Strah od pandemije uhvatio nas na lijevoj demokratskoj nozi. Tinja nada u zaokret trenda. Kako

U posljednjih pet godina udio građana (154 države) nezadovoljnih demokracijom skočio je s 48% na 68%. Rast nezadovoljstva najistaknutiji je u razvijenim demokracijama. Vidljiv je pad pluralizma i participacije, slobode izražavanja i vjerovanja, prava organiziranja, vladavine prava, osobne autonomije i individualnih prava. Kosta Bovan piše o zadatku i prilici da građani u pandemiji preokrenu trend

• Naslovna ilustracija: International Idea, institut za demokraciju i  izbornu asistenciju

• dr. sc. Kosta Bovan magistrirao je psihologiju i doktorirao politologiju. Docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

„Heh, isn’t that, isn’t that odd though? Yet, after all why not? Why shouldn’t I keep it?“

Bilbo Baggins, Gospodar prstenova: Prstenova družina

U postu[1] na portalu Behavioral Scientist Erik Angner sve nas poziva da u „korona svijetu“ razvijemo epistemičku skromnost, tj. svijest da je znanje koje posjedujemo uvijek ograničeno i podložno (potencijalno velikim) promjenama. Angner proziva niz javnih ličnosti, poput Jareda Kushnera, koji s nonšalantnom samouvjerenošću tvrde kako znaju više o epidemiji od epidemiologa. Međutim, kao i Kushner, i znanstvenici mogu pasti u zamku epistemičke neskromnosti pa sa sigurnošću predviđati budućnost – trajanje epidemije, razvoj cjepiva, broj oboljelih, ekonomske posljedice itd. Ipak, i uz rizik da u potpunosti pogriješimo u procjenama, postoji barem jedan aspekt aktualne krize o kojem treba raspravljati. Riječ je o politici nakon korone.

Ako smatrate slobodu, političku jednakost i vladavinu prava vrijednim idejama i praksama, vjerojatno podržavate demokraciju kao politički sustav. Uza sve nedostatke, najbolje može osigurati te vrijednosti. Međutim, demokracija je krhka biljka za koju je potrebno puno brige i pažnje. Prema Martinu Conwayu (2019)  demokracija je krhka jer je kompleksan sustav čiji opstanak ovisi o institucionalnim resursima, kompetentnom vodstvu, tehničkim vještinama birokrata te ozbiljnosti i razumu građana. Krhkost nije rezervirana samo za države na periferiji, mlade demokracije te razrušene ekonomije nastale iz nedavnih vojnih diktatura. Krhkost je inherentna karakteristika demokracije , a „pasti“ mogu i najveće i naoko najstabilnije demokratske zajednice. Globalna pandemija koronavirusa izazov je svijetu, ali i demokraciji. Svodi se na obranu od jačanja autoritarnih (i totalitarnih) politika. Iako ne znamo točno kako će izgledati politika nakon korone, o potencijalnim političkim problemima u post-korona svijetu moramo razmišljati sada kako bi demokracija opstala.

• Demokracija ili autoritarni režimi – tko se bolje nosi s krizama?

Naslov nedavnog broja časopisa The Economist postavlja pitanje „Pobjeđuje li Kina?“ Čak i ako zanemarimo ekonomsko natjecanje i geopolitičku scenu nakon aktualne pandemije, teško se oteti dojmu da je Kina već pobijedila Zapad u borbi protiv koronavirusa. Kratka pretraga po internetu dovoljna je da vidimo kako se u Kini masovno nadgleda kretanje stanovnika, zone karantene su ogromne, a kazne za sve koji krše naputke drakonske. Povežemo li to s domaćim vijestima o kršiteljima samoizolacije i druženjima u parkovima, ne čudi da građani zazivaju strožu kontrolu, više nadzora i veće kazne. Pretpostavka je da građanske slobode odmažu rješavanju problema i da je potrebna „čvrsta ruka“ kako bismo izišli iz korona-krize.

Ovaj se put, u usporedbi s primjerice posljednjom ekonomskom krizom, čini da ograničavanje sloboda i autoritarni pomak zaista djeluju. Stoga je pitanje – kako poništiti autoritarni pomak kada kriza prođe, odnosno kako spriječiti nastavak trenda rasta autoritarnosti? Kako raditi na tome da nakon krize opstane i potencijalno prosperira demokratska, pluralistička politika? Smatram da je najbitnije povećanje razumijevanja uspješnosti različitih režima u nošenju s krizama, razumijevanje privlačnosti autoritarnih politika u krizama, i konačno, podsjećanje na cijenu odustajanja od demokratskih principa.

Jose Maria Maravall – mit autoritarne prednosti

Prvi bi korak moglo biti razbijanje onoga što Jose Maria Maravall naziva mitom autoritarne prednosti. Recimo, iako ponekad autoritarni režimi pokazuju veći ekonomski rast, u prosjeku je ipak taj rast puno niži. Demokracije imaju puno stabilniji i predvidljiviji ekonomski rast te su manje sklone ekonomskim krizama (Knutsen, 2019). No što je s aktualnom pandemijom?

