Povezivanje rovova znanstvenih disciplina. Uloga humanitstičkih znanosti danas

Hrvatski znanstveni i akademski sustav održava strogu podjelu među disciplinama, piše Pavel Gregorić u eseju o značaju humanističkih znanosti u modernom svijetu. Dok je velika snaga tradicionalnih američkih, ali i nekih europskih svezučilišta, upravo u tome što studenti prirodnih i tehničkih znanosti moraju odslušati i položiti barem nekoliko osnovnih kolegija iz humanističkih znanosti, naša sveučilišta nisu iskoristila priliku Bolonje, zbog toga što su gledala kako da sa što manje truda i izmjena zadovolje formalne zahtjeve, kako da rovovi ostanu na istom mjestu.

• Naslovna fotografija: John Stewart Bell i David Lewis, primjeri ulaska fizike u filozofiju i filozofije u kvantnu fiziku. (CERN, Princeton University)

• Dr. sc. Pavel Gregorić znanstveni je savjetnik u trajnom izboru na Institutu za filozofiju u Zagrebu

U Hrvatskom sustavu znanosti postoji Pravilnik o znanstvenim i interdisciplinarnim područjima, poljima i granama te umjetničkom području, poljima i granama.[1] Njime se birokratski određuju znanstvena područja, polja i grane. Prema Pravilniku, postoji šest područja znanosti: prirodne znanosti, tehničke znanosti, biomedicina i zdravstvo, biotehničke znanosti, društvene znanosti i humanističke znanosti. Unutar svakoga područja postoje različita polja i unutar svakoga polja postoje različite grane. Na primjer, „fizika elementarnih čestica i polja“ jedna je od grana unutar polja fizike u području prirodnih znanosti, a „ontologija“ je jedna od grana unutar polja filozofije u području humanističkih znanosti. Prema Pravilniku, dakle, fizika elementarnih čestica i ontologija dvije su grane na suprotnim stranama krošnje znanosti, kao da fizičari nemaju nikakve veze s ontologijom niti filozofi s fizikom elementarnih čestica.

No je li tome tako? Ontologija je grana filozofije koja se bavi pitanjem „Što postoji?“ i brzo dolazi do potpitanja postoji li nešto u temeljnom smislu, nešto o čemu ovisi postojanje ostalih stvari. Budući da nas fizika uči kako elementarne čestice i polja postoje u temeljnom smislu, tako da o njima ovisi postojanje materijalnih stvari i odnosa među njima, čini se da bi ontolozi ipak trebali znati nešto o fizici elementarnih čestica. S druge strane, fizičari koji se bave elementarnim česticama i poljima zaključuju o postojanju elementarnih čestica i polja na temelju njihovih opažljivih ili izračunljivih učinaka i brzo dolaze do pitanja na koji način postoje elementarne čestice i polja: postoje li tek kao modeli i aproksimacije ili nekako fundamentalnije? Budući da se ontologija bavi različitim vrstama postojanja i načinima gledanja na postojanje, čini se da bi fizičari ipak trebali znati bar nešto malo o ontologiji. Ne ulazi li fizičar John Stewart Bell u ontologiju kad piše: „Postojljivosti (beables) su oni elementi koji bi mogli odgovarati elementima zbilje, stvarima koje postoje. Njihovo postojanje ne ovisi o ‘opažanju’. Zapravo, opažanje i opažatelji sazdani su od postojljivosti.“[2] Ne ulazi li filozof David Lewis duboko u kvantnu fiziku kad sažalijeva Schrödingerovu mačku, ali ne zbog mogućnosti da odjednom umre, nego zbog mogućnosti da vječno živi?[3]

Pravilnik Ministarstva samo opisuje i učvršćuje praksu po kojoj ni fizičari ni filozofi ne trebaju znati ništa izvan svojih polja.

U našoj pak sveučilišnoj i znanstvenoj praksi ni fizičari ni filozofi ne trebaju znati ništa izvan granica svojega polja, a spomenuti Pravilnik opisuje i učvršćuje tu praksu. Taj Pravilnik možda služi administratorima tomu da si olakšaju rješavanje problema upravljanja i financiranja sveučilištā i institutā. No, onome komu je stalo do boljeg i pravednijeg društva, napretka znanja i, naposljetku, naše budućnosti na ovom planetu, takvi su pravilnici samo smetnja.

