Svrha povijesti. Marxova razmišljanja i Bezosova praksa

Prosječan građanin besklasnog društva bit će uzdignut na razinu Aristotela, Goethea, Marxa, mislio je Trocki. Ako prihvatimo Marxov i Hegelov realizam a odbacimo ideje o teleologiji povijesti, možemo razvijati nesavršenu ‘ideologiju’ koja bi morala biti podložna kritičkoj procjeni, piše Jeremy Shearmur. Trenutačno živimo u zapanjujućem kontrastu između onoga što bi bilo potrebno i naše političke prakse.

• Dvije knjige autora Brada Stonea o razvoju tvrtke Amazon.com pružaju bitne lekcije, između ostalog, o tome kako su tek malobrojni  sposobni kreativno odgovoriti na ključne probleme.

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason. Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Marksistička dilema

Karl Marx nije htio pisati “recepte za kuhinje budućnosti”.^[i] No, što se može učiniti s tim razmišljanjem? Jedan dobro poznati pristup je povezati ga s tezom da postoji svojevrsna teleologija povijesti, koja će dovesti do socijalizma (i dalje od njega). Umjesto da pokušavamo nametnuti naše (subjektivne) političke i ekonomske ideale povijesti, ideja je da bi ispravan pristup bio artikulirati (a u slučaju Marxa, da radnici dograde) tendencije koje su implicitne u povijesnom razvoju samog čovječanstva. U ovom slučaju, nit započinje s Hegelovim preuzimanjem i reinterpretirnjem teleoloških tema iz kršćanske tradicije (i teleološke teme koja se također nalazi u Kantovim pisanjima o povijesti).^[ii] U Predgovoru Filozofiji prava, Hegel je napisao:^[iii] “Štogod da se dogodi, svaka je individua dijete svojeg vremena; tako je i filozofija svoje vlastito vrijeme shvaćeno u mislima. Jednako je apsurdno zamišljati da filozofija može nadići svoj suvremeni svijet kao i zamišljati da pojedinac može preskočiti svoje doba… Ako njegova teorija doista nadilazi svijet kakav jest i gradi idealan kakav bi trebao biti, taj svijet doista postoji, ali samo u njegovim mislima, neopipljivom elementu gdje se u mašti može izgraditi štogod hoćete”.

Mnogo se raspravljalo o odnosu Marxa i Hegela, no vrijedi napomenuti da se tema povijesne teleologije – u kojoj Marx, nasuprot Hegelu, gleda iza onoga što formira sadašnjost^[iv] – može pronaći u njegovom opusu. Uzmimo, na primjer, pismo koje je poslao prijatelju Arnoldu Rugeu u rujnu 1843., u kojem Marx piše kako razmišlja o tome kako “učiniti svijet svjesnim vlastite svijesti… probuditi ga iz sna o samome sebi, objasniti mu značenje njegovih vlastitih akcija”^[v]. Oni koji naglašavaju ovaj pogled u Marxovim tekstovima često ističu da on takve ideje interpretira kroz svoj materijalistički pogled na povijest i svoje ekonomske radove, počevši od Priloga kritici Hegelove Filozofije prava: Uvod i Njemačke ideologije. Marx nije puno govorio o svojim očekivanjima za buduća društva.^[vi] No, zanimljivo je da nije rekao ništa o prirodi ekonomskih zakona – ili ograničenja – pod kojima bi buduće društvo moglo djelovati.

U Kapitalu, svezak III Marx da sugerira da bi u budućem društvu moglo preostati nešto otuđenog rada, koji bi se mogao razdijeliti, dok bi ljudi mogli živjeti plodonosniji život u svoje slobodno vrijeme. Spomenik Karlu Marxu u Chemnitzu, nekadašnjem Karl-Marx-Stadtu. (Wikimedia Commons)

