Sve zbog trenutka paranoje. Najveći dnevni gubitak brodovlja u Drugom svjetskom ratu

Nakon Hitlerove invazije Sovjetskog Saveza, Zapadni su saveznici počeli opskrbljivati Staljina ratnim materijalom kroz tri prekomorske rute. Arktička veza bila je najkraća, najbrža, ali i najopasnija, piše Oleg Maštruko u članku o konvoju PQ17. Tradicionalno riziku skloni Britanci pokazali su nekarakterističan oprez, ali jedna panična odluka izazvala je gubitak vojne opreme dovoljne za 50.000 ljudi.

• Naslovna fotografija: Konvoj PQ17 u pripremnoj fazi, negdje kod Islanda.

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Željko mi je predložio da za Ideje napišem serijal tekstova o vojno-povijesnim temama. Zašto ne? Često pišem o tome na društvenim mrežama i to jesu jedni od bolje čitanih statusa. Moguće da ću u nastavku serijala ponekad koristiti dijelove svojih starih postova, uz nadu da ih niste vidjeli, ili ako jeste – da će vam nakon nekoliko godina, uz dodatna opažanja, biti ponovo zanimljivi. Za početak idemo originalnim osvrtom na temu o kojoj sam dugo htio nešto napisati za Fejs – konvoj PQ17. Htio bih da ovi osvrti ne budu puko prežvakavanje povijesnih fakata niti dosadna dociranja, već suptilna i neizravna lekcija o strategiji, taktici i decision makingu. Priča o PQ17 se u to dobro uklapa.

Kada je Hitler u ljeto 1941. napao CCCP gurnuo ga je u ruke Zapadnih saveznika. Churchill i Staljin se nisu baš previše voljeli, ali ako im je Hitler zajednički neprijatelj – surađivat će koliko treba. Rusija je u tu borbu uložila krv svojih građana, od Zapadnih saveznika se očekivalo da šalju ratni materijal, da se barem malo skine teret masovne proizvodnje sa sovjetske industrije, dobar dio koje je trebalo preseliti iz Ukrajine i Bjelorusije na istok.

Tri su bila glavna kanala za opskrbne konvoje za CCCP: Iranski, Arktički i Pacifički. Iran su u gotovo nepoznatoj operaciji zajednički okupirali Britanci i Sovjeti 1941., s isključivim ciljem da preko njega ide jedan od kanala opskrbe Sovjetskog Saveza. Pacifički konvoji oslanjali su se na to da će Japanci strogo poštovati dogovor o neutralnosti sa Sovjetima – iako su bili u ratu sa SAD. I poštivali su ga, dok god su konvoji opskrbe išli brodovima pod sovjetskom zastavom. Japancima pod nosom Ameri su slali materijal za borbu protiv Hitlera i svi su bili OK s tim.

Rute savezničkih arktičkih konvoja. (Creative Commons)

Ova su dva kanala poznata samo konoserima, ali je zato onaj treći – arktički – predmetom niza filmova, knjiga, fotografija… Arktička veza bila je najkraća, najbrža, ali i najopasnija jer se odvijala pod nosom Nijemcima i njihovim bazama u okupiranoj Norveškoj. Njemačka je Norvešku i okupirala kako bi iz nje kontrolirala Sjeverni Atlantik.

Arktički konvoji su se formirali na Islandu – koji je bio pod britanskom prijateljskom “okupacijom” – i plovili sjeverno od Polarnice, za Murmansk i Arhangelsk. Konvoji za Rusiju imali su oznaku PQ, a prazni konvoji za natrag – QP, koji su u smislu mete, Nijemcima bili daleko manje zanimljivi. Glavni cilj nisu bili sami brodovi, koliko njihov teret: kamioni, tenkovi, avioni i ostali materijal za CCCP. Prazan konvoj je nebitan.

PQ17 bio je dakle sedamnaesti arktički konvoj za Rusiju. U prvih 13 konvoja Saveznici su izgubili samo jedan brod od 101, no s proljećem 1942. i konvoji i njemačka aktivnost su se osjetno pojačali. PQ17 se okupio u Hvalfjordu kod zapadnog Islanda u lipnju 1942., sadržavao je 35 trgovačkih brodova (američkih, britanskih, nizozemskih i sovjetskih), te bližu i dalju pratnju (eskort). Čitava ideja konvoja jest da se trgovačke brodove strpa u krdo, i da osim što se oni sami međusobno štite svojim slabašnim protuavionskim topovima, ujedno sa svih strana budu zaštićeni ratnim brodovima, specijaliziranim za zaštitu od podmornica i aviona. Ti brodovi su uglavnom bili razarači, te manji brodovi specijalizirani baš za eskort – korvete, fregate i slično. Konvojski sistem ustanovljen je krajem prvog svjetskog rata kada je opasnost od njemačkih podmornica eskalirala. Sistem je dobro funkcionirao, ali je predstavljao veliko opterećenje na male brodove i njihove posade – ukratko: nikad dosta razarača, korveta i fregata! PQ17 imao je čak 22 broda u bliskoj pratnji, što je dosta visok omjer eskort:teret.

