogan drugome: Alberta Camusa, Georgea Orwella (1903-1950), Hannah Arendt (1906-1975), Raymonda Arona (1905-1983), Rolanda Barthesa (1915-1980), Georgesa Bernanosa (1888-1948), Germaine Tillion (1907-2008) čija se hrabrost, piše Birnbaum, pokazivala kako u životu tako i u knjigama. Mogli su tu biti i neki drugi pisci i intelektualci ali su Birnbaumu ovi omiljeni i oni, po njemu, mogu pomoći da izdržimo i da se održimo i u teškim vremenima.

Albert Camus je 1955. u Ateni europsku civilizaciju, u predavanju o njezinoj budućnosti, nazvao „u prvom redu pluralističkom civilizacijom“ a u kojoj živo mnoštvo mogućnosti treba onemogućiti prevlast samo jedne istine. „Taj pluralizam koji je uvijek bio temelj europskog pojma slobode čini mi se najvažnijim doprinosom naše civilizacije. Upravo je on danas u opasnosti i upravo njega treba nastojati sačuvati“, kazao je tada. A Europa za njega nije ni „teritorijalna realnost ni plemenski podatak, to je moralna odluka“.

­
Camus je “progresivnim” intelektualcima upućivao dvije zamjerke – da imaju namjeru društvenu zbilju umetati u teoretski okvir, te da odbijaju prihvatiti da njihov protivnik može imati pravo.

Camus koji je rođen u Alžiru, primljen je 1935. godine u Komunističku partiju ali je već poslije dvije godine isključen zato jer je branio alžirske borce za nezavisnost. Tada piše da želi izbjeći lažni idealizam i da nikad neće pristati da između života i čovjeka stavi svezak „Kapitala“. Okarakteriziran je ubrzo kao „trockistički agent provokator“, a on je „progresivnim“ intelektualcima upućivao dvije glavne zamjerke – da imaju namjeru društvenu zbilju umetati u teorijski okvir te da odbijaju prihvatiti da njihov politički protivnik može imati pravo. Onaj tko se suočava s vlastitim sumnjama nije mlakonja ni kukavica nego je karakteran čovjek.

Nadmeni umovi misle da sve znaju, a militantni da im je sve dopušteno. A Camus je za etiku umjerenosti, poklonik je stare grčke etike.

Da bi postojala, iznijansiranosti je potreban slobodan jezik. Ne misli tako samo Albert Camus, nego i svi drugi autori koje u ovoj knjizi Jean Birnbaum prezentira. Teror i propaganda duboko su izokrenuli jezik, smatra Camus po završetku okupacije Francuske, pa piše u „Combatu“, glasilu pokreta otpora, da će „ova zemlja i ovaj svijet biti spašeni tek kad budu definirali svoj jezik i svoj rječnik…“

U totalitarnom društvu kontrolira se rječnik. Britanski pisac George Orwell u svom proročanskom antitotalitarističkom romanu „1984.“ prokazuje „novogovor“ koji zabranjuje nepoćudne riječi, počevši s onima koje omogućuju iskazivanje kritike i kompleksnosti. Orwell piše u članku „Politika i jezik“ 1946. godine da se ne bi iznenadio da su se njemački, ruski i talijanski jezik pogoršali u posljednjih 10-15 godina pod učinkom diktature. „Govoriti o slobodi ima smisla samo pod uvjetom da se ljudima kaže ono što ne žele čuti“, sjajna je Orwellova izreka.

U „1984.“ glavnog junaka Winstona Smitha režim će lišiti mogućnosti ne samo da piše, nego i da osjeća. U svijetu Big Brothera nema prostora ni za istinite činjenice ni za autentične osjećaje. U totalitarnom društvu iskrenost je nezamisliva.

Orwell se u španjolskom građanskom ratu borio na strani republikanaca i napisao o tome knjigu „Kataloniji u čast“. Gnjevan je zbog stava staljinističkih vlasti i staljinista koji su doprinijeli padu republikanske Vlade. Anarhisti. Trockisti i drugi borci koji su kritizirali službenu liniju republikanske Vlade tretirani su kao agenti u službi fašista. Opravdanje je bilo da se Republika bori da preživi i da bi otvoreno izvještavanje o unutarnjim svađama „zapravo značilo davanje oružja u ruke profašističkom tisku“, piše Orwell. Ističe da je jedna od najtužnijih posljedica tog rata bila ta što je shvatio da je ljevičarski tisak jednako lažljiv i nepošten kao desničarski.

Birnbaum zaključuje: „Ovdje se ključna formula, ona čija moć zastrašivanja nije ništa izgubila ni do današnjih dana, može sažeti u četiri riječi: „raditi u nečiju korist“. Na intelektualnoj pozornici, kao i u borbenoj areni, ona svaku oporbu svodi na izdaju“.

­
Za Hannah Arendt, totalitarno iskustvo je iskustvo zamrznutog jezika.