U Njemačkoj ideologiji je napisao: “[U postojećem društvu, čovjek] je lovac, ribar, pastir ili kritičar, i mora to ostati ako ne želi izgubiti svoja sredstva za život; dok u komunističkom društvu, gdje nitko nema samo jednu ekskluzivnu sferu aktivnosti već svatko može postati priznat u svakoj grani u kojoj želi, društvo upravlja općom proizvodnjom i tako mi omogućava da činim jednu stvar danas a sutra drugu, da lovim ujutro, pecam popodne, uzgajam stoku navečer, kritiziram nakon večere, baš kao što imam um, a da nikad ne postanem lovac, ribar, pastir ili kritičar.” No, u Kapitalu, svezak III se može pronaći svojevrsno povlačenje, gdje se Marxa može čitati kao da sugerira da bi moglo preostati nešto otuđenog rada, koji bi se mogao razdijeliti, dok bi ljudi mogli živjeti plodonosniji život u svoje slobodno vrijeme. Meni se čini da tu postoji nekoliko očitih problema. Nesumnjivo smo kroz protok vremena vidjeli značajne promjene u vrstama rada koji ljudi obavljaju, i nedavni bi nam razvoj događaja u IT-u i robotici mogao postaviti neke zanimljive probleme.^[vii] No, iako je važno prepoznati značaj doprinosa koje različiti ljudi mogu ponuditi, postoje očite razlike između sposobnosti različitih ljudi da smisle ideje o tome što bi najbolje zadovoljilo tuđe potrebe. Jednostavno nije baš jasno bi li društvo funkcioniralo kako treba, i bilo se u stanju prilagoditi promjenjivim okolnostima, ako bi se ‘otuđeni’ rad uistinu dijelio među populacijom.

Dvije nedavne knjige o Amazon.com-u su zanimljive u ovom slučaju.^[viii] Iznenađujuće je koliko se mašta Jeffa Bezosa pokazala plodnom kada se radilo o pravcima u kojima bi se Amazon mogao razvijati (iako su to bile, također, ekstrapolirane ideje koje je ranije razvio u suradnji s drugima). U isto vrijeme, vrijedi zapaziti koliko je Bezos bio nemilosrdan u ubijanju ideja koje nisu funkcionirale. Nadalje, ako se prati razvoj Amazona, velike su dobrobiti proizašle iz unajmljivanja cijelih manjih tvrtki koje su u sebi sadržavale dobre ideje i dobre ljude. Amazon je redovito zapošljavao i ljude koji su radili na rukovodećim pozicijama za njegove konkurente, poput masivnog i iznimno uspješnog američkog maloprodajnog lanca, Walmarta.

Čini se da tu možemo izvući dvije bitne lekcije. Prva je da, iako je važno da ne uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, i da prepoznamo doprinose različitih ljudi, ne bismo smjeli dopustiti da nas to zaslijepi za ulogu koju kombinacija inovacije i nemilosrdne kritike igra u razvoju učinkovitih organizacija. S time na umu, jednostavno nema smisla tvrditi kako bismo se trebali kretati prema situaciji u kojoj se sav otuđeni rad dijeli.

Druga je lekcija da, iako se unutar Amazona priznaju doprinosi drugih ključnih osoba, na neki je način iznenađujuće koliko je malo ljudi dobilo priliku dati kreativan doprinos. Ovo nije posebna mana Amazona, koliko odraz činjenice da je količina kapitala ograničena, i da tek relativno mali broj ljudi razumije ključne probleme i ima vještine i znanja kako bi na njih kreativno odgovorili. Mogli bismo istražiti što bi, u danom razdoblju, moglo dovesti do poboljšanja, ali čini mi se da nema nikakvog razloga za pretpostavku da postoji ‘logika povijesti’ takva da stvari, u nekom smislu, prirodno vode do situacije u kojoj će se realizirati svačija sposobnost kreativnog doprinosa. Stoga se može imati određeno suosjećanje s težnjom koju Arthur Koestler pripisuje Trockom, dok istovremeno priznaje da je to divlje pretjerivanje o bilo čemu što možemo zamisliti da se događa:^[ix] “Prosječan građanin besklasnog društva bit će uzdignut na razinu Aristotela, Goethea, Marxa.”

Nema smisla tvrditi kako bismo se trebali kretati prema situaciji u kojoj se sav otuđeni rad dijeli. Tek relativno mali broj ljudi razumije ključne probleme i ima vještine i znanja kako bi na njih kreativno odgovorili. Nema nikakvog razloga za pretpostavku da postoji takva  ‘logika povijesti’ da stvari prirodno vode do situacije u kojoj će se realizirati svačija sposobnost kreativnog doprinosa

