Stogodišnjica Komunističke partije Kine. Je li novi Hladni rat način da je se zaustavi

U povodu nedavno obilježene i proslavljene 100. obljetnice osnutka Kineske komunističke partije, Božo Kovačević opisuje iskušenja s kojima se suočila u prošlosti, postignuća koja su svrstala Kinu na drugo mjesto najvećih svjetskih ekonomija, a posebno izazove s kojima je danas suočava Zapad koji se nakon izbora predsjednika Bidena ponovo ujedinjuje pod američkim vodstvom.

• Naslovna ilustracija: Snimka proslave 100. obljetnice osnutka Komunističke partije Kine na Nacionalnom stadionu u Beijingu (Foto:Xinhua)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Premda dokumenti pokazuju da je Komunistička partija Kine osnovana 23. srpnja 1921. godine, službena verzija partijske povijesti, utvrđena u vrijeme Mao Zedonga, tvrdi da se to dogodilo 1. srpnja. Za današnje vladare u Kini Komunistička partija tvorac je kineskog ekonomskog čuda, pronositelj modernizacije i blagostanja za kinesko stanovništvo i jamac održanja povijesnog kontinuiteta kineske države započetog s dinastijom Xia 2070. godine prije naše ere. Za osnivače je Komunisitčka partije Kine bila ispostava Kominterne koja je na ostvarivanju ideje svjetske revolucije trebala raditi u skladu s uputama iz Moskve, prijestolnice Sovjetskog Saveza i središta svjetskog komunističkog pokreta.

Kako su vlastodršci u Kremlju sve sebi vjerne nacionalne komunističke partije instrumentalizirali za ostvarivanje ekonomskih i geopolitičkih interese sovjetske države, to su učinili i s Komunističkom partijom Kine. U interesu je sovjetske države bila suradnja s kineskim vlastima pa je Staljin primoravao kineske komuniste na suradnju s Kuomintangom, vladajućom nacionalističkom strankom. Ali organizirani progoni komunista koje je provodio lider Kuomintanga Chiang Kai-shek, kao i neskrivene ambicije komunista da preuzmu vlast, već potkraj dvadesetih godina doveli su do otvorenog građanskog rata.

Japanska okupacija dijelova teritorija Kine i Drugi svjetski rat djelomično su približili Kuomintang i Komunisitčku partiju, ali trajnog mira između njih nije moglo biti. Rat Kuomintanga i Komunističke partije Kine nastavljen je nakon završetka Drugog svjetskog rata i okončanja japanske okupacije. Kineski građanski rat završen je 1949. godine bijegom Chiang Kai-sheka na Tajvan i ulaskom komunističkih oružanih snaga, pod vodstvom generalnog sekretara Mao Zedonga, u Peking.

Chiang Kai-shek i Mao Zedong prije krajnjeg zaoštravanja neprijateljstva

Kako je Zapad podržavao Chiang Kai-sheka, a Staljin je u vrijeme Drugog svjetskog rata po svaku cijenu htio održati antihitlerovsku koaliciju a kasnije ne izazivati gnjev Amerike koja je od 1945. godine raspolagala nuklearnim oružjem, Mao Zedong je svoju revoluciju proveo bez izravne sovjetske podrške. To je, kao i u slučaju jugoslavenskog komunističkog vođe Josipa Broza Tita, rezultiralo nepovjerenjem sovjetskog lidera Staljina. Premda su i Mao i Tito bili uvjereni lenjinisti-staljinisti, oni su se kao uspješni vojskovođe i karizmatični nacionalni politički lideri znatno razlikovali od Staljinovih marioneta u zemljama Istočne Europe koje je on postavljao i svrgavao s vlasti. Jednostranačke diktature u tim dvjema zemljama imale su obilježja kojima su se razlikovale od sovjetskog uzora. Jugoslavija i Kina razvile su svaka svoju verziju socijalizma-komunizma. To je, unatoč deklariranoj privrženosti istim marksističkim idealima, rezultiralo sukobima sa Sovjetskim Savezom na partijskoj i na državnoj razini.

Kineski komunisti su pod državnu vlast vratili područja koja su bila pod japanskom okupacijom te one dijelove teritorija bivšeg carstva na kojima su bile proglašene nacionalne države Tibet i Xinjiang.  Hong Kong, koji je bio pod engleskom upravom, nisu u prvi mah uspjeli vratiti pod kineski suverenitet, ali su to učinili 1977. godine postigavši sporazum s Ujedinjenim Kraljevstvom.

