Treba li nam da nam Kinezi naprave još jednog bijelog slona: prugu za Rijeku

Nije problem u pruzi nego u Rijeci, piše Ivo Bićanić. Ako baš želimo prugu za Riječku luku, postoji alternativni pravac, koji ne želimo, kao ni cestu kroz Popovo polje

• Naslovna slika: Trasa ravničarske pruge između Zagreba i Rijeke iz brošure iz 1980. godine

Hrvatska već stoljeće (nije pretjerano) ima ‘fix ideju’ oko tri velika i povijesna infrastrukturna projekta za koje se misli da bi promijenili njen smjer razvoja i doveli je do bogatstva. To su:

(i) kanal Dunav-Sava za navodnjavanje bogate Slavonije i riječni promet,

(ii) plovna Sava do Zagreba i luka Zagreb za smanjenje troškova prijevoza i procvat riječnog prometa i

(iii) ravničarska pruga za Rijeku (koja se sada naziva nizinska) koja bi iz Rijeke sigurno napravila luku šire regije, a možda i svjetsku luku.

Te ideje svako malo izrone pa se njima javnost igra i onda nestanu na par godina do sljedećeg javljanja. S njima u vezi nikad se nije otišlo daleko, a svakako se nikad nije zabila ‘prva lopata’. Prve dvije ideje, koje ‘na prvu’ ne izgledaju posve nerazumno, nisu sada na stolu, ali treća je nedavno izronila iz prašnjavih ladica i došla do naslovnih stranica. Čak se potpisao nekakav memoradnum između Kineza i Hrvata (vlada, naravno) o gradnji te pruge.

Kinezi nam već grade jednog bijelog slona, Pelješki most, a sada nam se nude i za drugog.

Što se prvog tiče, najkraće rečeno, Pelješki most je bijeli slon jer taj most nikome ne treba osim političarima da se kočopere, gledaju ga i režu vrpce te malom broju špekulanata koji će ‘fajn zaraditi’ na zemlji. Najednostavnije rečeno (i ne previše pojednostavljeno), mostovi se grade za 100-150 godina i moraju se tokom cijelog toga razdoblja koristiti i održavati. Međutim, jednom kada se izgradi Jadransko-jonska autocesta i BiH bude dio EU i Schengena, nitko živ neće koristiti taj most i on gubi smisao. Da se hoće, autocesta bi se mogla napraviti za pet godina, a 20 godina nije nerazumni rok da BiH bude članica EU i Schengena. Dakle, most će sigurno 80-130 godina, a lako moguće i više godina svog života biti neiskorišten i nepotreban, a kao i svaki bijeli slon vidjet će se i znat će se kako se održava, glanca i farba. Umjesto da Hrvatska upre sve snage i sagradi Jadransko-jonski autoput kroz Popovo polje za Crnu Goru i Albaniju i sjeverozapadnu Grčku i tako privuče kamiondžije da nam plaćaju cestarine i popune ceste, mi gradimo bijele slonove, grace à EU i NRK.

Dugoročno, dakle, most nema smisla, a kratkoročno je na njega potrošen novac koji je mogao biti pametnije potrošen za nešto za što ga sad nema. No to je gotova priča, bijeli slon tek što nije prohodao za svojih 5-20 godina korisnog života.

Novi ciklus ravničarske pruge tek je počeo i tek je u povojima i možda nije kasno da se kao i uvijek do sada vrati u ladice na skupljanje prašine. Zašto je ravničarska pruga bijeli slon? Nekoliko stvari teba uzeti u obzir.

Prvo, sadašnja pruga Zagreb-Karlovac-Rijeka je nepopravljivo loša. Gradili su je Mađari 1873. do ‘svoje luke’ (Riječka krpica). Gradili su uz minimalni budžet pa slijedi prirodnu konfiguraciju terena što znači da ima oštre zavoje i strme uspone te se penje na 837 metara i nema tunele i mostove koji peglaju smjer i povećavaju brzinu. Od Karlovca do Rijeke autoputom je 100 km a željeznicom 175 km. Ta se pruga ne da popraviti i tom prugom se ne može odvijati moderni teretni promet. To nije sporno.

Drugo, postoji alternativni smjer koji nije izgrađen. To je ravničarska pruga (ili nizinska kako se sada zove) koja ide hrvatskom stranom doline rijeke Kupe (da se gradila u Jugoslaviji, trasa bi imala na raspolaganju obje strane Kupe što bi bilo bolje) do Risnjaka i onda se iskopa 26,5 kilometara dugi tunel i izađe iznad Rijeke. Tehnički, takvi tuneli danas nisu problem, može se graditi kroz brda (novi željeznički tunel St. Gothard je dug preko 57 km, a sada se gradi novi Brenner tunel od 55 km) ili pod morem (Chunnel je 50,5 km, a japanski Seikan tunel je 23,3 km). Za tu prugu postoje projekti i brošure (mada će sigurno netko lijepo zaraditi na otkrivanju tople vode, osobito marketingaši i PR stručnjaci). Od Karlovca do Rijeke ta pruga bi bila oko 100 km duga i najviša točka bi bila 265 m., ergo ime ravničarska, odnosno nizinska.