Tirpitz usidren u Bogenfjordu, okružen mrežama protiv torpeda. (Creative Commons)

Mali eskortni brodovi solidno su sonarima, dubinskim bombama i protuavionskim topovima branili same sebe i svoj konvoj od aviona i podmornica, ali ne i od velikih površinskih jedinica – bojnih brodova ili krstarica. Srećom po Saveznike, Nijemci su nakon potapanja Bismarcka u proljeće 1941 imali samo tri bojna broda. Tirpitz je bio brat blizanac legendarnog Bismarcka, a Scharnhorst i Gneisenau čak i nisu bili pravi bojni brodovi, već krstaši, slabijeg naoružanja i oklopa, ali još uvijek dovoljnog da naprave masakr među trgovačkim brodovima, ako bi se nekom nevoljom našli među njima.

Za slučaj nailaska na velike površinske brodove Kriegsmarine, konvoji su imali takozvani covering force, ili udaljeni eskort: grupu snažnih površinskih brodova (bojni brodovi ili krstarice) koji su plovili udaljeni par desetaka milja i reagirali po potrebi. PQ17 je imao dvije udaljene grupe – Covering Force s četiri teške krstarice (od čega dvije američke) i nekoliko razarača, i drugi, još jači ali i 200 milja udaljen tzv. Distant Force, s dva bojna broda (jedan američki), krstaricama, hrpom razarača, čak i nosačem aviona Victorious, pod komandom admirala Toveya, uključen u operaciju specifično za to da reagira na napad Tirpitza ukoliko se ukaže potreba.

Konvoj je krenuo 27. lipnja, dakle usred arktičkog ljeta, kada sunce na tim zemljopisnim širinama gotovo i ne zalazi. Dužina dana bitna je za avijaciju, manje za podmornice i površinske brodove. Zbog relativno viših temperatura i manjeg opsega leda, ruta je bila nešto duža i sjevernija nego za prethodne PQ konvoje. No, upravo zbog takve rute dva broda su oštećena udarcima u ledene sante i vratili su se na Island – uobičajeni tip problema za ovu, najriskantniju konvojsku rutu. Od samog početka konvoj je pratila njemačka podmornica, a kasnije i izviđački avioni iz Norveške. Nijemci su imali odličnu izviđačko-osmatračku službu u Norveškoj, i saveznički konvoji nisu niti računali da se mogu provući neopaženo, pogotovo ne tijekom arktičkog ljeta i gotovo 24-satnog svjetla.

Konvoj je prvi put napadnut 2. srpnja, devet torpednih aviona, bez većeg rezultata. U kontekstu arktičkih konvoja ovo je relativno slabašan napad; 3. srpnja konvoj prolazi kroz “stražu” njemačke podmorničke grupe, podmornice osmatraju ali ne napadaju – zbog lošeg vremena i snažne pratnje. Tu se vidi koliko je pratnja konvoja bitna – ponekad samom nazočnošću obeshrabri neprijatelja od napada; 4. srpnja torpedni hidroavion oštećuje američki teretnjak, kojega kasnije potapa podmornica – prva borbena žrtva operacije. No, sve su to sitni napadi i sitni gubici za ovako riskantan konvoj – u kom trenutku će početi pravi show?

Potapanje jednog od teretnih brodova iz konvoja PQ17 torpedom, 5. srpnja 1942. Fotografija s njemačke podmornice. (history.navy.mil)

Britanci su mornarica stare škole, u ovom momentu rata, iako su iza nas i Taranto i Pearl Harbor, velike pobjede aviona s nosača protiv dreadnoughta, bojni brodovi su u glavama admirala i dalje kraljevi mora. Britanska propaganda razvikala je prošle, 1941 godine, njemački bojni brod Bismarck do gotovo mitskog statusa. I dan danas, ako je netko čuo po imenu za ijedan bojni brod Drugog svjetskog rata, velika je vjerojatnost da je to Bismarck (ili japanski Yamato). Tirpitz je Bismarckov brat blizanac, a od siječnja 1942 nalazi se u Norveškoj, gdje se skriva od fjorda do fjorda, stalno vrebajući da uleti u neki konvoj i masakrira ga svojim topovima. Britanci se od svega najviše boje Tirpitza!