Kao što sam naznačio, čini mi se da, iako netko može biti skeptičan prema preobrazbi ljudske prirode od koje je Trocki očekivao da će dovesti do postizanja besklasnog društva, sigurno postoji problem s načinom na koji potencijalno korisne ideje ljudi trenutačno koriste. Stoga se čini važnim tragati za institucijama koje bi nam mogla bolje pomoći po tom pitanju.^[x] Bilo kako bilo, temeljna ideja da bi povijesni razvoj na neki način trebao dovesti do ostvarenja ljudskog potencijala duboko je ukorijenjena među onima na koje je utjecao marksizam. U razgovoru o kojem izvještavaju njegovi fascinantni The Moral Economists^[xi], Tim Rogan raspravlja o britanskom marksističkom povjesničaru E. P. Thompsonu koji je u polemici s Leszekom Kolakowskim napisao: “Marxova djelomično prikrivena predlodžba o ‘potpuno ljudskom’ ostvarenju u njegovoj povijesti više nije bila uvjerljiva.” Ali Rogan piše kako je Thompson zauzeo stajalište da povjesničari ne bi trebali odustati od te ideje, već bi trebali (Rogan, str. 175) „pokrenuti preoblikovanje koncepta koji će imati bolje šanse u suočavanju s [povijesnim] dokazima“.

Meni se čini kako nema razloga vjerovati da postoji bilo kakva teleologija ove vrste u povijesti. (Vidi, za neke važne rasprave o ovome, Bijeda historicizma te Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karla Poppera.) Ako netko prihvati takvo gledište, čini mi se da se onda vraća na ono u čemu Marx nije želio sudjelovati: tumačenje i obranu vrijednosti za koje se misli da bismo ih trebali podržati,^[xii] kritičku raspravu o tome kako bi se mogli realizirati različitim alternativnim institucionalnim aranžmanima koji bi nam mogli biti dostupni na odabir, a time i argumentirati da su oni nešto što je izvedivo. To će nam omogućiti da prihvatimo Hegelov i Marxov realizam, dok u isto vrijeme odbacujemo njihove ideje o teleologiji u povijesti. I u tom kontekstu, čine mi se važnima pitanja koja je postavio Marx u svojim raspravama o organizaciji kapitalizma, kao i Hayek (o čemu ću raspravljati u nastavku) o ograničenjima onoga što možemo postići. Ako ima išta u njima,^[xiii] trebamo imati na umu da mi se ulazak u kritičko razmatranje njihovih ideja o takvim stvarima čini ključnom zadaćom za svakoga tko se ozbiljno bavi politikom i javnom politikom.

Prema Marxu “svako povijesno razdoblje ima svoje zakone. … Čim društvo nadživi određeno razdoblje razvoja i prelazi iz jednog stadija u drugi, ono počinje podlijegati i drugim zakonima.” U Filozofiji prava, Hegel je tvrdio kako je svaka filozofija svoje vlastito vrijeme shvaćeno u mislima. (Antikvarijat INLIBRIS)

Važno je primijetiti da u tekstu u kojem se pojavljuju ideje o ‘kuhinjama’, Pogovoru drugog njemačkog izdanja Kapitala, svezak I, Marx piše o kritičaru koji mu je predbacivao „što nije pisao recepte za kuhinje budućnosti“. Kao odgovor na ovo, citira dugi opis svog vlastitog pristupa koji je opisao Maurice Bloch. Bloch se poziva na povijesni karakter Marxova pristupa, ali i na Marxovo stajalište da “svako povijesno razdoblje ima svoje zakone. … Čim društvo nadživi određeno razdoblje razvoja i prelazi iz jednog stadija u drugi, ono počinje podlijegati i drugim zakonima.” Čini mi se da sve ovo, promatrano zajedno, predstavlja dilemu za marksista jer postoje alternative između kojih se mora napraviti izbor.

S jedne strane, marksist bi mogao zaključiti kako Marx tvrdi da postoji telos povijesti, tako da nije potrebno objašnjenje planova za budućnost, dovoljno je prigrliti tendencije koje se manifestiraju u razvoju kapitalizma, te ih gurnuti prema njihovoj konačnoj realizaciji. Bog, ili priroda ili povijest će se zapravo pobrinuti za sve umjesto nas. Ali ako je to slučaj, kakav je karakter ovog telosa? I čime se objašnjavaju razlike u Marxovim vlastitim očekivanjima, između Njemačke ideologije i Kapitala III? S druge strane, mogla bi se istaknuti tema ‘svako razdoblje ima svoje zakone’, iz Kapitala I.^[xiv] Ako je tako, postavlja se pitanje: možemo li – prije ostvarenja postkapitalističkih uređenja – znati bilo što o karakteru budućih zakona i o karakteru ograničenja koja će oni nametnuti ponašanju ljudi? Ako uistinu ne znamo ništa o njima, kako možemo znati da će ono što bi trebalo doći nakon kapitalizma zapravo biti poboljšanje kojem bi ljudi dobrog srca trebali težiti? Na što će se zapravo svesti karakteristike takvog budućeg društvenog poretka? I koji je razlog za pretpostaviti da će ispuniti očekivanja koja su imali Marx i drugi socijalisti?

