Studija o segregaciji u gradovima: bogati žive uz bogate, siromašni uz siromašne, bez obzira na boju kože ili nacionalno porijeklo

U pola analiziranih njemačkih gradova ima četvrti u kojima više od pedeset posto mladih živi od socijalne pomoći, a to ih onda klasificira kao slumove, geta, piše Anđelko Šubić. I gradovi se razdvajaju na bogate i siromašne. Premda u Recklinghausenu od 114 tisuća stanovnika njih 51.409 (2016.) prima socijalnu pomoć - 45%, po socijalnoj su segregaciji najviše na ljestvici istočnonjemački gradovi

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Stvaraju li se geta u njemačkim gradovima? To se sve češće ističe i kao politički problem. Nakon dolaska velikog broja izbjeglica čulo se i kako se na rubovima njemačkih gradova “stvara crna Afrika”. Oni nešto umjereniji, ali i dalje jasno desno usmjereni kukat će zbog “nestajanja izvornog identiteta” u cijelim četvrtima.

Zato je itekako dobro došla studija “Koliko je lomljiva socijalna arhitektura u našim gradovima? Trendovi i analize segregacije u 74 njemačka grada”, koju su  Marcel Helbig i Stefanie Jähnen izradili u Znanstvenom centru Berlina za sociološka istraživanja. Nalazi su iznenađujući.

Da, točno je da se u gradovima Njemačke stvaraju geta, ali točniji bi izraz bio – slumovi. Jer već se u istraživanju Friedrichsa i Triemera “Podijeljeni gradovi? Socijalna i etnička segregacija u njemačkim velegradovima” (izdavač Springer) iz 2009. može vidjeti kako je i prije petnaestak godina etnička segregacija postala manje važna od socijalne. Doduše, neke etničke i nacionalne skupine i dalje teže “živjeti među svojima” – tu se osobito ističu Turci i Grci, ali trend je prema sve većoj socijalnoj segregaciji. Bogati žive uz bogate, siromašni uz siromašne. A ta dioba se nekim gradovima događa upravo zastrašujućom brzinom.

Naravno, autori studije su svjesni kako se etnička i socijalna segregacija ne može potpuno odvojiti: uzimanjem državljanstva i u statistikama se postaje “Nijemac”, a sa druge strane postoje studije po kojima djeca obitelji stranog porijekla uglavnom imaju manje šansi dobiti dobro i unosno obrazovanje. Kažemo “uglavnom” jer slično kao u SAD, u Njemačkoj se već vidi iznimka oko koje pedagozi još lupaju glavom: odlikaši i najbolji u razredu osobito su često mališani iz obitelji sa Dalekog istoka.

Odnos porijekla i siromaštva je opasno političko pitanje: to se nedavno vidjelo i po parlamentarnom upitu stranke AfD njemačkom Ministarstvu rada nakon kojeg  je na naslovnicama osvanulo “Svaki treći primatelj socijalne pomoći Harz IV. je stranac.” Štoviše: svaki deseti je sad Sirijac. Autori ove studije ne ignoriraju te faktore, ali ostaje činjenica kako i “pravi” Nijemci itekako mogu biti siromašni i kako je sve više socijalna, a ne etnička kategorija razlog njihovog grupiranja u neatraktivnim dijelovima gradova.

U Njemačkoj je policija suočena sa “privatnim policijama”, zaštitarima koje građani plaćaju. Doduše, te su četvrti visoko na popisu provalnika koji tu na “posao” dolaze i iz drugih zemalja. Ali zaštitari nisu ni ovlašteni, ni kvalificirani za obračune s njima.

Autori studije su u istraživanju bili suočeni sa čitavim nizom problema pa zato i nalaze predstavljaju tek kao radni dokument za raspravu u akademskoj zajednici. Najprije, tu je problem samih podataka. Njemačka, poučena totalitarizmom nacističkog doba, izrazito pazi na privatnost građana tako da je nezamislivo da i znanstveni radovi dobiju pristup podacima poreznog ureda o prihodima građana  – čak i kad bi oni bili anonimizirani. Iz istog razloga, nema mjesta gdje bi se mogla saznati školska sprema i zanimanje građana. To je doduše bilo dopunsko pitanje na posljednjem prebrojavanju građana, ali ono je provedeno 2011. i ispitan je samo uzorak, tek da bi se izračunao prosjek za čitavu državu.

Naruku je istraživačima išla Schröderova reforma tržišta rada. Tu ne samo da je nestao čitav niz modusa pomoći nezaposlenima, nego – ako bi pala na razinu socijalne pomoći – onda se  u evidencijama nije samo našla osoba koja nema posao, nego i svi članovi njezinog domaćinstva. To je pak otvorilo mogućnost i brojnih (zabrinjavajućih) uvida: u čak 36 od analiziranih gradova ima četvrti u kojima više od 50 posto malodobnika živi od socijalne pomoći. A to je granica po kojoj se ta četvrt može nazvati getom-slumom sa svim konotacijama, kako što se tiče perspektive mladih neovisno o njihovim sposobnostima pa što se tiče kriminaliteta i nasilja.

