Stotinu godina pokušaja modernizacije Afganistana. Kako i otkud su se pojavili Talibani – studenti, revolucionari

U prvom dijelu članka Branimir Vidmarović opisuje Afganistan u dvadesetom stoljeću, pokušaje hvatanja koraka s trendovima, prevrate, ubojstva lidera, nastojanja socijalističkih, komunističkih i demokratskih vlasti, a u drugom dijelu iz te povijesti i ključnih osobina zemlje izvodi kako su nastali Talibani, što su njihove nacionalne, socijalne i političke odrednice te koliko se poklapaju s društvenim okruženjem. Povod je, dakako, američko povlačenje iz Afganistana

• Naslovna fotografija – “Moderni Kabul” (Wikipedia)

• Dr.sc. Branimir Vidmarović, diplomirao i doktorirao na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose. Stručnjak za Kinu i Istočnu Aziju, suradnik odsjeka za Azijske studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

„Može li mala sila poput Afganistana, koja je kao jarac među lavovima ili zrno pšenice između mlinskih kamenova, postojati među njima a da ne bude samljevena u prah?“

Tim je riječima godine 1900. afganistanski emir Abdur Rahman Kan kontemplirao položaj njegove zemlje između interesa Britanije i carske Rusije. Unuk čuvenog vladara Dost Muhamed Kana, Abdur Rahman je zbog unutarnjeg konflikta dio svog života proveo u progonstvu u ruskom Turkestanu. Kada se napokon vratio, smirio je zemlju, ugušio ustanke i konsolidirao vlast. Željeznom rukom proveo je brojne administrativne i društvene reforme. Odgovor na svoje vanjskopolitičko pitanje Abdur Rahman pronašao je u opreznoj ravnoteži između interesa Rusije i Britanije.

Povijest modernog Afganistana  u mnogočemu je slična povijesti ostalih slabih, zabačenih zemalja koje su se silom neprilika starijih epoha našle u kolonijalnim okovima – bez imena i identiteta, svedene na geografski značaj u intrigama velikih radi širenja utjecaja i punjenja riznica. To je potraga za samostalnošću i pravom na odabir svog puta bez nametanja opcija izvana.

No za razliku od tih ostalih zemalja, Afganistan se kroz povijest osim s velikim silama morao nositi sa autohtonom fragmentacijom. Plemenske, etničke, vjerske i jezične razlike bile su i ostale njegovo prokletstvo i blagoslov, integrativna i destruktivna snaga. Kada bi pritisak vanjskih sila postao neizdrživ, različita plemena bi pronalazila ad hoc protu-okupatorski identitet. Nadimak ‘groblje imperija’ puno govori o snazi tog identiteta.

U ostalim vremenima, plemena i etnosi su ljubomorno čuvali svoja pravila i kulturu, borili se za premoć, i u pravilu se odupirali bilo kome tko bi pokušao dodati ili oduzeti i zrno onome što je stoljećima bilo ustaljeno.

Veliki paštunski pjesnik i vojskovođa Kušal Kan Katak (17. st.) lamentirao je o snazi i neslozi svog naroda:

Nema izbavljenja osim u maču,

Varaju se Afganistanci koji misle drugo.

(…)

Kad bi sva plemena barem stala rame uz rame,

I kraljevi bi pred njima na zemlju licem pali.

 

Al’ što god bi, sloga ili sukob, ludost il’ mudrost,

Svevišnji u rukama svojim nosi živote svih.

Iako je logično zaključiti da je potraga za samostalnošću ujedno i potraga za državnošću, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da je Afganistan uspješno riješio taj zadatak. Mnogi vladari pokušali su ostvariti ideju jedinstvenog Afganistana ali čini se da nikome to nije pošlo za rukom. Unatoč svim međunarodnim formalno-pravnim odlikama suverene države, Afganistan je i danas unutarnje rascjepkan kompleksnim drevnim kulturološkim razdjelnicama gotovo nevidljivima za oči vanjskog promatrača.

Ni dominantna etnička grupa Paštunaca, iako moćna i utjecajna, nije znala riješiti plemenske razlike i stvoriti zajedničku vrijednosnu i političku podlogu, a kamoli pronaći ujedinjujući državotvorni nazivnik.