Prilikom osnivanja Ujedinjenih nacija 1945. godine Kinu je predstavljala Chiang Kai-shekova vlast. Nakon njegova bijega na Tajvan, ondje uspostavljena Republika Kina bila je priznata kao članica Ujedinjenih nacija, a ne Maova Narodna Republika Kina. Tek međusobnim priznanjem i uspostavom diplomatskih odnosa Washingtona i Pekinga 1979. godine Narodna Republika Kina postaje članica UN-a i stalna članica Vijeća sigurnosti. Ali Tajvan, koji je tada izgubio status međunarodno priznate države, ostaje de facto samostalan unatoč tome što je nizom zajedničkih američko-kineskih izjava utvrđeno da je taj otok dio Narodne Republike Kine. Neprestano intenziviranje prijepora oko tog otoka u Južnom kineskom moru, mogućnost izbijanja oružanog sukoba Kine i SAD-a čine sve vjerojatnijom. Komunistička partija Kine je, dakle, dočekala stogodišnjicu osnutka a da teritorijalni problem Tajvana nije riješila.

Dakako, obilježavanje stote obljetnice osnutka Komunističke partije Kine  povod je za podsjećanje na junačke žrtve u građanskom ratu i revoluciji te na uspjehe i zasluge koji su Kinu, koja je sredinu 20. stoljeća dočekala kao zaostala seljačka zemlja, doveli do današnjeg statusa druge najjače ekonomske sile svijeta. Činjenica da Sovjetskog Saveza nema već 30 godina te da je nestala i Jugoslavija kao svojevrsna alternativa sovjetskom modelu socijalizma današnju Kinu s njezinom jednostranačkom komunističkom vlašću čini najistaknutijim primjerom uspješne alternative liberalnoj demokraciji.

Kineska formula spajanja neoliberalne ekonomske doktrine s autoritarnom političkom vlašću omogućila je jedan on najspektakularnijih ekonomskih uzleta u povijesti. S 292 US$ GDP per capita 1981. godine Kina je dospjela do približno 11000 US$ 2020. godine. Oko 750 milijuna Kineza danas po potrošačkim aspiracijama i mogućnostima spada u kategoriju srednje klase.

Ukazujući na te nedvojbene uspjehe, kineska vlast sustavno prešućuje neuspjehe i promašaje koji su obilježili prvih 20 godina komunizma. Građanski rat koji je trajao od 1927. do 1949. godine i borba protiv japanske okupacije rezultirali su milijunima žrtava. No, neovisno o tome sam kineski  komunizam je i u mirnodopsko vrijeme neštedimice odnosio živote desetaka milijuna ljudi. Komunistička je partija 1958. godine odlučila otpočeti kampanju intenzivne industrijalizacije zemlje nazvanu Veliki korak naprijed. Cilj je bio dostići Veliku Britaniju po ukupnoj proizvodnji čelika. Seljacima je naređeno da u svojim dvorištima sagrade peći u kojima se od otpadnog željeza trebao proizvoditi čelik. Zbog prebacivanja na posao u toj ‘industriji’ seljaci su zanemarili rad na njivama. Proizvodnja hrane drastično je pala. Uz prirodne nepogode, Veliki korak naprijed doveo je do najveće i najkatastrofalnije gladi u 20. stoljeću. Encyclopedia Britannica navodi da je od 1959. do 1962. u Kini barem 20 milijuna ljudi umrlo od gladi. Stephen L. Morgan (2006) iznosi procjenu o 30 milijuna žrtava velike gladi, neki autori (Qian, Yared 2015: 1568) barataju brojem od 45 milijuna dok neki misle da je žrtava moglo biti čak 55 milijuna.

U okviru te kampanje, da bi se zaštitili prinosi, organizirano je istrebljenje ptica koje jedu žitarice. Obveza svakog Kineza bila je da nosi praćku i ubija vrapce i ostale štetočine. Pomor ptica doveo de do nekontroliranog razmnožavanja različitih insekata koji su u još većoj mjeri ugrožavali žitarice, ali i ljude. Premda je konstatirao da broj poginulih „gotovo sigurno Maovu Kinu čini najsmrtonosnijim režimom u povijesti“, Benjamin A. Valentino ipak smatra da su „namjerna ubojstva, čini se, odigrala relativno manju ulogu u kineskoj tranziciji prema komunizmu nego u Sovjetskom Savezu“. (Valentino 2004:177)

