Njemački Zeleni su pred pobjedom na parlamentarnim izborima koji će se održati 26. rujna i značajno utjecati na političku kartu EU. Anđelko Šubić opisuje razne vrste prigovora kojima se njihovi protivnici služe u političkoj borbi, od ideoloških, do teorija zavjere i analize političke tradicije iz koje barem dijelom potječu

• Naslovna fotografija: Annalena Baerbock, liderica njemačkih Zelenih, čiji je jedan od slogana – Sve je moguće! (Foto, Zeleni)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Prema ispitivanju Deutschlandtrend, u svibnju 2021. godine dogodilo se nešto što je sve dosad bilo nezamislivo: stranka Zelenih  prestigla je sa 26% (+4% od travnja) čak i Kršćanske demokrate (23%, -4%) i postala uvjerljivo najsnažnija stranka u Njemačkoj, tek nekoliko mjeseci prije izbora za savezni parlament potkraj rujna.

I Annalena Baerbock, kandidatkinja za kancelarku stranke Zelenih, prolazi odlično: kad bi građani mogli neposredno glasati za kancelarku ili kancelara, dobila bi 28%, a kandidati i kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, Armin Laschet i Olaf Scholz dobili bi po 21%. Osim toga, 44% upitanih Baerbock smatra najsimpatičnijom (Scholz: 18%, Laschet 17%), a na rang-listi zadovoljstva političarima je sa 41% (+12%) skočila na drugo mjesto, odmah iza Angele Merkel (59%). Doduše, 41% ima i Scholz, a kandidatom CDU/CSU Laschetom zadovoljno je tek 24% upitanih građana Njemačke.

Nema malo dužnosnika kršćanskih demokrata koji su nervozni zbog takvog pada: bavarski je CSU već dao do znanja kako za njega definitivno nije opcija da bude manjinski partner u eventualnoj koaliciji, ali po trenutnom ispitivanju svaka bi vlada neminovno bila veoma ‘šarena’. I za koaliciju koju smo donedavno zvali ‘velikom’ – kršćanskih demokrata i socijaldemokrata – nedostaje golem broj zastupničkih mjesta, s obzirom na to da bi SPD dobio tek 14% glasova.

Mnoštvo je razloga za ovaj vrhunac popularnosti Zelenih: od osjećaja učmalosti vladajuće politike nakon dugih 16 godina Angele Merkel, preko (ne)zadovoljstva postupcima vladajućih stranaka u pandemiji do činjenice da je  u postindustrijskom društvu sve manje svijet rada i radnih odnosa odrednica političkog djelovanja, a sve više određeni lifestyle.

Prihvatljivu alternativu za Njemačku daleko više građana vidi u Zelenima nego u krajnje desnoj stranci koja se baš tako nazvala, Alternativa za Njemačku (AfD), a ustalila se na desetak posto podrške. List Cicero međutim upozorava:

• Etika dužnosti i Pursuit of Happiness

Kao nasljednici pokreta 68. i težnje za emancipacijom koja je iz njega proistekla, Zeleni žive od imidža da su liberalna i na neki način moderna stranka. Greška je u tome što je takozvani šezdesetosmaški pokret bio sve drugo, ali sasvim sigurno nije bio liberalan. Doduše, može se argumentirati da je kod Zelenih preživio impuls emancipacije iz 68., a da su staroljevičari (Altlinke) i totalitarni teret iz prošlosti izgubili svoju oštricu u proteklim desetljećima. Ali kratak pogled na zeleni izborni program pokazuje suprotno: bilo da je  riječ o porezu na slobodne suradnike, ili o građanskom (mirovinskom) osiguranju, standardiziranoj školi, obavezi toplinske izolacije ili ograničenju brzine na cestama – politika Zelenih prije svega znači prisilu. Zeleni su sve, ali nisu liberalna stranka. A birači Zelenih nisu liberali. Doduše oni se tako osjećaju. I tu leži nesporazum, piše u redakcijskom (nepotpisanom) članku lista Cicero ‘Ne liberalni, nego do srži konzervativni’.