Istraživanja o “getima bogatuna” u Njemačkoj – nema, a nedostatak zanimanja se tumači činjenicom da je takva segregacija dragovoljna i čak pitanje prestiža. Ipak, i tu ima problema. U Njemačkoj je policija suočena sa “privatnim policijama”, zaštitarima koje građani plaćaju. Doduše, te su četvrti visoko na popisu provalnika koji tu na “posao” dolaze i iz drugih zemalja. Ali zaštitari nisu ni ovlašteni, ni kvalificirani za obračune s njima. Da sad ne govorimo kako će u pravilu  gledati na stranu kod čitavog niza drugih krivičnih djela ako su u to umiješana gospoda iz četvrti.

Müenchen, nisko na ljestvici segregacije – živi li tu bogataš sretno uz siromaha?

Pouzdani podaci nisu bili jedini problem. Ako se posegne samo za kvantitativnim instrumentima, neminovno dođe do toga da se  uspoređuju kruške i jabuke, a da zaključci budu jednostavno – nepotpuni.

München je po socijalnoj segregaciji nisko na ljestvici, dakle izgleda kao da tu bogataš sretno živi vrata uz vrata sa siromahom. Istovremeno, to je grad sa najvišim stanarinama u Njemačkoj: kolona željnih  doći do stana stvorit će se čak i za 18 eura po četvornom metru mjesečno, a tek oko 3,6% stanovnika prima socijalnu pomoć.  Gospodarstvu glavnog grada Bavarske doista ide prilično dobro, ali ipak ne tako dobro: makar je München jedan od rijetkih njemačkih gradova koji ustraje u praksi gradnje socijalnih stanova, oni manjih prihoda si uopće ne mogu priuštiti živjeti na zapravo nevelikom području tog grada.

Pukom kvantifikacijom se onda i grad Recklinghausen čini kao grad socijalnog sklada: donekle i jest, jer od 114 tisuća stanovnika njih 51.409 (2016.) prima socijalnu pomoć – 45%

Indeks segregacije naglo postaje nepovoljnjiji kad se u ispitivanje uključi susjedne okruge Münchenu. Iako, i tu postoje osobitosti. Jugozapadni okrug Starnberg. s lijepim jezerom,  prepun je vila i bogataša. Pukom kvantifikacijom se onda i grad Recklinghausen čini kao grad socijalnog sklada: donekle i jest, jer od 114 tisuća stanovnika njih 51.409 (2016.) prima socijalnu pomoć – 45%.

Isto tako, posebna su priča gradovi u bivšoj Istočnoj Njemačkoj: upada u oči da je na uvjerljivo prvom mjestu socijalne segregacije Rostock, a pri vrhu su i drugi gradovi istoka – s par izuzetaka. Za vrijeme socijalizma, makar se socijalna segregacija naravno nije ni mjerila (niti se to htjelo znati), vladala je mnogo veća pomiješanost “radničke klase” i “naprednih intelektualaca” koji su “dobili” stan u socijalističkim novogradnjama. Padom socijalizma, oni prvi u pravilu su sad kandidati za socijalnu pomoć, oni drugi – ako su tamo ostali, zarađuju dovoljno da presele u centar i u bolje dijelove grada kamo su došli i Wessie (Zapadnjaci). Jer, tamo je sve lijepo renovirano i uređeno. U novogradnjama je ostala sirotinja, tako da baš tamo rapidno raste socijalna segregacija (i etnička je naglo narasla ovim valom izbjeglica jer ih prije praktično nije niti bilo). Ali opet je i tu važna tradicija i povijest nekog grada jer je na primjer Dresden tu iznimka. Zašto? Jer je taj grad na koncu rata bio toliko uništen da je praktično cio postao socijalistička novogradnja.

Na uvjerljivo prvom mjestu socijalne segregacije je istočnonjemački Rostock

U drugom dijelu studije se pokušavaju navesti razlozi segregacije, ali baš zbog mnoštva elemenata i čimbenika koji tvore jedan grad to onda i ispada tek katalog tema za raspravu. Sve se čini važno, ali ništa ne može biti isključivi razlog. Činjenica jest da kročimo u društvo tercijarne, uslužne djelatnosti: njegova osobitost jest da se društvo dijeli na vrhunski plaćene stručnjake – burzovne mešetare, managere, specijaliste svih vrsta i pomoćnu radnu snagu. Između toga ostaje sve manje prostora i to se vidi i u gradovima.

Slijedom tog trenda, već je davno poznata činjenica da broj stanovnika pada, ali uporno raste broj domaćinstava: sve je više samačkih domaćinstava, a elita živi u stanovima i prostorima koji bi teoretski zadovoljili i brojnu obitelj. Upravo obitelj s mnogo djece, kako je osobito istaknuto u istraživanju, rapidno pada na socijalnoj ljestvici i završava u četvrtima siromašnih. Istraživači ne žele hitati sa zaključkom jer je teško reći, što je tu uzrok, a što posljedica. Ako dođe do razvoda ili smrti bračnog partnera u obitelji sa mnogo djece i za nekad imućne je kratak put do socijalne pomoći.