Kada dođe do pomaka u novo povijesno razdoblje, ono što se tamo događa bit će obilježeno novim zakonima koji se odnose na to razdoblje. Ali ako je Marx to mislio, nije rekao ništa o njihovom karakteru. Sve što imamo su različite sugestije da će tendencije koje su već prisutne unutar kapitalizma, i nestajanje države, omogućiti poseban oblik racionalnog odlučivanja, zajedno s predviđanjima nekih od mogućnosti ljudske suradnje, rasta i osobnog razvoja, za koje je vjerovao da će se pojaviti.

Moglo bi se sugerirati da u budućnosti neće biti ekonomskih ograničenja ljudskog djelovanja. Ali ovo nema puno smisla. Moglo bi se sugerirati da bi u budućnosti doista mogli postojati novi ekonomski zakoni, ali ne možemo reći ništa o njihovom karakteru iz naše sadašnje situacije. S obzirom na to da Marx iznosi svakakve tvrdnje o karakteru života u budućem društvu, nije nerazumno da se ljudi pitaju koje je stvari imao na umu i kako bi ekonomski aranžmani trebali funkcionirati. Postoje, zapravo, dva različita aspekta ovoga. S jedne strane, postoje problemi oko same ideje da bi proizvodi dobro funkcionirajućeg gospodarstva bili dostupni u komunističkoj budućnosti, ako bi se tržišta ukinula.^[xv] S druge strane, koje će točno mogućnosti za poboljšanje zapravo postojati?

Moglo bi se sugerirati da bi u budućnosti doista mogli postojati novi ekonomski zakoni, ali ne možemo reći ništa o njihovom karakteru iz naše sadašnje situacije. (Konstantin Artseulov, naslovnica časopisa Tekhnika Molodezhi br.2/1949)

• Problem

Protiv svega toga moglo bi se prigovoriti: nisam li ništa naučio iz promjena koje su se nedavno dogodile, posebice u zapadnim društvima? One su se dogodile na dvije razine: intelektualnoj i popularnoj.

Na intelektualnoj razini, golem utjecaj imalo je podudaranje nekoliko različitih pravaca mišljenja, osobito kombinacija utjecaja postmodernizma i poststrukturalizma. Da skratim priču,^[xvi] postmodernizam – npr. kao što je zagovarao Lyotard u svom Postmodernom stanju^[xvii] – odbacio je marksizam kao svojevrsnu veliku teoriju svega i, umjesto toga, favorizirao ideje koje su se oslanjale na rad Thomasa Kuhna i kasnijeg Wittgensteina. To je značilo (prilično kasno) odbacivanje teleoloških ideja o povijesti, ali i odbacivanje realističkih ideja o strukturi društvenog svijeta (o čemu ću uskoro).

Pod utjecajem ovog širokog pristupa objavljeni su radovi iz povijesti i društvenih znanosti koji su često svjesno vrijednosno opredijeljeni i zauzimaju, samosvjesno, specifičnu perspektivu. Takvi su pristupi osnaženi utjecajem Foucaulta (i utjecajem francuskog čitanja Nietzschea, o čemu ovdje ne mogu raspravljati zbog nedostatka prostora). Foucault je iznosio gotovo beskrajne programske tvrdnje o karakteru znanja i o utjecajima na različite vrste tema o kojima je pisao, no nije bilo jasno kako bismo trebali procijeniti njihovu ispravnost.^[xviii] Također je zamutio vodu tvrdnjama o pozivanju na istinu kroz moć – koje su obično bile impresivne, ali neargumentirane. To i korpus materijala koji se razvijao pod neodređenim nazivom ‘teorija’ u literarnim studijima, koji se eklektički oslanjao i na ideje razvijene unutar Frankfurtske škole, postala su sve utjecajnija. Ona teže pretpostaviti objektivnu ispravnost različitih moralnih ciljeva (iako ti ciljevi nisu uvijek kompatibilni jedni s drugima). Ta su se djela obično suprotstavljala svemu što se smatralo ograničenjima realizacije ovih (moralnih) vrijednosti. To bi činili ne tako što bi tretirali suprotna gledišta kao teoriju koja zahtijeva kritičku raspravu, već tretirajući je kao diskurs konstituiran kroz moć koji nelegitimno pretendira na istinu, čije je pretenzije trebalo raskrinkati.

