Tragedija Haitija. Sloboda bez bijega iz zemaljskog pakla

Prikazi haićanske revolucije u karipskoj i afričkoameričkoj književnosti sadrže sjenu zle kobi, cikličke povijesti, čak i predestiniranosti za kataklizmu, piše Sebastian Kukavica u analizi djela Dereka Walcotta, Aiméa Césairea i Aleja Carpentiera.

• Naslovna fotografija: Bitka kod Ravine-à-Couleuvresa 23. veljače 1802. tijekom Rata za nezavisnost. Autori: Karl Girardet  i Jean Outhwaite. (CC0)

• Autor je studirao politologiju, književnost i društvene znanosti u Zagrebu, Siegenu, Glasgowu, Ateni i Rimu. Trenutačno pohađa doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od uknjiženja Hispaniole u španjolske imperijalne karte, skučeniji i jaloviji, planinski i trusni dio otoka, koji će kasnije biti poznat pod imenom Haiti, zbog nekog je arhajskog grijeha ili uključenja u moderni prostorni poredak, zbog božanskog gnjeva ili višeg kozmičkog plana, paleogenske reljefne abominacije ili pak poradi potvrde da ni boga ni plana ni smisla povijesti ni svrhe egzistiranja nema, bio predestiniran za iksionovsko vrtloženje u zemaljskom paklu i, u konačnici, za anihilaciju. Barem je takva – apokaliptička i defetistička – vizija Haitija duboko urezana u književne tekstove raznih vrsta koji su se, još od početka 19. stoljeća, nastojali uhvatiti ukoštac s problemom sudbine te autentične, jedinstvene, jedine istinski slobodarske moderne države i kulture, čiji misterij usuda, uslijed znakovite šutnje filozofije i teologije, ni književnost nije uspjela razriješiti.

Od anihilacije domorodaca nakon prvog vala invazije kolonista, provedene toliko učinkovito da su jedini stanovnici zapadne Hispaniole, u jednom trenutku, bile „lutajuće horde stoke i svinja koje su uspjele pobjeći od Španjolaca” (Ott 1973: 4), preko kolonizacije zemlje od bukanira s Tortuge, sve do osnutka francuske kolonije Saint-Domingue u koju biva dopremljeno roblje iz zapadne Afrike kako bi bilo upregnuto u pogon plantaža šećera i kave (ibid.: 4-9), nad zapadnim se dijelom otoka Hispaniole nadvija zlokobno obećanje patnje i odmazde zbog grijeha utjelovljenog u kolonijalizmu, ali čiji izvori – što je još i mračnija misao – sežu još dublje u prošlost. Sjetimo se možda i najvažnijeg dijela Golog ručka sadržanog u misli da „Amerika nije mlada zemlja: stara je i prljava, i zla je još od prije doseljenika, i prije Indijanaca. Zlo je tu i čeka” (Burroughs 2000: 30).

Haiti 1789. Anihilacija domorodaca provedena je temeljito, a otok se puni robljem iz zapadne Afrike za plantaže šećera i kave. (CC0)

Ono što ujedinjuje djela najznačajnijih karipskih književnika 20. stoljeća, a koji su se bavili usudom Haitija, upravo je crna slutnja da, doista, u samoj Americi postoji neko primordijalno zlo koje šuti i čeka, stoljećima, tisućljećima, eonima, čeka kako bi se aktiviralo i bacilo kletvu na sve koje dođu u doticaj s tom zemljom, zemljom koja nije trebala biti otkrivena, zemljom koja nije trebala biti naseljena, zemljom kojoj nije ni trebalo nadjenuti ime, jer njezino je ime – ime za propast.

„Marš unaprijed” pokrenut „revolucionarnim kotačem” (De Maistre 2005: 43) ne dokida zlu kob: ustanak mulata pod vodstvom Vincenta Ogéa završava njegovim mučenjem, razbijanjem kostiju na kotaču i vješanjem (Ott 1973: 37), izbijaju sve učestaliji ustanci robova protiv bijelih gospodara te započinju građanski ratovi između crnaca i mulata za prevlast nad zemljom, a Toussaint Louverture, vođa Haićanske revolucije, „osamljeni čovjek koji prkosi bijelim kricima bijele smrti […] osamljeni čovjek u jalovu moru bijela pijeska” (Césaire 2020: 28), izdan od najbližih suradnika, umire u „malenoj ćeliji u Juri […] [koju] snijeg pojačava bijelim rešetkama” (ibid.), ne doživjevši godinu 1804. kada Haiti proglašava nezavisnost i započinje svoju novu povijest. Povijest koja će biti obilježena previranjima, diktaturama, kataklizmama, okupacijama i daljnjim eksploatacijama.

Kao „prva moderna nezavisna država obaju Amerika nakon Sjedinjenih Država” rođena iz „najvećeg i najuspješnijeg od svih ustanaka robova” (Geggus 2002: 5), Haiti je od osnutka, iskrsnuvši u europskim javnim raspravama tog vremena kao egzotična vijest pa čak i kuriozitet na marginama almanaha globalnih napoleonskih ratova, bio izvorom inspiracije za djela sada već kanonskih imena europskog romantizma. Veličajući heroizam, iznimnost genijalnog pojedinca, strast i zanos povijesti te nezadrživu vrtnju kotača revolucije, književni je romantizam – od Wordswortha preko von Kleista do Lamartinea – u generalu Louvertureu i ustanku robova vidio ne samo krik za slobodom već i neminovnost globalne revolucije (Arnold 2008). U spomen na mrtvog generala Louverturea, Wordsworth je Haićansku revoluciju opjevao kao nezaustavljivu silu, kao „sile koje će djelovati za tebe; zrak, zemlju i nebesa”, a Toussainta Louverturea oslikao je kao nadčovječnu figuru povijesti čiji saveznici su „ushićenja, agonije, / I ljubav, i nepokoriv ljudski um” (Wordsworth 1803). No unatoč dosezanju besmrtnosti, unatoč tome što će revolucija kao njegovo djelo nastaviti u njegovo ime, u pjesmi se, znakovito, Louverture naziva „najnesretnijim čovjekom među ljudima” te „jadnim vođom” (ibid.). Nosi li revolucija, koju je pokrenuo Toussaint Louverture, duboko u sebi nešto zlokobno?