Na prvi pogled netko bi mogao reći da su takve uske podjele dobra praksa jer ni najbolji specijalist za ontologiju, a osobito najbolji specijalist za fiziku elementarnih čestica, ne može pratiti ni sve što se događa u njegovoj vlastitoj grani a kamoli u sasvim drugom području znanosti. Naravno, ne može se očekivati od čovjeka danas, ma kakav genij on bio, da aktivno prati i bude specijaliziran u obje grane, ali možda se ipak može – i treba – od njega očekivati da bude informiran bar o osnovama drugih grana u drugim poljima i područjima. To mu daje širinu, perspektivu, a možda i poticaj ili pojmovni instrumentarij za promišljanje vlastite grane, za artikulaciju svojih i kritičko promišljanje tuđih rezultata i uvida. Kao što je Einstein napisao Thorntonu 7. prosinca 1944., „poznavanje povijesne i filozofske pozadine <fizikalnih teorija> pruža onu vrstu neovisnosti od generacijskih predrasuda od kojih većina znanstvenika boluje. Ta neovisnost koju stvara filozofski uvid po mom je mišljenju značajka koja razlikuje pukog vičnika ili stručnjaka od pravog tragatelja za istinom.“[4]

Upravo je neshvatljivo da su humanističke znanosti, s darovima koje pružaju, izolirane od ostalih područja znanosti

No ovdje ne bih zagovarao filozofiju, nego humanističke znanosti općenito. Govorim, dakle, i o filologiji, lingvistici, povijesti, arheologiji, etnologiji, povijesti umjetnosti. To su polja koja nam otkrivaju što znači biti čovjek, koja nas upoznaju s drugim jezicima, idejama i kulturama, njihovim zajedničkim korijenima, neobičnim paralelama i povijesnim slučajnostima. To su polja koja nam omogućuju da osjetimo moć slika i metafora, da se usudimo zamišljati drukčije svjetove. Upravo je neshvatljivo da su humanističke znanosti, s darovima koje pružaju, izolirane od ostalih područja znanosti.

Velika snaga tradicionalnih američkih, ali i nekih europskih sveučilišta sastoji se u tome što studenti prirodnih i tehničkih znanosti tijekom svog studija moraju odslušati i položiti bar nekoliko osnovnih kolegija iz humanističkih znanosti, i obratno. Bolonjska reforma trebala je to omogućiti svim europskim sveučilištima, no naša sveučilišta nisu iskoristila tu priliku. A nisu je iskoristila zbog toga što su gledala kako da sa što manje truda i izmjena zadovolje formalne reformske zahtjeve, kako da rovovi ostanu na istom mjestu, netaknuti i izvana i iznutra – sukladno Pravilniku s početka priče.

Sustav znanosti i visokog obrazovanja, sa svojim pravilnicima i podjelama na fakultete, odsjeke i zavode ustrojen je na način koji otežava komunikaciju među različitim područjima znanosti. Profesori i znanstvenici zakopani su u svoje disciplinarne rovove, svaki sa svojom „klasifikacijskom oznakom“, unutar kojih djeluju. Rijetki znaju što se događa u susjednim rovovima, a kamoli u onima na udaljenim krilima bojišnice. Zapravo, pitanje je koliko profesora i znanstvenika uopće shvaća da postoji zajednički neprijatelj i front na kojemu se svaki pedalj nepoznatog mukotrpno pokušava pretvoriti u teritorij poznatog, rasvijetljenog, objašnjenog?

Obrisi neprijateljskih snaga jasno se naziru: klimatske promjene, geopolitičko preslagivanje, migracijski i demografski izazovi, neobuzdani razvoj umjetne inteligencije.[5] To su problemi na koje ćemo teško moći odgovoriti ako ne promijenimo strategiju. A prvi korak u tom smjeru je prokopati kanale među rovovima, omogućiti im da komuniciraju, da se proširuju i okrupnjuju, da se iskopaju novi i napuste stari rovovi. Umjesto da donosimo kojekakve pravilnike o znanstvenim područjima, poljima i granama, moramo što prije odbaciti taj pristup znanosti kao zastarjelu vojnu kartu koja više ne odgovara taktičkoj situaciji na terenu.