Članak tu provokativnu tezu argumentira ovako:

Za liberale ne postoji univerzalni moral niti ima temeljnih etičkih vrijednosti koje bi omogućavale da se iz njih izvede neki moral. Liberali polaze od toga da je čovjek slobodan, autonoman i samoodređujući. Ima pravo svoj život voditi ako želi i egoistično, neodgovorno i sve prije nego održivo. Ne znači da čovjek i treba tako živjeti nego tek da ne smije postojati nikakvih institucija koje će ga, bilo kakvim sredstvima, prisiljavati da vodi život po njezinoj predodžbi – a posebno to ne smije biti država. Politika, iz liberalnog očišta, ne smije biti pokušaj da se nametne neki životni stil, ma koliko on bio usmjeren zaštititi okoliša, toleranciji, multikulturalnosti, naklonjenosti djeci i orijentiran općim dobrom. Za liberale vrijedi jedino pravo na Pursuit of Happiness – što god to značilo za pojedince.

Nasuprot tome, za Zelene je politika u osnovi provedba stroge etike dužnosti. Paternalistička gesta koja je u tome sadržana pokazuje zašto su Zeleni u Njemačkoj toliko uspješni i naša početna dijagnoza kako živimo u lijevo orijentiranoj republici u najboljem je slučaju tek djelomice točna: Zeleni su zapravo konzervativna stranka. To nije novo saznanje, ali indikatorima zelenog konzervativizma se uglavnom smatraju – pesimizam kad je riječ o napretku, povezanost s prirodom i nepovjerljivost prema tehnici. Ipak, eskapističkom kritikom napretka se ne osvaja četvrtina birača – čak ni u Njemačkoj. Zeleni konzervativizam ide dublje i time je podesniji za mase. Kao i tradicionalni konzervativci, tako je i zeleni konzervativizam nošen uvjerenjem kako postoji bezvremenske, općevažeće vrijednosti koje valja prakticirati. Dok  konzervativci stare provenijencije svoje norme legitimiraju tradicijom, zeleni neokonzervativizam se poziva na univerzalnu etiku odgovornosti koja je naizgled racionalno utemeljena, piše Cicero. Zanimljivo je da je članak objavljen još 2011., ali ga je magazin opet uvrstio na svoju stranicu – jer je čak i dobio na aktualnosti.

Zeleni sad imaju novi prijedlog stranačkog programa, ali u njemu nema bitnih promjena u načinu razmišljanja. Najvećim dijelom to je nešto kao lista želja Grete Thunberg: smanjiti emisiju plinova koji uzrokuju efekt staklenika za 70% već do 2030., do iste godine zabraniti i registraciju novih vozila koja emitiraju plinove te obustaviti i korištenje ugljena. Tu je i ograničenje brzine na autocestama na 130 km/h, zabrana letova na kratkim prugama, obaveza ne samo toplinske izolacije kod gradnje zgrada, nego i ugradnje solarnih panela…

Danas se jedva može naći itko tko bi bio spreman zagovarati uništavanje okoliša. Zeleni i u drugim državama uživaju sve veću podršku, a ni njemačkim se Zelenima ne mogu osporiti goleme zasluge. Do prije kojeg desetljeća kape su smoga nad njemačkim gradovima bile ‘normalne’, a u rijeci Rajni je bilo toliko kemikalija da se mogao razviti fotografski film. Danas smo međutim na zapadu Europe već zaboravili na ‘kisele kiše’.

No, osobitost je njemačkih Zelenih da u pravilu odbijaju svaki pragmatizam koji im ugrožava ideale. Da, u Rajni opet plivaju ribe, a u industrijskim se centrima Rurske oblasti opet može sušiti rublje na otvorenom a da ne mora zbog prašine u perilicu čim se osuši. Ali u ono je doba nezaposlenost tamo bila nepoznata, i zarađivalo se dobro. Danas izbijaju socijalna žarišta, gradovi odumiru: ne može svaki rudar postati web-dizajner.

Glavni protivnici Zelenih dolaze s krajnje desnice (lijevo, naslovnica knjige CDU-ova radikala Petera Helmesa), te iz redova opskurnih kreatora teorija zavjere, koji im prigovaraju seks s djecom, i diktatorsko uvođenje kvalitete života i zaštite od klimatskih promjena (u sredini i desno naslovnice knjiga Michaela Grandta)

Glavni kritičari Zelenih dolaze ipak s ekstremne desnice. Spomenimo Petera Helmesa, člana posve desnog krila CDU i autora knjige “Crkni Njemačka: deset smrtnih grijeha Zelenih protiv njemačkog naroda” (izdanje Njemačkih konzervativaca 2019.) Ili su to autori opskurnih teorija zavjere, poput Michaela Grandta autora knjiga “Zeleni: između seksa s djecom, huškanja na rat i prisilnog usrećivanja” i “Dolazi li klima-diktatura? Činjenična analiza zelenog klimatskog ludila” (Kopp Verlag 2015. i 2019.)