Peći za topljenje starog željeza. (Association for Asian Studies)

Jedna od politika njihovih prethodnika kojom se sadašnji kineski vlastodršci ne bi ponosili je, svakako, i Kulturna revolucija. Da bi suzbio utjecaj reformatora unutar Partije koji su se od samog početka protivili politici Velikog koraka naprijed i čija su se upozorenja pokazala opravdanima, Mao je 1966. pokrenuo kampanju ideološkog osvješćivanja i eliminacije kontrarevolucionarnih elemenata. Tek oporavljeno gospodarstvo opet je zadesilo nazadovanje uzrokovano voluntarizmom, a najkobnije posljedice osjetile su se na području obrazovanja, znanosti i kulture. U toj fazi državnog terora, koja je trajala od 1966. do 1969. godine, stradalo je oko dva milijuna ljudi.

Te dvije katastrofalne epizode bile su greške počinjene u procesu ostvarivanja povijesnih ciljeva Partije, ali nisu dovele u pitanje opravdanost tih ciljeva. Treća važna epizoda u povijesti komunističke vlasti u Kini je nasilno gušenje studentskih i inih prosvjeda 1989. godine, koje je kulminiralo masakrom na središnjem pekinškom trgu Tiananmen (Trg vječnog mira) 4. lipnja. Prosvjedi su trajali od sredine travnja, a obilježili su ih zahtjevi za demokratizacijom političkog života. Zanimljivo je da je tadašnji generalni sekretar KPK Zhao Ziyang došao među studente i podržao njihove zahtjeve. No,  ostali članovi vodstva, na čelu sa Deng Xiaopingom i drugim bivšim reformatorima i protivnicima Maovih radikalnih politika, odlučili su poduzeti odlučne korake i vojskom ugušiti prosvjede. Do danas nije poznat točan broj žrtava na Trgu vječnog mira. Zhao Ziyang bio je smijenjen i zatočen u kućnom pritvoru.

Dva i pol mjeseca kasnije u Poljskoj je formirana koalicijska vlada na čelu s dotadašnjim disidentom i opozicionarom Tadeuszom Mazowieckim. Bio je to uvod u pad Berlinskog zida i definitivan krah komunističkih režima u Istočnoj Europi. Dvije godine kasnije, 25.12.1991., prestao je postojati Sovjetski Savez. U Europi i na Zapadu proglašen je kraj povijesti, definitivna pobjeda liberalne demokracije koja se neometana može proširiti po cijelom planetu.

Snažna birokracija, centralizirana vlast i disciplinirani građani odgojeni u duhu konfucijanizma omogućili su da Kina pobijedi u utrci do dna, u procesu koji je mnoge zemlje u razvoju, suočene s nužnošću prihvaćanja političkih uvjeta za dobivanje pomoći  MMF-a, doveo do ekonomskog, političkog i društvenoga kraha.

No, proglašenje pobjede bilo je preuranjeno. Kinesko komunističko rukovodstvo nije se odreklo vlasti. Poučeni poviješću Sovjetskog Saveza, oni su smisli način za izbjegavanje grešaka koje su dovele do raspada te države. Kinezima i cijelom svijetu odlučili su pokazati da postoji alternativa liberalnoj demokraciji; takva alternativa koja će Kinezima omogućiti da žive bolje nego što bi živjeli po zapadnim demokratskim receptima.

Neoliberalnu globalizaciju u režiji Sjedinjenih Država, koja je uslijedila poslije završetka Hladnog rata, Kina je iskoristila na najbolji mogući način. Neiscrpne resurse jeftine radne snage stavila je na raspolaganje zapadnim kompanijama, a kineske komunističke vlasti nerijetko su pribjegavale sili kako bi primorale radnike  da u bescjenje rade u pogonima stranih kompanija. Istodobno, kineska je država angažirala sva raspoloživa sredstva na akumuliranju tehnoloških znanja, poslovnih praksi i upravljačkih iskustava. Snažna birokracija, centralizirana vlast i disciplinirani građani odgojeni u duhu konfucijanizma omogućili su da Kina pobijedi u utrci do dna, u procesu koji je mnoge zemlje u razvoju, suočene s nužnošću prihvaćanja političkih uvjeta za dobivanje pomoći  MMF-a, doveo do ekonomskog, političkog i društvenoga kraha. Ti uvjeti su redovito podrazumijevali potpuno otvaranje domaćeg tržišta za subvencionirane proizvode iz Amerika i Europe uz zabranu bilo kakvog državnog subvencioniranja domaće proizvodnje u tim državama. Samo velika, snažna i pametno vođena zemlja kao što je Kina mogla je izbjeći dužničko ropstvo kao ishod novih imperijalističkih politika Zapada bez teritorijalnog osvajanja.

