Strategija obrnutog Kissingera. Trumpova iluzija unaprijed osuđena na propast

Trumpovi pokušaji da oslabi Kinu preko Moskve - strategija "obrnutog Kissingera" - završavaju jačanjem kinesko-ruske osovine, te slabljenjem spona s transatlantskim partnerima, piše Domagoj Juričić. Kissinger i Nixon prepoznali su trenutak u kojem je postojao jaz Moskve i Pekinga, povijest im je otvorila vrata, no Trump danas zamišlja da vrata postoje ondje gdje ih više nema.

• Naslovna fotografija: Susret Vladimira Putina i Donalda Trumpa na G20 summitu u Hamburgu 2017. godine. (Ured Predsjednika Ruske Federacije / CC BY 4.0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Posljednjih dana osobito u medijima, sve češće se može čuti termin „obrnuti Kissinger“. Riječ je o sintagmi koja je nastala početkom dvije tisućitih u američkim strateškim raspravama, najprije kao misaoni eksperiment, svojevrsna intelektualna provokacija. Autori poput Thomasa Friedmana ili Charlesa Kupchana zamišljali su što bi se dogodilo kada bi Washington ponovio uspjeh iz 1972. godine, ali obrnuto: umjesto da iskoristi Kinu protiv Sovjetskog Saveza, pokušao bi pridobiti Rusiju kako bi obuzdao Kinu. Ideja je bila sugestivna i podsjećala je na elegantnu geopolitičku simetriju. Ako je Kissinger tada otvorio vrata Pekingu i time preokrenuo tok Hladnog rata, zašto danas ne bi bilo moguće otvoriti vrata Moskvi i promijeniti odnose snaga u rivalstvu s Kinom.

Donald Trump taj je termin prihvatio kao gotovu formulu i pretvorio ga u političku doktrinu. U njegovoj logici, ako se Amerika mora suočiti s neizbježnim obračunom s Kinom, onda je ključno imati Rusiju barem neutralnu, a po mogućnosti i savezničku. Upravo zato pribjegava svojoj verziji „obrnutog Kissingera“.

­
Trump vjeruje da Moskva, svjesna ovisnosti o Pekingu, traži izlaz, i da joj Washington može ponuditi bolju alternativu.

Trumpova uvjerenost počiva na nekoliko racionalnih, premda jednostranih argumenata. Prvi je njegova poslovna intuicija: vjeruje da se svaki odnos, pa i onaj međunarodni, može svesti na pregovarački stol gdje osobni šarm, upornost i spremnost na „deal“ mijenjaju pravila igre. U toj logici, ako je on u stanju pridobiti Putina, razbija osovinu Moskva–Peking i oslabljuje Kinu, što smatra ključnim američkim interesom. Drugi je argument geopolitike resursa. Trump računa da Rusija, sa svojom energijom i sirovinama, ne može dugoročno biti samo kineski junior partner. Vjeruje da Moskva, svjesna svoje ovisnosti o Pekingu, traži izlaz i da joj Washington može ponuditi bolju alternativu. Treći je argument povijesne nužnosti. Trump se oslanja na ideju kako velike sile uvijek nastoje izbjeći potpunu ovisnost o samo jednom partneru. Kao što je Peking 1970-ih prepoznao prednost u otvaranju prema Washingtonu, tako bi, prema Trumpovom viđenju, Moskva danas mogla vidjeti interes u okretanju prema Americi kako bi izbjegla da bude potpuno podređena Kini.

No ono što je kao intelektualna igra nalikovalo na izglednu mogućnost, u praksi se pretvorilo u iluziju. Povijest, naime, ne dopušta kopije. Kissinger je 1972. uspio jer je iskoristio pukotinu koja je već postojala. Sovjetski Savez i Kina tada su bili na rubu oružanog sukoba. Granični okršaji na rijeci Ussuri 1969. odnijeli su stotine života. Nixon i Kissinger nisu stvorili taj jaz, oni su ga prepoznali i iskoristili. Povijest im je otvorila vrata i oni su kroz njih prošli. Trump, međutim, zamišlja da vrata postoje ondje gdje ih više nema.