Čini se da je upravo to bio misterij koji je književnost bila pozvana razriješiti. Književna su djela o Haitiju, od početka 19. stoljeća do danas nastojala odgovoriti na pitanje zašto se na baš taj provizorno demarkirani komad zemlje pobunjen protiv nepravedne kolonijalne podjele srušila stravična kletva. Drugim riječima: zašto je, pored svih ostalih zemaljskih protežnosti, baš taj komad zemlje imao biti pogođen svim katastrofama, od anihilacije preko ropstva do potresa, iako je bila riječ o teritoriju koji se – prije svih – svrstao na stranu historijske tzv. emancipacije i projekta tzv. prosvjetiteljstva. Književnost već naslućuje crnu misao: nije li upravo revolucija i žudnja za slobodom katalizator još gore patnje i uvod u još beznadniji pad u pakao?

U studiji o prikazima haićanske revolucije u karipskoj i afričkoameričkoj književnosti od 1930-tih, Kaisary je uočio dvije dominantne tendencije: s jedne strane, „pripovijesti o emancipaciji” na tragu estetike i ideologije négritude pokreta, te pesimističku književnost „konzervativne obnove” koja nudi „mračne vizije tragičkih ciklusa, bezumnog nasilja, povijesti kao erotiziranih fantazmi” (2014: 1-2). U skladu s takvim pristupom, Kaisary dijeli književne tekstove u kojima pronalazi afirmiraciju moći mijenjanja povijesti, emancipacije i progresa od književnih tekstova u kojima detektira „dokidanje mogućnosti progresivne političke intervencije, promicanje poruke političkog konzervativizma” (ibid.: 2). Stoga, djela Aiméa Césairea kategorizira kao „radikalnu” književnost na strani emancipacije i progresivnosti, dok djela Dereka Walcotta i Aleja Carpentiera predstavlja kao izraze „konzervativne obnove” u kojima su „mogućnosti progresa i transformacije skresane, a regresija je ukorijenjena u teorije cikličkog povijesnog fatalizma”, iz čega proizlazi „skeptički i pesimistički pogled na revoluciju samu po sebi” (ibid.: 3).

Kroz analizu djela trojice autora u  eseju ću nastojati pokazati da takvo razgraničenje zapravo nije moguće, jer se i u djelima tzv. „radikalne” négritude književnosti – kakva je, nesumnjivo, ona Aiméa Césairea – nalazi sjena zle kobi, cikličke povijesti čak i predestiniranosti za kataklizmu. Zapravo  valja analizirati razvoj apokaliptičnih vizija predestinacije Haitija za katastrofu – upravo poradi integracije u zapadni modernitet – kroz povijest književnosti o Haitiju kao ukletoj zemlji. Vizije su to koje su povezane i sa slutnjom o Novom svijetu kao zemaljskom paklu. U Walcottovoj pjesmi lirski subjekt savršeno prispodobljuje prirodu Novog svijeta: „Adam se dosjetio. / On i zmija će unovčiti / gubitak Raja. / Tako su oboje stvorili Novi Svijet. I on je izgledao dobro” (1995: 28).

­­

Haićanska zemlja Dereka Walcotta tragedija je o posljedicama revolucije, oskvrnuću njezinih ideala i gnjevnoj mahnitosti novih vladara.

Iako je nobelovac Derek Walcott ponajviše upamćen po svojoj poeziji, riječ je i o dramskom piscu koji je čitavu trilogiju drama posvetio tragediji Haitija; i to povrh svega, Haitija nakon revolucije. Haićanska zemlja (1984.) tragedija je o posljedicama revolucije, gnjevnoj mahnitosti novih vladara Haitija i oskvrnuću ideala revolucije. Drama, nimalo slučajno, biva smještena u period neposredno nakon gušenja pobune Vincenta Ogéa, to jest u vrijeme dok su protagonisti buduće revolucije još uvijek ili robovi ili potlačeni trudbenici – od Touissainta kao kočijaša preko Henrija Christophea kao kelnera u krčmi do Dessalinesa kao roba i sitnog kradljivca. Upravo je osuda, mučenje i javno izlaganje polomljenog i iznakaženog tijela Vincenta Ogéa (što može podsjetiti na obnažene leševe braće De Witt na karnalnoj slici Jana de Baena) katalizator ustanka robova.

Pred izmučenim tijelom Vincenta Ogéa, imućnog mulata, vlasnika plantaže i pripadnika povlaštene klike koja se nije smatrala dijelom crne rase, rob Dessalines propitkuje smisao Francuske revolucije i proklamirane emancipacije, razmišljajući što bi bijeli gospodari tek učinili s crnim tijelom, kada tijelo jednog mulata – i to vjernog robovlasničkom sustavu – tretiraju tako sadistički: „ako na taj način tretiraju ‘Prijatelje crnaca’ nakon [proglašenja] Slobode, Jednakosti i Bratstva veličanstvene Francuske Republike, što se onda ima dogoditi crncima” (Walcott 2002: 303-304). Nakon što je leš Vincenta Ogéa izložen pred crnim robovima i režimu vjernim mulatima, revolucija je postala neizbježna – ona, zapravo, u Haićanskoj zemlji iskrsava kao krik kojim izbičevano tijelo stjerano u kut traži da se i na njega primijene prosvjetiteljske parole koje su postale pomodarske u Parizu.

