Terapije koje mogu spasiti živote kasne jer je tržište znanstvenih članaka zasićeno rezultatima koji se ne mogu potvrditi

Riječima dr. Leonarda P. Freedmana, stavovi i mišljenja o problemu neponovljivosti rezultata u pretkliničkim ispitivanjima mogu se razlikovati, no nepobitna je činjenica da je cijena koju društvo plaća zbog manjka ponovljivosti znanstvenih rezultata – previsoka. Samo se u SAD-u ulaže 28 milijarda dolara na godinu u istraživanja čiji se rezultati ne mogu ponoviti

• Autorica je zaposlena u Mediteranskom institutu za istraživanje života, Split

Europski projekt CHARME okuplja znanstvenike iz trideset zemalja s ciljem razvijanja strategije za uvođenje standarda u biološka istraživanja kako bi se povećala njihova učinkovitost (engl.: Harmonising standardisation strategies to increase efficiency and competitiveness of European life-science research – CHARME, COST EU)[i].Njihova godišnja radionica dovela je i dr. Leonarda P. Freedmana, direktora Instituta za biološke standarde (Global Biological Standardization Institute – GBSI) iz Washingtona DC-ija u SAD-u na Mediteranski institut za istraživanje života u Splitu. Dr. Leonard Freedman autor je niza znanstvenih članaka koji se bave analizom uzroka neponovljivosti znanstvenih rezultata, s naglaskom na biološka istraživanja. U jednom od tih članaka iznio je procjenu da SAD na godinu baci 28 milijarda dolara na istraživanja koja ne koriste standardne biološke materijale i reagense (36,1 %), nisu dobro postavljena (26,7 %), u kojima nije napravljena dobra analiza podataka niti je korektno izviješteno o rezultatima (25,5 %) ili ne poštuju dobre  laboratorijske protokole (10,8%)[ii]-. Za Ideje.hr podijelio je svoja razmišljanja o ovom problemu.

Dr. Freedman, možete li se osvrnuti na rasprostranjenost problema vjerodostojnosti znanstvenih rezultata i u kojim je znanstvenim područjima taj problem najvidljiviji?

Nema sumnje da je problem neponovljivosti znanstvenih rezultata široko prisutan. Postoji cijeli niz znanstvenih radova koji pokazuju da su pokušaji potvrđivanja rezultata istraživanja objavljenih u vodećim svjetskim časopisima bili neuspješni. Mnogi se radovi bave tim problemom u biološkim i biomedicinskim istraživanjima jer su ona prvi korak ka translaciji u klinička istraživanja, no o problemu nereproducibilnosti rezultata počelo se govoriti nakon neuspješnog ponavljanja rezultata istraživanja u društvenim znanostima. Danas smo svjesni da je problem prisutan u gotovo svim granama znanosti.

Je li ovo novi problem ili problem koji već dugo postoji?

I sam često razmišljam o tome. Čini mi se da je problem oduvijek postojao i da je većina istraživača iskusila nemogućnost ponavljanja rezultata svojih konkurenata, no uzimali smo to kao takvo, frustrirajuće no standardno i nastavljali raditi. Pitanje je zašto sad razgovaramo o nečemu što vjerojatno postoji već niz godina i nazivamo to “krizom„. Mislim da su društveni mediji povećali transparentnost, istraživači su dobili priliku podijeliti svoja iskustva izvan znanstvenih časopisa, a ulog, osobito u biomedicinskim istraživanjima, postao je izrazito visok.

Kad govorimo o biomedicinskim istraživanjima, ulog je doista visok. Javnost iščekuje lijekove za bolesti za koje lijekovi ne postoje. Svaki rezultat koji istraživači smatraju “velikim„ popraćen je medijskom lavinom. Što na to kažu oni koji ne uspijevaju nastaviti istraživanje na osnovi objavljenih rezultata, a što kažu oni čiji se rezultati nisu mogli ponoviti?

Ovo je vrijeme translacije rezultata u kojem se vrijednost rezultata pretkliničkih istraživanja mjeri potencijalom za ulazak u kliniku. No rezultati istraživanja koje bi farmaceutska industrija trebala “kupiti„ često su neupotrebljivi. Iako je Amgenova studija koja nije uspjela ponoviti rezultate 47 od 53 članaka o pretkliničkim istraživanjima podigla puno prašine [iii], farmaceutska industrija neobično je tiha kad je riječ o razmjerima problema. Oni čiji rezultati nisu uspješno ponovljeni kažu da grupa koja pokušava ponoviti rezultate jednostavno nema ekspertizu potrebnu za generiranje rezultata. Sad je doista važno ne upustiti se u upiranje prstom i svaljivanje krivnje na drugoga, nego raditi zajedno s ciljem pronalaženja rješenja. Pitanje ponovljivosti je složeno no većina znanstvenika se slaže u jednom – ako i ne možemo ponoviti svaki rezultat nekog istraživanja, mora postojati način da se zaključci objavljenog znanstvenog rada potvrde.

Prije osnivanja GBSI-ja, radili ste kao prorektor za znanost i profesor biokemije i molekularne biologije na Sveučilištu Thomas Jefferson te stanične biologije i genetike u Memorial Sloan-Kettering centru za istraživanje tumora. Što Vas je dovelo do ovog problema nedostatka standarda?