Tekstovi pod utjecajem postmodernizma katkad su iskazivali čudnu kombinaciju moralne pravdoljubivosti^[xix] i prihvaćanja vrlo problematičnih relativističkih ideja o epistemologiji. Sve što je sugeriralo da bi pristupi koje su autori ovog pristupa favorizirali mogli biti netočni, tretirano je jednostavno kao lažna perspektiva čija je temeljna istina bila da samo služi ugnjetavanju. Ovakva se vrsta pristupa može pronaći u sve većoj količini akademskog rada (često, čini mi se, pišu ljudi koji ne shvaćaju u potpunosti intelektualno sporan karakter filozofskih pretpostavki koje iznose), a to je dodatno ojačano odjekom prosudbi o pitanjima istine i laži koje potpiruju društveni mediji, temeljene jednostavno na tome što se ljudima sviđaju ili ne sviđaju neke od njihovih posljedica. Upečatljiv primjer ovoga bio je progon filozofkinje Kathleen Stock s njezine akademske pozicije u Britaniji, kao posljedica pisanja njezine knjige, Material Girls.^[xx] U tom se radu sukobila – na trijezan način i s izrazitim suosjećanjem za transrodne osobe – s nekim od filozofskih tekstova koji su utjecali na nedavne stavove (i politike) u vezi s „rodnim identitetom”. Stock je eksplicitno pisala kao netko s ljevice, politički, ali i kao lezbijka. Iznijela je ono što mi se činilo – kao stručnjaku za filozofiju i političku teoriju – kao znakovita kritika na rad Judith Butler (autorica, između ostalog, Gender Trouble^[xxi]), i drugih sa sličnim stavovima. Stock je pisala na izvrstan način: u svakom slučaju počela bi s pojašnjenjem svojeg razumijevanja stavova ljudi s kojima se sukobljavala, a tek bi onda prešla na kritiku. Međutim, umjesto da dobije akademske kritike svog rada, na koje je sama pozvala, postala je žrtvom svojevrsne političke kampanje koju su vodili studenti na njezinom sveučilištu koji su, kako je smatrala, na kraju učinili njen položaj nepodnošljivim.

Bivša profesorica filozofije na Sveučilištu u Sussexu, Kathleen Stock, de facto je potjerana sa svoje pozicije nakon masovne pobune studenata protiv njenih akademskih stavova. Oko 200 akademskih filozofa stalo je u njezinu obranu. (Wikimedia Commons)

Čini mi se da temeljni intelektualni karakter ovih novijih pristupa, čudno, predstavlja oblik idealizma. Kao da se uopće ne uvažavaju institucije, ograničenja i njihove posljedice u stvarnom svijetu. Sve ovisi o tome kako se stvari ili ljudi zovu. Situacija podsjeća na neke Marxove kritičke komentare o njegovim bivšim intelektualnim saveznicima u Njemačkoj:^[xxii] “Jednom davno jedan hrabri čovjek imao je ideju da su se ljudi utopili u vodi samo zato što su bili opsjednuti idejom gravitacije. Kad bi izbili ovu predodžbu iz svojih glava, recimo tako što bi je proglasili praznovjerjem, religijskim konceptom, bili bi uzvišeno zaštićeni od bilo kakve opasnosti od vode. Cijeli se život borio protiv iluzije gravitacije, o čijim štetnim posljedicama su mu sve statistike donosile nove i mnogostruke dokaze.”

• Pohvala ideologiji podložnoj kritici

Jedna od upečatljivih značajki suvremene politike je da se redovito kritizira već i sama ideja da bi ljudi mogli legitimno imati ono što se često opisuje kao ‘ideologije’. Ako se pod ‘ideologijom’ misli na sporne ideje koje usmjeravaju politički život – i druge sfere ljudskog postojanja – ali se tretiraju kao da su očigledno ispravne i iznad svake kritike, onda je kritika dobro usmjerena. Ali mnogo toga što ljudi nazivaju ‘ideologijom’ čini mi se ne samo legitimnim, nego zapravo bitnim, ako želimo imati razumno vođenu politiku.