Jean-Jacqueas Dessalines u drami, stoga, utjelovljuje radikalnu struju ustanka robova: struju koja je revoluciju shvaćala ne samo kao krik izbičevanog tijela protiv bijelih gospodara već i kao obračun s mulatima. S druge strane, Louverture se na početku ustanka nastoji prikazati kao vojskovođa koji zgrožen svirepošću i krvoprolićem revolucije nastoji voditi rat lišen odmazda i ekscesivnog nasilja, ali i sam shvaća da je, jednom postavši dijelom kotača revolucije, naprosto pristao uz oskvrnjenje i poniženje ideala. Svakako je najzanimljiviji aspekt drame produbljivanje unutarnjih trvenja među suprotstavljenim strujama crnih revolucionara, a iz čega se već naslućuje da će trijumf revolucije označiti tek početak pada u bratoubilački rat. Revolucija će, u konačnici, omogućiti Dessalinesu – nakon izdaje Louverturea – da uspostavi svoje kraljevstvo.

Opijen novostečenim moćima i vlašću nad zapadnim dijelom otoka Hispaniole, nakon pobjede nad Francuzima, Dessalines će sebe vidjeti kao cara većeg od Napoleona: „biskup me je okrunio za Cara sedam tjedana prije nego što je u Notre Dameu okrunjen Napoleon” (ibid.: 375). Iz perspektive novog kralja, Haiti je zemlja koja ima biti pročišćena ne samo od kolonizatora već i od mulata kao kolaboracionista, a nova se carska loza ima tek ukorijeniti u crnu zemlju: „kraljevi će izrasti iz ove zemlje; moje će sjeme uzgojiti buduće careve” (ibid.: 383). No iz perspektive Pompeyja, bivšeg roba koji postaje plantažer, koji u tragediji prerasta u glas razboritosti i mjere, Dessalinesova se vladavina raskrinkava kao otpočinjanje ere ludih careva to jest „gnjevnih kraljeva”: „sada nastupaju gnjevni kraljevi; neka Bog pomogne nama ljudima” (ibid.: 374).

­­

Nakon što revolucija biva okončana, Louverture je poslan da umre u jurskom kazamatu, a novo kraljevstvo biva uspostavljeno. (National Portrait Gallery London)

I za Henrija Christophea, još jednog pretendenta na kraljevski tron, Dessalines je apoteoza propasti Haitija i uvlačenja zemlje u još brutalnije cikluse uništenja. Iako je isprva, dok su još bili ustanici, Henri u Dessalinesu vidio utjelovljenje autentičnog, vitalističkog crnaštva – „osjetio sam još veći ponos na crnoću noćne kože, jer za nas, ti bio si noć […] šuma u kojoj duhovi naših predaka su živjeli” (ibid.: 388) – nakon što revolucija biva okončana, Louverture poslan da umre u zatočeništvu u jurskom kazamatu, a novo, iz krvne odmazde i masakra izniklo, kraljevstvo biva uspostavljeno, Henri shvaća da se Haiti nalazi u jezivoj klopci proklamiranog oslobođenja: „ne znam, prijane, ali mislim da smo već u paklu” (ibid.: 346). Nakon što se Dessalines okruni kraljem pa čak i carem, Henri Christophe će u tom novom vladaru vidjeti abominaciju goru čak i od bijelih robovlasnika – u njemu će vidjeti „monarha kraljevstva svinja” (ibid.: 386), monarha koji na zapadni dio otoka svojim činima priziva još povampireniju sjenu odmazde i anihilacije.

Revolucija koja je trebala donijeti oslobođenje, prosvjećenje i progres vrlo se brzo u Walcottovoj tragediji izokreće u afirmaciju pandemonija svireposti i krvoprolića, regresije u građanski rat te podvrgavanja političkog režima kapricu tiranskih strasti. Kolonijalnu upravu na bazi racionalizirane uporabe sila odmazde, isprobanih metoda mučenja na kotaču ili sipanja baruta u nozdrve i uši, kao i proračunatog nasilja i izrabljivanja, odjednom zamijenjuje kraljevstvo u kojem odmazde i kazne postaju izraz gnjeva mahnitog vladara. Bivši rob Pompey shvatit će da je oslobođenjem nastupio pad, pad kojeg užasnijim čini upravo to što su bivši robovi postali još svirepiji od bijelaca, jer bijeli su tirani robove ipak vidjeli kao utrživu vrijednost, no za gnjevnog Dessalinesa svaki je oblik života različit od njegova ideala novoga čovjeka sasvim bezvrijedan. Ključni procijep iz kojeg prosijava crna misao izbija u tkivu teksta kada se Pompey pita je li se uopće išta promijenilo izlaskom iz robovlasničkog režima i proklamacijom emancipacije, ili je sve samo bio nastavak Iksionove muke – vječnog kruženja zemaljskim paklom:

„Jedan kralj rekao nama on sunce i mi crnčuge odgovorili da i mi bili njegove sjene, a kad sunce zašlo, kralj mrtav, bila noć sve dok sljedeći kralj osvanuo i mi opet bili sjene. Zar nije ovo počelo zbog kralja? Hoću reći, kralja kojeg ubili u Francuskoj? Zar nije zbog tog kralja, šesnaestog sunca svanulog i posljednjeg kralja zašlog u Francuskoj, da mi oslobođeni? Tada nije govora o kralju, Vaše Visočanstvo. Bilo samo siromaha, roblja, onih koji rade i umiru kao bijele crnčuge pod šesnaest kraljeva Francuske, svaki suton, svaki sumrak, Haiti živio tako dugo u dugačkoj noći. Bilo govora, ja se sjećam, za vrijeme starog kočijaša [Louverturea] i taj govor bio ne tko biti kralj nego tko može napraviti svakog čovjeka čovjekom, svakog čovjeka kraljem; ali sve promijenjeno.” (ibid.: 394-395)

U Francuskoj je šesnaesti Luj giljotiniran pod egidom projekta prosvjetiteljstva, a u Haitiju je, kako primjećuje Pompey, revolucija dovela do ustoličenja prvog kralja sunca, Jeana-Jacquesa Dessalinesa, gnjevnog suverena, koji haićansku zemlju nastavlja poimati kao nezasitni kalež krvi. Pod Dessalinesom, kletva Haitija se čini još zlokobnijom – shvaća to Pompey jedini u drami (izuzev Toussainta Louvertura) – jer haićanska zemlja prerasta u oltar krvoprolića kojeg je De Maistre vidio kao ugaoni kamen čitave povijesti, a napose društava porođenih carskim rezom revolucije:

