Strukture dugog trajanja. Povijest koja je triput dovela Roberta Fica na vlast u Bratislavi

Slovački premijer Fico se pokazao kao mačka sa sedam života, piše Stevo Đurašković u svojoj analizi prošlosti i sadašnjosti slovačke politike. Iako je dvaput gubio vlast zbog endemske korupcije, isporučivao je socijalne politike, a u diskursu o krizama migracija, korone ili rata u Ukrajini vješto je iskorištavao povijesne trope Slovačke kao mosta između istoka i zapada.

• Naslovna fotografija: Robert Fico dolazi na sastanak Vijeća Europske unije u prosincu 2014. (Council of the European Union)

• Autor je doktorirao na temu usporedbe politika povijesti u Hrvatskoj i Slovačkoj u 1990-ima. Uz nekoliko znanstvenih članaka o nacionalnom identitetu u Slovačkoj, autor je komparativne studije The Politics of History in Croatia and Slovakia in the 1990s (Srednja Europa, Zagreb, 2016).

„HDZ odlazi s vlasti kada prekrdaši u korupciji i kriminalu, pa ga birači pošalju u oporbu da se resetira, e da bi ga na sljedećim izborima opet izabrali.“ Otprilike ovako zvuče novinske poštapalice kojima se komentira fenomen stalnog povratka HDZ-a na vlast, ili komentira zašto oporba, ili preciznije stranke lijevog centra, ne mogu povezati dva uzastopna mandata na vlasti. Isto se može reći i za novog/starog slovačkog premijera Roberta Fica, koji je u Slovačkoj vladao u tri mandata, prvo od 2006. do 2010., a zatim u dva mandata od 2012. do 2020. godine i opet sada od 2023. godine. Svaki put je odlazio u oporbu zbog endemske korupcije i kriminala koja se vezivala uz njegovu stranku SMER – Socijalna demokracija. Štoviše, dok je HDZ-ov odlazak u oporbu svaki put bio popraćen smjenom čelnika stranke, Robert Fico pokazao se od čvršćeg teflona nego doskorašnji nizozemski premijer Mark Rutte, kojeg su novinari krstili nadimkom „teflonski Mark“ zbog sposobnost zadržavanja premijerske fotelje usprkos brojnim skandalima u njegovom dugom premijerskom mandatu, koji je trajao od 2010. do ove godine. Dok se skandali vezani oko Ruttea čine prilično neozbiljni iz hrvatske perspektive[i], oni vezani oko Fica su više nego ozbiljni, budući da je uz standardne optužbe za korupciju i pranje novca, bio držan direktno odgovornim za ubojstvo novinara Jána Kuciaka i njegove partnerice 2018. godine (Kuciak je istraživao slučajeve porezne utaje i drugih oblika gospodarskog kriminala ljudi iz najbližeg okruženja Roberta Fica).

Sofija Kordić u svom nedavnom članku  o slovačkim parlamentarnim izborima 2023. godine, kao i Milan Nič u nedavnom razgovoru na Idejama.hr točno su istaknuli kako se nacionalist Fico uspinjao na vlast budući da je bio najvještiji u demagoškom i manipulativnom korištenju trenutačnih problema u slovačkom društvu, kriveći za njih bilo Bruxelles, bilo imigrante (kao na izborima 2016. godine), bilo Ukrajinski nacionalizam (kao u kampanji za nedavne izbore), bilo svjetske elite, koje je razapeo u anti-vakserskoj i anti-maskerskoj kampanji na kojoj je pumpao popularnost tijekom COVID-krize. Međutim, i druge radikalno desne i populističke stranke u Slovačkoj (poput krajnje desnog SNS-a ili populističkog OLANO-a) posezale su u taj isti anti-sistemski retorički paket, ali ni približno s istim uspjehom kao Fico. Zašto je tome tako? Ne samo zbog Ficove manipulativne vještine, već i zbog toga što njegova stranka, SMER-Socijalna demokracija, funkcionira kao jedna verzija slovačkog HDZ-a, istina puno manje dominantna nego hrvatski original. Da bih objasnio kako se SMER-SD pozicionirao, u najvažnijim crtama ću prikazati genezu slovačkih nacionalno-integracijskih procesa, te kako je povijesno naslijeđe korišteno u slovačkoj politici od pada komunizma 1989. godine do danas. Taj prikaz će nam, između ostalog, objasniti i zašto Slovačka, iako zemlja snažne katoličke tradicije, istovremeno gaji ‘od stoljeća sedmog’ snažno prorusko raspoloženje, kojeg, za razliku od Češke, nije pomutilo ni hladnoratovsko razdoblje tavorenja pod Sovjetskim savezom, niti aktualna Putinova brutalna agresija na Ukrajinu.