Prerano je govoriti o znanstvenim dokazima, no podaci koje trenutačno imamo govore kako tip režima nije ključan ni posebno bitan aspekt nošenja s koronavirusom. Na uspjeh Kine dolazi neuspjeh Irana; na neuspjeh Italije dolazi uspjeh Južne Koreje, itd. Neki autori[2] kao najvažnije ističu važnost kapaciteta države, poput dostupnosti i snage zdravstvenog sektora ili epidemiološke infrastrukture; drugi autori[3] ističu da će ključno biti povjerenje građana u vlast.

• Strah i autoritarne politike

Drugi korak bi trebao biti razumijevanje zašto su građani skloni podržavati autoritarne politike u krizama. Pandemija koronavirusa izazvala neizvjesnost i potaknula nesigurnost. Briga za vlastiti život (i živote bližnjih), činjenica da sa sličnom situacijom nismo imali iskustva i nemogućnost adekvatnog planiranja budućnosti predstavljaju ogroman psihološki pritisak, prvenstveno u vidu snažnog doživljavanja straha.

Strah je važna emocija za preživljavanje – veže se uz automatske reakcije fight or flight, odnosno priprema nas za borbu ili za bijeg iz opasne situacije. Strah nas „tjera“ da usmjerimo pažnju na potencijalno opasne situacije, da više resursa trošimo na učenje o tim situacijama te da donosimo manje riskantne odluke. Bez straha ne bismo mogli preživjeti kao vrsta. S druge strane, kako  George Marcus ističe u knjizi The Sentimental Citizen, u dominantnim promišljanjima o politici od Atene naovamo, strah i ostale emocije su se smatrale (i još se smatraju) smetnjom racionalnosti.  O političkim pitanjima treba promišljati i diskutirati „hladne“ glave, pogotovo jer nas mediji i političari manipuliraju upravo koristeći emocije. Iako je to dijelom točno, zanemarivanjem emocija zanemarujemo niz njihovih pozitivnih utjecaja na naš (politički) život. Konkretnije, kad smo u strahu obratit ćemo pažnju na ono što se događa, informirati se u većoj mjeri, slušati argumente neovisno o tome sviđa li nam se izvor ili ne i u konačnici čak i donositi racionalnije odluke. U aktualnom istraživanju[4] psihologa s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazalo se da su se zabrinutiji i tjeskobniji građani u većoj mjeri držali preporuka za ponašanje u pandemiji.

Marcus: Emocije se od antike smatraju preprekom racionalnoj politici. Je li tome baš tako?

Intenzivni i dugotrajni strah, pogotovo onaj koji se veže uz egzistenciju i u situaciji s kojom se nismo prije susreli, ima i negativne posljedice. Izostanak iskustva gura nas da se više okrećemo autoritetu i osobama koje imaju „više“ iskustva i znanja. Skloniji smo bespogovorno poslušati naredbe autoriteta i manje propitivati diskurs političkih elita. Ako taj diskurs opisuje krizu u terminima odricanja sloboda/ljudskih prava nasuprot smrti, a već smo u strahu za egzistenciju, bit ćemo skloni podržati takve autoritarne (ili čak totalitarne) politike. Valja opet ponoviti kako se čini da za aktualnu krizu zaista nemamo boljih rješenja od trenutačnog ograničavanja sloboda. No, gledajući u ne tako davnu povijest možemo vidjeti kako se lako može manipulirati strahom unutar zajednice i kada nema realne prijetnje, sve radi produžavanja i širenja kontrole nad životima građana.

• Od krize do permanentne krize

Posljednji korak bio bi učenje iz prijašnjih iskustava, a najbolje, iako ne u potpunosti usporedivo, iskustvo na koje se možemo ugledati jest život u SAD-u nakon terorističkog napada na Svjetski trgovački centar. Kako ističe Henry Giroux u knjizi The Abandoned Generation – Democracy Beyond the Culture of Fear, nakon 9/11 čula se „gromoglasna tišina kritičara i intelektualaca“ oko nepravdi zakonskih regulativa kojima su se dokidale građanske slobode. Izostanak (ili zanemarivanje) javnih rasprava o politikama Georga Busha, prema Girouxu, uz promoviranje ideje domoljublja kao potpunog građanskog konformizma i poslušnosti, bilo je ključno za izmicanje ideje građanske participacije i deliberacije o budućnosti zajednice izvan okvira demokratskog poretka.