„Dakle, od crva do čovjeka, neprekidno se ispunjava univerzalni zakon nasilnog uništavanja živih biča. Čitava zemlja, neprekidno ogrezla u krv, nije ništa drugo doli velebni oltar na kojem svaka živa stvar ima biti žrtvovana bez kraja, bez ograničenja, bez predaha, sve do poništenja svijeta, sve do istrebljenja zla, sve do smrti smrti.” (De Maistre 1993: 217)

Motiv haićanske zemlje kao oltara krvi, kaleža iz kojeg kletvu ispijaju svi koji dođu u doticaj s tom hostijom otoka, od Kolumba, bukanira s Tortuge, francuskih kolonista, mulata ustanika, crnaca revolucionara, haićanskih kraljeva i diktatora, provlači se i kroz Walcottovu tragediju Henri Christophe, prvi put izvedenu 1949. Riječ je također o drami koja kao središnju temu uzima propast ideala, izokretanje revolucije u svirepi kotač nasilja i odmazde te uspostavu vladavine gnjevnog i mahnitog vladara koji svoje podanike, sada kao slobodne ljude, podjarmljuje svom bizantizmu. Već se na početku drame naznačava da će revolucija uvući Haiti u još dublji pakao. General Pétion, jedan od vođa revolucije i pretendent na vrhovnu vlast, već će na početku lakonski ustvrditi: „sva ova zemlja, kolikogod se rasteže, kukuričući kako bi pozdravila sunce uspinjuće povijesti, bit će prezeranog grla; to je istina” (Walcott 2002: 11).

Dessalines se i ovdje prikazuje kao mahniti kralj pa čak i ludi cezar opčinjen krvoprolićem i svirepošću: „željezne odluke odlikuju cezara, a cezar je ono što ovoj zemlji treba” (ibid.: 17). Štoviše, kako tvrdi Pétion, Dessalines „rukovodi tiranijom luđaka koji sriču rane mjesto riječi, kojima su jatagani od škola priječi; zato neću biti onaj koji kalja sjećanje na Toussaintove namjere” (ibid.: 43) Vođen idejom da je nastupilo „novo doba, vrijeme da crni čovjek ubija” (ibid.: 225), vrijeme bespoštedne retribucije i odlučnih cezara spremnih spaliti zemlju ako treba samo kako bi osveta isjekla grla bijelaca, mulata i starom režimu vjernih crnaca, Dessalines je, kako primjećuje Henri Christophe, „izrastao u nešto čudovišno nakon trinaest godina ratovanja” (ibid.: 42). Pod cezarovom vlašću, Haiti postaje oltar žrtvovanja: „dva smo sata divljali gradom, silujući, bjesneći, klanjem preobražavajući crkve u bordele. Pod oltarom sam proburazio bijelog mučenika […] a nad nama je naš kralj jahao, izgledajući kao da žvače svoje leševe” (ibid.: 47-48). Upravo je perverzija Dessalinesove vladavine razlog zbog kojeg i Henri Christophe nastoji postati novi vladar Haitija koji će zemlju vratiti izvornom idealu revolucije.

­­

Iako je Henri Christophe bio tragički junak Walcottove drame, ubrzo i sam prerasta u mahnitog cezara. (CC0)

No ubojstvom Dessalinesa ciklus se katastrofa neće zaustaviti. Dapače, nastupit će građanski rat između sjevernog i južnog dijela zemlje, između vojnica Henrija Christophea i republikanskih snaga generala Pétiona stacioniranih u Port-au-Princeu. Iako je isprva bio kritičar Dessalinesove mahnitosti, Henri Christophe – tragički junak Walcottove drame – ubrzo i sam prerasta u mahnitog cezara: proglašava se kraljem te zasniva vlastiti Haiti na sjeveru otoka, oko Cap-Haïtiena. Ono što ga pogoni je žudnja za slavom, obijest za upisivanjem svoje veličine u vječnost: „razumiješ li, bijeli čovječe, ovu crnačku potragu za slavom koja kao meteor brazda moju crnu vladavinu” (ibid.: 65). Kako bi u povijest utisnuo svoju veličinu, kao i značaj Haićanske revolucije, kralj Henri u maniri kapricioznog dekadentskog vladara – primjerice Heliogabala ili Ludviga Drugog – smisao svoje vladavine pronalazi u podizanju prkosne citadele za izgradnju koje neće prezati ni od osuđivanja podanika na prisilni rad kako bi palača bila što monumentalnija:

„Sagradimo citadele bijelih šiljaka, popločane bijelim savršenstvom nad ovim epilogom edena, nad bogatim Haitijem, mojim kraljevstvom u kojem ja, kralj, vladam. Mojim, mojim, Vastey! Jednoć rob, a sada mi i Napoleon može zavidjeti na mojim Antilima, cijelom arhipelagu u kojem se prevrću kotlovi povijesti i nasilja na glave njihovih gospodara […] Sagradit ću dvorac koji će prkositi najsilovitijem vremenu, toliko visok da će i jastreb vrtoglavo kružiti u letu prije nego sleti na izrezbarene kule. Podovi će odražavati svako lice koje preko njih prođe, a strana će drveća pružati sjenu vladi na smaragdnim travnjacima, na kojima održavat ću vijeća. Popločat ću odaju zlatnicima […] Posjedovat ću arapske konje, sluge žutih kosa, a u noći dvorac će biti zapaljen lanternama bjesomučnima poput krijesnica nad travnjacima u mraku kao pokretni luster. Ja, koji sam bio rob, sada sam kralj…” (ibid.: 73)