Ono što imam na umu jest ideja da trebamo razjasniti što nas točno brine u funkcioniranju postojećeg društva, ali i proučiti (nesavršene) ideje o tome kako postojeće institucije funkcioniraju. Osim toga, moramo jasno iznijeti naše ideje o tome kako bi se stvari mogle učiniti na alternativne načine – i o tome koja bi ograničenja ovi različiti institucionalni aranžmani nametnuli drugim stvarima koje bismo mogli postići. Sve je to važno, zato što ćemo se tipično suočiti s izborima između različitih vrsta institucija i različitih načina na koje se mogu obavljati različite društvene funkcije koje trebamo obavljati. Nadalje, svaki skup institucija obično nosi sa sobom probleme, u smislu da, ako one postoje, onda se neke druge stvari koje bismo željeli da se dogode ne mogu realizirati u isto vrijeme.

Friedrich Hayek, koji je bio entuzijastični zagovornik društvene uloge koju su, po njegovom mišljenju, trebala igrati tržišta i sustav cijena, potrudio se pojasniti da ako to dobro funkcionira, neke druge stvari koje bi nas mogle privući (a koje su i njega samoga privlačile) – poput financijske nagrade na temelju ‘zasluga’, ili jednakosti između prihoda koje ljudi dobivaju na tržištima – ne bi se mogle postići u isto vrijeme. Takve se ideje mogu usporediti sa stavovima marksista o djelovanju onoga što su oni nazivali “kapitalizmom” (npr. u vezi s “odnosima proizvodnje”).

Jasno je da postoji prostor za raspravu o određenim tvrdnjama te vrste, i o tome jesmo li zapravo uopće podložni ovakvim ograničenjima. Po mom mišljenju, ideje poput Hayekove, kao i strukturalne, a ne teleološke ideje iz marksističke tradicije, kao i tvrdnje sličnih vrsta koje su izrekli drugi, važne su i treba ih jasno navesti i držati otvorenima za kritičko ispitivanje. No čini mi se važnim i jedno šire pitanje koje ovakav pristup poteže. To je da moramo biti svjesni da moramo donositi odluke o institucijama i politikama koje vodimo unutar njih. Različite institucije mogu služiti različitim društvenim funkcijama (i to manje ili više učinkovito). Ako se izabere jedna institucija ili skup institucija, to može ograničiti našu sposobnost da postignemo druge stvari. Znanje o tim stvarima, koje je očito nesavršeno, ključno je za našu dobrobit, kao i ono što bi se moglo nazvati društvenim ukorijenjivanjem najboljeg takvog znanja koje do danas imamo. Baš zato što je svaka takva tvrdnja o znanju pogrešiva, važno je da se takve ideje mogu kritizirati. Ali to treba učiniti na načine koji odgovaraju našim trenutačno najboljim idejama o tome kako se ideje i prijedlozi politika mogu kritički procijeniti.^[xxiii] Osobito se moramo pobrinuti da ne nastavimo kao da problemi ove vrste na koje sam se osvrnuo ne postoje – osim ako se prethodno nismo suočili s argumentima i pokazali da su njihove tvrdnje bez temelja.

Ideje koje sam sada spomenuo čine mi se u suprotnosti s onim što bi se moglo nazvati duhom doba u kojem živimo. One su očito u suprotnosti s postmodernističkim idealizmom, o kojem sam govorio u prethodnom odjeljku. Ali one su također u suprotnosti s idejama samoproglašenih ‘pragmatičara’, kao i s gledištem pojedinaca koji favoriziraju ‘postupni društveni inženjering’,^[xxiv] ili znanost ‘provlačenja’.^[xxv] Dopustite mi da se redom pozabavim ovim idejama.

Ono što pragmatičari odbacuju kao ‘ideologiju’ mogu biti upravo one ideje koje nam govore kakve bi bile neželjene posljedice, a time i troškovi, odgovora na probleme na način koji nam se čini najjednostavnijim i najpraktičnijim