“makar je poimanje prirode doživjelo svojevrsnu degeneraciju u drugoj polovici 19. stoljeća kao otjelovljenje pojma njemačke domovine i nacije”

No zapravo i sami njemački Zeleni imaju povijesnih spona i u desnom spektru i mističnim doživljajima prirode. Fascinacija prirodom i okolišem vuče korijen iz njemačke romantike, makar je  u drugoj polovici 19. stoljeća poimanje prirode degeneriralo kao otjelovljenje njemačke domovine i nacije. To je bilo doba i reformirane pedagogije, ‘alternativnih’ i mističnih saznanja o ‘prirodnom’ načinu života, ali i pokreta i udruga – od naturizma do raznih polu-vojničkih organizacija kako za odrasle, tako i za omladinu i djecu koja se imaju diviti i veličati ljepote prirode. Nacisti su uglavnom zabranili takve organizacije, ali samo zato da ih – u pravilu bez previše napora – uključe u vlastite poput Hitlerjugenda. Neke, poput Wandervogel postoje i danas.

Takve organizacije su redom nastajale i širile se u (malo)građanskim urbanim sredinama i bode u oči da upravo tamo i današnji Zeleni postižu najveće izborne uspjehe – u ruralnim područjima su Zeleni tek rubna politička pojava. Ako se izuzme Berlin, nemaju osobitu podršku ni na području nekadašnje Istočne Njemačke makar je službeni naziv stranke Bündnis 90 – Die Grünen. Taj Savez je bio udruga nekolicine građanskih inicijativa u  DDR-u koje su dovele do pada komunističkog režima.

Zeleni su natprosječno popularni kod mladih ali je prosječna dob njihova birača daleko od cvijeta mladosti. Za njih žene glasaju češće, kao i za CDU/CSU, dok su Liberali i AfD muške stranke

Točno je da je stranka Zelenih natprosječno popularna kod mladih, ali kako su ‘pravi’ šezdesetosmaši već stigli do mirovine prosječna dob birača Zelenih je daleko od cvijeta mladosti. Za Zelene češće glasuju žene nego muškarci, ali već postoji i podjela na ‘muške’ i ‘ženske’ stranke: žene natprosječno glasuju i za CDU/CSU, dok su prije ‘muške’ stranke Liberali i AfD.

Birači Zelenih u pravilu imaju završenu barem srednju školu pa već i zbog toga imaju natprosječne prihode. Najvećim su dijelom u nekoj društvenoj djelatnosti kao što su učitelji, socijalni radnici, ali i ‘angažirani’ novinari što utječe i na medijsku možda ne posve uravnoteženu sliku o toj stranci. No glavna osobitost birača Zelenih je svakako da su prije svega stanovnici gradova od najmanje 100 tisuća stanovnika.

Vrijedi se podsjetiti na još jedan korijen njemačkih Zelenih. U Njemačkoj je izrazita politička lijevu orijentacija ‘Djece cvijeća’ iz šezdesetih prelazila vješanje plakata Che Guevare u studentskoj sobici i iskazivanje podrške Ho Ši Minu u Vijetnamu. U sedamdesetima su K-Gruppen na njemačkim sveučilištima stekle glas po ‘partijskoj disciplini’ i organizaciji, ali i po sposobnosti bilo koji (u pravilu kaotičan) studentski sastanak i miting na koncu navesti barem donekle na svoj mlin. Nije isključeno da je tu bilo i stručne pomoći ‘psihologa’ s Istoka, ali redovito bi nastupali s čitavim spektrom taktika i strategija: počev od beskonačnog natezanja oko dnevnog reda, preko monologa do namještenih ‘diskusija’ kako bi što više studoša izgubilo strpljenje – i kako bi ostali uglavnom samo oni kad je trebalo glasovati o nekom prijedlogu.