„Pročitala sam njegovo policijsko ispitivanje, a to je 3600 stranica, vrlo pozorno, i ne bih znala reći koliko sam se puta nasmijala, glasno nasmijala“, piše Hannah Arendt o ispitivanju nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna. Reportažu iz 1963. godine za The New Yorker o suđenju Eichmannu Arendt je napisala u podrugljivom tonu, tekst ne opisuje zločinca toliko kao krvoločno čudovište nego više kao grotesknog klauna. Autorica „Izvora totalitarizma“  formulacijom o „banalnosti zla“, izazvala je bezbroj polemika. Birnbaum tumači da se možda ne odnosi toliko na pojedince koliko na njihov govor: „Čovjek zla govori samo banalnosti; Eichmann je ‘nesposoban izgovoriti rečenicu koja nije neki klišej’.“ Za Arendt totalitarno iskustvo je iskustvo zamrznutog jezika: Njime se uvodi ozračje terora, gdje vlast svakog pojedinca prisiljava da postane krvnik, zabranjujući bilo kakvo uvjerenje dostojno da se takvim nazove, „bilo kakvu odluku savjesti“.

Za Hannah Arendt nema mišljenja bez dijaloga s drugima i, za početak, sa samim sobom. Život bez prijatelja za nju nije vrijedan življenja, opisuje Birnbaum. „Problem, osobni problem nije toliko bilo ono što su činili naši neprijatelji, koliko ono što su činili naši prijatelji“, piše Arendt. Prijatelji joj nisu bili (samo) oni s kojima se slagala u stavovima. Po njezinom shvaćanju, piše Birnbaum, sigurnost intelektualnih „sekti“ mnogo manje prosvjetljuje od „neizvjesne, treperave i često slabe svjetlosti“ dragih ljudi.

Književnost je za Rolanda Barthesa, a prihvaća i Birnbaum, „učiteljica nijansi“. A esej je književni rod koji najviše uvažava nijanse. Barthes veliki ciklus Marcela Prousta „U potrazi za izgubljenim vremenom“ naziva i romanom i esejom u isti mah. Pisanje je slobodno, pitanje forme je otvoreno, a književnost najbolje može osvijetliti složenost zbilje. Barthes se cijeli život borio protiv tiranije stereotipa. Kada je 1974. s nekoliko kolega književnika bio u posjetu Kini zapisao je da ga je slavodobitna ideologija tjerala na povraćanje.

Georges Bernanos je konzervativni, katolički pisac, po političkoj kulturi daleko od Camusa i Orwella, ali je odmah 1940. napao francusku kolaboraciju i višijevsku izdaju. A još ranije 1938. u Svjedočanstvu o španjolskom građanskom ratu „Velika groblja pod mjesecom“ zgrozio se nad zločinima generala Franca i njegovih suradnika svećenika.

Jean Birnbaum smatra da književnost može najbolje srušiti binarnu logiku, može osujetiti manihejsko rezoniranje koje čovječanstvo dijeli na prijatelje i neprijatelje, „književnost je čuvarica beskonačne pluralnosti kojom se odlikuje naš položaj: to je uvjerenje što ga dijele autori zastupljeni u ovoj knjizi“, piše on. To su autori odbijaju razdvojiti znanost od književnosti, potragu za istinom od uživanja u tekstu.

Na kraju Birnbaum poručuje da je knjigom želio omogućiti da se čuje mala skupina odvažnih umova lišenih svakog fanatizma, koji su pristali živjeti u kontradikciji i opredijelili se za razmišljanje umjesto za mržnju. I uz nadu na obzoru da obnovimo krhko nasljeđe i damo mu snage da širi ustrajnu želju za suočavanjem i korektnim ponašanjem.

Ova važna knjiga Jeana Birnbauma napisana je zanimljivo, s mnoštvom citata i biografskih detalja o pisacima i intelektualacima na koje se referira, a tema gotovo da i ne može biti suvremenija. Ne samo da mnogi nisu spremni saslušati i uvažiti mišljenje koje je oprečno njihovome, pa i priznati da taj netko može biti u pravu. Ili da je istina negdje po sredini. Danas mnogi nisu spremni priznati ni dokazane znanstvene činjenice jer i zatucani samozvanci i neznalice dobivaju (demokratski, doduše) svoj prostor i omogućuje im se da šire neistine kao da su istine, te privlače poklonike. Fundamentalisti svih boja i vjera napreduju, općenito, nekontrolirani šovinizam i mržnja opet caruju.

I da se ne lažemo, veliki, i to onaj najrazvijeniji dio svijeta i čovječanstva je danas jako blizu Trećeg svjetskog rata. Nećemo sada, naravno, ulaziti u razloge za to. Ovog puta bi moglo biti najgore. Razum, opći dogovor, tolerancija, odustajanje od ratoborne isključivosti, stavljanje sebe u kožu ili u cipele onog drugog (kojeg zovemo neprijateljem!), sposobnost razumijevanja strahova tog našeg neprijatelja, odricanje od dominacije i svakako – sposobnost za nijansu, to je ono što je nužno kako bi se spasili.