Najprije niska cijena rada i disciplinirani radnici, a s vremenom i sve veća potražnja na kineskom tržištu s izgledima za ostvarivanje visoke dobiti, privlačili su sve više zapadnih kompanija da u Kini otvaraju svoje tvornice. Glavni inicijator gušenja kineskog proljeća 1989. godine Deng Xiaoping ujedno je bio glavni ideolog uvođenja neoliberalne ekonomije u Kinu. Kinesko ekonomsko čudo ishod je njegovih zamisli i predanosti svih generalnih sekretara ostvarivanju tih zamisli. Pokazalo se da je centralizirana autoritarna vlast upravo idealno okruženje za bujanje ekonomije zasnovane na neoliberalnim načelima. Demokratsko odlučivanje uvelike je usporavalo ostvarivanje poslovnih projekata u novim demokracijama diljem svijeta. Neopterećeni sindikalnim zahtjevima, kriterijima zaštite okoliša i izdacima za socijalno i zdravstveno osiguranje radnika mnogi su poduzetnici upravo u Kini prepoznali obećanu zemlju.

Glavni inicijator gušenja kineskog proljeća 1989. godine Deng Xiaoping ujedno je bio glavni ideolog uvođenja neoliberalne ekonomije u Kinu.

Naravno, otvorene izglede iskoristili su i brojni domaći poduzetnici, što samostalno, što uz izravnu podršku komunističkih vlasti. Forbes je 2019. godine registrirao 399 kineskih dolarskih milijardera. Rezultat tog ekonomskog uzleta je današnja Kina koja ostvaruje godišnji GDP u iznosu od dvije trećine američkog GDP-ja, a za vojsku izdvaja jednu trećinu iznosa koji izdvajaju Sjedinjene Države. Ove godine Kina je dvadeset i šesti put zaredom povećala svoj vojni proračun. Ne nekim područjima, osobito u telekomunikacijama i umjetnoj inteligenciji, Kina je prestigla zapadne kompanije i postala nedvojbeni svjetski lider. Isto se odnosi na proizvodnju super brzih vlakova i potrebne infrastrukture.

Naravno, ekonomskom uzletu Kine pomoglo je to što je 2001. godine primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Mnogo toga je kineskim vlastima progledano kroz prste samo zato što su zapadne kompanije u Kini ostvarivale ekstraprofite. S vremenom Kina je postala vlasnicom najvećeg broja američkih državnih obveznica te i time stekla neupitan utjecaj na globalnu ekonomiju. Kad je financijska kriza 1997. godine pogodila azijske zemlje, Kina je pomogla u prevladavanju krize. Potezi kineskih monetarnih vlasti pomogli su prevladavanju posljedica globalne financijske krize 2008. godine. Sve je to upućivalo na zaključak da je komunistička Kina dobrohotni div koji ne ugrožava interese Zapada. Zapad je općenito s odobravanjem gledao na ekonomsko snaženje Kine pretpostavljajući da će povećanje broja pripadnika srednjega sloja izazvati zahtjeve za političkom demokratizacijom. Očekivanja se dosad nisu ispunila. Probleme s demokratskom opozicijom u Hong Kongu kineske su vlasti riješile bez trajnijih nepovoljnih ekonomskih i političkih posljedica.

Posljedice neoliberalne globalizacije su i na Zapadu proizvele desetke milijuna nezadovoljnika, bivših blue collars, tradicionalne radničke klase čiji su prihodi desetljećima omogućavali stil života srednjega sloja. Proizvodnja preseljena u zemlje u razvoju s niskom cijenom rada mnoge je donedavne pripadnike srednjeg sloja na Zapadu učinila prekarijatom. Rezultat je politička nestabilnost, pojava populizma i gubitak povjerenja u institucije liberalne demokracije.

