Brisanje tri riječi iz Zakona o kreditnim institucijama dovodi hrvatsku pravnu regulativu u 21. stoljeće. Zakon formulira ono što je u modernom monetarno-financijskom sustavu već odavno stvarnost: tko stvara novac i kako? U sjeni priprema za uvođenje digitalnog eura, Matija Matić razmatra arhitekturu modernog monetarnog sustava i pitanje: odakle očekivati sljedeću financijsku krizu?
Hrvatsko se gospodarstvo trenutačno suočava s visokom inflacijom, kojoj nimalo ne pomaže monetarna politika ECB-a, piše Viktor Viljevac. Analize su još 2017. pokazivale upitnu usklađenost hrvatskog poslovnog ciklusa s onim u eurozoni, ali je HNB forsirao drukčiji zaključak. Uz pitanje bi li s manje inflacije standard građana i gospodarstvo prolazili bolje ili lošije, ideja aktualne vlade o ograničavanju cijena pojedinih proizvoda možda je i najbolji odgovor na inflaciju.
Je li Europska centralna banka nužno morala odlučiti da HNB, kao i sve ostale središnje banke koje su dio Eurosustava, poslovnim bankama plaća ovu kamatu koja na godišnjoj razini može dostići više od 400 milijuna eura, pita Viktor Viljevac i tvrdi: Ne, nije morala. Pročitajte kako i zašto.
Najavljena inflacija napokon se pomalja kako iz inozemstva tako i u zemlji. Hrvatska može birati kako će se prema njoj postaviti, ali Bićanić predviđa da će ustrajati uz politiku koju vodi više od četvrt stoljeća, sad već i zato što je Plenković obećao euro baš pred parlamentarne izbore. Dodatno je pitanje ima li Narodna banka kompetencije za drukčiji pristup, a najveći je problem što se prema svima drugima postavlja s visine. Koje su, uz realni rast cijena, posljedice izabrane politike?
Posljedice Velike recesije još su s nama, ako ni zbog čega drugoga ono zbog neprestanog očekivanja nove krize. Sudionici tržišta se ponašaju s time u skladu, igraju na imovinu kojoj vjeruju a ne žele ispitivati njezinu rizičnost. Očito, nije riječ samo o tome kakva su vremena i kakva su tržišta nego kakva je percepcija o njima i kako se prema njima odnose tržišni sudionici. Zanimljiv članak Karla Vujeve
Pokušaji uspostavljanja kombinacije ekonomskih politika učinjeni su tijekom 2010. i 2011. godine, ali oko njih nije tada postojao istinski konsenzus glavnih aktera, pa su i rezultati bili daleko manji od potrebnih i objektivno mogućih, piše Željko Rohatinski u Uvodu upravo objavljene knjige Kriza u Hrvatskoj koji ovdje prenosimo zahvaljujući ljubaznosti autora i izdavača, Naklade Ljevak
Fiskalna konvergencija je konačni cilj koji bi potvrdio da su zemlje Europske unije zaista homogene, piše Vladimir Arčabić. Međutim, ne samo da među svim članicama unije ne postoji konvergencija, nego je dužnička kriza stvorila još veće podjele. Kako u pogledu održivosti fiskalne politike stoji stvar s Hrvatskom, u Europskoj uniji?
Dok se pripremamo za novu krizu, piše Stiglitz, treba voditi računa da je slabašno upravljanje oporavkom od Velike recesije favoriziralo banke i bogate, da su trebale godine da drugi dođu do daha. Teorija sekularne stagnacije, koju je reafirmirao Summers, služila je da opravda tu politiku. Summers pak tvrdi da je američka vlada u Obamino vrijeme, kad je on bio ekonomski savjetnik, izdašno poticala ekonomiju
Milan Deskar-Škrbić detaljno analizira rezultate fiskalne politike vlada od Sanadera i Kosor do Plenkovića i objašnjava kako je Milanoviću uspjelo provesti najsnažniju konsolidaciju i omogućiti početak poreznog rasterećenja. Tko je u cijelom tom procesu gubio, a tko se provlačio i s kojom vladom?