Obojica Paštunci, ali iz različitih plemena sa istoka i juga zemlje: izbjegli predsjednik Gani (lijevo) i vođa Talibana Ahunzada (Foto: Wikipedia)

Suvremena ilustracija tih podjela su izbjegli predsjednik Afganistana Ašraf Gani i vrhovni vođa Talibana Hibatula Ahunzada. Iako obojica Paštunci, Gani pripada plemenu Ahmadzai, koje je dio veće Gilzai grupe koja naseljava istok Afganistana. Ahunzada je iz plemena Nurzai, dio Durani Paštunaca s juga zemlje. Ipak, u pan-paštunskom kontekstu, bijeg Ganija kako bi, prema njegovim riječima, „spriječio krvoproliće“, poprima sasvim drugo značenje brige o životima cjelokupne paštunske populacije. Gnjev Talibana prema Ganiju možemo razumjeti kao gnjev zbog izdaje paštunskog nacionalizma i ideala neovisnosti.

Paštunske pokušaje konsolidacije moći druge etničke skupine tretirale su upravo kao eklatantan nacionalizam i pokušaj oduzimanja njihovih prava. Zbog toga Uzbeci, Hazari, Tadžici, Turkmeni i drugi posebno ne vole Taliban jer u njemu vide koncentrat najgorih ultra-nacionalističkih i šovinističkih težnji.

U članku napisanom 1995., Anwar-ul-Haq Ahadi, istaknuti paštunski intelektualac i bivši ministar financija te ministar trgovine i industrije u vladi predsjednika Karzaija, istaknuo je da je za brojne komentatore i političare pad utjecaja Paštunaca i gubitak njihova teritorija 1992. bio veći potres od pada komunizma. Ahadi navodi da je tadašnje vojno napredovanje Talibana stvorilo atmosferu optimizma kod mnogih Paštunaca, kao nagovještaj povratka njihova ponosa i položaja.

Ahadi je tvrdio da je centralizacija i uspostava paštunske dominacije ključna za suzbijanje anarhije koju mogu za svoje zle ciljeve iskoristiti islamski teroristi. Suprotstavljajući Talibane kao nacionalni pokret s jedne, i islamski terorizam kao prijetnju s druge strane, Ahadi jasno pokazuje lokalnu percepciju Talibana koja se izrazito razlikuje od zapadne.

Anwar-ul-Haq Ahadi: Međunarodna se percepcija Talibana razlikuje od lokalne, prema kojoj oni prvenstveno predstavljaju nacionalni pokret za ujednjenje. (Foto Wikipedia)

Budući da je predsjednik Karzai bio sličnih pogleda, njegova se politika gradila na stalnoj potrazi dijaloga sa novo (staro) ispečenim vladarima Kabula. Tijekom američke intervencije, paštunski intelektualci u Afganistanu i Pakistanu bili su u teškoj dilemi: podržati Taliban u skladu sa nacionalnim osjećajima ili ga osuditi u skladu sa međunarodnim interpretacijama.

Taj se dubok i drevan problem inter-etničkih odnosa nije mogao riješiti ni ideologijama, ni revolucijama, ni vojnim intervencijama, ni uljuđenim globalizmom. Pa čak ni Islamom.

Iako Islam i šerijatske norme života pružaju općeprihvaćeni nad-etnički kulturni okvir za sve muslimane Afganistana, problem je u tome što Paštunci dodatno koriste i drevni, pred-islamski kod ponašanja Paštunvali koji drugi etnosi ne žele prihvatiti.

S pravom se dakle možemo zapitati je li uspostava vladavine Talibana ‘kraj povijesti’ ili tek početak novog ciklusa beskonačne borbe za vlast?

Prije nego krenemo promišljati to pitanje, vratimo se na ranije spomenutog emira Abdur Rahman Kana budući da nam njegova vladavina može pomoći da razumijemo barem dio onoga što se danas događa u Afganistanu.

Vladavina emira Abdur Rahmana smatra se početkom modernog Afganistana. Pokrenuo je proces konsolidacije vlasti koji je povjesničar Louis Dupree nazvao „unutarnjim imperijalizmom“. Kako je, poput Talibana danas, sa svih strana bio okružen velikim silama, odbacio je sve ekspanzionističke ideje i posvetio se izgradnji nacionalne države.

Emir Abdur Rahman Kan, začetnik modernizacije Afganistana i nemilosrdni autokrat

Emir je svoju misiju vidio u uvođenju reda među svim lokalnim moćnicima, nasilnicima i banditima. Kako bi uveo red i centralizirao moć, morao je razbiti feudalni i plemenski sustav i stvoriti veliku zajednicu pod jednim zakonom. Problem plemenskog sustava emir je pokušao riješiti nasilnim preseljenjem konkurentskih Paštunaca iz južnih i centralnih krajeva na sjever. Na taj način emir je uklonio prijetnju ali i proširio geografiju paštunske populacije. Kako bi smirio druge etničke grupe, ukinuo je namet koji su morali plaćati svi, koji nisu bili Paštunci.

