"Dokaz krivnje" je instruktivno djelo koje piše informirano i protiv stereotipa o povijesnim akterima, institucijama i cijelim razdobljima, piše Krešimir Petković u osvrtu na monografiju Mirjana Damaške. Ipak, ima primjedbe na Damaškino čitanje Foucaulta. Ono što je važno u tradiciji je vrsta upozorenja koje je bolje osvijestiti na vrijeme, iako je to u kratkovidnosti kaznene suvremenosti veoma teško.
Koncept „slobode ostanka“ Eve von Redecker podrazumijeva slobodu u vremenskom i relacijskom smislu, piše Zdenko Duka u osvrtu na istoimenu knjigu. Samo ostajanje na jednom mjestu nije sloboda - provedeno vrijeme treba biti ispunjeno. U liberalnom diskursu, ispunjenje je svedeno na stjecanje materijalnog obilja i akumulaciju dobara, a iz takve perspektive, ograničenja rasta pojavljuju se kao ograničenja slobode.
U recenziji knjige „Povijest tišine“ francuskog povjesničara Alaina Corbina, Zdenko Duka primjećuje da ona ne odgovara svojem naslovu, već je prije riječ o svojevrsnoj antologiji pisanja i razmišljanja o tišini, a možda i o priručniku. Od vanjskog utjecaja tišine na čovjeka, preko unutarnjih prostora tišine, do njezine moderne tragičnosti, Corbin prati tišinu od renesanse do danas, i uočava kako se današnja nepregledna rijeka riječi nameće pojedincu koji se počinje bojati tišine.
Od dokonog lutanja, preko vjerskih procesija do prosvjednih marševa, hodanje nikada nije samo fizičko kretanje, već složen kulturni fenomen, piše Maja Profaca o studiji književnih tekstova i teorijskih analiza Dubravke Zime pod naslovom "Hodanje"
U srži priče igre "Clair Obscur" je pitanje odnosa umjetnika i njegovog djela, nova verzija dekonstrukcije umjetničkog procesa, piše Ivan Fischer u svojem osvrtu. U priči o gubitku i traumi nema sretnih rješenja, dobrih odabira, a igrači postaju suučesnici u patnji, i dijele odgovornost za dramu koja se odvija pred njima.
Reizdanje izvještaja Slavenke Drakulić sa suđenja ratnim zločincima na tribunalu u Haagu "Oni ne bi ni mrava zgazili" sasvim je pravovremeno, piše Hana Samaržija u svojem osvrtu. Uz neprekidnu umreženost današnjeg društva, nikad nismo imali brojnije dokaze da su krivci koji naređuju ili provode ratne zločine ljudi koji izgledaju poput nas.
"Bijeli lotos" nije ni kritika ni apologija klasnog društva, a najmanje od svega serija je satirička prema ljudskoj prirodi koju problematizira, piše Darko Vinketa. Paralele su uspostavljene isključivo na razini vizualno-folklornog, dok je sama radnja sasvim precizno smještena u suvremeni svijet kojim bukte moralni ratovi. kontekst suvremenog svijeta kojim bukte moralni ratovi.
Filozofirati znači naučiti živjeti, a ne samo umrijeti, piše Zdenko Duka o pristupu britanskog filozofa A.C. Graylinga u njegovoj knjizi „Filozofija i život“. Smrt, ljubav, sreća i smisao velike su životne teme koje traže filozofske odgovore, a Grayling smatra da odgovornost za pronalazak smisla pripada isključivo svakom pojedincu.
Roman "Sin čovječji" Jean-Baptistea Del Amoa mnogo je više od priče o ljubomori, nasilju u obitelji, toksičnoj vezi, piše Ante Alerić. Autorova namjera odmak je od svih nam ljuski ljudskog bivanja kako bi došao do srži života, ma kako crn on mogao biti. Malo likova, alegorija je jasnija, poruke univerzalnije, na terenu smo mitologije.
Koliko nas starost, bolest i smrt brinu, toliko ih ne priznajemo kao nezaobilazne sastavnice života, piše Hana Samaržija u osvrtu na zbirku priča "O čemu ne govorimo" Slavenke Drakulić. Šesnaest priča koje obuhvaćaju motive bolničke svakodnevice, izobličenih partnerstava i prešućenih gubitaka otkrivaju kako se i generacija koja je proživjela intenzivne životne mijene najčešće zaustavlja na sjetnoj sentimentalnosti, izbjegavajući prihvaćanje vlastite ranjivosti.