A kod toga je i treći čimbenik osobito važan: tržište. Vlasnik zgrade dobro pazi kome će iznajmiti stan i “dreka” mališana nije poželjna. Naravno da teoretski postoje zakoni koji i kod iznajmljivanja i čak prodaje nekretnine zabranjuju diskriminaciju, ali tko čita zakone kad treba potpisati ugovor o najmu stana. To tržište slijedi svoja zlatna pravila, a najvažnije jest: ne spuštati cijenu nekretnine “nepoželjnim” susjedima.

Zanimljiv je i empirijski nalaz kako socijalni stanovi, dakle takvi koji su i građeni za smještaj slabo stojećeg  stanovništva zapravo – potiču socijalnu segregaciju. I tu treba biti oprezan sa zaključkom: izuzetno je važno gdje se takvi stanovi uopće i grade i oni tek rijetko niču u ekskluzivnim četvrtima. Još je veći problem što su te zgrade i čitave stambene udruge u proteklih dvadesetak godina doslovce opustošene privatizacijom. Investicijski fondovi iz čitavog svijeta su se ustremili na nekretnine u Njemačkoj, a svako malo se pojavi napis o korupciji.

I u prijedlozima što bi se moglo učiniti, studija prije svega preporuča povratak gradnji socijalnih zgrada. Jer postojeći instrumenti potpore u kupnji ili gradnji vlastitog stana ne dolaze u obzir za osobe i obitelji koje su doista na socijalnom rubu. Drugi instrumenti regulacije tržišta stanova donose još manje koristi: 2015., u prošlom sazivu velike koalicije, socijaldemokrati su slavili što su kršćanske demokrate konačno natjerali uvesti Mietbremse (kočnicu za stanarine), administrativno ograničenje povećanje stanarina.

Raznoliki su zaključci i kod pitanja tko će odseliti prije: socijalno slabi iz četvrti gdje je život sve skuplji ili “bogataši” iz četvrti koja sve više propada – konačno, oni si takvu selidbu uopće mogu priuštiti.

Opet: vlasnik je taj koji će odlučiti kome će iznajmiti svoje vlasništvo, a i zaključak ovog ispitivanja jest da ukupan porast stanarina zapravo jedva utječe na socijalnu segregaciju. Ono što utječe jest kad stanarine i cijene rastu samo za “dobre” stanove i kad se širi jaz između gradskih četvrti: tu onda nema drugog izbora nego u neko doba preseliti u stan sa pogledom na autocestu ili tvornicu. Raznoliki su zaključci i kod pitanja, tko će odseliti prije: socijalno slabi iz četvrti gdje je život sve skuplji ili “bogataši” iz četvrti koja sve više propada – konačno, oni si takvu selidbu uopće mogu priuštiti.

Zanimljiv je i nalaz kako “dobre”, osobito privatne osnovne škole, mogu biti sredstvo protiv socijalne segregacije. Iako i u školama postoji golema socijalna segregacija, imućni roditelji će ostati živjeti u nekoj četvrti ako je u blizini privatne osnovne škole (u Njemačkoj su to samo prva četiri razreda, u Berlinu i Brandenburgu šest) kojoj će rado prepustiti svojeg đaka.

Osim etničke i socijalne, ovo istraživanje se bavi i trećom vrstom segregacije: po starosti stanovnika. I ona lagano raste. Ne može čuditi što postoje “studentske” četvrti u razmjerno malenim gradovima sa velikim sveučilištima kao što je Aachen. Ali, staračka segregacija će rasti već i zbog ukupnog starenja stanovništva, a znanstvenici tek mogu pretpostaviti kako je ona donekle vezana i sa socijalnom segregacijom: “staračko siromaštvo” je nešto što nije obuhvaćeno ni sustavom socijalne pomoći Harz IV, ali je problem koji se sve više širi. Potpora tom tumačenju je i činjenica kako je i rast demografske segregacije brži u gradovima istočne Njemačke, u sjenci “prave” socijalne segregacije.

Izvori

Helbig, Jähnen: “Koliko je lomljiva socijalna arhitektura u našim gradovima?” https://bibliothek.wzb.eu/pdf/2018/p18-001.pdf

FAZ: “Svaki treći primatelj socijalne pomoćio je stranac” http://www.faz.net/aktuell/wirtschaft/jeder-dritte-bezieher-von-hartz-iv-ist-auslaender-15619300.html

Internetska stranica Saveznog instituta za istraživanje gradnje, urbanizma i prostornog uređenja (Bundesinstitut für Bau-, Stadt- und Raumforschung BBSR) https://www.bbsr.bund.de/BBSR/DE/Home/bbsr_node.html

Tek neki od brojnih napisa o privatizaciji društvenih stanova: u TAZ-u o privatizaciji berlinskog GSW http://www.taz.de/!5213180/ ili članak stranke ljevice o privatizaciji stambene zadruge TLG https://www.linksfraktion.de/themen/nachrichten/detail/tlg-skandal-finanzamt-und-staatsanwaltschaft-eingeschaltet/