Totalitarizmom se u novom dobu proglašava sve i svašta. Iza toga su politički i ideološki motivi. Koji?

Totalitarizmom postaje tzv. 'kultura otkazivanja', 'politička korektnost', 'suzbijanje govora mržnje' u javnom prostoru, reklame koje imaju pro-LGBT sadržaj, borba protiv rasizma na sportskim natjecanjima, epidemiološke mjere, ograničavanje prava i sloboda necijepljenih osoba i sl. Kad se pojam otkači od usidrenog mjesta i zadobije primarno ideološku funkciju, sposoban je plivati u vrlo različitim vodama i stvarati vlastite hibride – od 'crvenog fašizma' do'korona-fašizma', piše Karlo Jurak

• Naslovna ilustracija iz časopisa Central Banking.

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U svakodnevnom političkom diskursu totalitarizam je trenutno jedan od najzloupotrebljavanijih pojmova, ali i u drugim diskursima kad se želi naglasiti neku represiju, autoritarnost i neslobodu. ‘Totalitarni’  nisu samo ovi ili oni režimi, nego i epidemiološke mjere, zakon o suzbijanju ‘govora mržnje’ u medijima i na društvenim mrežama, školski kurikulumi itd. ‘Totalitarno’ postaje ono nepoželjno, s pretenzijama na mijenjanje mišljenja drugih, represivno, autoritarno… A kada se treba „suočiti s prošlošću“, onda se nerijetko posegne za osudom „svih totalitarizama“ ili, još češće, „dvaju totalitarizama“, pri čemu se misli, uprošćeno, na komunizam i fašizam, na lijevi i desni totalitarizam. Kada pomanjka argumenata, onda je tu poziv na famozne Rezoluciju Vijeća Europe br. 1481 iz 2006., Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. te Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, što je trebalo predstavljati pečat na onaj drugi totalitarizam koji je svoj poraz doživio padom Berlinskog zida 1989. godine i tranzicijama istočnoeuropskih društava i država koje su otpočele tih godina.

No, sve je te upotrebe pojma totalitarizma teško razumjeti bez dva ideološka diskursa koja su ga prvenstveno oblikovala – jedan je onaj prije pada Berlinskog zida – hladnoratovski diskurs, a drugi onaj nakon – posthladnoratovski diskurs. Oni se razlikuju u toj mjeri u kojoj ‘pobjednička strana’ – navodno Zapad i liberalna demokracija – više nemaju istog neprijatelja i kada oni sami krahiraju, ne uspijevajući ostvariti ideal „kraja povijesti“. Ovo je potonje ključno jer posthladnoratovska značenja totalitarizma su pluralnija i odgovaraju relativističkoj paradigmi u politici, znanosti, upotrebi simbola i jezika itd. Konačno – odgovaraju ‘post-istini’ koja je danas najupotrebljavaniji ‘post’ izraz, tek djelomično zahvaljujući proliferaciji fake newsa i političara koji se njima služe i na „alternativnim činjenicama“ dobivaju izbore. Simptomi se toga naziru otprije. Pojam ipak treba očuvati jer, kako kaže Todor Kuljić:

„Pojmovi se ne napuštaju i kada se dokaže njihova teorijska neodrživost, jer teorijska kritika ne može ukinuti društvene uslove nastanka pojmova.“[i]