Emir je uveo administrativne linije koje su namjerno razdvajale plemena. Svaki otpor i nezadovoljstvo odmah je gušio grubom silom: smaknuća i progonstva bila su vrlo česta. Zatim je kreirao javna tijela i administraciju – preteče suvremenih ministarstava. Abdur Rahman bio je neumoljivi autokrat ali je utemeljio Vrhovno vijeće koje je imalo savjetodavne ovlasti. Za potrebe modernizacije pozvao je brojne strane stručnjake, inženjere i liječnike te uvozio stranu opremu. Ipak, emir je najviše poznat po uspostavi tzv. linije Duranda kojom su Britanija i emir podijelili sfere utjecaja a Afganistan otišao u forsiranu izolaciju.

Nakon smrti emira, njegov sin Habibula nastavio je politiku modernizacije i simpatije prema svemu europskome, oslanjajući se u unutarnjoj politici na reforme i snažnu vojsku koju je formirao njegov otac. No Habibulina europeizacija nije izašla van zidina njegova dvora. Afganistansko društvo ostalo je nepromijenjeno. Uskoro se pokazalo da je administrativni sustav neodrživ. Činovnici kojima je Habibula povjerio regionalne poslove vrlo su brzo potonuli u korupciju, počeli potkradati proračun, prodavati položaje i reketariti stanovništvo.

Uskoro se na jugu zemlje digla velika pobuna protiv korupcije i državnog razbojništva u kojoj je sudjelovalo nekoliko plemena. Od 1912. do 1913. vodile su se krvave borbe među nezadovoljnim stanovništvom i snagama dvora, a mir je uspostavljen tek uz posredništvo mula i starješina.

Usprkos manjku kontrole i neučinkovitosti lokalnih uprava, Habibula je bio nešto poput humanista. Pokušavao je reformirati stare prakse i običaje društva te se zalagao za napuštanje okrutnih kazni poput amputacija, osljepljivanja ili rezanja jezika. Drastično je smanjio broj smrtnih kazni.

Emir Habibula uspješno je reformirao sustav obrazovanja. Tijekom njegove vladavine nikle su škole i intelektualni centri. Počele su kolati razne ideje, a na dvoru su se pojavio sloj visokoobrazovanih liberalnih intelektualaca. Dio njih je, inspiriran mladoturcima, utemeljio tajno društvo boraca za ustavni poredak i planirao ubiti Habibulu kako bi se Afganistan nesmetano transformirao u suvremenu zemlju. Razotkrivena urota i smaknuće lidera grupe samo je dolili ulje na vatru oporbe emiru. Uskoro su u drugim gradovima počela nicati društva ‘mladoafganistanaca’ koji su žestoko diskutirali sa ‘staroafganistancima’ o tome jesu li progres i modernizacija u skladu sa Kuranom.

‘Mladoafganistanci’ i njihov lider Mahmud Tarzi bili su progresivnog svjetonazora, no izrazito nacionalističke paštunske orijentacije. Tvrdili su da Afganistan mora počivati na paštunskom jeziku koji je „otac svih jezika“. Islam, povijest i jezik paštu su, prema viđenju Tarzija, jedini temelji Afganistana. Stručnjak za Bliski istok i Afganistan Viktor Korgun navodi da su ideje Tarzija kamen-temeljac kasnijeg paštunskog nacionalizma.

Kako se mijenjala međunarodna situacija tijekom Drugog svjetskog rata, tako je rasla odlučnost progresivnih reformatora. Ogorčeni time što emir Habibula nije iskoristio prilike nastale uslijed Oktobarske revolucije 1917., tijekom koje je sovjetska vlast priznala pravo svih muslimana na neovisnost, i ostao pasivan pred licem potpunog suvereniteta, bez volje da odbaci veze sa Britanijom, ekstremisti progresivnog krila su ga ubili.