Kineski rukovodioci imali su mnogo razloga za likovanje. Umjesto nestabilnosti, demonstracija, prosvjeda, pesimizma i kriza, koji su zapljusnuli Zapad posljednja dva desetljeća, Kina je nudila stabilne izglede za zaradu domaćim i stranim poduzetnicima te neprestani rast životnog standarda velikoj većini svojih stanovnika. Nasuprot sve učestalijim krizama i neizvjesnostima zapadnih političkih sustava, Kina je nudila izvjesnost, stabilnost, rast, prosperitet. Osobito u usporedbi s pomahnitalim desničarskim populizmom administracije predsjednika Trumpa Kina je izgledala kao uzor dosljednosti, poslovne korektnosti, predvidljivosti i pouzdanosti. Na podlozi uznapredovale krize Zapada koju je Trump produbio odbacivanjem američkih savezništava, inzistiranjem na izolacionizmu i protekcionizmu te dovođenjem u pitanje načela liberalne demokracije, Kini se otvorila prilika za jasnije pozicioniranje na globalnoj sceni.

Na kraju 2020. i početku 2021. godine činilo se da će obilježavanje stogodišnjice osnutka Komunističke partije Kine proteći u znaku nepomućenog trijumfa kineskog političkog sustava. Na vanjskopolitičkom planu Kina je nedvojbeno bila u usponu.

Predsjednik Trump je u prvom danu svog mandata donio odluku o istupanju iz dotad najvećeg multilateralnog aranžmana o slobodnoj trgovini, Transpacifičkog partnerstva (TPP). Kina je spretno uskočila osjetivši potrebu pacifičkih zemalja za sudjelovanjem zemlje koja može preuzeti ulogu hegemona. Petnaest pacifičkih zemalja potpisalo je 15. studenog 2020. godine Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP), trenutno najveći multilateralni sporazum o slobodnoj trgovini. Uz zemlje Aseana tu su Kina, Japan, Južna Koreja, Novi Zeland i Australija. Bio je to očiti uzmak SAD-a i prodor Kine u regiji toliko važnoj za svjetsku ekonomiju i globalni mir.

Kina je uskočila na mjesto lidera u području Azija-Pacifik. Ceremonija potpisivanja sporazuma 15. studenoga 2020. (Kinesko ministarstvo financija)

Trump je uzdrmao i suradnju s europskim saveznicima. Osim što je prekinuo puno desetljeće vođene pregovore o Transatlanstkom trgovinskom i investicijskom partnerstvu s EU, doveo je u pitanje funkcioniranje NATO saveza, a sastanci predstavnika zemalja članica G7 postali su besmisleni jer nisu dovodili ni do kakvih zaključaka. Europska unija počela ja ozbiljno razmišljati o strateškoj autonomiji, o smanjivanju sigurnosne ovisnosti o SAD-u i o samostalnoj politici prema Kini. Rezultat je bio zaključivanje sedam godina vođenih pregovora između EU i Kine: 30. prosinca 2020. godine definitivno je dogovoren sadržaj Comprehensive Agreement on Investment (CAI). Tim sporazumom Kina se obvezala da će liberalizirati svoje tržište, osobito financijsko, i europskim kompanijama osigurati onakav tretman kakav kineske kompanije imaju u EU. Na samom početku 2021. godine kineski Nacionalni kongres usvojio je paket zakona koji su omogućili da se CAI provede u djelo.

Sve to bilo je u skladu s najavama vodstva KPK da će u slijedećoj fazi razvoja Kina smanjiti ovisnost o izvozu povećanjem potražnje na domaćem tržištu. Nakon što su mnoge kineske kompanije, osobito one na području 5G tehnologije, umjetne inteligencije, brze željeznice i graditeljstva, sustigle i prestigle zapadnu konkurenciju, a kineske banke se svrstale među najveće na svijetu, otvaranje kineskog tržišta nije povlačilo rizik od potpune prevlasti stranih kompanija. Već visoko konkurentne na globalnom tržištu, kineske bi se kompanije bez straha trebale suočavati s inozemnom konkurencijom i na domaćem tržištu povećavajući produktivnost i unapređujući upravljačke tehnike i poslovne prakse.

Dodamo li tome i činjenicu da se Kina prva i najuspješnije suprotstavila pandemiji covida 19 te da je, vješto iskoristivši bezumno odluku predsjednika Trumpa o povlačenju Amerike iz Svjetske zdravstvene organizacije, postala vodeći financijer i donator zdravstvene opreme i cjepiva za zemlje u razvoju, jasno je da su krajem 2020. godine postojali dobri razlozi za zadovoljstvo kineskog komunističkog rukovodstva. Predsjednik Trump pružio je dodatne razloge za zadovoljstvo kineskim rukovodiocima potičući pokušaj državnog udara u Washingtonu 6. siječnja ova godine. Svijet zapadne liberalne demokracije se naočigled raspadao, a kineski amalgam autoritarne političke vlasti i neoliberalne ekonomije nudio se kao najpouzdanija alternativa i jamstvo daljnjeg globalnog ekonomskog napretka. I u odnosu na glavnog azijskog konkurenta, na Indiju, kineski politički sustav pokazao se boljim. Indija danas ima stanovnika koliko i Kina. GDP per capita tih dviju zemalja su se 1981. neznatno razlikovali. Demokratska Indija je tada ostvarivala 193 US$, a Kina 292. Danas je indijski GDP per capita 2100 US$, a kineski više od 11000. Autoritarni se sustav, očito, pokazao uspješnijim od demokratskog.

