Sve nestaje.

U posljednjoj glavi knjige izmaštan je razgovor 2102. godine između Magnasonove kći Hulde i njezinih 12-godišnjih unuka. Prikazuje im snimku prabake, rođene 1924., po kojoj je Hulda dobila ime. Blizanke će 2180. navršiti 90, a ako 2170. dobiju unuke,  oni bi mogli poživjeti do 2260. godine. Hulda poučava unuke: „To je vrijeme koje vi obuhvaćate - više od 250 godina. Vrijeme koje možete dodirnuti golim rukama. Vaše je vrijeme vrijeme ljudi koje poznajete i volite, vrijeme koje oblikujete. Sve što radite važno je. Stvarate budućnost svakog pojedinog dana.“

• Naslovna fotografija: Iščezavanje islandskog ledenjaka Okjökull, satelitske fotografije iz 1986, kad se već bio znatno smanjio, i 2019, kad je praktički nestao

Klimatski Pariški sporazum će propasti, ocijenilo je Američko Nacionalno obavještajno vijeće koje je dobilo zadatak da procijeni koliko će klimatske promjene utjecati na sigurnost SAD-a. I obavještajci mogu krivo procijeniti, puno puta se to dogodilo, ali crni scenarij za naš život na Zemlji i dalje prognoziraju brojni ekolozi, oceanolozi, klimatolozi, geografi, biolozi, liječnici i mnogi drugi znanstvenici, pojedini umjetnici opsjednuti su skorom apokalipsom. Sve su glasniji aktivisti za održivi život ljudi, raznolikost životinjskih i biljnih vrsta na planetu, viču da je zadnji rok da se ublažava i u dogledno vrijeme zaustavi globalno zatopljenje. No, gotovo iz godine u godinu doživljavamo sve toplija ljeta i mjerenja to nedvosmisleno pokazuju.

Najodgovorniji svjetski političari slušaju znanstvenike, vide i znaju kamo idemo ali politički balansiraju, važu između zahtjeva ekonomskog rasta i ultimativne ugljične neutralizacije do 2050., ali za Kinu i Indiju vjerojatno tek 2060. i 2070. godine. UN-ova klimatska konferencija u Glasgowu sredinom studenog završila je nekakvim globalnim sporazumom s ciljem da se održe nade da bi se globalno zagrijavanje moglo održati na (samo!) 1,5 stupnjeva Celzija i da se tako svijet spasi od katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, ekstremnog porasta razine i kiselosti mora, velikih suša, šumskih požara, monstruoznih oluja i poplava i pandemija.

Islandski pisac (romana, pjesama, drama, knjiga za djecu, eseja) i redatelj Andri SnærMagnason objavio je 2019. knjigu „O vremenu i vodi“ s podnaslovom „Je li kasno da spasimo svijet?“, koju je posvetio djeci, unucima i praunucima. Knjiga je postala svjetski bestseler, prevedena na 30-ak jezika, u listopadu ove godine objavljena je i kod nas u prijevodu Vanje Veršić, a nakladnik je zagrebačka Planetopija. Djelo nije samo publicističko, to je i autorova intimna priča o svojim bakama i djedovima i svojoj djeci (ima ih četvero), islandskim vulkanima i ledenjacima, mitovima, islandskoj povijesti. Jer, ljudi ne razumiju dijagrame, nisu im privlačni, ljudi razumiju priče. Strah od globalnog zatopljenja za sve nas je već svakodnevna tema, teško je i iznijeti mnogo novih predviđanja baziranih na prijetećim činjenicama, ali Magnason priča o vlastitom životu i životima svojih predaka i potomaka kako bi pokazao da nam je budućnost tu nadohvat ruke, kao što je i prošlost od prije stotinjak godina bila skoro pa jučer.

Andri Magnason se 2016. kandidirao za predsjednika Islanda, glavna tema bila je ekološka, završio je u izbornoj utrci na trećem mjestu.

Objavio je u knjizi i opsežni intervju s Dalaj Lamom s kojim je 2010. godine razgovarao u njegovom domu u Dharamsali. Postoji i poveznica između Islanda i Himalaje. Islandski mit priča da je svijet započeo svetom kravom Audhumlom koja je nastala iz mraza, Audhumla ima ‘sestru’ u Indiji, a u Nepalu postoji regija koja se zove Humla.

Zašto je ovo priča o vremenu i vodi?