Je li modernizacija u skladu s Kuranom? Mahmud Tarzi, lider ‘mladoafganistanaca’

Dva poglavlja iz afganistanske povijesti, oca i sina, dosta slikovito opisuju neke uzorke afganistanskog razvoja. Centralizacija i relativni mir mogući su samo uz pomoć čvrste ruke, primarno paštunske. Zahtjev za modernizacijom najčešće ide odozgo, kao oblik prisile i nasilja nad ustaljenim životom i tradicijama. Politička liberalizacija može brzo potonuti u korupciju i diskfunkciju svih institucija. Pri tome je takvo stanje snažan okidač ne samo društvenih nemira već pravih ratova. Koliko se god prava daje drugim etničkim grupama, paštunski nacionalizam je svejedno dominantan i determinirajući čimbenik prilika u zemlji. Sekularizacija i liberalizacija Afganistana u zapadnom smislu je gotovo nemoguća. Čak i najprogresivniji slojevi drže se Islama, čak i najliberalniji svejedno ne prestaju biti nacionalisti, čak i najobrazovaniji mogu biti postati teroristi.

Povjesničar Thomas Barfield upozorava da su učestali unutarnji preokreti i mahnita borba za vlast u Afganistanu direktna posljedica reformi i centralizacije emira Abdur Rahmana, posebno njegove želje da ukine stare plemenske odnose. Nakon pada monarhije 1973., nasilne smjene postale su norma zbog toga što je svaki naredni vladar u očima naroda imao sve manje legitimiteta.

Afganistan je nakon određenih perturbacija doživio svoje ‘zlatno razdoblje’ gospodarskog i društvenog napretka tijekom 60-ih godina pod vladavinom Zahir Šaha, koji je uveo ograničeni oblik demokracije — dvodomni parlament — i egalitaristički ustav koji je jamčio jednakost svim etničkim skupinama. Dopušten je politički angažman lijevim i desnim strankama, uključujući komunističkoj Narodnoj demokratskoj stranci Afganistana i klerikalnoj Muslimanskoj mladeži, koja je svoj ideološki program prepisala od Muslimanskog bratstva.

Ironično je i tragično što je svojim reformama Zahir Šah predodredio svoju, i sudbinu još dvaju slijedećih režima. Uslijed nezadovoljstva korupcijom i slabim gospodarskim stanjem početka ’70-ih godina, vlast je nenasilnim državnim udarom preuzeo njegov premijer, Muhamad Sardar Daud Kan. Daud je produbio reforme: ukinuo je monarhiju, proglasio republiku i ustoličio sebe kao neupitnog lidera zemlje i vlastite Nacionalne revolucionarne stranke. Uveo je novi ustav, odrekao se svoje plavi krvi i krenuo graditi obrazovani, napredni i socijalistički Afganistan. Zabranio je sve druge političke opcije, ugasio privatna glasila i uveo vojni položaj u čitavoj zemlji. Po dobrom starom običaju, Daud je također bio paštunski nacionalist – iredentist, koji je bio spreman na direktan okršaj sa Pakistanom zbog njegovih paštunskih teritorija. Zbog anti-islamističke organizacije, Daud se našao na meti islamističkih sinaga i Muslimanske mladeži. U više navrata buknuli su meteži i bilo poduzeto nekoliko pokušaja državnog udara.

Njegovo svrgavanje iznenadilo je i Moskvu. Muhamad Sardar Daud Kan (desno) sa sovjetskim liderom Leonidom Brežnjevom.

No, Daud je pao 1978. od ruku komunista koji su u munjevitom, čak i za Moskvu neočekivanom udaru, preuzeli vlast i proglasili Demokratsku Republiku Afganistan koja se temelji na zaštiti načela Islama, demokraciji i slobodi građana. Komunisti su u Afganistanu vrlo brzo potaknuli promjene  o kojima žudi demokratski svijet današnjice. Reforme su bile ambiciozne.

Novi vladari kanili su ukloniti sve oblike ugnjetavanja i iskorištavanja, demokratizirati javni život, istrijebiti etničku diskriminaciju, proglasiti  ravnopravnost žena, ojačati javni sektor, povećati životni standard stanovništva, pobijediti nepismenost i nezaposlenosti, uspostaviti kontrolu nad cijenama, popraviti sve imperijalističko i neokolonijalističko u gospodarstvu, politici, kulturi i ideologiji.

Na području vanjske politike, Demokratska Republika Afganistana proglasila je politiku nesvrstanosti, pozitivne i aktivne neutralnosti, borbu za opće razoružanje, smanjenje napetosti u svijetu, podršku nacionalno-oslobodilačkim pokretima i jačanje prijateljskih odnosa i suradnju sa svim susjedima Afganistana.