Politički pragmatizam čini mi se kao vrlo manjkav pristup. Jasno je da možemo naići na situacije na koje treba reagirati izravno i hitno. Ali ono što pragmatičari odbacuju kao ‘ideologiju’ mogu biti upravo one ideje koje nam govore o tome kakve bi bile neželjene posljedice, a time i troškovi, odgovora na probleme na način koji nam se čini najjednostavnijim i najpraktičnijim. Ideje o učenju metodom pokušaja i pogrešaka te o ‘postupnom društvenom inženjeringu’ doista su važne, kao i srodne ideje o postupnosti i ‘provlačenju’. Ali ključni problem u vezi s takvim pristupima je taj što mi se čini da riskiraju podcjenjivanje značaja nesavršenog teorijskog znanja o tome što neće funkcionirati, ili o vrstama neželjenih posljedica koje bi naši ‘pokusi’ mogli imati dok ih ne susretnemo u praksi.^[xxvi] Vrijedi napomenuti da je Karl Popper, kojeg se posebno povezuje s ovim pristupom, ovako komentirao Hayekove argumente o problemima racionalne ekonomske kalkulacije u socijalističkoj ekonomiji:^[xxvii] “Hayek [je tvrdio] da tipični inženjerski posao uključuje centralizaciju sveg relevantnog znanja u jednoj glavi, dok je tipično za sve istinski društvene probleme da se mora koristiti znanje koje ne može biti toliko centralizirano… Priznajem da je ova činjenica od temeljne važnosti. Inženjer mora koristiti tehnološko znanje utjelovljeno u ovim (Hayekovim) hipotezama koje ga informiraju o ograničenjima njegove vlastite inicijative kao i njegovog vlastitog znanja.”

To, međutim, dovodi do dva problema. Prvi se odnosi na to koje su zapravo naše najbolje ideje o institucionalnim izborima koji su nam otvoreni i o vrstama ograničenja koja oni nameću onome što bismo još mogli činiti. U budućim tekstovima ću se osvrnuti na pitanje što to znači i za konzervativce i za socijaliste. Drugi je problem, međutim, kako se naše najbolje (i očito provizorne) ideje o takvim stvarima mogu podvrgnuti općem kritičkom ispitivanju, a potom i društveno ukorijeniti. Jer ako išta stoji u slučaju koji sam ovdje predstavio, onda je kontrast između onoga što bi bilo potrebno i naše trenutne političke prakse zapanjujuć. Doista, nedavna studija o britanskoj politici prije nedavne prevlasti populizma (Steve Richards, The Prime Ministers^[xxviii]) na impresivan način iznosi poteškoće u tome da se to učini, i nema razloga vjerovati da će išta biti drugačije u bilo kojoj zapadnoj demokraciji.

• Bilješke

^[i] U vezi ovoga, pogledajte ‘Pogovor’ drugog izdanja Kapitala, svezak I izdanog u Njemačkoj, o kojem raspravljam kasnije u ovom odjeljku.

^[ii] Usporedite, na primjer, Kantovu ‘Ideju univerzalne povijesti s kozmopolitskom svrhom’, npr. u Kant’s Political Writings, ur. Hans Reiss, Cambridge: Cambridge University Press, 1970.

^[iii] Hegel’s Philosophy of Right, prijevod T. M. Knox, Oxford: Clarendon Press, 1942, p. 11.

^[iv] Vrijedi napomenuti da Hegelove rasprave o institucionalnim aranžmanima u Filozofiji prava nadilaze puko pokazivanje “kako bi državu… trebalo razumjeti” (“Predgovor”, str. 11). Iako naglašava da ‘Minervina sova širi svoja krila tek kad padne sumrak.’ (str. 13) – tj. da je shvaćanje filozofije, po njegovom mišljenju, retrospektivno – nudi priličnu količinu idealizacije i ekstrapolacije iz sadašnjosti.

^[v] Pogledajte K. Marx, ‘Letters from Deutsch-Franzoesische Jarhbuecher’, u Karl Marx / Frederick Engels, Collected Works, volume 3, Moscow: Progress Publishers; London: Lawrence & Wishart, 1975; citat je sa str. 144.

^[vi] Materijal na koji se često poziva uključuje njegove komentare na Bakuninov rad i njegov Critique of the Gotha Programme. Koristan pregled ovoga – i, doista, mnogih važnijih Marxovih ideja, zajedno s kratkim odlomcima iz širokog spektra Marxovih tekstova – nalazi se u knjizi The Thought of Karl Marx Davida McLellana, drugo izdanje, London: Macmillan, 1980.; pogledajte odjeljak ‘Buduće komunističko društvo’. Ovo je djelo očito ograničeno u stupnju do kojeg se može pozabaviti različitim tumačenjima Marxovih ideja, ali mi se čini neprocjenjivim kao podsjetnik na to što su, zapravo, bili njegovi iskazani stavovi o nizu tema.