Tomáš Garrigue Masaryk, etnički Slovak, vidio je jedinu realnu šansu za slovačku neovisnost u Čehoslovačkom okviru. (Josef Jindřich Šechtl / CC BY-SA 3.0)

Izgradnja moderne slovačke nacije se odvijala, isto kao i Hrvatska, u dva oblika: u obliku Čehoslovačke nacionalne ideje na temelju projekcije jezične i kulturne sličnosti Čeha i Slovaka, te u obliku ideje posebne samosvojne Slovačke nacije, različite od Čeha. Nositelji ideje Čehoslovakizma bili su etnički Slovaci Ján Kollár, Pavel Jozef Šafárik i Tomáš Garrigue Masaryk, a u Čehoslovačkom okviru vidjeli su jedinu realnu šansu za slovačku neovisnost, ali i za društveno-gospodarski napredak Slovačke nasuprot položaju skoro pa kolonije Budimpešte u Habsburškoj Monarhiji. Budući su onodobne Češke elite vidjele Slovake kao zaostalo češko pleme koje treba integrirati u Češki nacionalni korpus i modernizirati, razvila se reaktivna ideja posebne slovačke nacije. Ľudovít Štúr, kojeg možemo pojmiti kao slovačku kombinaciju Ljudevita Gaja i Ante Starčevića, zasnovao je ideju posebne slovačke nacije na konstrukciji posebnog jeziku različitog od Češkog (stvorio je osnove standardnog slovačkog jezika nekih 15-ak godina nakon što je Gaj stvorio osnove standardnog hrvatskog jezika), te na ideji posebne slovačke kulture opisane kao mješavine slavenske seoske miroljubive pastorale (tzv. koncept ‘naroda golublje duše’) i katoličkih kulturnih tradicija. Nasuprot pravaškoj slici Hrvata kao zida zapadnoeuropske uljudbe prema istoku, Štúr i Šturovci (kako se kolokvijalno nazivaju sljedbenici Štúrova nauka u Slovačkoj) prikazuju Slovačku kao most između zapada i istoka, koji pripada zapadu po katoličkoj kulturnoj tradiciji, a istoku po „duši slavenskoj.“  Razočarani u intelektualne i političke elite na zapadu, koje nisu marile za slovačku nacionalnu emancipaciju – ne zaboravimo da je Marx 1848. i Slovake i Hrvate nazvao ‘ispljuvcima naroda’ koji se ne uklapaju u sliku razvoja modernih građanskih nacija – Šturovci se trajno okreću „majci Rusiji“ kao trajnoj nadi za oslobođenje Slovačke (slično razmišljaju i Pravaši krajem 19 stoljeća, dok stranku nije preuzeo Josip Frank).