Hladnoratovski diskurs totalitarizma počiva prvenstveno na djelu Carla Joachima Friedricha i Zbigniewa Brzezinskog Totalitarna diktatura i autokracija koja je svojevrsni manifest hladnoratovske slike svijeta u kojoj s jedne strane imamo civilizaciju, ljudska prava i demokraciju (Zapad), a s druge strane logore i autokraciju (Istok), dakle barbarstvo. Prvo izdanje objavljeno je sredinom pedesetih, a drugo sredinom šezdesetih godina – oba u jeku Hladnog rata i formiranja ideoloških opreka s jasnim vanjskopolitičkim svrhama. Osim što su godine izdanja važne za razumijevanje ove knjige, važno je naglasiti i da je profesor Brzezinski bio i u samim vrhovima američke politike više godina – Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, prije toga aktivan u kampanjama J. F. Kennedyja i L. B. Johnsona. Kako iz te perspektive iščitavati njegovu teoriju totalitarizma? Kao čisti znanstveni uvid profesora na Sveučilištu Johns Hopkins? Treba napomenuti da se ovaj hladnoratovski diskurs totalitarizma u jednoj mjeri napaja idejama Hannah Arendt čiji su Izvori totalitarizma, vrlo obimna studija, izašli u prvom izdanju 1951. godine. No, razlika je ta što su Izvori totalitarizma mnogo kompleksnije djelo koje kao korijene pojave totalitarnih režima izdvaja cijelu povijesnu genezu antisemitizma i imperijalizma, pri čemu su upravo totalitarni režimi nešto sasvim novo u povijesti, nesvodivo na autokratske sustave. Bitan je preduvjet izgubljenost pojedinca u masi, demorfiranje te mase i njezina isključenost iz stranačkih, klasnih, socijalnih i drugih oblika društvenoga života.[ii] O tome više kasnije jer će se taj kriterij i oni koje ističu Kuljić i Enzo Traverso pokazati ključnima i distinktivnima. U prethodnom su smislu smislu tada ponajprije Hitlerov i Staljinov režim zadovoljili kriterij totalitarnosti, ali i oblikovali, tj. utjecali na brojne druge režime koji su u osnovi bili autoritarni, semiautoritarni ili tek s nekim osobinama totalitarizma.

Nakon pada, Berlinski se zid premjestio na Zapad.

Posthladnoratovski diskurs totalitarizma oblikuje činjenica da je padom Berlinskog zida i slomom realsocijalističkih režima proglašen „kraj povijesti“ i konačna pobjeda liberalne demokracije, ali i da su vrlo brze i potresne krize liberalizma pokazale da se ne može govoriti ni o kakvom „kraju povijesti“, ni da je liberalna demokracija toliko neupitan i neumitan oblik političke vlasti. U periodu nakon Hladnog rata dotadašnjeg glavnog protivnika Zapada više nema, nema realsocijalizma, komunističkog režima, boljševizma, kako već to želimo nazvati, ali i dalje ima onoga što se desetljećima lagano provlačilo upravo kroz institucije liberalne demokracije: usvajanje brojnih socijalističkih (ili prividno socijalističkih) zahtjeva u liberalno-demokratskoj formi – od države blagostanja, koja je bila temelj poslijeratnog konsenzusa, sve do identitetskih politika i prava za priznanje pojedinih skupina, što je ojačalo u postšezdesetosmaškom periodu, a intenziviralo se kako su godine odmicale.

Tako se ‘Berlinski zid’, tj. cijela ‘željezna zavjesa’ pomalo premjestila s Istoka na sâm Zapad – štoviše, tranzicijski Istok nije stvorio (ili restaurirao?) liberalnu demokraciju nego poluautoritarne konzervativne sustave koji su stali na branik tradicionalnih vrijednosti. Sva današnja priča oko Mađarske i Poljske svodi se na to, a Rusija se premeće u čuvara konzervativne savjesti – kao nekoć, prije Oktobarske revolucije. Drugim riječima, onaj neprijatelj koji je prije bio odijeljen ‘željeznom zavjesom’ sada je među ‘nama’ u drukčijem obliku, u institucijama liberalnih demokracija, računajući i medije i sve ono na što može djelovati ‘kulturna hegemonija’ – koju danas preko Gramscija i neogramšijanaca aproprira upravo desnica. Osuda „dva totalitarizma“ služi i da se neke tendencije unutar današnjih društava prokažu kao „komunističke“, a tako i „totalitarne“.

U Hrvatskoj je to također prilično zastupljeno. No, otuda dolazi i mnogo šire – da je Europska unija novi SSSR, da briselska politika podsjeća na sovjetsku (ili jugoslavensku) itd. Primjerice, borba za Brexit u Velikoj Britaniji znatno je više bila pogonjena odiumom prema briselskoj birokraciji i ugrožavanju ‘našeg načina života’, nego idealom socijalne pravde koju ugrožava EUnijski liberalizam – štoviše, tog autentičnog liberalizma, za brexitovce, nije bilo nimalo u institucijama Europske unije.