GDP per capita Indije i Kine su se 1981. neznatno razlikovali. Demokratska Indija je tada ostvarivala 193 US$, a Kina 292. Danas je indijski GDP per capita 2100 US$, a kineski više od 11000. Autoritarni se sustav, očito, pokazao uspješnijim od demokratskog

Kineski su komunistički lideri mogli biti zadovoljni. Kina je naučila gorke lekcije koje joj je Zapad priuštio primoravši je sredinom 19. stoljeća na ponižavajuće ustupke. Englezi i Francuzi lako su pobijedili brojčano nadmoćne kineske snage koristeći se kompasom za navigaciju i vatrenim oružjem za borbu. I kompas i barut bili su kineski izumi iz davne prošlosti, iz vremena kad je u Europi postojalo Rimsko carstvo. U međuvremenu Rimsko je carstvo nestalo, a razjedinjena srednjovjekovna Europa bila je ekonomski i politički patuljak u usporedbi s tadašnjom Kinom. Prevladavši svojevrsnu feudalnu rascjepkanost u razdoblju zaraćenih država od 5. do 3. stoljeća stare ere, Kina je od 221. godine p.n.e. bila čvrsto uređena centralizirana država s razvijenom birokracijom. Još od pradavnih vremena u Kini je postojao katastar zemljišta kao osnova za oporezivanje. Kineski je car za trajanja europskog Srednjeg vijeka ubirao deset puta veći porez po glavi stanovnika od onoga što je uspijevalo najuspješnijim europskim kraljevima. Ali Europljani su barut koristili za razvoj sve razornijeg vatrenog oružja, a ne samo za vatromete. U sprezi s analitičkim, znanstvenim načinom mišljenja koje je potaknulo razvoj tehnologije, drevni kineski izumi omogućili su Europljanima premoć nad tisućljentim Kineskim carstvom koje je ostalo opijeno i uspavano svojim civilizacijskim uspjesima.

Svijest o četiri tisuće godina državnopravnog kontinuiteta Kine i jasna superiornost kineskog političkog uređenja nad razjedinjenim i uzdrmanim Zapadom čijih pet stoljeća slave kao da se bliže svome kraju, rukovodioce Komunističke partije Kine su, čini se, ponukali na nepromišljene poteze. U jeku pandemije 2020. godine kad su građani mnogih država osjećali zahvalnost za kinesku pomoć u medicinskoj opremi, njihovi su ambasadori počeli zahtijevati od medija u zemljama primateljicama da Kinu i njezinog vođu Xi Jinpinga slave onako kako to rade mediji u Kini. Pojavila se kineska agresivna vučja diplomacija.  Predodžba o dobrohotnom kineskom ekonomskom divu u trenutku se preokrenula u predodžbu o Kini kao pretendentu na ekonomsku i političku globalnu hegemoniju koja podrazumijeva nametanje kineskog političkog sustava cijelom svijetu.

U atmosferi oslobođenoj Trumpove sklonosti da neodgovorno iznosi bombastične izjave, poput one o kineskom virusu, sve veći broj ozbiljnih neovisnih analitičara ukazuje na to da raspoloživi podaci u daleko većoj mjeri daju osnovu za zaključak da je virus covid 19 umjetno proizveden u laboratoriju u Wuhanu negoli da je prirodnim putem prenesen s neke od životinja na čovjeka. U pitanje je dovedena i vjerodostojnost izvješća komisije Svjetske zdravstvene organizacije jer je u njezinom sastavu bio i stručnjak koji je interesno povezan s tim laboratorijem. Naizgled neizmjerno vrijedan soft power potencijal stečen u jeku suočavanja s pandemijom tako se u trenutku rasprsnuo kao mjehur od sapunice.