Simpatije za ‘majku Rusiju’ ne nestaju ni kada majka postaje boljševička, a Štúrove ideje zagovara Slovačka pučka stranka (SLS) koju predvode svećenici Andrej Hlinka pa Jozef Tiso, predsjednik države koja je egzistirala od ožujka 1939. godine do svibnja 1945. godine kao satelit nacističke Njemačke, a koju simpatizeri nazivaju prvom Slovačkom republikom. Međutim, za suvremenu Slovačku mnogo je važnije to što su Štúrovo naslijeđe preuzeli slovački komunisti, pod vodstvom Gustava Husáka, koji su u zagovarali politiku „sovjetske Slovačke“  te 1939. godine, po Staljinovoj direktivi, stvorili KP Slovačke odvojenu od KP Čehoslovačke.[ii] Iako su se po napadu Nacističke Njemačke i satelita na Sovjetski savez 1941. godine morali vratiti na ‘čehoslovačku liniju’, početkom 1950-ih godina zatvoreni su u sklopu staljinističkih čistki pod optužbom za zagovaranje ‘slovačkog buržoaskog nacionalizma.’  Oslobođeni s početkom procesa reformi u istočnom bloku krajem 1950-ih godina, Husák i njegovi suradnici zauzeli su čelne pozicije u Slovačkoj i poduprli reforme Aleksandra Dubčeka (također etničkog Slovaka). Međutim, dok su se Dubček i vodstvo Partije u Pragu prije svega fokusirali na kopiranje jugoslavenskog samoupravnog socijalizma pod nazivom ‘socijalizam s ljudskim licem’,  Husák i suradnici inzistirali su na istom pitanju kao i prije rata, na uspostavi Slovačke federalne jedinice, budući da je i komunistička Čehoslovačka bila uspostavljena kao unitarna država.

Václav Klaus zagovarao je ekonomsku šok-terapiju, a kao alternativu svojim zahtjevima postavio je raspad Čehoslovačke. (Pietro Naj-Oleari / European Parliament)

Kada je sovjetska intervencija slomila Praško proljeće 1968. godine, Brežnjev je na Dubčekovo mjesto postavio Husáka, a jedino što se zadržalo od Dubčekovih reformi bila je federalna struktura Čehoslovačke. U sljedećih dvadeset godina režima tzv. Normalizacije (kojeg su protivnici ironično zvali ‘Staljinizam s ljudskim licem’), Slovačka je prošla ubrzan proces industrijalizacije i urbanizacije, dok je Češka stagnirala, a komunistička verzija Štúrovih ideja postala je, manje-više, službena politika slovačkog nacionalnog identiteta. Iako je cijela zemlja trpjela najrigidnije represije u komunističkom bloku nakon onih u istočnoj Njemačkoj, Slovaci su bili zadovoljni povećanjem životnog standarda i režimskim nacionalnim politikama. Protiv režima nastupala je samo omanja grupa intelektualaca, povezana sa širokim krugom čeških intelektualaca okupljenih oko Václava Havela koji su pokušavali erodirati režim kroz javnu kritiku masovnog kršenja ljudskih prava (najpoznatiji po povelji iz 1977. godine po kojoj su dobili neformalno ime ‘Poveljaši’).

Stoga nije čudo da su poznatu Baršunastu revoluciju kojom je srušen režim (ili radije urušen) izveli Češi, dok su Slovaci kaskali za događajima. Prve višestranačke izbore u lipnju 1990. godine dobile su široke građanske platforme i u Češkoj i u Slovačkoj, koje su predvodili Havelovi ‘Poveljaši’, koji su zagovarali uvođenje napredne liberalne demokracije po uzoru na međuratnu Masarykovu Čehoslovačku. Isticanje potrebe recentralizacije zemlje kao nužnog uvijeta za reforme od strane čeških političara izazivalo je podozrenje Slovaka, koje je postupno raslo s uvođenjem ekonomske tranzicije koja je proizvela puno veći pad životnog standarda nego u Češkoj s obzirom da je u Slovačkoj bila smještena glavnina teške i vojne industrije zemlje, koja je po cijelom bivšem istočnom bloku najviše stradala u tranziciji. Šok ekonomske tranzicije u sprezi sa pozivanjem na centralizaciju Čehoslovačke, te etiketiranje Slovaka kao krivaca za komunističko naslijeđe od strane čeških intelektualaca i političara dovelo je do toga da dobar dio Slovaka krene podupirati ono što je Gil Eyal nazvao ‘očuvanje prošlosti u sadašnjosti’.[iii] To je brzo skapirao pragmatični Vladimír Mečiar, koji je izašao iz građanske platforme i utemeljio Pokret za demokratsku Slovačku (HZDS), kojeg je postavio kao ‘pokret cijelog naroda’, koji je zagovarao očuvanje slovačke državnosti, usporavanje tranzicije i uspostavu ‘socijalnog tržišnog gospodarstva’, te odbacio politiku radikalnog obračuna s komunističkim naslijeđem, ističući socioekonomske i nacionalne zasluge koje komunizam ima za Slovake. Popularnost mu je rapidno porasla nakon što se građanska platforma raskolila i u Češkoj, a vlast 1992. godine osvojila frakcija predvođena tačerističkim neokonzervativcem Václavom Klausom i njegovom Građanskom demokratskom strankom (ODS), koja je zagovarala ekonomsku šok terapiju i de facto potpuno ukidanje federativnog uređenja radi efikasnog provođenja iste.