Baš kako je bivši rob Pompey i predskazao, revolucijom je otpočela nova era kraljeva sunca koji su nastavili eksploatirati Haiti kao svoje vlasništvo, a građane kao igračke svoje volje. Razlika je samo bila što je sada crni vladar tretirao crnce kao svoje robove odnosno prisilnu radnu snagu. Henrijeva citadela prerasta u simbol obijesti i ironičnog trijumfa revolucije, a u kojem se ujedno nalazi i dokaz da je život na Haitiju zadržan u istom zemaljskom paklu kao i u starom režimu. Citadela, izgrađena kao utjelovljenje ideala revolucije i prkosa Haitija, postaje potvrda zle kobi i osuđenosti na patnju i eksploataciju: „Bože, kakvo su rasipanje krvi te izgrađene katedrale, ti dvorci; kosti su u zidovima, lubanje u arhitravima, premoreni zidari ruše se s ledenih tornjeva” (ibid.: 84). Barun Vastey, kraljev sekretar, zato će ustvrditi: „gotovi smo, Visočanstvo. Mi tragedija uspjeha bijasmo” (ibid.: 100). Baš zato što je revolucija bila uspješna, baš zato što je citadela izdžikljala iz planine, baš zato što je ideal ostvaren, svima su postale vidljive isprazne parole i lažna obećanja revolucije koja je robovlasnike zamijenila kraljevima sunca.

Pobunom protiv kralja, primicanjem republikanskih snaga kraljevskoj palači u Milotu i kraljevim suicidom ciklus tragedija neće biti okončan, ni približno. Henri Christophe daje to naslutiti svojim završnim riječima, iz kojih se iščitava i njegova predsmtrna spoznaja da postoji neka kletva nad Haitijem, neka kletva koja je i njega samoga zaslijepila i pretvorila u tiranina: „poručite Pétionu da mu ostavljam ovu mračnu monarhiju, grobove djece, godine tišine” (ibid.: 103). U trenutku smrti čini se da kralj sunce prenosi prokletstvo na svog nasljednika, baš kao što je Dessalines, zastranivši u svireposti i mahnitosti, isto mračno kraljevstvo predao Henriju Christopheu u naslijeđe.

­­

Césaireova tragedija dijeli kulturnopesimistički i apokaliptični ton kakvog pronalazimo i u Walcottovim tragedijama.

O sudbini istoga vladara pisao je i Aimé Césaire u Tragediji Kralja Christophea (1963.). Iako smo već vidjeli da neki istraživači, poput Kaisaryja, Césaireova djela o Haitiju smatraju „radikalnom” književnošću, proisteklom iz négritude pokreta i estetike, te samim time odvojenom od imaginarija koji bi bili tobože reakcionarni, konzervativni ili pak kontrarevolucionarni, valja uočiti da se prikazi zle kobi i propasti Haitija provlače i kroz takva književna djela. Štoviše, Césaireova tragedija dijeli kulturnopesimistički i apokaliptični ton kakvog pronalazimo i u Walcottovim tragedijama.

Drama otpočinje prizorom borbe pijetlova, borbe koja simbolizira građanski rat između crnog kralja Henrija i južnjačkih postrojbi predvođenih generalom Pétionom, čime se postavlja isti povijesni kontekst scenske radnje kao i u Walcottovom Henriju Christopheu. Ono što Césaireovu tragediju čini zanimljivom jest to što se koristi korom kao tumačem zbivanja na pozornici, ali i kao glasom razboritosti i opomene. Za razliku od Walcottove drame, Césaire Henrija ne predstavlja tek kao grandomanskog dekadenta-vladara već u njemu pronalazi i ponosnog nadčovjeka koji povijest žudi preoblikovati u skladu s idealom. Henri ne želi biti puko „namještenje bez mesa i kostiju, u ime Republike, otpadak i ostrižak moći” (Césaire 1969: 12), već nastoji biti vladar koji će promijeniti sudbinu Haitija, preobražavajući Haiti u državu koja će najzad, slobodna i autotelična, nadvladati svoju kolonijalnu prošlost i prokletstvo koje su na Haiti navukli bijelci.

Štoviše, Henri je apoteoza ponosnog crnaštva koje sudbinu uzima u svoje ruke kako bi od devastirane zemlje i zatirane kulture stvorio sasvim novi Haiti. Zato novoj aristokraciji dodjeljuje nova – afrička – imena: „Pierre, Paul, Jacques, Toussaint. To su ponižavajući otisci žigosanja kojima su zatrli naša istinska imena. Možete li zamisliti da čak i ja, vaš kralj, patim, ne poznavajući ime kojim su me zvali odnosno ime koje se meni obraćalo? Samo naša Majka Afrika to zna. Budući da ne možemo izbaviti svoja imena od prošlosti, mi ćemo ih istrgnuti od budućnosti” (ibid.: 25). U konačnici, Henrijev projekt izgradnje novog Haitija biva vođen idealom kulturne palingeneze, ponovne obnove arhajskih afričkih religija i državnih uređenja, kao i plemenskih društvenih uređenja, a sve poradi nadvladavanja „zlosretnosti naroda” (ibid.: 27). Preimenovanje svoje nove aristokracije zato će nazvati činom dodjeljivanja „imena ponovnog rođenja” (ibid.: 26) prošlosti lišenim ljudima. Utoliko, za razliku od Walcottova naslovnog protagonista, Césaireov se Henri Christophe uvelike pojavljuje kao vitalistički nadčovjek pa čak i mesija koji Haiti nastoji osloboditi od naslijeđa kolonijalizma i vratiti afričkim korijenima.