Tirpitz je 2. srpnja s krstaricom Hipper i pratećim snagama isplovio iz Trondheima na sjever. Ide li na konvoj? Ili se samo premješta u neki sjeverniji fjord? Tirpitz prvo ide 3. srpnja u Vestfjord (kod Narvika), a zatim 4. srpnja još sjevernije, u Altenfjord. Taj 4. srpnja je kritičan dan za obje strane. Nijemci se moraju odlučiti hoće li poslati Tirpitz, Hipper i prateće jedinice u površinski napad na konvoj, a Britanci moraju odlučiti smatraju li opasnost od Tirpitza samo teoretskom ili praktičnom. Distant Force, onaj s bojnim brodovima, jedini sposoban zaustaviti Tirpitza, ima uputu da se vrati nakon što konvoj prođe 25 stupnjeva zemljopisne dužine. Vratiti ga, ili ne?

Englezi su pod velikim pritiskom i zbog toga što je ovo jedna od prvih operacija u kojoj sudjeluju i američki saveznici. Da su samo njihovi brodovi u pitanju – bili bi skloniji riziku, po čemu je Britanska mornarica poznata, no mogućnost da se izblamiraju pred Amerima i da i oni izgube par brodova, dodatno opterećuje proces donošenja odluka.

Heinkel He 111T, torpedna verzija sveprisutnog njemačkog bombardera. (Bundesarchiv)

Kasno popodne 4. srpnja Luftflotte 5, njemačka zračna flota u Norveškoj, odlučuje da neće čekati komplicirani proces donošenja odluka svoje Ratne mornarice za koordiniranu operaciju, i samostalno šalje u napad 23 Heinkela 111T, torpednu varijantu poznatog aviona, s po dva torpeda po avionu kao ofenzivnim oružjem. Sastav je jak, ali napad loše koordiniran i rezultira sa samo tri pogođena broda, od čega su dva potonula kasnije.

Navečer 4. srpnja – vrijeme je teških odluka i za jednu i drugu stranu. Britanci ne znaju gdje je Tirpitz, znaju da je krenuo na sjever – ali kuda i s kojom namjerom? U najcrnjim slutnjama može biti već u jurišu prema konvoju kojeg će masakrirati sutra. Covering Force sastoji se samo od krstarica, koje se, osim u krajnjem očaju, ne bi smjele upuštati u fajt s grdosijom kakva je Tirpitz. Krstarice su za odbijanje napada sebi ravnih – njemačkih krstarica Hipper i Prinz Eugen ili razarača. Distant Force ima bojne brodove, ubačene specifično zbog Tirpitza, ali je daleko iza i bliži se trenutak kada bi se, ako nema dobrog razloga, trebao vratiti natrag na zapad zbog ograničenja u borbenom radijusu.

Proces donošenja odluka je vrlo kompliciran i traži se nekoliko razina odobrenja, što je njemačka, i specifično Hitlerova, opsesija micromanagementom

Nijemci imaju svoj set dilema – slati Tirpitza konačno u akciju, uz sav rizik koji to uključuje, ili nastaviti pomalo kljuckati konvoj avionima, a ako bude sreće i podmornicama? Njemačka podmornica locirala je Covering Force, onaj s krstaricama, sredinom dana, ali pogrešno javlja da je u sastavu flotile i jedan bojni brod (zapravo nije). Za oprezne admirale Kriegsmarine bojni brod, u bližem Covering Forceu znači da je rizik za Tirpitz možda prevelik? Uz to, proces donošenja odluka je vrlo kompliciran i traži se nekoliko razina odobrenja, što je njemačka, i specifično Hitlerova, opsesija micromanagementom.

Srećom po Nijemce – Britanci čine ključnu grešku kojom rješavaju i svoje i njihove dileme.

U 21h Admiralitet naređuje krstaričkom Covering Forceu, da se hitno vrati na zapad, nešto kasnije dolazi naredba da se konvoj “rasprši” i da svi brodovi nastave prema sovjetskim lukama svaki za sebe, uz potpunu negaciju svih prednosti koje konvoj pruža.

“The convoy is to scatter.”

Zapovjednici eskorta i Covering Forcea, Broome i Hamilton ovaj set naredbi tumače na jedini mogući način: napad Tirpitza uslijedit će za najviše par sati! Jedino to što netko u Londonu ima informaciju da će se to desiti može objasniti naredbe koje su upravo primili! Međutim, nitko u Londonu nije imao tu točnu informaciju, samo pretpostavku, mogućnost, slutnju, da ne kažemo – paranoju.

U ovom momentu, na snazi su bile dvije suprotstavljene, iako u oba slučaja validne vojne doktrine. Prva kaže – kada ne znaš gdje se neprijatelj nalazi, pretpostavi gdje se MOŽE nalaziti, i zamisli da je od svih mjesta gdje može biti na onom koje je najgore za tebe. U ovom slučaju to bi značilo da je neotkriveni Tirpitz na par sati od konvoja, što je teoretski, s onim informacijama koje su Britanci imali, moglo biti točno. Druga doktrina pak kaže – nikada ne reagiraj na zamišljenu prijetnju, već samo na onu koja se materijalizirala.