Posebno mjesto u provedbi reformi imale su mjere u interesu seljaštva. Uredbom br. 6 (12. lipnja 1978.) proglašeno je ukidanje duga seljaka prema kamatarima i zemljoposjednicima, što je, prema procjenama Ministarstva poljoprivrede nove države, oslobodilo 11 milijuna seljaka od nepoželjnih nameta.

Pod vodstvom vladajuće stranke stvorene su javne organizacije mladih, žena i sindikati, koje su svi zajedno trebali pomagati stranci u provedbi revolucionarnih zadaća. Otvoreno je više od 600 novih škola, uz tečajeve za opismenjivanje ljudi.

U skladu s novom nacionalnom politikom, novine su počele izlaziti na jezicima nacionalnih manjina – uzbekistanskom, turkmenskom i balučkom. U školama se nastava također vodila na manjinskim jezicima.

Uredbom br. 7 (listopad 1978.) proglašena je ravnopravnost muškaraca i žena. Ukidao se običaj kalima (otkupa mladenke), zabranili su se prisilni i rani brakovi.

Međutim, Narodna demokratska stranka Afganistana je u reformama pokazala pretjerani radikalizam i neopravdanu žurbu, nepoznavanje prirode društvenih ruralnih odnosa. Često su se ignorirale nacionalne posebnosti i povijesne tradicije.

U nedostatku jasnih društvenih granica u društvu, stranka je postavila nerealan zadatak eliminiranja tzv. izrabljivačkih klasa, odnosno provođenja socijalističke revolucije, utemeljene na klasičnim marksističkim modelima klasa i klasne borbe.

Revolucionarni reformatori također su podcijenili iznimno važnu ulogu islama i muslimanskog svećenstva u duhovnom i društvenom životu stanovništva. Stoga pučanstvo nije razumjelo smisao reformi te je, smatrajući ih neprihvatljivima, počelo pružati otpor.

Osim toga, oslobađajući seljake od dužničkog ropstva, vlada nije smogla kreirati za njih alternativne izvore kredita. Uredba o braku je pak ozbiljno povrijedila tradicionalni utjecaj klera u obiteljskim i bračnim odnosima te se smatrala kršenjem vjekovnih tradicija.

Prilikom provođenja zemljišne reforme povrijeđena su prava privatnog vlasništva dana islamom, budući da zemljišta oduzeta velikim zemljoposjednicima ni na koji način nije bilo kompenzirano. Zanemarena je i  tradicija uknjižbe imovine od strane šerijatskog suda. Novi vlasnici zemljišta-seljaci nisu mogli dobiti vodu, sjemena, alat i gnojiva dok su izvori vode i dalje u rukama privatnih vlasnika.

Komunistička revolucija u Afganistanu vjerojatno je bila jedina takva revolucija koja nije bila potaknuta plamenom marksističko-lenjinističkih učenja već unutarnjim okolnostima. Barfield uočava da su afganistanski revolucionari bili pripadnici Gilzai Paštunaca koji su se vjerojatno na taj način osvetili Daudu za sve godine šikaniranja njihova plemena tijekom njegove vladavine.

Osim toga, utemeljitelji narodnog i demokratskog Afganistana bili su prije svega pripadnici obrazovane urbane plemenske buržoazije koji su malo toga znali o životu i odnosima u ruralnim područjima.

Neuspjesi u provedbi zemljišne reforme, kako ističe povjesničar M. Slinkin, bili su posljedica inherentnih manjkavosti agrarne politike Narodne demokratske stranke, pogrešnih procjena stranačkog i državnog vrha, preuveličavanja značaja revolucije kao ‘proleterske’, preuveličavanja stupnja društvenih proturječja na selu i spremnosti afganistanskog seljaštva za duboke transformacije. Vlast je krivo procijenila ogroman utjecaj lokalnih duhovnih autoriteta i duboku privrženost stanovništva tradicionalnim moralnim i etičkim normama u patrijarhalnom načinu života.

Kao rezultat toga, pod utjecajem propagande klera, seljaštvo ne samo da nije podržalo reforme vlade, već je diglo svoj glas protiv, formirajući tako društvenu podlogu za daljnji protuvladin pokret. Već iste godine, zemlja je skliznula u kaos. Vlada Afganistana zamolila je SSSR za pomoć, što je ovaj odbacio kao nepoželjan razvoj događaja. U isto vrijeme, predsjednik Jimmy Carter je potpisao tajnu uredbu o podršci afganistanskoj oporbi. Bivši direktor CIA-e Robert Gates u sjećanjima piše da je SAD počeo financirati afganistanske mudžahedine i prije sovjetske intervencije. Prema riječima predsjednika Cartera, cilj je bio povećati vjerojatnost sovjetske intervencije.