U tom aspektu je neosporno da Césaireovu dramu prožima négritude filozofija i estetika, ali valja uočiti da je djelo istovremeno premreženo i kulturnopesimističkim naziranjem uniženja ideala pa čak i daljnje propasti koju donosi revolucija. Sam kralj Henri u mnogobrojnim trenucima epifanije shvaća da će i novi Haiti, autonomni i preporođeni Haiti, i dalje ostati prokleto mjesto. Henri će, dapače, uvidjeti da je nakon revolucije Haiti postao još i makabrističkije poprište sukoba i mogućih građanskih ratova, jer će se, u odsustvu bijelih tlačitelja, početi ubijati crnci, mulati i kvarteroni:

„Jadna Afrika! Jadan Haiti, želim reći. Svejedno, riječ je o istome. Tamo: plemena, jezici, rijeke, kaste, prašuma, selo protiv sela. Ovdje: crnci, mulati, kvarteroni, vješci i samo nebo zna što još, klanovi, kaste, sjene boja, nepovjerenje i natjecanje, borbe pijetlova, psi koji se bore oko kostiju, borbe s buhama! (urličući) Prah! Prah! Sve je prah. Nema kamena. Prah! Govna i prah!” (ibid.: 36)

I Césaireov kralj Henri je vladar koji u trenucima lucidnosti shvaća da se nakon revolucije Haiti survao u još bezizlaznije prokletstvo. Zemlja koju treba obnoviti u skladu s arhajskom kulturom sve više mu se čini kao jalova zemlja, kao zemlja „govana i praha”, kao zemlja na kojoj nijedan proklamirani ideal neće zaživjeti, kao zemlja na kojoj će svaki ideal biti zatrovan i oskrnavljen, ukazujući time na ironični podsmijeh onoga što se činilo višim planom ili zakonitošću filozofije povijesti. Kako bi dokazao i povijesti i autofagijskoj logici revolucije da će njegov Haiti prerasti tu kletvu, Henri odlučuje podići citadelu kao živi politički mit žrtve, patnje, ali i prkosa i slobodarstva: „ovaj narod može žudjeti, dohvatiti, postići nešto. Nasuprot sudbine, nasuprot povijesti, nasuprot prirode. To je to. Ekstravagantni pothvat naših golih ruku” (ibid.: 44).

No jasno je da taj pothvat neće biti trijumf nad sudbinom „zlosretnog naroda” već potvrda predestiniranosti za veliki pad. U konačnici, Césaireov kralj Henri biva portretiran kao fatalistički, mizantropski vladar koji uviđa da su svi njegovi pokušaji izvlačenja Haitija iz praha i blata bili uzaludni, jer je riječ o zemlji nad kojom se nadvija užasna zla kob: „kakva li je gomila balege ova zemlja! Đubrivo se pari na suncu! Mogu vidjeti Jahvu kako miriše” (ibid.: 84). Dok izbijaju pobune širom sjevera zemlje, a vojska se generala Pétiona približava kraljevskoj palači u Milotu, kralj Henri postaje svjestan da se Haiti nalazi u zamci prividne slobode, a zapravo predestiniranosti na vrtloženje u ciklusima svireposti, nasilja, tlačenja i diktature, ciklusima praha i propasti: „razbij, upropasti, uništi. Požnjeo sam žito za njih, požnjeo za jal i vjetar. Za prah i propast” (ibid.: 87). Na samrti se zato odriče svojih titula, svojeg ukletog kraljevstva, kao i iluzije da je moguće izbjeći propasti: „oslobodi me mojih plemića, mog plemstva, mog žezla, moje krune. I isperi s mene njihove masne boje, njihove poljupce, pročisti me od mog kraljevstva” (ibid.: 90).

­­

Carpentierov roman također apsorbira imaginarije cikličke povijesti nasilja i patnje.

Apokaliptički i fatalistički ugođaj prožima i roman Kraljevstvo ovoga svijeta kubanskog pisca Aleja Carpentiera (1949.). Prikazujući povijest Haitija od konca 1750-tih do 1820-tih, iz očišta roba Ti Noela, od njegova dječaštva do starosti, Carpentierov roman također apsorbira imaginarije cikličke povijesti nasilja i patnje, ispraznih mitova emancipacije i prosvjetiteljstva, te predestinacije za vrtloženje u zemaljskom paklu, u kraljevstvu ovoga svijeta. Već se na početku romana nagovještava neminovnost revolucije i revolucionarnog nasilja kao odmazde za zločinaštva kolonijalnog režima. Promatrajući izložene teleće glave u mesnici, Ti Noel razmišlja hoće li doživjeti da jednog dana vidi i glave bijelih gospodara jednako odsječene i izložene, svima na vidjelo: „zabavljao se razmišljajući o tome kako bi bilo da pored beskrvnih glava teladi, za istim stolom i na istim stolnjacima ponude glave bijele gospode” (Carpentier 2023: 30).

Kolonijalna uprava u prvom je dijelu romana demaskirana kao raspadajući režim u terminalnoj fazi prezrelosti: vladajuća oligarhija plantažera već je odavno počela degenerirati i rađati bolesnu djecu; opadanje zdravlja i moći se već može jasno nazrijeti i nanjušiti, jer su žene gospodara „rumenile obraze volovskom krvlju i pokapale dječje zametke u samostan” (ibid.: 33). Nasuprot degeneraciji bijelaca, među crnim se robovima počinju širiti pripovijesti o drevnim afričkim kraljevima-ratnicima, „istinskim vladarima, a ne onima prekrivenima tuđim krznom koji su se samo kuglali i glumili bogove na pozornicama svojih dvorskih kazališta” (ibid.: 32). Sve učestalija izbijanja ustanaka protiv kolonijalne uprave za robove će označiti božanski znak da je nastupila era povratka mesijanskih heroja; era u kojoj će bolesni i raspadajući kolonijalni režim zamijeniti vitalistička, dionizijska era crnih suverena. Prvi ustanici – koji, po gušenju pobune, bivaju mučeni i izloženi obezglavljeni na glavnom trgu – u imaginaciji se robova uzdižu u mitska bića spasitelja koji imaju mogućnost preobražavanja i reinkarnacije i koji će ispuniti zavjet o „stvaranju novog carstva sa slobodnim crncima” (ibid.: 44).