Dakle, nije problem u pruzi, nego u Rijeci. Današnje velike luke se ne sastoje od rasutog tereta, lučkih radnika i žitnica i magazina. Sastoje se od dizalica, kontejnera, pristupnih cesta i ranžirnih kolodvora i pruga; lučki radnici su postali dizaličari i šoferi, a magazini i žitnice fini retro-restorani i javni prostori. U modernim lukama se kontejneri skidaju, slažu na katove, tovare i prenašaju. Za to treba prostora, jako puno prostora (grubi standard je 300 metara iza veza broda), a to Rijeka nema i ne može imati niti će ikada imati. Problem je u brdu iznad nje i strmoj obali do nje. Brdo se ne može izravnati, a more nasuti (iako Kinezi i to rade, ako treba). Za Rijeku su, dakle, prostorni problemi nerješivi problemi. Drugačije nije ni na Krku gdje bi neki gradili kontejnersku luku.

Luka bez prostora

Dakle, ravničarskom prugom se ne rješava problem nedostatka prostora nužnog da Rijeka postane velika kontejnerska luka. Rijeka, na primjer, ne može imati ranžirni kolodvor čak i ako ima tunel (svojedobno je preko 200 km udaljen ranžirni kolodvor u Zagrebu služio i Rijeci, zajedno sa Moravicama). Rijeka može biti lokalna luka kakva je sada ili bi mogla uhvatiti neku tržišnu nišu, ali u oba slučaja joj ne treba pruga. Rijeka čak i s ravničarskom prugom ne može postati regionalna luka za kontejnerski promet, a bez kontejnerskog prometa nema ozbiljne luke. U takvim okolnostima ravničarska pruga je bijeli slon. Da je sagradimo, imali bismo prugu za luku bez budućnosti da preraste u veliku kontejnersku luku 21. stoljeća i koja na sadašnjoj razini može živjeti bez ravničarske pruge. Treba spomenuti da za luke nije potreban gaz i slično (to je tehnologija do druge polovice 20. stoljeća). Od tri najveće Evropske luke dvije su, Hamburg i Antwerpen, na rijekama koje se neprekidno održavaju (možda čak i jaružarima sagrađenima u Uljaniku).

Prostorni problem Riječke luke nije nepoznata stvar i nije od jučer. Luka Koper je prvi puta imala veći promet od Rijeke sredinom osamdestih i tako postala najveća i najvažnija luka Jugoslavije. Rijeka je gubila korak i samo zaostajala, Koper danas ima skoro 15% veći promet. Trst i Venecija su joj još više pobjegli. Hrvati će, naravno, naći urotu u takvim promjenama. Nje ima, malo srpske (Domovinski rat nije pomogao jer se poklopio sa zaletom globalizacije koju Rijeka nije iskoristila, ni Hrvatska, ali to je druga priča) i daleko više slovenske (koja je tarifnom politikom subvencionirala, skretala i usmjeravala promet u Kopar, a pedesetih prvo otezala, a onda sagradila Hrvatskoj nepovoljnu prugu od Kumrovca do Poljčane umjesto za Stranje, a i onda tarifnom politikom i na toj pruzi, slovenskih stvarnih 13 km obračunavala je kao 101 km, spriječila razvoj i promet na pruzi koja predstavlja bitno najkraći put iz Zagreba, i Rijeke, u srednju Evropu).

Prometni pravci vidljivo zaobilaze

Ako privatni kapital želi financirati ravničarsku prugu i ako je Kinezi žele graditi kao dio novog svilenog poretka to je dobro, ali njihova stvar, a za Hrvatsku je to ekološko pitanje, možda čak i jako ozbiljno. Samo nemojte javni novac, bilo čiji, siromašne Hrvatske ili bogate Evrope (s kojim se Hrvati jako bezobrazno ponašaju) potrošiti na tog bijelog slona. Dosta su nam Kinezi jednog napravili.

Ne želimo ni cestu kroz Popovo polje, ni prugu kroz Sloveniju

Naravno, postoji još jedna mogućnost. Ako riječka luka ima perspektivu, čini se da je brže, jeftinije i pametnije umjesto gradnje ravničarske pruge ulagati u već postojeću prugu Rijeka-Pivka. Austrijanci su iste godine, 1873., kada i Mađari sagradili prugu za Rijeku, Mađarska je išla Žakanj-Zagreb-Karlovac-Rijeka, a austrijska Rijeka-Šentpeter na Krasu-Pivka gdje se vezala na prugu Ljubljana-Trst/Kopar. Od Rijeke do Zagreba je preko 228 km, a od Rijeke do Pivke manje od 55 km. Ako nam je stalo do luke Rijeka, možda je pruga za Pivku bolja, ali onda bi mrski Slovenci naplatili veći dio vozarine, a to nećemo, kao što nećemo autoput kroz Popovo polje.