­

Vladimír Mečiar komunicirao je s glasačima kombinacijom stila pokojnog Milana Bandića i Milorada Dodika.

Činjenica da je Klaus kao alternativu svojim zahtjevima postavio raspad Čehoslovačke (po principu „nećemo da nam budete teret na putu koji smo si zacrtali“), dala je Mečiaru dodatni vjetar u leđa da se uspješno prikaže političarem koji se u vremenu sveopće krize jedini brine za potrebe ‘malog čovjeka’, te kao vođu koji je sposoban okupiti sve nacionalno svjesne Slovake, bez obzira na njihove političke razlike, u borbi za očuvanje državnosti koju su Slovaci mukotrpno stekli nakon stoljeća dominacije Budimpešte i Praga. Jednako kao i sadržaj, za Mečiarovu popularnost je bio zaslužan i stil javne komunikacije koji je najbliži kombinaciji stila pokojnog Milana Bandića i Milorada Dodika. Bandića, budući da je neumorno obilazio i pričao s običnim ljudima, žovijalno pjevao po televiziji i na festivalima folklora. Na Dodika je ličio fizički, a s predsjednikom Republike Srpske dijelio je i stil komunikacije samouvjerenog seoskog gazde, čime se pokušao prikazati kao drčan vođa kojeg Slovaci, kao ljudi mirne slavenske ćudi bezuvjetno trebaju kako bi se obranili od pritiska međunarodne zajednice da Slovačku stjera pod Klausove skute. Kako se Slovačkoj državnost krajem 1992. godine prije dogodila, nego što se za nju borila, budući da je nepopustljivi Klaus otkantao Slovačke zahtjeve za (kon)federalnim uređenjem Čehoslovačke, Mečiar je prikazao neovisnost isključivo kao svoju zaslugu. Paralelno je brendirao sebe i svoj pokret kao onaj koji je konačno doveo kraju tisućugodišnju borbu Slovaka za neovisnošću, te koji utjelovljuje sintezu slovačkih nacionalnih tradicija mosta između istoka i zapada (tzv. Ćirilometodsku tradiciju[iv]), kršćanskih vrijednosti te antifašističke i državotvorne tradicije slovačkih komunista, koja odbacuje naslijeđe tzv. Prve slovačke republike.[v]

Vladao je klijentelistički, vrlo slično Bandiću, a veliki rast nezaposlenosti uslijed propasti dobrog dijela industrije kompenzirao je dumpingom cijena režija i hrane u sprezi sa skromnim, ali dugotrajnim naknadama za nezaposlene i penzionere. Financijska baza mu se dobrim dijelom zasnivala na izvozu u zemlje bivšeg SSSR-a, te na temelju povlaštenog uvoza energenata iz Rusije, koje je dobrim dijelom dobio akonto vanjskopolitičkog postavljanja Slovačke kao mosta zapada i istoka. Kritike Europske Unije na demokratske deficite – zbog čega je zemlja za Mečiarova vladanja isključena iz prvog istočnoeuropskog kruga proširenja – kontrirao je narativom kako Europa ne želi neovisnu, samosvojnu Slovačku sa svojim identitetom mosta i duše slavenske. Koristio je diskurs podjele društva na državotvorne i „Praške Slovake“ koji preziru vlastiti narod i rade za tuđe interese, a na kraju ga je položaja koštala kombinacija ekonomske krize nastala dijelom uslijed političke izolacije zemlje, te posljedičnog skretanje HZDS-a u desno zbog koalicije s krajnje desnom Slovačkom nacionalnom strankom (SNS), nekom vrstom Slovačkog HSP-a, koja je glorificirala naslijeđe tzv. Prve Slovačke Republike. HZDS je izgubio parlamentarne izbore 1998. godine od široke koalicija stranaka umjerene desnice, liberala i socijaldemokrata predvođenih Mikulášom Dzurindom