U ovom slučaju, Britanci su nasjeli na njemačku fintu, a da sami Nijemci čak nisu svjesno ni napravili fintu.

Ujutro 5. srpnja Nijemci nisu mogli vjerovati kakve su sreće – prvi patrolni letovi javljali su da je konvoj rasut, brodovi plove pojedinačno, predstavljajući lak plijen. Luftwaffe i podmornice bacaju se u nesmiljen lov…. Iz njemačke perspektive, odluka da se konvoj rasprši bila je posve nejasna – zašto su Englezi to napravili? Mora da su se nečeg prepali….

Tirpitz 5. srpnja i konačno, s pratećom snagama, isplovljava iz Altenfjorda, ali to sad više nije ni bitno. Ako se konvoj raspršio, za lov na pojedinačne brodove daleko su bolji avioni i podmornice nego koncentrirana sila bojnog broda. Nijemci osim toga ne znaju sa sigurnošću gdje su prateće snage, saveznički bojni brodovi i nosači aviona, a locirane su i neke neprijateljske podmornice (sovjetske)… Tirpitz se malo kasnije vraća u fjord, isplovio je samo da ne ispadne kako je najveći brod Kriegsmarine prespavao još jednu akciju.

Mapa s lokacijama potapanja brodova iz konvoja PQ17, vidi se i točka na kojoj je naređena disperzija konvoja.

Pitanje je u kojem su točno momentu Britanci shvatili kakvu su grešku napravili, ali vjerojatno je to bilo već 5. srpnja ujutro. Ostatak priče o konvoju ne trebamo pričati previše detaljno, jer nas taktičke finese napada njemačke avijacije i podmornica u ovom pregledu ne zanimaju. Brodovi su skidani jedan po jedan. Upravo ova faza je, međutim, imala najviše pojedinačnih herojstava, u kojima su mornari trgovačkih brodova, kao i manji broj eskortnih koji su ostali uz rasuti konvoj, junački odbijali njemačke napade, držali brodove na površini, a neki su na kraju i dohvatili ruske luke – Murmansk i Arhangelsk.

Ukupno je potopljeno 24 trgovačka broda, samo 11 ih se spasilo. Stradalo je 153 mornara na savezničkoj strani, što u kontekstu krvoprolića WW2 nisu osobito veliki ljudski gubici, najvažnije za tijek rata bili su materijalni gubici: 150,000 tona brodovlja, gotovo 3,300 kamiona, 200 aviona, 435 tenkova, 100,000 tona drugih materijala, streljiva i hrane, dovoljno za opremanje vojske od 50.000 ljudi. Bio je to najveći dnevni gubitak brodovlja za ijednu stranu u ratu.

I sve to, zbog momenta paranoje!

PQ17 nije jedina situacija u WW2 u kojoj su bojni brodovi mogli napasti ili su zaista napali nezaštićen ili slabo zaštićen konvoj transportnih brodova. Svi su admirali i flote imali paranoičan strah ili pak vlažne snove od takvih situacija – ovisno s koje su strane mislili da će se nalaziti. U manjem broju slučajeva kada se to realiziralo, rezultat nije bio toliko jednostran kako su ljubitelji bojnih brodova i velikih topova (big guns) očekivali. No, to je luksuz gledanja unazad koji imamo mi, ali ga Britanci početkom srpnja 1942. nisu imali.

Staljin je poludio od bijesa, Churchill od sramote, konvoji su zaustavljeni na neko vrijeme. PQ18 je zaplovio tek u rujnu, od 40 brodova deset su potopili avioni, a tri podmornice – također nezanemarivi gubici, ali ni približni onima iz PQ17. Uz to, Nijemci su izgubili tri ili četiri podmornice, bez ijednog preživjelog, i 44 aviona – vrlo visoka cijena napada na organiziran i branjen konvoj. Nakon toga, sljedeći konvoj išao je tek u prosincu, pod zaštitom polarne noći kad avijacija ne može djelovati.

Šef britanskog admiraliteta Dudley Pound je smijenjen. Tirpitz je nastavio biti bitan čimbenik, ali više kao “misaona imenica”, tijekom cijelog rata nije gotovo nijednom upotrijebio topove u pravoj borbenoj akciji. Najveću korist za svoje vlasnike imao je kao tiha prijetnja zbog koje se Britanci uspaniče pa vuku krive poteze, baš kao u slučaju PQ17. Konačno je potopljen krajem 1944. na sidrištu u fjordu kod Tromsoa, posebnim, ogromnim bombama, ali to je priča za neku drugu prigodu.