Radovi nagrađeni ovogodišnjim Nobelom za fiziku nisu samo riješili zagonetku mosta između mikro i makro svijeta, oni su napravili i praktične alate za gradnju kvantnih tehnologija, piše Davor Horvatić. Njihova najvažnija poruka nije da je „kvantno moguće i u velikim makroskopskim sustavima“, nego da je priroda dosljedna.
Intuiciji i zdravom razumu usprkos, prostor i vrijeme su svezani, zapetljani, savijeni, uvrnuti, nehomogeni i na razne druge načine deformirani, piše Vladimir Lokner u svojem pregledu aktualnih znanstvenih spoznaja. Na neki način prostor i vrijeme su samo iluzija, zapravo pomoćna sredstva koja ljudski mozak koristi kako bi pojednostavio i strukturirao kompleksne odnose između događaja u našem okolišu te organizirao stvarnost koja se brzo mijenja.
Hrvatski znanstveni i akademski sustav održava strogu podjelu među disciplinama, piše Pavel Gregorić u eseju o značaju humanističkih znanosti u modernom svijetu. Dok je velika snaga tradicionalnih američkih, ali i nekih europskih svezučilišta, upravo u tome što studenti prirodnih i tehničkih znanosti moraju odslušati i položiti barem nekoliko osnovnih kolegija iz humanističkih znanosti, naša sveučilišta nisu iskoristila priliku Bolonje, zbog toga što su gledala kako da sa što manje truda i izmjena zadovolje formalne zahtjeve, kako da rovovi ostanu na istom mjestu.
Kako laik o kvantnoj fizici ne zna praktički ništa a Feynman, Bohr, ljudi koji su gradili kvantnu teoriju kažu da to nitko ne može razumjeti, ne treba čuditi da su šarlatani prepoznali zlatni rudnik. Pridjev kvantno modernom obmanjivaču garantira uspjeh. Dario Hrupec objašnjava da relacija neodređenosti međutim ne znači da je sve neodređeno kao što ni teorija relativnosti ne tvrdi da je sve relativno
Singularitete gravitacijske fizike imamo na početku samog vremena, u Velikom prasku, i na kraju silovitog kolapsa materije u kakvom nastaju crne rupe. Oni nas podučavaju kako klasična opća teorija relativnosti nije cijela priča o svemiru u kojem živimo