Sukob malih razlika. U najvažnijim političkim pitanjima, zločinima i ustaštvu, njih dvojica su – vrlo bliski!

Premijer je u Hrvatsku usadio sramotnu pravnu, političku i moralnu akrobaciju o „dvostrukoj konotaciji“ ZDS-a, koja je rezultirala praktičnim legaliziranjem ustaškog pozdrava. Predsjednik će dvostruko konotirati ratne zločine - jedno su oni počinjeni nad Hrvatima, a nešto posve drugo oni koje su Hrvati skrivili. Jelena Lovrić uočava da su Milanović i Plenković slični, pristupom i po političkim stavovima

• Naslovna fotografija: Damir Senčar, Pixsell

• Jelena Lovrić, politička je novinarka koja je surađivala u svim najvažnijim hrvatskim pisanim medijima. Posljednjih godina kolumnistica je Nacionala

Trenutno, u vrijeme pisanja ovog teksta, između dvije u Hrvatskoj ključne funkcije, predsjednika Republike i predsjednika Vlade, odvija se žestoki sukob oko toga tko se  nespretnije razbio. Zoran Milanović svom je prijedlogu o preseljenju proslave Oluje iz Knina na neku drugu lokaciju, Zagreb ili možda Glinu, dodao difamirajući podatak kako se Andrej Plenković na kninsku Tvrđavu prvi put uspeo 2016., dakle nakon što je postao šef HDZ-a, „kada se uspio čak i junački skljokati“. Na što ga ovaj preko svoje stranke podsjeća na njegov javnosti dobro poznati neslavni pad s oklopnog vozila. Neposredno prije toga s Pantovčaka se orilo o prevarantu Plenkoviću, a iz Banskih dvora o huškaču Milanoviću. Iako se čini kako su sve uvrede već potrošene, volja za fajtom se ne smanjuje.

Nije problem u sukobu. Predsjednik i premijer dolaze iz dvije međusobno oprečne političke opcije. Jedan nominalno pripada ljevici, drugi desnici. Normalno je da se ne slažu. Kao što bi trebalo biti normalno da će se oko nekih stvari ipak složiti. Normalno je da svaki brani svoje stavove i pritom traži potporu javnosti. Mada je predsjednik Milanović na početku mandata djelovao vrlo pomirljivo prema Vladi. Tvrdio je da će im biti najbolji prijatelj. Za razliku od premijera Plenkovića, koji je odmah najavio tvrdu kohabitaciju. Što je tražio, to je i dobio.

Predsjednik je elokventan i jako jezičav. Mnogo je zanimljiviji i bolji govornik od suhog premijera. Kod njega se latinske sentence prepliću s retorikom ulice. Asocijativnost mu je živahna i vrlo razgranata – od rocka, filma i književnosti do prostih viceva i teških banalnosti. Održao je neke od boljih govora u političkoj povijesti demokratske Hrvatske. Ali je poznat i po teškim verbalnim ofsajdima, koje novinari zovu ‘zoranizmima’. Njegovi suradnici i fanovi uvijek žive u strahu od one riječi previše, kojom će upropastiti sve što je prethodno rekao. Svoje logoreične bujice ni sam ne uspijeva kontrolirati.

Zoran Milanović zna da mu je govor najmoćnija poluga kojom na funkciji skromnih ustavnih ovlasti raspolaže. Premijer ima mnogo bogatiji arsenal, često moćniji i efikasniji od riječi, ali i Plenković ljubi svjetla reflektora i svojim izjavama i konferencijama za medije gotovo svakodnevno overdozira javnost.

Ne može se reći da predsjednik u svojim sporenjima s premijerom ne pogađa prave teme. Prvi je sukob buknuo lani, u prvoj godini mandata, kada je proslavu obljetnice jedne ratne pobjede Milanović napustio zbog prisustva nekolicine crno uniformiranih momaka s ustaškim ZDS-om na prsima. Potom je u više navrata problematizirao Vladine demokratski upitne Covid poteze. Pa se s Plenkovićem natezao oko komemoracije u Jasenovcu, inzistirajući – uzalud! – na zajedničkom polaganju vijenaca.