Tako je posthladnoratovski diskurs totalitarizma usmjeren također prema proganjanju ‘komunističkih vještica’, samo što ‘vještice’ imaju novi oblik, novo ruho i ne nalaze se na istom mjestu kao prije. U tom se smislu sadržaj tog ideološkog diskursa u suštini i ne razlikuje mnogo jer mu je primarni cilj zatiranje komunizma/socijalizma/(neo)marksizma i sl. – stvarnog ili imaginarnog, manje bitno. Zato sve češće govori o nekim hibridnim, postmodernim formama marksizma, poput npr. ‘kulturnog marksizma’ čija je teorijska održivost vrlo sporna. Razlika je ta što je sastavnica ‘post’ omogućila da mnogo toga može dobiti tu optužbu jer se tobože društveni procesi mnogo više mimikriraju (‘meka’ nasuprot ‘tvrdoj’ represiji). Tako je i ljevičar George Orwell, naročito njegov roman 1984, postao popularna referenca na desnici. Dio desničara, naime, smatra da danas živimo Orwellovu 1984. u kojoj se nameću specifične pojave i politike koje oni tumače devijantnima i nasilnima, poput npr. tzv. LGBT propagande u reklamama i politike cijepljenja protiv nove koronavirusne bolesti.

Totalitarizmom postaje tzv. ‘kultura otkazivanja’, ‘politička korektnost’, ‘suzbijanje govora mržnje’ u javnom prostoru, reklame koje imaju pro-LGBT sadržaj, borba protiv rasizma na sportskim natjecanjima, epidemiološke mjere, ograničavanje prava i sloboda necijepljenih osoba i sl. Jednom kad se pojam otkači od usidrenog mjesta i zadobije primarno ideološku funkciju, sposoban je plivati u vrlo različitim vodama bez kontrole i stvarati vlastite hibride – od ‘crvenog fašizma’ do segregacije na vakserskoj osnovi („korona-fašizam“, na što ukazuju npr. protivnici cijepljenja time što na sebe stavljaju oznake kakve su dobivali Židovi u nacističkoj Njemačkoj).