Tome je prethodilo uvođenje „vremena krize“, odnosno diskursa rata protiv terorizma, i posljedično kulture straha – perpetuirajućeg stanja straha među građanima za vlastite živote i opstanak zajednice. Giroux ističe kako je to stanje u kojem je ograničen javni politički vokabular. U „vremenu krize“ nema prostora za kritiziranje autoriteta, za diskusiju o granicama demokracije ili za kritički osvrt na samo krizno stanje (primjerice, o diskusiji uloge vanjske politike SAD-a u radikalizaciji islamističkih skupina). Osim toga, ako javnost prihvati diskurs „vremena krize“, olakšano je uvođenje permanentnog stanja krize. U SAD-u su tako visoka podrška Georgeu Bushu i prihvaćanje protu-terorističkih mjera nauštrb građanskih prava pridonijeli implementaciji sustava globalnog nadzora bez brige za pravo na privatnost građana svijeta.

• Politika nakon korone

Imajući na umu da se širi mit o uspješnosti autoritarnih režima u krizama, da smo skloniji u nesigurnostima podržati autoritarne politike i da postoje nedavne situacije manipulacija strahom i dokidanja raznih prava i sloboda, teško je biti optimističan oko politike nakon korone. Ne treba gledati dalje od Mađarske i Rusije da vidimo kako se ova situacija može iskoristiti kako bi države sa već debelo nagriženim demokratskim procedurama i institucijama upale dublje u autoritarnu distopiju. No, što je s državama s nešto jačim demokratskim tradicijama? Tu nas je pandemija našla u lošem trenutku u povijesti.

U zadnjih 25 godina na razini svijeta (154 države) udio građana koji su nezadovoljni demokracijom se kretao ispod 50%, dok je u zadnjih 5 godina ta brojka skočila s 48% na 68%[5]. Rast nezadovoljstva najistaknutiji je u razvijenim demokracijama. Deficit je vidljiv i na institucionalnoj razini. U posljednjih 14 godina države u svim regijama svijeta doživjele su pad u skoro svim aspektima demokratskog režima – političkog pluralizma i participacije, slobode izražavanja i vjerovanja, prava organiziranja, vladavine prava, te osobne autonomije i individualnih prava[6]. Drugim riječima, postepeno je propadala vjera u demokraciju, ali i sama praksa demokracije.

Pandemija je stoga idealna prilika za naglo uvođenje politika nadgledanja i kontrole građana. U „normalnim“ okolnostima u kojima ne postoje veća ograničenja građanskih i ekonomskih sloboda bismo zasigurno osjetili i protestirali prijedlog Vlade da zabrani javna okupljanja. Međutim, u uvjetima naglog dokidanja čitavog spektra sloboda, svako dodatno dokidanje nas manje pogađa.

Jasno se vidi razlika između sposobnih i nesposobnih vođa. Philip Stephens, FT

U isto vrijeme, aktualna kriza može biti i prilika za demokraciju. Kako ističe Philip Stephens[7], sve su oči uprte u izvršne vlasti diljem svijeta, i jasno se vidi razlika između sposobnih i nesposobnih vođa. Mogli bismo dakle vidjeti skok u vjeri u politiku među građanima, odnosno u važnost kompetentne političke elite. Također, svjedoci smo čitavog niza dobrotvornih akcija proizašlih iz civilnog društva, što bi moglo (unatoč pokušajima konzervativnih političkih struja da dokinu financiranje civilnog društva nakon krize) dovesti do šire podrške i participacije građana u toj sferi.

Naravno, u konačnici ne možemo biti sigurni kako će nam politički život izgledati nakon korone. Hoće li prevagnuti autoritarna kontrola nasuprot pritisku za demokratizaciju? Odgovor na ovo pitanje u velikoj mjeri ovisi o građanima. A pred njima je težak zadatak. Osim nošenja sa strahom tijekom pandemije i ekonomskim teškoćama nakon krize, preživljavanje demokracije od njih očekuje i da budu razumni i ozbiljni.

U ovoj situaciji to znači da moraju vjerovati političkim elitama da znaju što rade te poštovati njihove odluke, i u isto vrijeme ne vjerovati političkim elitama, tj. propitivati svaku njihovu odluku koja ide kontra demokratskim principima. Da se vratim na citat s početka teksta, građani moraju znati zašto je bilo dobro da je Bilbo našao prsten, ali i zašto je još važnije da ga na kraju ne zadrži.

[1] https://behavioralscientist.org/epistemic-humility-coronavirus-knowing-your-limits-in-a-pandemic/

[2] https://duckofminerva.com/2020/03/state-regime-government-and-society-in-covid-19-response-establishing-baseline-expectations.html

[3] https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2020/03/thing-determines-how-well-countries-respond-coronavirus/609025/

[4] http://ideje.hr/racionalnost-u-doba-korone-sto-utjece-na-odluke-stozera-kako-odlucuju-gradani-inteligencija-i-strucnost-nisu-garancije/

[5] https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2020/01/confidence-democracy-lowest-point-record/605686/

[6] https://freedomhouse.org/sites/default/files/2020-02/FIW_2020_REPORT_BOOKLET_Final.pdf

[7] https://www.ft.com/content/0e83be62-6e98-11ea-89df-41bea055720b