Njegova vjera u mogućnost preslikavanja povijesti vidi se u nizu poteza. Već na početku mandata nastojao je s Vladimirom Putinom uspostaviti odnos povjerenja, nazivajući ga snažnim liderom i sugerirajući da se s njim može dogovoriti lakše nego s europskim saveznicima. Tražio je povratak Rusije u format G7, iako je ona bila isključena nakon aneksije Krima. Više je puta dovodio u pitanje samu svrhu NATO-a, čime je Moskvi poslao signal da bi Amerika mogla odustati od svoje povijesne uloge čuvara europske sigurnosti. Govorio je da bi rat u Ukrajini završio za dvadeset i četiri sata kada bi on bio predsjednik, što je ilustriralo njegovu vjeru u osobni dogovor, kao da se radi o poslovnom sporu, a ne o dubokom strateškom i civilizacijskom sukobu. Čak i njegova politika prema sankcijama bila je ambivalentna, s otvorenim sumnjama u njihovu učinkovitost. Nedavni susret na Aljasci, kada je Putinu pljeskao i ponašao se poput obožavatelja, dodatno je potvrdio obrazac. Trump prema Putinu nastupa onako kako sam voli da se prema njemu nastupa: dodvoravanjem i laskanjem. Uvjeren je da će Putin popustiti pred gestama koje Trump sam traži od drugih kada mu se klanjaju.

Ali Putin se ne može kupiti aplauzom. Njegova politika počiva na nečemu posve drugom: na stalnom osporavanju Zapada i vraćanju Rusije u imaginarni imperijalni sjaj. Upravo zato „obrnuti Kissinger“ u stvarnosti ne prolazi.

Prvi problem jest asimetrija moći: današnja rusko-kineska osovina nije privremeni savez interesa, nego sustavno partnerstvo. Kina treba ruske resurse i političku potporu u Vijeću sigurnosti, a Rusija treba kinesko tržište i tehnologiju. Drugi problem jest Putinova strateška logika: njegovo neprijateljstvo prema Zapadu nije taktičko nego egzistencijalno. Treći problem jest dimenzija povjerenja i simbolike: svaki američki pokušaj „novog otvaranja“ prema Moskvi doživljava se u Europi kao izdaja i slabljenje NATO-a. Četvrti, i možda najvažniji problem, jest vrijeme: šansa za pridobivanje Rusije je propuštena. Danas, nakon agresije na Ukrajinu i godina propagande, u Moskvi više nema realne volje za zapadnom integracijom.

Tomu treba dodati i europsku dimenziju. Trump previđa činjenicu da se u njegovoj zamisli SAD ne bi suočio samo s otporom Moskve i Pekinga, nego i s otporom vlastitih saveznika. Europska unija nakon 2014., a osobito nakon 2022., oblikovala je čitavu svoju sigurnosnu, energetsku i političku strategiju upravo na suprotstavljanju Rusiji. Njemačka i Francuska, nekoć sklone kompromisima, više nemaju prostora za politiku približavanja Moskvi. U takvim okolnostima, „obrnuti Kissinger“ ne bi razbio osovinu Moskva–Peking, nego bi razbio transatlantsku vezu. Kissinger je 1972. otvorio prostor Americi bez gubitka saveznika. Trumpova verzija, naprotiv, zatvorila bi prostor Americi upravo zato što bi izgubila Europu.

Istina, prozor mogućeg približavanja je postojao. Devedesetih je Rusija tražila svoje mjesto u svijetu, a u Washingtonu su se pojavile ideje o resetu odnosa. Bill Clinton bio je sklon ideji da se Rusiju pridobije, ne samo kako bi se stabilizirala Europa, nego i kako bi se u budućnosti otvorio prostor za partnerstvo, pa i u odnosu na Kinu. Neki stratezi zamišljali su da bi Rusija mogla biti integrirana poput Njemačke i Japana nakon Drugoga svjetskog rata, uz ozbiljan ekonomski i politički program. Boris Jeljcin i njegovi suradnici u prvim godinama nisu zatvarali vrata toj mogućnosti. No šansa je propuštena. Umjesto Marshallovog plana za Rusiju uslijedile su parcijalne mjere i uvjetovanja, dok su građani doživljavali pad životnog standarda i kaos tranzicije. Istodobno se NATO širio na istok, što je u Moskvi doživljeno kao prijetnja, a ne kao šansa. Povjerenje se topilo, a mogućnost stvarnog savezništva blijedjela.