Sumnjivo je kad Plenković mijenja razloge, samo je protivljenje Zlati Đurđević na čelu Vrhovnog suda tvrdo ukopano. (Patrik macek, Pixsell)

Najviše se angažirao u još nezavršenom sporu oko izbora novog čelnika Vrhovnog suda. Kao ustavni predlagač predsjednik je stao iza ugledne sveučilišne profesorice, odluku donosi Sabor, ali premijer, valjda u ime parlamentarne većine, ni da bi čuo i za svoju odbijenicu stalno izmišlja nova, sve redom upitna objašnjenja. Suspektno je kad se razlozi mijenjaju, samo je protivljenje tvrdo ukopano. U ovoj stvari Milanović ima najveću potporu javnosti. Ljudima se uglavnom sviđa izravnost njegovih optužbi na račun nezadovoljavajućeg stanja u pravosuđu. Odobravaju njegovo prozivanje uloge vladajućeg HDZ-a u sudskom kadroviranju. Sviđa im se i želja za promjenom, kako njegov angažman oko izbora novog čovjeka na vrhu pravosudne vlasti tumače. Radikalna retorika u tom se slučaju još doživljava kao buldožer, u službi razvaljivanja lošeg, dijelom vjerojatno i kriminalnog sustava.

Ako je otvaranje debate između predsjednika Republike i predsjednika Vlade bilo očekivano i ako je dobrodošlo – kao što je dobrodošlo svako bistrenje stavova, pogotovo u inače zaparloženom društvu – što onda u sporenjima dvojca na čelu države ne valja? Što je pošlo ukrivo?

Prvo, ne valja osobna razina obračuna. Komunikacija između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića od prvoga je dana vidljivo napeta. O korijenima njihova rivaliteta kruže razne priče, i neke indiskrecije, ali je očito da animozitet dolazi iz njihovih privatnih odnosa. Nesreća je da ono što ih muči nisu, nažalost, znali ostaviti pred vratima svojih funkcija. Milanović je to oružje prvi potegao, kada je Plenkovićevu majku podrugljivo i prepoznatljivo difamirajuće nazvao „vojnom lekarkom“. Sada su to već smetovi međusobnih uvreda i diskvalifikacija. Jedan će tako govoriti o „komunističkom gojencu“, premda su im obitelji po statusu u bivšem režimu vrlo slične, drugi će podsjećati na služenje vojnog roka u Titovoj gardi. Jedan će o tome tko je u Parizu brstio kroasane, drugi o tome kako su se u Bruxellesu kupovali rabljeni automobili. Pa tko je krkao gusti sa šlagom i kremšnite, a tko je preferirao viski i pivo. Častit će se uzajamno pogrdom i zlobom, nazivajući jedan drugoga plamenim jazavcem, nilskim konjem koji papa lopoče, prodavačem boze ili piromanom i šmrkavcem. Tračem i oratorstvom krčme njih će dvojica kontaminirati javni prostor. Pod teretom trivijalnosti i pizme njihov, uvjetno rečeno, dijalog kolabira. U vrhu države ne razgovaraju, nego se šamaraju. Cilj uopće nije komunikacija, nego međusobno ponižavanje i diskreditacija.

Drugo, u međusobnom verbalnom mlaćenju predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića ne valja njihov (kako je Željko Ivanković napisao) antiintelektualni diskurs. Premda obojica sami sebe smatraju vrhunskim intelektualcima. Ali pamet drugih ne priznaju i ne cijene. Oba će – znakovito – napasti sveučilišne profesore. Šef će države udariti na neke nevladine organizacije, feminističke autoritete i profesora Žarka Puhovskog. Premijer će u svom ratu protiv medija profesora Dražena Lalića nazvati plaćenikom i agitatorom. Potpuno sinkronizirani u sugestiji da dvojici respektabilnih političkih analitičara u javnom prostoru nema mjesta.

Još je opasnija sklonost raspravi bez argumenata. Obojica, i predsjednik i premijer, funkcioniraju kao teški ignoranti. Neopterećeni potrebom da svoje stavove podupru nekim dokazima i objašnjenjima čvršćim od rekla-kazala. Ne zanimaju ih fakti. Radije upotrebljavaju etikete. Kad udara na Puhovskog, diskvalificirajući ga zbog njegove uloge svjedoka u procesima Hrvatskom proljeću sedamdesetih te svjedočenja pred Haškim sudom i grubo ga naziva drukerom, Milanovića uopće ne zanima istina. U konkretnom slučaju ne zanima ga sadržaj svjedočenja ni druge okolnosti. Ne zanima ga činjenica da je profesor pred Tribunalom govorio o tome da je akcija Oluja bila nužna i opravdana, da Knin nije prekomjerno granatiran, a svojoj potvrdi općepoznate činjenice da su se za vrijeme i nakon Oluje događali ratni zločini nad Srbima i njihovom imovinom dodao je i to da se ti krimeni ne povezuju s generalom Gotovinom. Predsjednika ne zanima ni obaveza hrvatskih građana da se odazovu pozivu suda, pa i onog u Haagu. Kad nekog napadne, on reducira i falsificira činjenice, onako kako mu odgovara.