Revolucija iskrsava kao razjarena sila povijesti koja na bijelce spušta zasluženu odmazdu, dok crncima najzad donosi oslobođenje – barem deklarativno. Rob Ti Noel je najzad, kao starac, doživio da hoda „zemljom u kojoj je ropstvo zauvijek ukinuto” (ibid.: 89). No po dolasku na sjeverni dio Haitija, u kraljevstvo Henrija Christophea, Ti Noel biva zatečen ekscentričnom palačom Sans-Souci u Milotu. Nasuprot obećanjima o preporodu Haitija u skladu s primordijalnom kulturom afričkih zajednica vođenih vladarima-ratnicima, Henri Christophe se, iz Ti Noelova očišta, pojavljuje kao imitacija bijelih vladara, upravo onih slabokrvnih i pretilih suverena o kojima su robovi pričali da glume bogove na pozornicama svojih luksuznih palača. Palača Sans-Souci simbol je pada Haitija u još dublji krug pakla kraljevstva ovoga svijeta, jer je sada crni vladar – i to bivši rob – bio taj koji je preuzeo apsolutnu vlast, privatizirao zemlju i podredio podanike svojim bizarnim kapricima. Ti Noelovo putovanje nakraj haićanske noći, utoliko, prerasta u dopiranje do stravične istine o pravoj naravi revolucionarnog režima, režima koji je prisvojio mehanizme kolonijalne uprave:

„Ti Noel je otkrivao terase, kipove, lukove, vrtove, sjenice napravljene od loze, umjetne potoke […] Kroz otvoreni se prozor čula svirka plesnog orkestra koji je imao probu. Kroz prozor palače naginjale su se gospođe prilično velikih grudi podignutih previše visokim krojem modernih haljina, ukrašene perjem. U dvorištu su dva kočijaša u livrejama prala ogromnu, potpuno zlatnu kočiju.” (ibid.: 94)

U kraljevstvu Henrija Christophea, Ti Noel će ponovno postati rob, no ovog puta rob zasužnjen poradi bizarnog razloga: izgradnje kraljevske citadele kao simbola prkosa, ponosa i nadmoći Haitija nad dosuđenom mu sudbinom. Štoviše, Ti Noel će svjedočiti da su prisilni radnici za crnog kralja bili bezvrijedan, zamjenjivi materijal kojeg je bio spreman žrtvovati poradi citadele, tretirajući ih još gore od robovlasnika, jer su bijelci barem u smrti roba vidjeli izvjestan gubitak: „poneki bi crnac često nestao u praznini […] Zatim bi dolazio neki drugi i nitko više nije razmišljao o onome koji je pao” (ibid.: 96-97). Biti prisilni radnik pod crnim vladarom, pod bičevima crnih nadzornika, u prvoj crnačkoj republici na svijetu, u drugoj nezavisnoj državi obaju Amerika, a poradi kraljeva dokazivanja da je nova država ponosna i slobodna, a on veličanstveniji vladar od Napoleona, za Ti Noela je bilo gore od patnji pod starim režimom: „uistinu je bilo iznimno bijedno da ga tuče crnac, crnac isti kao on, jednako dlakav, jednako kovrčave kose i jednako nosat kao i on. Isti kao i on, jednako nesretan od rođenja i vjerojatno jednako ožigosan željezom” (ibid.: 98).

Za Ti Noela, Henri Christope utjelovljenje je ne samo oskvrnjenja ideala revolucije već i veleizdaje crnačkog preporoda u skladu s mesijanskim mitovima koje su pričali stari robovi. Najveće zlo koje je Henri Christophe donio Haitiju bilo je uništavanje mesijanskih mitova, to jest prokazivanje da su drevne pripovijesti bile puka laž, jer niti se crni mesija vratio kako bi izbavio narod iz ropstva niti je uopće do izbavljenja u kraljevstvu ovoga svijeta došlo. Dessalines i Henri Christophe, kao i svi vladari i diktatori koji će uslijediti, Haitiju su oduzeli ono drevno, sveto, neotuđivo vlasništvo koje im čak niti robovlasnički režim nije uspio ukrasti: vjeru u izbavljenje u kraljevstvu ovoga svijeta.

No postoji nešto još mračnije i sablasnije u preobrazbi Henrija u megalomanskog apsolutista i lošu kopiju europskih kraljeva sunca – to što on, zapravo, nije anomalija, već potvrda i organski nastavak zle kobi Haitija, još od vremena kada je na tom otoku izvršena anihilacija domorodačkog stanovništva. Henri Christophe gotovo kao da je bio opsjednuti vladar koji je podlegao mahnitosti samo kako bi dokazao da nije moguće oslobađanje od sudbine i predestinacije. Da je doista riječ o nečem višem od zastranjenja ili slabosti karaktera, dokazuje i sadomazohistički tijek povijesti nakon smrti Henrija Christophea. Naime, Pétion će srušiti monarhiju, a uspostaviti eru „aristokracije […] kaste mješanaca koja je sada preuzimala stara imanja, povlastice i službene položaje” (ibid.: 131). Dogodit će se degradacija iz goreg u još gori režim:

„…vidio je nekolicinu mulata koji su u košuljama raskopčanih ovratnika jahali na konjima […] Predvodili su velike radove vezane uz obrađivanje i razgraničavanje zemlje, koje su pod nadzorom obavljali crnci […] poslovi u poljodjelstvu [su] postali obvezni i bič je sada bio u rukama republikanskih mulata, novih gospodara Sjeverne doline.” (ibid.)