Sovjetska invazija Afganistana 1979. (National Security Archive)

Nakon što je ministar obrane i predsjedavajući predsjedništva Revolucionarnog vijeća Hafizula Amin ubio lidera revolucije Muhameda Tarakija, SSSR je odlučio Amina odstraniti. SSSR 1979. ulazi u Afganistan i time započinje mukotrpno i krvavo razdoblje tijekom kojega se u mnogim dijelovima zemlje budi drevni plemenski protu-okupatorski instinkt, koji je uvijek težio ka vraćanju zemlje na tradicionalne puteve.  Moskva je tijekom okupacije instalirala dvije političke marionete – Karmala i Nadžibulu. Potonjeg su nakon odlaska Sovjeta objesili Talibani, tada nova i izrazito jaka paštunska organizacija.

Nakon odlaska Sovjeta i milijuna mrtvih Afganistanaca, komunistička vlast pada 1992. Na scenu stupaju mudžahedini, nacionalni pokreti, vojskovođe i lokalni banditi.

Uz aktivan poticaj CIA-e i pakistanskog ISI-a, koji su htjeli pretvoriti afganistanski džihad u globalni muslimanski rat protiv Sovjetskog Saveza, oko 35.000 muslimanskih radikala iz 40 islamskih zemalja pridružilo se borbi Afganistana između 1982. i 1992. Deseci tisuća došli su studirati u pakistanske medrese. Na kraju je više od 100.000 stranih muslimanskih radikala bilo pod izravnim utjecajem afganistanskog džihada.

Talibani su pojavili krajem 1994. godine kao pokret sastavljen od talibana (doslovno, studenata) iz Islamske medrese (sjemeništa) koji su živjeli kao izbjeglice u Pakistanu. Obećali su donijeti mir u Afganistan, uspostaviti red i zakon, razoružati stanovništvo i vratiti šerijat. Ratom izmrcvareno i poniženo paštunsko stanovništvo dočekalo je novu nadu raširenih ruku. Na početku svog djelovanja, Taliban je bio izuzetno popularan pokret.

Do osvajanja Kabula nisu bili pretjerano zainteresirani za uspostavu svoje vladavine, no nakon ulaska u grad, uz ideološko kliktanje pakistanskih sponzora koji su u tome vidjeli mogućnost uspostave indirektne kontrole nad Afganistanom, Taliban je krenuo dalje i pokorio gotovo cijelu zemlju.

Talibani su bili tajanstvena pojava. Nisu imali političku strukturu, program ili manifest. Nisu se pokazivali kamerama i davali intervjue. Vrh pokreta bio je stalno u sjeni.

Talibanska uspostava šerijata bila je normalna stvar. Kao što znamo, Afganistan je bio i ostao duboko konzervativna muslimanska zemlja u kojoj je šerijat uz paštunski kod stoljećima bio jedina društvena regulativa. No Talibani su otišli korak dalje i pokušali istrijebiti ne-muslimanske elemente koji su također bili sastavni dio života zemlje, poput hindusa, sikha i drugih koji trgovali i radili u Afganistanu.

Prije dolaska talibana ni jedna ekstremna islamska ortodoksna sekta, poput vehabija nikada nije pustila korijenje u Afganistanu. No, talibani su se pojavili u nesretnom i pravom trenutku. Zemlja je bila razorena, razdrobljena i vođena lokalnim banditima i vojskovođama. Paštunci su izgubili dominaciju i ugled a unutar islamističkog i nacionalnog pokreta pojavio se ideološki vakuum. Talibani su započeli kao reformatori, slijedeći provjerenu tradiciju džihada. Međutim, Talibani su u poimanje džihada natrpali sve, pa čak i ubojstva drugih muslimana samo na temelju etničke pripadnosti ili jezika. Iz ovih razloga, ne-paštunsko stanovništvo prezire Taliban.

Talibansko tumačenje islama proizašlo je iz ekstremnog i izopačenog tumačenja deobanizma, koje su propovijedali pakistanski mule u afganistanskim izbjegličkim kampovima. Deobanizam, grana sunitskog islama, nastao je u britanskoj Indiji kao reformatorski pokret koji je trebao preporoditi muslimansko društvo koje se borilo za život u okovima kolonizirane države. Deobandi su nastojali uskladiti klasične islamske tekstove s trenutnom stvarnošću. Prve deobandi škole u Afganistanu nisu bile pretjerano popularne. No u Pakistanu je situacija bila drugačija. Pakistanski deobandi ojačali su pokret putem osnivanja političke stranke Jamiat-ul-Ulema-e-Islam sa snažnim antiameričkim stavom.