Milanovićev odnos prema Pupovcu: Najodvratnije uvrede, ali nije odbijao njegovu političku potporu. (Hrvoje Jelavić, Pixsell)

Reducira i ljude na samo jednu dimenziju. Njegov obračun s Miloradom Pupovcem drastičan je primjer. Zbog odluke da u sporu oko Vrhovnog suda stane na premijerovu stranu predsjednik je napao Pupovca kao najveću ništariju. Nazvao ga je bijednikom i lopovom, doslovce ga proglasio prljavim, a za njegovu će višedecenijsku političku karijeru reći da je mizerna i bezvrijedna. Premda je s tim čovjekom godinama, sve donedavno politički surađivao. A ni pomoć u izborima nije odbijao.

Premijer verbalno nije toliko brutalan, ali ton osobnog denunciranja ne izbjegava. Dapače! Opoziciji se bahato ruga, novinarima svisoka docira. Od intelektualaca traži da se politički identificiraju. Valjda da nose ploče na kojima će pisati kojoj političkoj opciji pripadaju. Obojica čelnika hrvatske države ljubitelji su crno-bijelog tumačenja svijeta. Svojima će sve dopustiti, oni koji im se zamjere odjednom postaju neprijatelji. Napast će svakoga tko ih se usudi kritički spomenuti.

Ljudi zatvorenih umova ne mogu otvarati debate. Zato njihova komunikacija nije dijaloška, nego je svađalačka. Praktično se svodi na gromoglasno nadvikivanje. Organski je nekulturna. Ne zbog teških riječi, nepristojnosti, ponekad i uličarskih prostota. Nego zbog nepoštovanja drugoga i manjka elementarne demokratske kulture. Malo je reći da su u svojim polemikama međusobno nekorektni. Iz njih govore bjesovi, a ne pamet. Oni ne otvaraju prostor za javnu diskusiju, nego rade na polarizaciji i raspirivanju netrpeljivosti u društvu. Nisu dva jarca, nego dva autoritarca na brvnu.

Treće, kao što je nekonzistentan u svojoj retorici, tako je Zoran Milanović nedosljedan i košmaran i u svojim stavovima. Poziva se na Ustav, a ignorira zakone, pa i onaj o državnim praznicima. Dan državnosti za njega ne postoji. Zagovara pravnu državu, a časti bjegunce od zakona. Traži promjene u pravosuđu, a dovodi u pitanje odluke Haškog suda. Najfrapantnije, Puhovskog posve paušalno optuži da je svjedočenjem u Haagu radio protiv Hrvatske, izdao nacionalne interese, „išao rušiti Hrvatsku“, što je bestidna laž, a onda vraćanjem državnih odličja praktički rehabilitira Branimira Glavaša, protiv kojega se vodi postupak za teške ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti. Povrh svega govori o njemu kao o nevinom čovjeku, unatoč cijeloj javnosti poznatim i na sudovima nepobijenim svjedočenjima o stravičnim mučenjima ljudi u zoni Glavaševe odgovornosti, o solnom kiselinom prisilno napojenim i selotejpom svezanim žrtvama bačenim u Dravu. Takvim pravnim, političkim i moralnim galimatijasom od stavova predsjednik Milanović zbunjuje javnost. Sije političku i vrijednosnu konfuziju.

U čemu ga Andrej Plenković snažno podupire. Premijer je u Hrvatsku usadio sramotnu pravnu, političku i moralnu akrobaciju o „dvostrukoj konotaciji“ ZDS-a, koja je rezultirala praktičnim legaliziranjem ustaškog pozdrava. Predsjednik će dvostruko konotirati ratne zločine – jedno su oni počinjeni nad Hrvatima, a posve drugo oni koje su skrivili Hrvati. Ovi drugi valjda i ne postoje, pa će Milanović čak i za haške osuđenike tvrditi da su nevini. Nije riječ tek o nepočešljanim mislima. Dvojac na čelu države faktički je zaplovio u povijesni revizionizam. Umjesto da svojim autoritetom budu orijentiri nacije, oni dezorijentiraju. Stvaraju pomutnju u glavama ljudi. Svojim malignim prepucavanjem truju javnost.

Premda se ponašaju kao najveći neprijatelji, barnumski obračun između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića zapravo je sukob malih razlika. A dobro je poznato da su takvi, bratoubilački ratovi najkrvaviji.