Okončanjem Henrijeve vladavine, otpočinje novi ciklus masakra i tlačenja kojem svjedoči stari Ti Noel, sada već uvjeren da se nalazi zatočen u nekom paklu, u mučilištu u kojem mitovi, pripovijesti i teologije oslobođenja služe samo kako bi nadom izmučile svoje žrtve. Stravična kazna na koju je osuđen Haiti nalik je najperfidnijoj metodi mučenja Velikog inkvizitora u slavnoj okrutnoj priči Villiersa De L’Isle-Adama. U toj priči, objekt mučenja, rabin Aser Abarbanel odolijevao je metodama Svete Inkvizicije duže od godinu godina, protiveći se „odricanju pod zakletvom […] ponoseći se svojim porijeklom, starim nekoliko tisućljeća, dičeći se gordo svojim drevnim precima” (De L’Isle-Adam 1980: 16). Nakon svih isprobanih metoda mučenja, posljednje večeri prije auto-da-féa rabinu se učini da su vrata njegove ćelije omaškom ostavljena otvorena te da će moći umaći smrti na lomači. Nadomak izlaska iz kazamata, kada se već činilo da je slobodan, rabina će u čeličnom zagrljaju iskupiteljskog sadizma, poput cinično nasmiješene Sudbine, stegnuti Veliki inkvizitor. Tek tada rabin je „zbunjeno shvaćao da su sve faze kobne večeri tek predviđeno pakleno mučenje, mučenje Nadom, [a] Veliki inkvizitor, s naglaskom ljutog prijekora i preneraženim pogledom, šaputao mu je u uho […] Kako to, sine moj, zar ste nas htjeli napustiti… i to uoči možebitnog spasa” (ibid.: 23). Vatre lomače poprimile su oblik predestiniran za rabinove krikove.

Rabina je njegov ponos, kao i vjera u iznimnost poradi porijekla dugog nekoliko tisućljeća, održala na životu duže od godinu dana u tamnicama Zaragoze, no ništa mu nije nanijelo toliku muku kao pomno inscenirani završni čin mučenja: prokazivanje da je svaka nada uzaludna. Upravo takvog nalazimo Ti Noela na kraju romana. Nakon što mu je oduzeta i nada – kao jedino vlasništvo i jedino obećanje spasa za vrijeme ropstva pod bijelim gospodarima – preostalo mu je tek shvatiti da je patnja temelj života u kraljevstvu ovoga svijeta, a svakom novom reinkarnacijom i preobrazbom samo će se produbiti i umnožiti. Zato čak i kada se Ti Noel preobrazi u gusana neće moći izbjeći zloj kobi, jer se i među guskama javlja Veliki inkvizitor: Veliki Gusan, tiranin i tlačitelj. Ti Noelu, stoga, na koncu ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti pa čak i prigrliti, baš kao što je Inkvizitor zagrlio svoj objekt mučenja, misterij perpatualne patnje. U kraljevstvu ovoga svijeta, „čovjek nikada ne zna zbog čega pati i čeka” (Carpentier 2023: 135).

Simbol suverenosti, nezavisnosti i slobode u kataklizmičkom je potresu 2010. razoren. (CC0)

Kao apoteoza tragičkog usuda modernog Haitija – Haitija evociranog u dramama Dereka Walcotta i Aiméa Césairea te romanu Aleja Carpentiera – može se uzeti Nacionalna palača u Port-au-Princeu. Simbol suverenosti, nezavisnosti i slobode prve moderne nezavisne država obaju Amerika nakon Sjedinjenih Država u kataklizmičkom je potresu 2010. razoren. 2012. palača je posve uništena kako bi se pročistio teren za izgradnju nove. Nakon svega rečenoga ne treba čuditi da do današnjeg dana nova palača nije izgrađena, a nije poznato ni kada bi obnova trebala početi.

Nacionalna palača, to jest palača jedne iznimne nacije, više ne postoji. Čini se da joj moderni svijet nikako nije mogao oprostiti njezin uspjeh te je građevinu, iz gnjeva ili povrijeđenog ponosa, žudio vidjeti sravnjenu sa zemljom. Ili pak razrješenje misterija tog usuda valja pronaći u riječima Walcottova baruna Vasteyja koji je razlog propasti Haitija detektirao u uspjehu Haićanske revolucije, u kušanju slobode koja nije od ovoga svijeta i koja nije namijenjena ovom ukletom paklu kojeg običavamo zvati svijetom. Amerika nije mlada zemlja, zlo je tu i čeka.

• Literatura

Arnold, A. James. 2008. „Recuperating the Haitian Revolution in Literature: From Victor Hugo to Derek Walcott.” U: Doris Lorraine Garraway (ur.). Tree of Liberty: Cultural Legacies of the Haitian Revolution in the Atlantic World. Charlottesville: University of Virginia Press, 179-199.

Burroughs, William S. 2000. Goli ručak. Koprivnica: Šareni dućan.

Carpentier, Alejo. 2023. Kraljevstvo ovoga svijeta. Zagreb: Petrine knjige.

Césaire, Aimé. 1969. The Tragedy of King Christophe. New York: Grove Press.

Césaire, Aimé. 2020. Bilježnica povratka u zavičaj. Šibenik: Fotopoetika.

De L’Isle-Adam, Villiers. 1980. Uzvanik posljednjih svečanosti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

De Maistre, Joseph. 1993. St Petersburg Dialogues, Or Conversations on the Temporal Government of Providence. Montreal: McGill-Queen’s University Press.

De Maistre, Joseph. 2005. Razmatranja o Francuskoj i drugi spisi. Zagreb: Politička kultura.

Geggus, David Patrick. 2002. Haitian Revolutionary Studies. Bloomington: Indiana University Press.

Kaisary, Philip. 2014. The Haitian Revolution in the Literary Imagination: Radical Horizons, Conservative Constrains. Charlottesville: University of Virginia Press.

Ott, Thomas O. 1973. The Haitian Revolution, 1789-1804. Knoxville: The University of Tennessee Press.

Walcott, Derek. 1995. Sabrane pjesme (1948-1984); Ti-Jean i njegova braća. Zagreb: Školska knjiga.

Walcott, Derek. 2002. The Haitian Trilogy: Henri Christophe. Drums and Colours. The Haitian Earth. New York: Farrar, Straus and Giroux. EPUB.

Wordsworth, William. 1803. To Toussaint L’Ouverture.

https://allpoetry.com/To-Toussaint-LOuverture