I ja se pitam ponekad (smijeh). Nisam se probudio jednog dana, skočio na noge i rekao: Postoji golem problem ponovljivosti rezultata i JA ću ga riješiti! Dogodilo se to postupno. Prošao sam put od temeljnih biomedicinskih istraživanja, onda prešao u farmaceutsku industriju i kao član Uprave najveće svjetske banke staničnih linija ATCC (American Type Culture Collection) u SAD-u suočio se s problemom pogrešne identifikacije staničnih linija. Usmjerio sam pažnju na taj specifični problem, ATCC je osnovao GBSI, no već šest mjeseci nakon osnivanja Instituta postalo je jasno da je problem ponovljivosti rezultata golem. Mediji, znanstvena zajednica, odjednom su svi počeli govoriti o tome. Shvatili smo da možemo postati zagovornici rješavanja problema na puno široj razini, uvođenjem standarda i dobrih praksi u niz istraživačkih koraka kako bismo bili podrška translaciji istraživanja koja mogu dovesti do terapija koje će spašavati živote oboljelih.

Koja je Vaša uloga u borbi za većom reproducibilnošću? Kome nudite rješenja?

Naša uloga je razvoj znanstvenih politika i zastupanje korištenja standarda i dobrih praksi do kojih dolazimo znanstvenim istraživanjima. Većinom pokušavamo potaknuti znanstvenu zajednicu da sama sebe počne ispravljati, a ne da im netko izvana, npr. vlada, nametne standarde kojih se moraju pridržavati. Promjena mora biti organska, doći iznutra. Ako se standardi nametnu izvana , doći će do otpora u znanstvenoj zajednici.

Koji je postotak znanstvene zajednice koji je voljan ući u ovu raspravu?

Postoje dva tabora u znanstvenoj zajednici. Prvi, manji, raspravlja o problemu i traži rješenje, a drugi kaže: “Ne želim se time baviti; pustite nas na miru; imamo ionako dovoljno problema da opstanemo u sustavu znanosti; uz sve obveze pronalaženja finaciranja, objavljivanja radova, nastave na fakultetima, ne treba nam još jedan zadatak“.

Ako ne dođe do korjenite promjene sustava, osobito u svijetu akademije, ako se kvalitetno istraživanje ne počne nagrađivati financijski, karijernim uspjehom, nego ostanemo u sustavu koji promovira kvantitetu, a ne kvalitetu, potaknut ćemo širenje infekcije bezvrijednih rezultata

Koji je tabor veći?

Prije nekoliko godina tabor “pusti me na miru„ bio je puno veći, no sad se vidi vrlo jasan pomak i veliki broj znanstvenika voljan je priznati da postoji problem i preuzeti odgovornost. Vjerujem da se svi mi bavimo znanošću jer želimo doći do istine. Odabirom zanimanja posvetili smo se traganju za istinom. No, ako ne dođe do korjenite promjene sustava, osobito u svijetu akademije, ako se kvalitetno istraživanje ne počne nagrađivati financijski, karijernim uspjehom, nego ostanemo u sustavu koji promovira kvantitetu, a ne kvalitetu, potaknut ćemo širenje infekcije bezvrijednih rezultata. Ako ti rezultati onda postanu temelj za translacijska istraživanja u kojima nastojimo nove znanstvene spoznaje prenijeti u kliniku, nastavit ćemo bacati milijarde dolara u vjetar.

Na koji bi način sustav mogao početi nagrađivati kvaliteno provedena znanstvena istraživanja?

Trenutačno se raspravlja o definiranju i uvođenju indeksa reproducibilnosti, koji bi se uzimao u obzir pri napredovanju ili prijavi na buduće projekte. Ta ideja se razvija i tek ćemo vidjeti koji oblik će poprimiti. Uz to, trebalo bi nagrađivati kvalitetno mentorstvo. Često zaboravljamo da je doktorat vrijeme edukacije. Doktorandi nisu jefina radna snaga, nego mladi znanstvenici koji trebaju usvajati osnove kvalitetnog postavljanja i provođenja istraživanja, uz reproducibilne materijale i reagense. NIH (National Institute for Health) počeo je prepoznavati tu potrebu i financijski podupirati edukaciju doktoranada.

Pojam “znanstveno„ obično izaziva povjerenje i poštovanje. Pretpostavljam da nije jednostavno  upirati svjetlo u ono što ne želimo vidjeti i propitkivati temelje duštva koje u znanosti vidi put prema napretku.

Javnost poštuje znanost. Naši se rezultati s nevjericom primaju među širim čitateljstvom. Ljudi me često pitaju: “Kako je to uopće moguće?“ Svjesni smo da poruka koju dajemo mora biti pažljivo balansirana. Ne napadamo znanost kao takvu. Moja uloga, uloga mog instituta kao i brojnih znanstvenika koji se bave ovim problemom nije samo osvještavanje da problem postoji, već i pronalaženje rješenja ovog globalnog problema. Jednostavno rješenje ne postoji. No korištenjem  standardnih bioloških materijala, dobrim dizajnom istraživanja, kvalitetnom analizom podataka, potpunim izvještavanjem o rezultatima bez probiranja samo onih rezultata koji potvrđuju željeni zaključak, može se povećati udio istraživanja koja mogu dovesti do onoga zbog čega se i bavimo znanošću – rezultata koji mogu promijeniti svijet oko nas na bolje.

Reference:

• [i]  http://www.cost-charme.eu
• [ii] Freedman LP, Cockburn IM, Simcoe TS. The Economics of Reproducibility in Preclinical Research. PLoS Biol. 2015 Jun 9;13(6)
• [iii] Begley CG, Ellis LM: Drug development: Raise standards for preclinical cancer research. Nature (2012)