Koliko je zapravo totalitarizam dosad u nekoj dijakroniji poprimio značenja? Enzo Traverso ih navodi devet. Prvo je pojam ustvari predstavljao, u obliku pridjeva (totalitario), opis talijanskog fašizma u svojim prvim godinama, i to u liberalnih intelektualaca poput npr. Giovannija Amendole. „Totalitarno“ je trebalo označiti moderni oblik apsolutne vlasti, bez spominjanja terora, ali s referencom na Hobbesova Levijatana. Drugo značenje odnosi se na afirmativno korištenje kod Mussolinija, talijanskih fašista i Giovannija Gentilea, u obliku pridjeva, kako bi opisali fašizam kao dovršenje hegelijanske države („totalna država“). U sličnom će ga pridjevskom obliku ubrzo koristiti i Carl Schmitt (totale Staat) za novi oblik suvereniteta. U tom je značenju „totalitarno“ koristio i Francisco Franco. Treće je značenje bilo u pripadnika Frankfurtske škole, tada antifašističkih izbjeglica, za negativan opis Hitlerova režima, a na sličan način su ga u isto vrijeme koristili i lijevi protivnici staljinizma – npr. Trocki i njegovi pristalice. Četvrto značenje izazvano je paktom Hitler-Staljin kada se prvi put ta dva režima nazivaju totalitarnima – prvo u američkog politologa C. H. J. Hayesa, a onda i u bivšeg njemačkog komunista Franza Borkenaua. U petom značenju kao oblik autoritarne države pojavljuje se u Friedricha von Hayeka, ali i u frankfurtovaca Franza Neumanna i Maxa Horkheimera. Šesto je značenje hladnoratovski diskurs – napajan dijelom H. Arendt, a jasno oblikovan kod gore spomenutih Friedricha i Brzezinskog. Sedmo je značenje oblikovano antikolonijalnim ustancima i 1968. godinom, a ono što je zanimljivo jest da rehabilitira pojam imperijalizma  (koji je jedan od ključnih u H. Arendt, ali nije uključen u hladnoratovsko tumačenje totalitarizma). Osmo je pak značenje uvjetovano iskustvima disidenata u realsocijalističkim zemljama – tu se ističu Leszek Kolakowski, Agnes Heller, Ferenc Feher, ali i oni s iskustvima Gulaga poput Solženjicina, pa i francuski ‘novi filozofi’ (nouveaux philosophes) koji su na valu kritike lijeve inteligencije koja je tada dominirala francuskim intelektualnim poljem otkrili pojam totalitarizma (npr. utjecaj Raymonda Arona na kritiku marksizma u intelektualnom polju). Deveto je značenje ustvari uvertira u posthladnoratovski diskurs, iako nastaje već osamdesetih godina, i odnosi se na početak destrukcije ‘antifašističkog konsenzusa’ – jer je sada antifašizam, kao i u spominjanim rezolucijama kasnije, označen kao propagandni pothvat u službi sovjetskih interesa. Glasnici ovog diskursa već osamdesetih su Ernst Nolte i Francois Furet, možda i najistaknutiji konzervativni intelektualci novijeg vremena. Ovdje bi još valjalo izdvojiti i Alaina Benoista koji je svojom knjigom Komunizam i nacizam: 25 ogleda o totalitarizmu u 20. stoljeću svakako utjecao na oblikovanje ovog ‘poravnanja’, a zapravo relativizacije nacizma/fašizma na mala vrata. To su temelji još jednog često previše korištenog i zloupotrebljavanog pojma – historijskog revizionizma.[iii]

Totalitarizam, od Platona do Rousseaua

Da je koncept totalitarizma poliseman, ne treba posebno nakon ovoga naglašavati: koristili su ga u različitim značenjima talijanski i njemački antifašisti, talijanski, njemački i španjolski fašisti, sovjetski egzilanti (lijevi i desni), liberali, liberalni konzervativci, komunistički disisdenti (liberalni i konzervativni), socijaldemokrati (disidenti ili ne), hladnoratovski ideolozi, pacifisti, antiimperijalisti i tzv. historijski revizionisti. Kako je koncept poliseman, tako su i različita razumijevanja njegova izvorišta. Dok ga Arendt pronalazi u razvoju nacionalne države, antisemitizmu i imperijalizmu, neki autori idu čak i prema vremenski vrlo udaljenim filozofskim koncepcijama – Karl Popper do Platonove Politeje, Jacob Talmon do Rousseauove „opće volje“ (volonté générale), Raymond Aron do Machiavellijeva poimanja politike, Isaiah Berlin do kontrarevolucionarnosti Josepha de Maistrea itd. Kako su koncepti različiti, tako su različite i moguće primjene – od tumačenja orijentalnog despotizma sve do kasnog kapitalizma (npr. „jednodimenzionalni čovjek“ u Herberta Marcusea). S tim je primjenama i ključni problem – ako pojam nema svoje historijsko i sadržajno središte, onda je primjenjiv praktički na sve, ili ako je zajednički nazivnik doista minimalan. Samo, onda je sudbina tih koncepata da postanu psovke ili toljage za ušutkivanje političkih i ideoloških protivnika, a ne funkcionalan i operativan termin koji može imati svoje primjene i u znanosti i u svakodnevnom diskursu.