Zapadni mediji i političari počeli su oštro kritizirati poteze kineskih vlasti sve češće ukazujući na neriješene probleme kineskog društva, na ipak postojeće ruralno siromaštvo unatoč službenim objavama o njegovom iskorjenjivanju, na ugrožavanje ljudskih prava Ujgura u Xinjiangu, na gušenje demokracije u Hong Kongu i na nepriznavanje posebnosti tibetanske nacije.

Pobjeda predsjednika Bidena najavila je spremnosti SAD-a za povratak na mjesto lidera u tradicionalnim zapadnim savezništvima. Ujedno je najavio nastavak politike jednostranih ekonomskih sankcija protiv Kine i oštro suprotstavljanje navodnoj kineskoj ideološkoj ekspanziji kojom se autoritarni model vlasti pokušava nametnuti demokratskim zemljama. Politički razjedinjena EU u trenu je prigušila rasprave o strateškoj autonomiji poslušno izvršivši zahtjev SAD-a za uvođenje sankcija protiv Kine zbog kršenja ljudskih prava Ujgura. Nametanje kineskog zakonodavstva u Hong Kongu Europljane je podsjećalo na rušenje koalicijskih vlada u zemljama Istočne Europe krajem četrdesetih godina 20. stoljeća i uspostavu željezne zavjese. Zbog toga im se činilo opravdano oštro kritizirati poteze kineske vlasti u Hong Kongu. Razmjena nediplomatski teških optužbi i uzajamnih sankcija rezultirala je odlukom Europskog parlamenta o prekidu svih daljnjih koraka na ratifikaciji sporazuma CAI. U trenu je nestao jedan od razloga za kineski trijumfalizam i osnova za očekivanja o daljnjoj kineskoj ekonomskoj ekspanziji u Europi.

SAD i EU su već u prvih nekoliko mjeseci Bidenove vlasti riješili neke nesuglasice iz Trumpova vremena. TTIP nisu obnovili, ali su odlučili jedni drugima tolerirati državne potpore avionskoj industriji. Zanimljivo je kakvo rješenje vide za spor o carinama na čelik i aluminij. Poznato je da je administracija predsjednika Trumpa uvela carine na europski čelik po stopi od 25% i na europski aluminij po stopi od 10%. Ta odluka je suprotna pravilima Svjetske trgovinske organizacije. EU je tužila SAD nadležnom arbitražnom tijelu. No, Trump je odbijanjem imenovanja predstavnika u to tijelo onemogućio njegov rad, a u međuvremenu su istekli mandati svih drugih članova arbitražnog tijela pa navedeni postupak uopće nije moguće provesti. Predstavnica nove američke administracije Katherine Tai i potpredsjednik Europske komisije Valdis Dombrovskis sastali su se 17. svibnja 2021. u Brusselsu i zaključili da pravi uzrok američko-europskim sukobima predstavljaju prekomjerne zalihe čelika i aluminija u Kini koja njima manipulira i izaziva poremećaje na globalnom tržištu. Zbog toga će se EU i SAD, uz pomoć članica G7, izboriti za promjenu pravila Svjetske trgovinske organizacije tako da EU i SAD mogu zajednički protiv Kine nekažnjeno uvesti carine na čelik i aluminij.

Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova nema problema s nazivanjem kineske diplomacije vučjom

Kineski pritisak na vlasti Australije da ne komentiraju unutrašnje stvari Kine i, s druge strane, američki pritisak na Australiju da se svrsta uz Ameriku protiv Kine, dovele su do takvog pogoršanja kinesko-australijskih odnosa da je vanjskotrgovinska suradnja gotovo obustavljena, a Australija je na pragu odluke o istupanju iz sporazuma RCEP. Unatoč tome što je Japan već ratificirao taj sporazum, sve su manji izgledi da će taj multilateralni aranžman biti pouzdan okvir za širenje kineskog utjecaja u pacifičkoj regiji.

Zahvaljujući koordiniranom djelovanju Bidenove administracije na uspostavi novog Hladnog rata kao okvira unutar kojega je moguće obnoviti američko vodstvo u slobodnom svijetu, Kina je preko noći od poželjnog ekonomskog partnera koji stranim kompanijama jamči pristup svojem tržištu i velike profite postala sigurnosna prijetnja za Pacifik i cijeli svijet, autoritarno čudovište koje prijeti svim demokracijama u svijetu i ugrožava američki način života. Tvrdnje o genocidu protiv Ujgura u Xinjiangu postaju standardni dio političkih izjava o Kini. Demokratski Zapad opet pronalazi simpatije za obnovu srednjovjekovne teokratske države na Tibetu, a Ujedinjeno Kraljevstvo se ponaša kao da je Hong Kong i dalje pod suverenitetom engleske krune. Radi očuvanja slobode plovidbe u Južnom kineskom moru NATO je u svom strateškom dokumentu područje svog djelovanja proširio i na Pacifik, a pitanje Tajvana na Zapadu se u sve većoj mjeri tretira onako kako je Zapadni Berlin tretiran za vrijeme trajanja hladnog rata: oaza slobode u moru kineskog totalitarizma.