Tijekom rata protiv Sovjeta deobandi grupe su bile većinom ignorirane. U Pakistanu su se međutim otvarale stotine medresa u paštunskom pojasu, koje su afganistanskim izbjeglicama nudile hranu, sklonište, obrazovanje i vojnu obuku. No, učitelji deobandi u tim kampovima bili su i sami većinom nepismeni i neupućeni u izvornu reformističku srž deobandi učenja. Prepuštena inerciji i financijama saudijskih fondova, učenja poprimaju oblik ultrakonzervativnog vehabizma.

Talibani su u početku bili hvaljeni zbog donošenja mira i sigurnosti na osvojena područja, ali su njihove društvene i vjerska politika ubrzo postale vrlo nepopularne, osobito u gradovima.

Taliban je donio grubu mješavina selafijskog islama i paštunvalija,  kulturnog koda Paštunaca. S druge strane, mnogi aspekti politike talibana uopće nisu bili lokalni običaji. Pokret je bio neprijateljski raspoložen prema sufizmu, kao i štovanju svetaca i svetišta – elemenata koji su bili duboko ukorijenjeni u popularni islam Afganistana.

Talibani su zabranili sve oblike zabave, osobito glazbu, te pokušali ukloniti sve slike živih bića (čak su zamračili slike krava na limenkama suhog mlijeka). Protjerali su žene iz svih javnih mjesta, zabranili im obrazovanje i uveli strogi kodeks prikrivanja i skromnosti. Kršitelje zakona očekivale su ​​oštre islamske kazne koje Afganistanci, unatoč općoj konzervativnosti, u praksi nisu vidjeli generacijama, kao što su amputacije ruku lopovima i javno smaknuće ubojica i žena uhvaćenih u preljubu.

Štogod znamo o vezama Talibana i Al-Qaide i drugim terorističkim organizacijama, koliko god smjena vlasti izgledala šokantno, koliko god se bradati muškarci u tradicionalnoj odjeći uklapali u naše nesvjesne i ontološke predodžbe o zlu i okrutnosti, Taliban je prije svega nacionalistički paštunski pokret

Novoosnovana vjerska policija preuzela je na sebe uhićenje muškaraca koji su prekratko šišali brade ili prekršili kakve druge talibanske propise. Oporba Talibanu bila je najjača u gradovima poput Kabula i Mazara – uporišta modernista koji su mrzili biti pod vlašću ljudi koje su smatrali seoskim sirovinama. No, talibanska politika izazvala je manje pritužbi u drugim, ruralnim krajevima jer je njihova vizija socijalne politike ipak imala više zajedničkog sa ruralnim afganistanskim vrijednostima negoli tvrdokornim islamom.

Iz svega proizlazi jedna važna, makar i za današnje prilike kontroverzna činjenica. Štogod znamo o vezama Talibana i Al-Qaide i drugim terorističkim organizacijama, koliko god smjena vlasti izgledala šokantno, koliko god se bradati muškarci u tradicionalnoj odjeći uklapali u naše nesvjesne i ontološke predodžbe o zlu i okrutnosti, Taliban je prije svega nacionalistički paštunski pokret, razumljiv i ne-ekskluzivan ako ga promatramo u kontekstu povijesti i društva Afganistana. Njegove metode jučer i u manjoj mjeri danas samo ponavljaju metode onih koje povijest drži za reformatore.

Iako vjerski konzervativna, ideološka osnova Talibana je ujedinjenje i oslobođenje Afganistana. Ni u ranim danima, ni na vrhuncu moći Taliban nije htio biti dio džihada u drugim zemljama. Fokus je bio isključivo Afganistan. Narodno-oslobodilačku komponentu pokreta dodatno naglašava i činjenica da su Talibani većinom bili izbjeglice koji su maštali vratiti se u Domovinu a zbog dugog vremena u progonstvu izgubili su kontakt sa društvenom realnošću zemlje.

Danas se čitav svijet prisjeća događaja 90-ih godina i sa pravom se pita što će biti dalje? Je li Taliban drugačiji ili vuk dlaku mijenja ali ćud ne?