Više tih K-Gruppen su sudjelovale i u osnivanju stranke Zelenih, a neki su – poput Jürgena Trittina, nekadašnjeg člana studentske Socijalističke savezne liste koja je nastala spajanjem maoističkog Komunističkog saveza i trockističke Grupe internacionalnih marksista – dospjeli i do čela Zelenih (2009.-2013. sa Renate Künast). Trittin je danas zastupnik Bundestaga i član parlamentarnog povjerenstva za vanjsku politiku.

Jürgen Trittin, čelnik Zelenih od 2009 do 2013. nekadašnji član studentske Socijalističke savezne liste koja je nastala spajanjem maoističkog Komunističkog saveza i trockističke Grupe internacionalnih marksista

Današnji se Zeleni predstavljaju kao ‘ekološka i socijalna’ stranka, ali se odjeci marksističkog porijekla osjećaju. Prijedlog izbornog programa predviđa korjenitu promjenu isplate socijalne pomoći (takozvani Harz IV), zalaže se za ‘stanove koje će se moći plaćati’ i odobravanje trajnog boravišta u Njemačkoj svim migrantima koji su ovdje pet godina. Predviđena je i državna potpora siromašnim Nijemcima da si kupe električni automobil. I taj je izborni program još uvijek prijedlog jer je među Zelenima ostala i tradicija vječitih rasprava i sitničarenja. Stiglo je oko 3.500 prijedloga za izmjene, a tristotinjak članova stranke – neki od njih sjede i na dužnostima u Berlinu i čak Bruxellesu – potpisalo je zahtjev da se iz prijedloga stranačkog programa koji je naslovljen “Njemačka: sve je tu” i iz naslova i na još sedam mjesta u tekstu izbaci pojam “Njemačka”. Obrazloženje glasi kako su oni stranka koja promiče ljudsko dostojanstvo, a ne Njemačku.

Određena doza nacionalnog mazohizma – nezamisliva u drugim državama – nije strana ni drugim njemačkim političarima, ali taj je prijedlog ipak mnogima prelio čašu: “Ako se Zeleni toliko srame Njemačke, zašto onda hoće njome vladati?” pita Gordon Hoffmann, glavni tajnik CDU pokrajine Brandenburg. Ipak, i Zeleni podršku političkog centra traže pitanjem koje tradicionalno postavljaju konzervativne stranke: pitanjem sigurnosti.

I oni obećaju odlučan odnos prema ‘terorist*kinjama’ i ‘ekstremist*kinjama’ – naravno, u programu gotovo do ekstrema slijede ‘politički korektan’ izričaj, gorljivo zastupaju adekvatan udio žena na odgovornim položajima i prava svih manjina. Desničari im prigovaraju kako se zalažu za “dominaciju manjina nad većinom”. Iako su od oko 100 tisuća članova stranke 59% muškarci, domovi i mjesta gdje se okupljaju pristaše Zelenih mogu se prepoznati i po detalju da se u nužniku i muškarci pozivaju da svoju (malu) nuždu obave sjedeći.

Zeleni razmišljaju čak o uvođenju posebnog “ministarstva za društvenu suradnju” što je njemačkog publicista iranskog porijekla Ramina Peymania u listu The European potaknulo napisati članak “Dolazi zeleni totalitarizam i policijska država?”

Stranka zabrana kojoj je svatko sumnjiv koji se ne želi priključiti njezinom sektaškom duhu o smaku svijeta, sad ide i korak dalje. Građane treba dovesti na pravu liniju ne više tek zabranama, prezirom i prijetnjom kaznama, nego najbolje putem ministarstva čija bi zadaća bila urediti društvo onako kako si Zeleni to zamišljaju. (…) Da bi to ministarstvo imalo ogromne resurse, to uopće nije u pitanju. Onako sasvim usput se mogu stvoriti novi položaji za zaslužne Zelene. Claudiji Roth se u svakom slučaju dopada ta ideja. Potpredsjednica Bundestaga se ubraja u najistaknutije potpisnice te inicijative. Zeleni za sobom imaju desetljetni marš kroz sve institucije i sad ubiru plodove. Našoj demokraciji nanose nemjerljivu štetu. S njihovim vlastitim ‘ministarstvom za odgoj’ bili bi u stanju sve rigidnije propisivati društvene promjene kakve oni žele i sve više ograničavati diskurs. A da pritom imaju tako malo otpora, to zabrinjava. Zelena sila neće stati pred nikim tko se sad još osjeća sigurnim. Kritizirati dogme o okolišu i klimi bi ubrzo moglo postati kažnjivo. Samo to želim pravovremeno reći, piše Peymani.