^[vii] Planiram se pozabaviti ovim problemom u budućem članku.

^[viii] Brad Stone: The Everything Store: Jeff Bezos and the Age of Amazon, London: Corgi, 2014, i njegov Amazon Unbound, London: Simon & Schuster, 2021.

^[ix] Pogledajte Arthur Koestler, The Arrow in the Blue, London: Hutchinson, [1952] 1983, str. 330.  Koestler ne navodi referencu, i nisam mogao pronaći dodatni izvor koji bi ovo potvrdio.

^[x] Za vrlo ne-trockistički pravac u koji bih mogao biti u iskušenju pogledati, pogledajte moje ‘Korištenje znanja u organizacijama’, Knowledge Technology & Social Policy, Jesen 2000, 13, Br. 3, str.30-48.

^[xi] Pogledajte Tim Rogan, The Moral Economists, Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2017, str. 174.

^[xii] Važno pitanje koje je ovdje postavio Karl Popper jest da trebamo biti otvoreni prema činjenici da su naše ideje o tome što je ispravno ili poželjno nesavršene i da se može očekivati da će se mijenjati s vremenom. Vidi o tome moje ‘Lekcije iz političke filozofije 20. stoljeća prije Rawlsa’, u G. Delanty i Stephen P. Turner (ur.) Routledge International Handbook of Contemporary Social and Political Theory, drugo izdanje, London & New York: Routledge, 2021. , str. 141-152.

^[xiii] Ovdje pretpostavljam – unatoč Marxu – da nema izgleda da bismo mogli pobjeći od djelovanja pod svojevrsnim takvim ograničenjima.

^[xiv] Za ovo vrijedi pogledati rad Michaela Evansa Karl Marx, London: Allen & Unwin, 1975.

^[xv] Za to su relevantna pitanja koja su pokrenuli Mises i Hayek o problemima ekonomske kalkulacije u budućem socijalističkom društvu.

^[xvi] Pogledajte također moj članak ‘Postmoderna politika’ na Ideje.hr.

^[xvii] J-F Lyotard, The Postmodern Condition (1979), Minneapolis, MN: Minnesota University Press, 1984.

^[xviii] Zanimljivo je da on u jednom trenutku izričito isključuje da se tvrdnje koje iznosi mogu procijeniti u odnosu na drugi materijal. Vidi Archaeology of Knowledge, 4. dio, 4. poglavlje, dok se meni čini da jedino neovisnim testiranjem možemo procijeniti je li neka tvrdnja dobra ili ne.

^[xix] Tipično, od ljudi za koje se čini da ne cijene intelektualne probleme uključene u prihvaćanje bilo koje vrste objektivističke moralne teorije, a kamoli da bi njihova vlastita suštinska stajališta mogla biti otvorena za prigovore.

^[xx] Kathleen Stock, Material Girls: Why Reality Matters for Feminism, London: Stock, 2021.

^[xxi] Judith Butler, Gender Trouble, London: Routledge, 1990.

^[xxii] Pogledajte The German Ideology, Predgovor; dostupan ovdje.

^[xxiii] Očito, s druge strane, o njima se mogu pokrenuti pitanja. Ali to se može učiniti na ad hoc način, kada ljudi tvrde da postoje problemi oko njih, a naš bi zadatak bio procijeniti kritike, te ako su one opravdane raditi zajedno s drugim ljudima na pronalaženju poboljšanih procedura i institucija .

^[xxiv] Pogled koji se povezuje s mojim učiteljem, Karlom Popperom.

^[xxv] Pogledajte, na primjer, Charles Lindblom, ‘The Science of Pulling Through’’’, Public Administration Review, 19, Br. 2 (Proljeće, 1959.), str. 79-88.

^[xxvi] Također je vrijedno napomenuti da mi se čini kako nam oni koji podržavaju takav pristup – što je samo po sebi važno – duguju objašnjenje o tome kako se povratne informacije, od onih na koje nepovoljno utječu neuspješni pokusi, zapravo vraćaju u učenje, i reviziju onoga što isprobavamo.

^[xxvii] Pogledajte Karl Popper, The Poverty of Historicism, III, odjeljci 20 i 21, London: Routledge, 1963.  Citat je iz prve natuknice u odjeljku 21.

^[xxviii] Steve Richards, The Prime Ministers, London: Atlantic, 2019.