U američkom strateškom establišmentu postojale su razlike. Jedni su smatrali da Rusiju treba pridobiti i time dugoročno neutralizirati u eventualnom sukobu s Kinom. Drugi su tvrdili da je Rusija previše nestabilna i da će njezin imperijalni refleks prije ili kasnije izbiti na površinu. Pobijedila je politika proširenja NATO-a i Europske unije, a ne politika dubinskog uključivanja Rusije. Povijesna šansa ostala je neiskorištena.

Američki strateški establišment već desetljećima polazi od toga da je sukob s Kinom neizbježan.

Trump je odlučio vratiti kazaljke unatrag. Američki strateški establišment već desetljećima polazi od toga da je sukob s Kinom neizbježan. Knjige i studije oblikovale su cijelu generaciju mišljenja. Richard Bernstein i Ross Munro u djelu The Coming Conflict with China upozoravali su još devedesetih na konfrontaciju. Graham Allison u Destined for War podsjetio je na Tukididovu zamku, povijesni obrazac po kojem uspon novih sila često završava ratom s dominantnima. Liu Mingfu u The China Dream otvoreno je napisao kako je cilj Kine svrgavanje Amerike s mjesta svjetskog lidera. Konzervativne institucije poput Heritage Foundationa pretočile su teze u strategije. Michael Pillsbury u The Hundred-Year Marathon tvrdio je da Kina vodi maraton s ciljem svrgavanja Amerike. Heritage je u izvještaju Winning the New Cold War pozvao na mobilizaciju cijelog društva protiv Kine.

No dok su stratezi govorili o potrebi neutralizacije Moskve, Trump je to preveo kao potrebu savezništva. Ono što je u američkim analizama značilo sprječavanje učvršćivanja osovine Moskva–Peking, on je pretvorio u vlastitu iluziju o partnerstvu s Putinom.

Svijet se učvršćuje u dva bloka: demokratski Zapad i autoritarni „anti-Zapad“

Trump ne razumije da njegova maštarija ne vodi prema slabijoj Kini, nego snaži kinesko-ruski savez. Njegovi potezi Putinu daju međunarodni legitimitet i prostor za manevar. Xi Jinping u tome vidi dvostruku korist: Rusija postaje sve ovisnija o Kini, a istodobno Trumpove poruke unose nemir među europske saveznike i slabe NATO. Umjesto da gradi koalicije, Trump proizvodi polarizaciju. Svijet se tako ne dijeli na fluidne zone pregovora, nego se učvršćuje u dva bloka: demokratski Zapad i autoritarni „anti-Zapad“.

­
Svijet je dobio jasnu poruku da alternativa postoji. Demokracija je samo jedna opcija među drugima.

Simbolika je jednako važna kao i statistika. Kada su Xi, Putin i Kim stajali zajedno na paradi u Pekingu, svijet je dobio jasnu poruku da alternativa postoji. Demokracija više nije univerzalna vrijednost, nego samo jedna opcija među drugima. Fukuyamina vizija kraja povijesti u tom svjetlu izgleda kao anakronizam, dok Huntingtonov scenarij sukoba civilizacija zvuči gotovo proročki.

Na tim polovima možemo danas smjestiti i širi krug mislilaca. Uz Fukuyamu i njegovu vjeru u univerzalizaciju liberalne demokracije su Joseph Nye i Robert Keohane, koji su u institucionalizmu i mekoj moći vidjeli put prema kooperativnom svijetu. Nasuprot njima su realisti i kulturni pesimisti, od Samuela Huntingtona do Johna Mearsheimera, koji tvrdi da se svijet vraća surovoj logici moći i da liberalna iluzija nije izdržala test povijesti. Trump, paradoksalno, ignorira i jedne i druge. Odbacuje Fukuyaminu vjeru u liberalni poredak, ali ne razumije ni Huntingtonova i Mearsheimerova upozorenja na logiku blokova. Umjesto toga vjeruje da će osobna intuicija i jedan dogovor promijeniti tok povijesti.