Pod Dzurindinim dvjema vladama u razdoblju od 1998. do 2006. godine, Slovačka je uspjela brzopotezno uhvatiti prvi val priključenje Europskoj uniji 2004. godine, te izvesti takozvano slovačko ekonomsko čudo, budući da je zemlja od parije srednje Europe u 2000-tim godinama postala hub međunarodnih investicija, poglavito u automobilskoj industriji, sa zaposlenošću i BDP-om koji je rastao blizu 7 posto godišnje.[vi]

­

Fico je na vlast stigao 2006., iskoristivši nezadovoljstvo Dzurindinim rezovima u zdravstvu, školstvu i mirovinama.

Iz te perspektive, izgleda vrlo čudno kako je populist Robert Fico uspio poraziti Dzurindu. Tada se pisalo kako je Fico iskoristio činjenicu da je Slovačka u Dzurinidno doba, usprkos svemu, još uvijek muku mučila s prilično visokom nezaposlenošću (12%), te da je iskoristio nezadovoljstvo Dzurindinim rezovima u zdravstvu, školstvu i mirovinama. Kada sam došao u Slovačku na jednogodišnju stipendiju u rujnu 2009. godine, moji slovački kolege politolozi su mi objasnili kako se ispod površine slovačkog gospodarskog čuda krilo široko razočaranje velikog dijela pučanstva u Dzurindino čudo, budući da se ljudi, parafraziram što sam čuo, masovno u razgovoru žale kako „u doba Mečiara, pola nas je bilo nezaposleno, primali smo socijalnu pomoć ili plaće od 100 eura, ali režije su koštale 10 eura, a kila kruha 10 centi. Sada svi imamo posao, primamo plaću od 500 eura, ali režije nam pojedu pola plaće, a kila kruha košta skoro euro.“ Međutim, postojalo je tu još faktora. Nasuprot Dzurinde, koji je svoje politike fokusirao prije svega na ekonomiju, te poduzimao proračunske rezove u diskursu ‘there is no alternative‘, Fico je koristio isti drčni, neposredni stil komunikacije kao Mečiar. Iako je taj bivši član KP Slovačke, koji je 1990-ih bio zastupnik u slovačkom parlamentu na listu Stranke demokratske ljevice (SDL’), formalne sljednice KP-a – pišem formalne, jer je većina članova KP-a prešla u HZDS – 2003. godine utemeljio stranku SMER kao stranku čistih ruku nepovezanu bilo s naslijeđem komunizma, bilo HZDS-a ili vladajuće koalicije, stvarnost je bila bitno drukčija. Ispod socijalne kritike neoliberalne politike Dzurindine vlade, nalazio se kontinuitet s Mečiarovim nacionalno – identitetskim politikama, za koji je bio zadužen potpredsjednik SMER-a Dušan Čaplovič. Taj povjesničar i arheolog, član KP-a od 1970-te godine, koji je 1980-ih vodio iskapanja na tlu Slovačke koja su tražila ostatke ranosrednjovjekovnih slavenskih kraljevstava, pripadao je krugu režimskih komunističkih intelektualaca koji su razvijali ideje slovačkog socijalističkog patriotizma, kako se službeno zvala ranije spominjana komunistička aproprijacija Štúrovih ideja.

Taj krug intelektualaca (u koji je spadao i Matúš Kučera, prvi veleposlanik Slovačke u RH 1993.-1998., a koji je uredio prijevod Tuđmanovih izabranih tekstova na slovački jezik pod naslovom Dejinný údel národov [Povijesna sudbina naroda]) 1990-ih je nastavio razvijati ranije spomenuti nacionalno-identitetski narativ za Mečiara, te su se politički i aktivirali u HZDS-u, dok je Čaplovič ostao u političkoj zavjetrini, ali obnašajući funkciju potpredsjednika Slovačke akademije znanosti. Uskočivši direktno u politiku početkom 2000-tih kada je postao potpredsjednik SMER-a i glavni stranački ideolog, u prvoj SMER-ovoj vladi od 2006. do 2010. godine bio je potpredsjednik zadužen za društvene djelatnosti. Pod njegovom palicom, vladajuća stranka je kroz obrazovnu politiku i u javnom diskursu nastavila s povijesnim narativima iz 1990-ih[vii], a navodno je upravo Čaplovič bio najzaslužniji što je SMER 2006. godine formirao vladu u koaliciji s već posrnulim HZDS-om i krajnje desnim SNS-om.