Kod lista The European treba imati na umu deklarirano zastupanje ‘europskih vrijednosti’ koja često sežu u desni politički spektar, a i Peymani nije nesklon osebujnim stavovima. No možda ne treba olako odmahnuti rukom na kritiku Zelenih osobito kad je riječ o stranačkom programu: u njemu sve pršti od programa potpore, državne regulacije, kvota i potrošnje državnog novca – i već tu je pitanje, odakle će on doći. Može se također lako zamisliti mastodont državnih tijela, komisija i povjerenstva kako bi se ispunili željeni politički i ekološki ciljevi. Naravno, svako to državno tijelo bi bilo popunjeno odgovarajućom kvotom i po spolu i po drugim, političkim korektnim kriterijima.

U planovima Zelenih za vanjsku politiku je reforma UN-a i formiranje “Vijeća sigurnosti koje odgovara današnjem ustrojstvu”, promjena politike prema SAD kako bi se postigao ‘ravnopravani’ odnos… To je već dugo njemačka politika, ali se isto tako odavno pokazalo kako je to vanjska politika kakvu si zamišlja mali Perica.

Industrija je otkrila ekologiju. Do kraja bi desetljeća Njemačka trebala dobiti desetke milijuna električnih automobila. Poslovna prilika tisućljeća. Proizvodnja litija u sjevernom Čileu: Salar de Atacama

Čak i kod ekologije škripi: to ustrajanje na električnim automobilima (sve ostalo je “izlika automobilske industrije”) može poželjeti samo razmaženi stanovnik nekog njemačkog velegrada koji želi i kod kuće zrak Alpskih oaza. Njih očito niti najmanje ne zanima kako izgleda u Salar de Atacama, slanoj pustinji na tromeđi Čilea, Bolivije i Argentine, najvećem izvoru litija na svijetu. Tamo čak i internacionalni rudarski koncerni priznaju kako stvaraju ekološki Armagedon – samo da bi dobili dragocjene baterije. Potegnuti to pitanje s nekim zadrtim zagovornikom njemačkih Zelenih – to je potpuno uzaludna rabota.

Nema malo aktivista te stranke koji uočavaju da je i industrija ‘otkrila’ ekologiju. Radi se o poplavi etiketa o ‘ekološkom’ i na taj način skupljem proizvodu i o rješavanju problema zasićenosti tržišta stvaranjem potrebe za kupnjom novog, ali onda ‘ekološkog i održivog’ proizvoda. Ako će već 2030. biti dozvoljeni samo električni automobili, to je zapravo poslovna prilika tisućljeća. Trenutno je u Njemačkoj registrirano oko 310 tisuća električnih vozila – od ukupnog broja od oko 67 milijuna vozila od kojih bi mnoga bez problema vozila još desetljećima.

…

Kako će izgledati Njemačka ove jeseni nakon izbora? Usprkos trenutnom ispitivanju javnog mnijenja, tu je mudro biti oprezan s prognozama. Ove su godine bili izbori u Bugarskoj, bira i Cipar, ali izbori za Bundestag 26. rujna bit će prvi u nekoj većoj državi EU od početka pandemije korone. Kako će sve ovo utjecati na raspoloženje birača čak i ako se do onda stanje donekle normalizira – to ne može znati nitko.

A prije izbora se i još mnogo toga može dogoditi, osobito kod kandidata kršćanskih demokrata. Armin Laschet je zapravo već dva puta pokazao upravo nevjerojatnu snalažljivost i ustrajnost. Prvi put kad je bilo pitanje budućeg čelnika CDU-a nakon prilično nesretne sudbine Annegret Kramp-Karrenbauer: Laschetu su davane najmanje šanse od svih kandidata, ali on je postao predsjednik CDU-a. Onda je predsjednik bavarskog CSU-a Markus Söder provocirao hitno rješenje pitanje kandidata kršćanskih demokrata za kancelara, uvjeren kako mu prednost u ispitivanjima javnog mnijenja jamči selidbu u kancelarski ured u Berlinu. I opet je ipak Laschet postao kandidatom.

Sad je pak Annalene Baerbock, kandidatkinja Zelenih u uvjerljivoj prednosti pred Laschetom, ali tu su još četiri mjeseca pred nama.