Humanističke znanosti u toj novoj situaciji trebale bi preuzeti na sebe dvije uloge.  One se u vojnom žargonu zovu „veza“ i „izvidništvo“. Humanističke znanosti trebale bi omogućavati povezivanje rovova, stvarati temelj za komunikaciju, otvarati šifre i prenositi poruke od strateškog značaja. S druge strane, one bi trebale davati pregled nad bojišnicom, izviđati što se zbiva daleko ispred prve crte, ali i duboko u pozadini, među civilnim stanovništvom. Na koncu, bojišnica i postoji radi očuvanja civilnog stanovništva, na što valja  podsjećati borce u rovovima.

Humanističke znanosti nas jedine mogu naučiti da sagledavamo stvari sub specie humanitatis, iz perspektive ljudskosti

Držim, dakle, da su humanističke znanosti one koje omogućavaju strateško povezivanje: povezivanje različitih jezičnih i kulturnih skupina, povezivanje iste skupine ljudi s vlastitom i prošlošću drugih skupina, povezivanje s drugim živim bićima i okolišem, te ono ključno – povezivanje različitih znanstvenih disciplina i omekšavanje granica među njima. Za nove izazove potrebna nam je interdisciplinarnost, kao što zahtijevaju tijela koja financiraju znanost, ali još više nam je potrebna transdisciplinarnost, tj. spremnost nadilaženja postojećih disciplina i stvaranja posve novih. U tome vidim najvažniju ulogu humanističkih znanosti danas. One nas jedine mogu naučiti da sagledavamo stvari sub specie humanitatis, iz perspektive ljudskosti, cijeloga čovječanstva kroz prošlost i s pogledom u budućnost. To je perspektiva koja danas kritično nedostaje sukobljenim stranama u Ukrajini, Izraelu i Sudanu, samozadovoljnim tehno-mogulima u Silicijskoj dolini, ali i neumjerenim potrošačima fosilnih goriva diljem svijeta.

Međutim, takva se perspektiva ne zauzima odjednom i jednokratno. Nju se gradi postupno, izloženošću različitim kulturama, uočavanjem ljudskih univerzalija, konstruktivnom interakcijom s drukčijim mišljenjima, snalaženjem u višeznačnostima, grebanjem ispod površine medijskih objava, čitanjem klasika, uživanjem u umjetnostima. To je nešto što bi humanističke znanosti mogle ponuditi kroz obrazovni sustav. Zar netko doista misli da studentima prirodnih, tehničkih i društvenih znanosti u današnjem svijetu ne bi koristio kolegij o perspektivi koji bi za njih osmislili povjesničari umjetnosti, kolegij o stematici koji bi priredili klasični filolozi, kolegij o metaforici koji bi ponudili komparatisti, kolegij o praindoeuropeistici koji bi držali lingvisti, kolegij o konzervaciji koji bi izvodili arheolozi, kolegij o izoliranim ljudskim zajednicama koji bi pripremili etnolozi ili kolegij o misaonim eksperimentima koji bi nudili filozofi?

Naravno, takvi kolegiji podrazumijevaju i to da bi znanstvenici u humanističkom području trebali izaći iz svojih rovova i osmisliti nove sadržaje za studente drugih područja, ali vjerujem da bi mnogi humanisti to znali i htjeli, jer imaju spomenutu perspektivu i razumiju koji su ulozi posrijedi. Ono što nemaju jest utaban put i slobodan pristup drugim područjima, no spomenuti pravilnici i podjele na fakultete neznatne su zapreke u usporedbi s predstojećim izazovima. Humanisti su pozvani prokopati kanale među rovovima kako bi se uspostavile nove veze i kako bi se omogućila suradnja na dosad neviđenim skalama, sub specie humanitatis.

• Bilješke

[1] Narodne novine, 5. siječnja 2024.

[2] John Stewart Bell, Speakable and Unspeakable in Quantum Mechanics (Cambridge: Cambridge University Press, 1987), str. 174.

[3] David Lewis, „How Many Lives Has Schrödinger’s Cat?“, Australasian Journal of Philosophy 82 (2004), str. 3–22.

[4] Einstein Archive 61–574.

[5] Ovi izazovi nisu međusobno izolirani, već stoje u povratnoj sprezi. Ovdje možemo podsjetiti na to da je umjetna inteligencija vrlo gladna za energijom, pa možemo očekivat da će ta glad samo rasti u skoroj budućnosti. Procjenjuje se da ChatGPT troši električne energije koliko i 33.000 prosječnih američkih kućanstava; vidi “Generative AI’s environmental costs are soaring — and mostly secret“, Nature.com (20.2.2024).