Svijet se promijenio. Susjedne zemlje – Kina, Pakistan, Iran…Rusija – su znatno ojačale i promijenile svoje političke prioritete. Devedesete su bile epoha preslagivanja i nestabilnosti, kraha ideologija i ratova. Današnje preslagivanje je ekonomske i visokotehnološke prirode. Države su vođene ekonomskim i pragmatičnim interesima.

Eksperiment Kalifata ISIL-ove verzije islama neslavno je završio uz veću ili manju osudu muslimanskog svijeta. Ekstremni islam više nema prednost i ne može donijeti opipljive rezultate za svoje zemlje-sponzore. Ustvari, zapadna ideologija tolerancije i inkluzivnosti za Islam je učinila daleko više negoli bilo koji džihadist.

Velika tehnološka transparentnost strahovito je promijenila društva i politike. Tajnovitost i manjak komunikacije više ne prolaze i nisu poželjni ukoliko računate na popularnu podršku. Uzimajući u obzir navedeno, zanimljivo je promatrati kako Taliban ovaj put nastoji prouzročiti što manje žrtava i verbalno djeluje vrlo pomirljivo. Taliban je prisutan na Twitteru i očito je vješto ovladao elektronskom medijskom propagandom. Diskurs borbe sa neučinkovitom i korumpiranom vlašću Taliban je populistički vješto iskoristio kako bi povećao svoju privlačnost i smanjio gubitke na terenu.

Marker vladavine Talibana nije šerijat, usprkos medijskoj panici. Afganistanci su i dalje većinom ruralni i vrlo konzervativni. Godine američke vladavine slale su u svijet slike urbane inteligencije – uskog sloja stanovništva koje, kao i tijekom čitavog 20. st. nije bilo u stvarnom kontaktu s većinskim ruralnim područjima i gajilo je svoje utopističke nacionalističke fantazije.

Veliko sociološko istraživanje Asia Foundation o vrijednostima Afganistanaca, modelirano po istraživanju svjetskih vrijednosti Ronalda Ingleharta, koje je pratilo Afganistance od 2006. do 2019. pokazuje zapanjujuću privrženost konzervativnom Islamu, uključujući i po pitanju prava žena. U zadnjem valu istraživanja 2018, ispitanicima su bile prikazane fotografije žena u burki, nikabu, čadoru, hidžabu i bez pokrivala. Pitanje je glasilo: koja je žena, po vašem mišljenju, najprikladnije odjevena? 32% i 28% ispitanika odgovorilo je burka i nikab – dva najkonzervativnijia načina odijevanja. Pitanja ženskog obrazovanja, rada, idealne dobi za udaju također govore o tome da Talibani ne moraju otkrivati toplu vodu i da njihovi vjerski pogledi samo potvrđuju većinske.

Što je onda marker uspješnosti ili neuspješnosti Talibana? Možemo govoriti o vezama sa teroristima, uspostavi odnosa sa drugim zemljama, ekonomiji, problemu trgovine oružjem i drogama, nuklearnim rizicima (zbog Pakistana), no u konačnici baza svemu je modus konsolidacije vlasti i unutar-etničkih i unutar-plemenskih odnosa.

Ni jedan suvremeni vladar Afganistana nije dugoročno riješio taj problem. Stoga Afganistan može skliznuti u građanski rat i novu (staru) borbu za vlast.

Susjedne zemlje se sa pravom pribojavaju takvog scenarija zbog vlastite sigurnosti i opasnosti koje predstavljaju aktivacija terorističkih ćelija i domaći separatistički pokreti koji su sada strahovito inspirirani pobjedom Talibana.

Zasad vidimo da zemlje poput Kine, Rusije i Irana koriste taktiku verbalne uljudnosti i oprezne podrške novome režimu uz istovremeno jačanje sigurnosti na granicama. Taliban je mačak u vreći: njegova vlast može biti stabilnija i učinkovitija od prošle, što otvara perspektive za suradnju, no pitanje je koliko će Taliban biti zainteresiran za takvu suradnju.

Uz interese Pakistana da proširi svoj utjecaj, Irana da uspostavi svoje vojne ćelije u post-američkom vakuumu, Kine da se domogne lukrativnih nalazišta rijetkih metala i ostvari infrastrukturne i interkonekcijske projekte na potezu Pakistan-Afganistan-Iran mogućnosti Talibana za manipulaciju i lukavo manevriranje su velike.

To zahtjeva političku fleksibilnost i dalekovidnost, što je za Talibane iznimno važno. Čak i ako se Taliban neće osjećati ugodno u suvremenom okruženju, afganistanska poslovica glasi: mudar neprijatelj je bolji od glupog prijatelja.