Nekoliko se stvari čine ključnima za određenje pojma totalitarizma – da nije riječ o klasičnoj diktaturi, despociji ili tiraniji, da je riječ o modernom fenomenu (u smislu pripadnosti političkom modernitetu) i da bitno pojačava utjecaj ideologije na odnos između javnog i privatnog. Traversova početna razmatranja u tom su smislu vrlo važna:

Novina totalitarizma počiva u činjenici da njegovo osporavanje struktura liberalne države ne implicira povratak tradicionalne diktature i stare oblike apsolutne vlasti. Totalitarni režimi upisuju se u modernitet, pretpostavljaju industrijsko društvo. Ne odbacuju političku demokraciju i predstavničke institucije kako bi restaurirali državu ancien régimea, nego kako bi uspostavili vlast zasnovanu na regrutiranju masa i plebiscitarnom konsenzusu. Mase se konstantno mobiliziraju, ali i lišavaju svake subjektivnosti, nisu samoorganizirane nego svedene na puku ornamentalnu ulogu… Totalitarizam, piše Franz Neumann, označava „uništenje svake razdvojenosti između države i društva te politizaciju cijeloga društva. Drugim riječima, apsorbiranje civilnog društva, sve do njegova uništenja državom.“[iv]

Iz svega navedenoga, računajući i ispravno shvaćanje Hannah Arendt, uz sve kritike koje se mogu uputiti i njoj, slijedi da je totalitarizam uistinu koristan pojam ako njime označavamo ono što je na neki način specifično i distinktivno u odnosu na razne oblike autoritarnosti, represije ili ‘nametanja’. Tako njegova differentia specifica ne može biti ‘silina vlasti’, u smislu represivnosti državnog aparata i mjera koje nameće, često mimo demokratske procedure, određena vlast. Differentia specifica totalitarizma mora se pronaći tamo gdje se ovo ostalo još ne pronalazi – u odnosu između javnog i privatnog, pri čemu se pod javnim podrazumijeva i dominantna ideologija poretka, koja uopće ne mora imati autoritarne tendencije per se[v]! Brisanje granice između javnog i privatnog, sve veće stavljanje privatnog pod javno, što vodi i tome da se obesmišljava standardna uloga javnog (npr. stranačko ili strukovno organiziranje, što nas vraća na ulogu amorfne mase i desubjektiviranih pojedinaca u masi), težnje za jedinstvom ili ‘zajedništvom’, što automatski isključuje ‘druge’ i sukob kao osnovu društva. Društvo, dakle, prestaje postojati, guta ga država shvaćena kao organska zajednica, a dominantna se ideologija (mora) provodi(ti) i u privatnim aktivnostima i svakodnevnom životu. Primjerice, da se rekreativnim sportom u slobodno vrijeme naglašava kult tijela i snaga pojedinca kao radnika, kao borca ili kao jednostavno snažne individue korisne zajednici. To nas određenje totalitarizma jasno vodi prema tome da su Hitlerov i Staljinov režim bili totalitarni, da je to bila i diktatura Crvenih kmera, a vjerojatno i sjevernokorejska juche ideologija. Za realsocijalističke sustave poput čehoslovačkog, rumunjskog, bugarskog i definitivno istočnonjemačkog to se također može reći u jednoj mjeri ili bar u jednom periodu (pri čemu se od navedenih najviše to odnosi na istočnonjemački režim) No, to nam sasvim sigurno govori da je (proto)fašističke Italiju, Španjolsku i Portugal teško smatrati totalitarnima, da se to ne može reći za hrpu marionetskih pronacističkih režima koji po mnogočemu nisu imali osobine države poput npr. NDH, i da totalitarna nije bila ni socijalistička Poljska u jednom svom periodu, Mađarska većim dijelom, a ni Sovjetski Savez nakon Staljina. O FNR/SFR Jugoslaviji kao totalitarnoj uopće se ne može ni govoriti, eventualno možda u prvim poslijeratnim godinama.[vi] U svakom se slučaju raspada koncepcija fašizma i komunizma kao „dva totalitarizma“.