Problem Trumpove maštarije je u tome što ne vodi prema oslabljenoj Kini, nego prema snažnijem kinesko-ruskom savezu. Dok on vjeruje da svojim gestama i pregovorima može pridobiti Putina i tako razbiti osovinu Moskva–Peking, u stvarnosti postiže suprotno. Putin dobiva međunarodni legitimitet jer ga američki predsjednik tretira kao ravnopravnog partnera. Time Rusija, iako ekonomski slaba, dobiva novu težinu. Xi u tome vidi potvrdu da je kinesko-ruska osovina čvrsta i korisna.

Umjesto ravnoteže Trump proizvodi polarizaciju. Umjesto otvorenih mogućnosti on zatvara prostor djelovanja. Kissinger je 1972. otvorio vrata i proširio američki manevarski prostor. Trump vjeruje da radi isto, ali ga zapravo sužava. Njegova politika hrani Putinovu samouvjerenost, zbunjuje saveznike i potkopava institucije koje su kičma zapadnog poretka. Amerika je tako u položaju da mora igrati protiv dviju sila odjednom, bez mogućnosti da ih razdvoji. Umjesto fleksibilnosti dobiva krutost.

Drugim riječima, Trumpova politika vodi upravo onome što je želio izbjeći. Njegov pokušaj da oslabi Kinu preko Moskve završava jačanjem kinesko-ruske osovine. Njegova težnja da stvori ravnotežu vodi prema dubljoj polarizaciji. Njegova želja da otvori prostor za američko djelovanje pretvara se u zatvaranje mogućnosti. To je paradoks i tragedija iluzije „obrnutog Kissingera“, maštarije koja se razbija o stijene realnosti.

Kako je Arnold Toynbee, britanski povjesničar i filozof povijesti, zapisao u svom golemom djelu A Study of History, civilizacije ne umiru zato što su ubijene izvana, nego zato što počine samoubojstvo iznutra. Primijenjeno na današnju Ameriku, to znači da bi pravi poraz mogao doći ne od kineskih nosača zrakoplova u Pacifiku niti od ruskih tenkova na ukrajinskim ravnicama, nego od unutarnjeg sljepila, od politike koja se prepušta iluzijama umjesto stvarnosti. Ako američko vodstvo povjeruje da se geopolitički problemi rješavaju nagodbama vođenima osobnim instinktom, ako se saveznici počnu osjećati napušteno, a protivnici osnaženo, onda će se urušiti sama mreža povjerenja i institucija koja je desetljećima bila temelj američke moći.

Scenarij takvog samoubojstva iznutra već se može naslutiti. Amerika bi se mogla naći izolirana, sa sve slabijim transatlantskim vezama i podijeljenim Pacifikom, prisiljena istodobno odolijevati i Pekingu i Moskvi, ali bez dovoljno saveznika koji bi vjerovali njezinoj riječi. U tom bi trenutku kinesko-ruska osovina mogla definirati nova pravila igre, Washington bi trošio energiju na unutarnje podjele, na politiku koja se vrti oko iluzija brzih pobjeda i „genijalnih dogovora“. Toynbee bi rekao da bi to bio trenutak u kojem civilizacija ne gubi zato što ju je netko vanjski srušio, nego je sama zaboravila što je čini snažnom.

Drugim riječima, prava opasnost za Ameriku nije u tome da je Kina ili Rusija nadvladaju u izravnom sudaru, nego u tome da sama sebe oslabi iznutra pogrešnim prosudbama, nerealnim snovima i gubitkom strateškog osjećaja za trenutak. To je opasnost na koju upozorava priča o „obrnutoj Kissingerovoj“ iluziji.