Magnason je postao poznat i izvan Islanda nakon što je napisao knjigu-pismo o ledenjaku Ok, prvom koji se zbog porasta temperature 2014. godine otopio na Islandu. U idućim desetljećima, ako se nešto bitno ne promijeni, otopit će se još brojni ledenjaci koji su bili netaknuti tisućama godina! U opasnosti je cijeli Arktik koji bi u ljetima 40-ih ili 50-ih godina mogao ostati bez leda s teškim posljedicama za život ljudi i živi svijet. Island je posebno ugrožen, danas je još 11 posto islandskog teritorija pod ledenjacima. Arktik još ima sposobnost da hladi Zemlju jer njegov led reflektira sunčevu energiju u svemir.

Naravno da će otapanje leda dizati razinu mora u svijetu. Uz zagrijavanje od predviđenog 1,5 stupnja, prosječni porast razine mora bio bi oko pola metra, a ponegdje bi razina narasla i 80-ak cm. U posljednjih 10 godina doživjeli smo osam najtoplijih godina otkad se mjeri temperatura, a islandski su se ledenjaci od početka 21. stoljeća povukli više nego u ranije proteklih 100 godina, piše Magnason.

Problemi se neće riješiti ako ih na vrijeme ne vidimo kao probleme. „Moramo umirati od straha, no istodobno vjerovati da je moguće poboljšati situaciju“, poručuje Magnason. A kako vidi budućnost do kraja stoljeća, nastavimo li trošiti planetarne resurse kao dosad?

Sudeći prema sadašnjem stanju temperatura bi do kraja stoljeća mogla porasti 3-4 stupnja i pojačat će se snaga uragana i oluja, suše, požari i velike poplave, a stotine milijuna ljudi iz Afrike, Indije, Bliskog istoka, prije svih, napustit će svoje domove. Taj kaos prouzročit će ratove, smrt i uništenje.

Osjetno se produljio ljudski život, broj stanovnika raste. Godine 1937. na Zemlji je bilo 2,3 milijarde ljudi, 1954. – 2,7 milijardi , 1968. – 3,5 milijardi a danas 7,9 milijardi.

‘Vrijeme’ je povijesno vrijeme, prošlost, sadašnjost i budućnost, ona glavna dimenzija rađanja, života i umiranja. Vrijeme se ‘ubrzava’ utoliko što se sve brže razvija, mijenja tehnologija, no i utoliko što je više porasla temperatura na Zemlji u zadnjih 40-ak godina, nego stotinama godina ranije. Osjetno se produljio ljudski život, općenito, uz sve bolje uvjete života broj stanovnika raste. Godine 1937. na Zemlji je bilo 2,3 milijarde ljudi, 1954. – 2,7 milijardi , 1968. – 3,5 milijardi a danas 7,9 milijardi.

Jedan od Magnasonovih djedova je odmah nakon Drugog svjetskog rata otišao u SAD i postao glavni kirurg u bolnici u New Yorku. Operirao je i mnoge slavne osobe – iranskog šaha Rezu Pahlavija, ‘oca atomske bombe’ Roberta Oppenheimera, Andyja Warhola (djed mu je operirao žučni mjehur, a Warhol je sutradan nenadano umro od postoperativne srčane aritmije). I Magnason je rano djetinjstvo proveo u SAD-u.

Drugi je djed bio islandski prvak u trčanju na 1500 i 5000 metara. U 93. godini života sjeća se svega kad pokazuje fotografije iz mladosti ali više ne prepoznaje sam sebe u ogledalu. Hrabra baka bila je oduševljena letenjem pa je 1945. bila prva žena na Islandu koja je položila ispit i ishodila dozvolu za upravljanje zračnom letjelicom.

U posljednjoj glavi Magnasonove knjige izmaštan je jedan razgovor o budućnosti 4. listopada 2102. godine. Magnasonova kći Hulda razgovara sa svojim 12-godišnjim unukama, blizankama. Prikazuje se snimka prabake po kojoj je Hulda dobila ime, ta je žena rođena 1924., prije 178 godina. Blizanke će 2180. navršiti 90, ako 2170. dobiju unuke,  oni bi mogli poživjeti do 2260. godine. Hulda poučava unuke: „To je vrijeme koje vi obuhvaćate – više od 250 godina. Vrijeme koje možete dodirnuti golim rukama. Vaše je vrijeme vrijeme ljudi koje poznajete i volite, vrijeme koje oblikujete. Sve što radite važno je. Stvarate budućnost svakog pojedinog dana.“