Dodatno, imajući u vidu posthladnoratovska shvaćanja totalitarizma koja su s jedne strane obilježena pojmovnom inflacijom, a s druge i nekim novijim, perfidnijim fenomenima koji se ne nalaze možda na razini središta moći režima, ali svakako prodiru u svakodnevicu – kroz medije, društvene mreže, korištenjem sofisticirane tehnologije – ne preostaje nam ništa drugo nego da razmotrimo postoje li u njima totalitarne tendencije prema gornjim kriterijima. Primjerice, je li stvarno moguće da se kroz institucije liberalne demokracije provlači tolika razina kontrole svakodnevnog života da bismo te tendencije mogle nazvati totalitarnima? Od algoritama na društvenim mrežama do prisluškivanja cijelih sustava, građana, drugih zemalja i sl.? Mogu li središta moći koja provode totalitarnu kontrolu biti izmještena iz države u korporativnu sferu? Ako da, onda je moguće da koncepciju totalitarizma valja uopće izmjestiti iz političke teorije u užem smislu i zahvatiti je u svojoj sociološkoj, antropološkoj i ekonomskoj realnosti koja nadmašuje klasično razdvajanje političke sfere od ostalih sfera. To pitanje, kao i konzekvence stava da je osobno političko, valja preispitati u nekim sljedećim tekstovima i studijama koje će se baviti totalitarizmom kao konceptom i fenomenom. No, sasvim bi sigurno bilo dobro razumjeti da će totalitarizam, kao i njegova konceptualna braća, pobijediti ako će kao koncept postati sve, ali neće izgubiti ako ga se uništi kao koncept. I pristalice i skeptici njegova korištenja trebaju to imati na umu.

• Bilješke

[i] Todor Kuljić. Teorije o totalitarizmu. Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije. Beograd. 1983.

[ii] Vidi više u: Hannah Arendt. Izvori totalitarizma. Disput. Zagreb. 2015.

[iii] Talijanski povjesničar Domenico Losurdo određuje Ernsta Noltea i Francoisa Fureta kao glavna imena historijskog revizionizma koji tumači kao „likvidaciju revolucionarne tradicije od Francuske do Oktobarske revolucije“. Vidi više u: Domenico Losurdo. Historijski revizionizam. Problemi i mitovi. Prosvjeta. Zagreb. 2017. Kod Noltea se najviše ističe to što je otpočeo tzv. Historikerstreit u Njemačkoj, intelektualnu diskusiju, koja je stavila u prvi plan relativizaciju Holokausta kao specifičnog povijesnog fenomena – nasuprot tom tumačenju, koji je dotad dominirao na intelektualnoj sceni Njemačke, za Noltea su nacistički logori paslika već postojećih sovjetskih gulaga, a nacizam pretjerani odgovor na boljševizam. Furet je pak isticao jakobinske korijene totalitarnih ideja.

[iv] Enzo Traverso, Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta. URL: http://slobodnifilozofski.com/2018/04/totalitarizam-povijest-aporije-koncepta.html. Prevela Milena Ostojić. „Le totalitarisme. Histoire et apories d´un concept“. L´Homme et la société, br. 129, 97 – 111, 1998. U citatu je i referenca na Franza Neumanna: Franz Neumann. The Democratic and the Authoritarian State. Essays in Political and Legal Theory. The Free Press. Glencoe. 1957., str. 245.

[v] Kako i kaže Traverso, navodeći i Neumanna, nije nikako riječ o tradicionalnoj diktaturi, ili obliku autoritarne vlasti koja oponaša „stari režim“, bilo u načinu vladanju, postizanju legitimnosti ili samo simbolici. Stoga se hrpa autoritarnih režima nakon Prvog svjetskog rata – poput Karađorđevićeve vlasti i Horthyjeve diktature u Mađarskoj, ne mogu smatrati totalitarnima. Upitno je koliko se to mogu i fašistički i protofašistički režimi poput Mussolinijeva, Francova i Salazarova.

[vi] Sve su te zemlje imale neka totalitarna obilježja ili totalitarne tendencije – npr. to da se favoriziraju izvjesni oblici života (recimo, brakovi između etnički različitih pripadnika u Jugoslaviji). No, pitanje je koliko su ta obilježja bila sveobuhvatna, odnosno koliko su zahvaćala cjelinu političke zajednice, a koliko se tek manifestirale na nekoj „mikro“ razini. Te i druge nijanse bi trebale biti objašnjene u tekstu koji bi se pobliže bavio odnosom javnog i privatnog.