Ficovo brendiranje na izborima kao predstavnika naroda napaćenog Dzurindinim neoliberalnim kapitalizmom u spoju s ljevičarskim nacionalizmom vinulo je stranku do skoro 30% osvojenih glasova. Interesantno, uspon SMER-a koincidirao je sa sunovratom HZDS-a, koji je nakon gubitka vlasti kasne 1998. godine bio razdrt unutarnjim sukobima, zbog čega je dijelom i izgubio političku snagu.[viii] Za razliku od Mečiara i njegovih sijedih suradnika, Fico i čelni ljudi iz prvog reda SMER-a, Monika Flašíková-Beňová, Robert Kaliňák, Pavol Paška, Peter Pellegrini itd. ostavljali su dojam mladih energičnih lavova koji napaćenom puku, a osobito penzionerima, mogu opet donijeti „očuvanje prošlosti u sadašnjosti“, a bez negativnih posljedica međunarodne izolacije koje su trpjeli u Mečiarovo doba.

Ta aproprijacija Mečiarova naslijeđa je i razlog zašto SMER-ovo mjesto nisu uspjeli zauzeti oni koji su ulazili u polje njegovih politika spoja socijalnih politika i ljevičarskog nacionalizma, poput notornog neonaciste Mariana Kotlebe i njegove stranke Kotleba- L’SNS, za koju su ankete pred izbore 2020. godine predviđale osvajanje drugog mjesta. Ili populističkog pokreta OL’ANO (Obični ljudi i nezavisne osobnosti), koji je obećavao socijalno osjetljivu politiku i borbu protiv korumpiranih elita, ali bez trunke ksenofobije. Fico se pokazao kao mačka sa sedam života, koji je i 2010. godine i 2020. godine gubio vlast zbog endemske korupcije, ali i isporučivao socijalne politike, poput prava na otkazni rok i otpremnine, smanjenje prekovremenog rada, smanjenje prostora za zapošljavanje na određeno vrijeme i više ovlasti sindikata. Istovremeno, u diskursu o migrantskoj krizi, korona krizi i ratu u Ukrajini vješto je iskorištavao povijesne trope Slovačke kao mosta između istoka i zapada ili ugroženosti slovačkog nacionalnog identiteta,[ix] te diskurs ‘antifašističkog nacionalizma’, desničarskog u svemu osim u odnosu prema antifašističkom naslijeđu, koji srednjoj i osobito starijoj generaciji Slovaka nudi iluziju bolje prošlosti u sadašnjosti: benefite socijalizma bez njegovih podbačaja.

• Bilješke

[i] 2021. godine Rutte i cijela vlada dali su ostavku zbog skandala u kojem je 20.000 obitelji, od kojih mnoge manjinskog etničkog podrijetla, pogrešno optuženo za prijevaru sa subvencijama za skrb o djeci; Rutte se vratio na izborima iste godine, a njegova Narodna stranka za slobodu i demokraciju (VVD) dobila je više zastupničkih mandata nego na prethodnim izborima 2017. godine. Također, bio je višekratno optuživan za kršenje zakona, kao i za pogodovanje, između ostalog, multinacionalnoj kompaniji Unilever, gdje je radio do ulaska u politiku 2003. godine.

[ii] Za podsjetiti je kako su prvu Slovačku republiku priznale i Francuska i Velika Britanija i SSSR; prve dvije na osnovi Münchenskog sporazuma iz rujna 1938. godine, a SSSR na temelju pakta Molotov- Ribbentrop s kraja kolovoza 1939. godine. Treba reći kako je i politika Sovjetske slovačke istovjetna onoj Cesarčevoj paroli „živjela Sovjetska Hrvatska; nije se radilo ni o kakvoj neovisnosti, već o politici postajanja Slovačke i Hrvatske  federalnim republikama SSSR-a, u skladu sa Staljinovom doktrinom iz 1930-ih godina kako je širenje komunizma jednako širenju SSSR-a. U 1990-ima, navedene parole su se tumačile iz kuta lijevog državotvorstva i u Slovačkoj i u Hrvatskoj.