To je veliki raspon vremena u kojem smo u prošlosti poznavali one koje smo voljeli, s kojima smo bili jako bliski, i one koji su nas uzdizali i odgajali. I veliki raspon prema budućnosti u kojem će živjeti naša djeca ali i unuci, nekima i praunuci – ljudi koje najviše volimo. Kad bismo razmišljali tako da ćemo, ako ne i prije, za desetljeće ili dva umrijeti i da se u tom vremenu neće još dogoditi klimatska katastrofa – po onoj krajnje sebičnoj i bolesnoj logici ‘poslije mene potop’ ne bi nas trebalo biti briga kakav svijet ostavljamo generacijama iza nas. No, ljudski je pogotovo u poznijim godinama voljeti svoju djecu i unuke i više od sebe i zato moramo biti odgovorni i zato, rekao bi Magnason, stvaramo „budućnost svakog pojedinog dana“.

Zbog opasnosti od klimatske katastrofe koja je, ako se nastavimo ponašati kao dosad, u dogledno vrijeme neminovna, ovo naše vrijeme povijesno je najbitnije dosad. U ljudskoj povijesti takve prijetnje još nije bilo. Nije to više pitanje najradikalnijih društvenih promjena zbog novih proroka i religija ili radikalnih slamanja i promjena društvenih sistema ili velikih ratova, sada je u pitanju opstanak brojnih ljudi na Zemlji. Naravno da je visokorazvijena tehnologija i visoki standard barem nekih, dao velika krila pa im se učinilo kako su oni svemoćni i kako je Čovjek svemoćan. Homo Deus je pred vratima, rekao bi Yuval Noah Harari, čak možda i nevjerojatno produljenje individualnih ljudskih života, ali i Harari je itekako svjestan i moguće katastrofe čovjekove vrste.

U četiri milijarde godina povijesti života na Zemlji pet puta su se zbila masovna izumiranja. Svaki put bi se priroda urušila ali ostalo bi dovoljno preživjelih jedinki da proces ponovno počne. Kada se posljednji put to dogodilo, vjeruje se da je meteorit promjera više od 10 kilometara udario u površinu Zemlje snagom dva milijuna puta većom od najveće testirane hidrogenske bombe dosad. Bio je to događaj koji je izmijenio tok povijesti i izbrisao tri četvrtine vrsta i time je završila vladavina dinosaura. U idućih 66 milijuna godina koje su otad prošle priroda je stvorila novu raznolikost vrsta – to je razdoblje Holocena koje još traje i ujedno je jedno od najstabilnijih u povijesti planeta.

Ne postoji nešto što bi se zvalo konačnim krajolikom, piše Magnason, jer u prirodi ne postoji konstanta, promjene su u samoj njenoj srži. „Svejedno je kamo se vratimo natrag u vrijeme, priroda je uvijek u pravu, uvijek je bila istinita i u pravu. Stvaranje je promjena. Sve je u procesu transformacije.“ To je i jedno od učenja budističke filozofije. Čovjek ne bi smio biti izrabljivač prirode nego joj bez ostatka pripadati. Živimo u vremenu u kojem je novac mjerilo svih stvari pa i beskrajne prirodne ljepote, kojima Island obiluje, kao da ne postoje same zbog sebe, takve kakve jesu, nego moraju biti ‘korisne’, posebno u turističke svrhe.

Od svih životinjskih vrsta koje su ikad živjele i žive na Zemlji, 99,99 posto ih je izumrlo, navodi Magnason. Može biti potrebno 10 tisuća godina da vrsta izumre, no katkad se to dogodi brže zbog nekih velikih događaja kao što su vulkanske erupcije ili udari asteroida. Naravno da je i trajanje ljudske vrste u principu ograničeno, kao što je ograničeno i trajanje ljudske individue.

Magnason zna da „sva ljubav nestaje i sve na kraju umire. Jezici umiru, knjige trunu, pjesme padnu u zaborav, slike izblijede, sve što proizvedemo na kraju postane otpad, to je neizbježno“. Ali ne želi prihvatiti takvu filozofsku rezignaciju i ništa ne poduzimati jer  „sve što stvorimo procjenjivat će se u svjetlu uništenja za koje smo bili svjesni da ga je naš stil života prouzročio“.

Predviđanja su zloslutna, ali ima nade. Ljudska imaginacija i inovativnost i brzi tehnološki napredak frapantni su. Ljudi su svašta u stanju napraviti kada vide da su im životi u pitanju. Tipično američki, članovi američke Nacionalne akademije znanosti, tehnike i medicine (NASEM) nastoje uvjeriti američku vladu kako bi problem globalnog zagrijavanja trebala riješiti – zamagljivanjem Sunca. No, vidjet ćemo.