Sva ta ideološka povika, premda ne bez svake osnove, paravan je za  sprečavanje daljnjeg kineskog ekonomskog rasta. Zapad pribjegava klasičnom receptu za prikrivanje i možebitno prevladavanje vlastitih kriza ukazivanjem na vanjsku opasnost i pozivom na opću mobilizaciju protiv zajedničkog neprijatelja. Kina, koja je od svih zemalja u razvoju izvukla najveću korist od globalizacije, mogla bi biti najveći gubitnik u novom Hladnom ratu. Neovisno o najavi jačanja potražnje na domaćem tržištu i smanjivanja ovisnosti o izvozu, kineska ekonomija suočava se s izgledima ozbiljnijih zastoja ako joj dosita bude onemogućen nesmetan pristup globalnom tržištu, a stranim financijerima pod prijetnjom sankcija bude zabranjeno trgovanje dionicama i obveznicama kineskih firmi pa im time bude onemogućen dotok potrebnog kapitala.

Jedan od vodećih kineskih ekonomskih stručnjaka i savjetnika Kineske vlade Fang Cai svjestan je ovisnosti Kine o globalnoj svjetskoj trgovini zasnovanoj na dosadašnjim pravilima neoliberalne globalizacije: “Kina je stigla od stanja niskih prihoda do stanja srednjih prihoda u relativno kratkom razdoblju. Njezin sadašnji položaj u svijetu je u konačnici rezultat ekonomskog čuda stvorenog tijekom posljednjih četrdeset godina. Dakle, da bi san bio konačno ostvaren, to od Kineza traži drugo ekonomsko čudo, da se naciju uspješno od njezinog stanja srednjih prihoda dovelo do stanja visokih prihoda. Pretvaranje tog čudesnog sna u stvarnost traži kolosalne napore.” (Cai 2021:209)

Zapad je odlučio poduzeti sve što može – od suspenzije odredaba međunarodnog prava i pravila Svjetske trgovinske organizacije, preko tendencioznog predstavljanja neriješenog problema ljudskih prava u Kini pa do prijetnje upotrebom sile – kako bi onemogućio ostvarenje takvog kineskog sna zasnovanog na predodžbi o tome da je Komunistička partija jamac obnove nadmoći nad Zapadom, kakvu je Kina i imala u većem dijelu dosadašnje povijesti. Koliko god da je razdoblje globalne dominacije Zapada kratkotrajno u usporedbi s tisućljetnim kontinuitetom postojanja kineske države, kineski vlastodršci ne smiju smetnuti s uma da su mnoga moćna carstva propala. U godini obilježavanja stogodišnjice osnutka svoje Partije kineski komunisti, čini se, imaju više razloga za brigu nego za slavlje unatoč nedvojbenim zadivljujućim uspjesima u posljednjih četrdesetak godina.  Neprestano rastuće potrošačke aspiracije sve većeg broja Kineza mogle bi, u slučaju da komunistička vlast ne osigura njihovo ostvarivanje, dovesti do neposluha većih razmjera i artikuliranih zahtjeva za demokracijom. Ako bi se to dogodilo i ako bi te nemire ugušili silom, to bi za Komunističku partiju Kine bio veliki neuspjeh jer bi se pokazalo da je i njihov mandat, baš kao što je to bio mandat neba kineskih careva, ipak samo prolazna zemaljska pojava.

• Literatura

Cai, Fang (2021), Understanding China´s Economy, Springer

Morgan, Stephen Loyd (2006), The Welfare Consequences of the Great Leap Forward Famine in China, 1959-1961, https://www.researchgate.net/publication/242147142_The_Welfare_Consequences_of_the_Great_Leap_Forward_Famine_in_China_1959-61_The_Stature_of_the_Survivor_OUTLINE_PAPER_AND_SELECTED_TABLES_AND_FIGURES

Valentino, Benjamin A. (2004), Final Solutions, Cornell University Press