[iii] Gil Eyal, The Origins of Postcommunist Elites: From Prague Spring to the Breakup of Czechoslovakia, University of Minnesota Press, 2003

[iv] Ćirilometodska tradicija zasniva se na narativu kako su Ćiril i Metoda s ustanovljenjem glagoljice na teritoriju Velike Morave, ranosrednjovjekovne kneževine iz 9. stoljeća, a koja se nalazila na teritoriju današnje Češke i Slovačke, utemeljili treću civilizaciju u Europi, uz bizantsku i latinsku. Dotični narativ je inače sebi prisvajala i Čehoslovačka i Češka i Slovačka nacionalna ideja, kako građanska tako i komunistička, pokušavajući time stvoriti mit o kulturalnoj ravnopravnosti sa zapadnom Europom, kao i dokazati „prvobitnu stečevinu“ Čeha i Slovaka nasuprot njemačkim i mađarskim nacionalnim presezanjima na Češki i Slovački teritorij.

[v] Ona se ponajviše tiče značenja Slovačkog nacionalnog ustanka (SNP-a) od 29. kolovoza 1944, što označava datum kada su dijelovi tadašnje slovačke vojske, udruženi sa partizanima koje su predvodili komunisti, započeli oružanu borbu protiv nacističkih jedinica stacioniranih na tlu Slovačke, kako bi srušili postojeći satelitski režim. U ustanku je sudjelovalo nekih 60 000 ljudi, te se nakon 1968. godine tumačio kao autentični otpor naroda protiv slovačkog satelitskog režima i za pravu, demokratsku, antifašističku državnost Slovačke. Takvo tumačenje ustanka preuzeli su HZDS i Mečiar. S druge strane, krajnje desna SNS potpuno interpretira tzv. Prvu slovačku republiku u pozitivnom svjetlu, pri čemu tumače SNP kao izdaju vlastite države.

[vi] Za razliku od Trećesiječanjske vlade u Hrvatskoj, ugovor 5 stranaka koje su činile oporbenu koaliciju odredio je da ministre iz kvote stranaka ne postavljaju stranački šefovi, već ih bira Dzurinda sam, što je dovelo do toga da su za ministre imenovani stručnjaci iz pojedinih stranaka, a ne jaki stranački ljudi, bez obzira na stručnost. Dotična činjenica, uz činjenicu da je Dzurinda, za razliku od Račana, imao iskustvo menadžerskog rada u privredi prije političkog angažmana mogu biti dio razloga zašto je Dzurindina vlada bila ekonomski puno uspješnija od one Račanove. Vidi Dzurindine političke memoare, koji su prevedeni na hrvatski jezik pod naslovom Gdje ima volje, ima i puta, Golden Marketing- Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.

[vii] U prvom mandatu SMER-a opet je inaugurirano naslijeđe Vladimíra Mináča, najvažnijeg književnika iz doba Normalizacije, čije je djelo slovački tematski pandan djelima Dobrice Ćosića. Mináč je umro 1996. godine, a iako je nakon 1990. godine ostao član SDL’-a – stranke sljednice KPS-a, čiji je član bio i tada mladi Robert Fico, žestoko je podržavao Mečiarove državotvorne i nacionalne politike.

[viii] Npr. vidi Zora Bútorová, Ol’ga Gyárfášová, Vladimír Krivý, Slovakia Votes: Public Opinion and Electoral Behavior, u:. Martin Bútora i dr. (ur.), Democracy and Populism in Central Europe. Bratislava: Institute for Public Affairs, 2007.

[ix] Soňa Szomolányi and Zsolt Gál,  Slovakia’s Elite: Between Populism and Compliance with EU Elites, u: u Jan Pakulski (ur),  The Visegrad Countries in Crisis, Warsaw: Collegium Civitas, 2016.