Trideset godina poslije: druga prigoda za Evropu. Unutarnjemačko ujedinjenje i obrat Angele Merkel.

Bez evropskoga ujedinjenja nećemo svladati ni za sada nesagledive ekonomijske posljedice pandemije niti desničarski populizam kod nas i u drugim državama članicama Unije. Tom rečenicom Jürgen Habermas završava članak u kojem se osvrće na tridesetu obljetnicu ujedinjenja nekadašnjih Zapadne i Istočne Njemačke, kako je ujedinjenje primila Europa, kako se Njemačka postavila u Europi (drukčije u financijskoj krizi od prije deset godina nego danas, u krizi izazvanoj pandemijom) te kroz što su i zbog čega prolazile prije razdvojene zapadna i istočna sastavnica

•  Izvornik: Jürgen Habermas: 30 Jahre danach: Die zweite Chance. „Blätter für deutsche und internationale Politik“ , Berlin 9/2020, S. 41-56; Prijevod: Žarko Puhovski

Trideset godina poslije svjetskopovijesne cezure iz 1989./90. događaji koji sudbonosno nadiru mogli bi ponovno stvoriti jednu cezuru. O tomu će se odlučivati u narednim mjesecima – u Bruxellesu, ali ne na kraju i u Berlinu.

Na prvi se pogled čini pomalo pretjeranim uspoređivati nadilaženje bipolarnoga svjetskog poretka i globalno proširenje pobjedničkoga kapitalizma s razoružavajućom prirodnom sudbinom trajne pandemije i time izazvanom svjetskom privrednom krizom za sada nepoznata opsega. No, kada bismo mi, Evropejci, doista našli konstruktivan odgovor na ovaj šok, u jednom bi se aspektu pokazala paralela dviju cezura. Onda su unutarnjemačko i evropsko ujedinjenje bili povezani kao da ih povezuju spojene posude. Danas, doduše, sveza oba procesa, koja je onda bila jasna, nije tako očita, no pogled na predstojeći nacionalni praznik – premda je za protekla tri desetljeća ostao tipično blijed – navodi na sljedeću pretpostavku: neuravnoteženosti unutarnjemačkoga procesa ujedinjenja svakako nisu uzrokom iznenađujućeg oživljavanja evropskoga procesa ujedinjenja, ali je historijski odmak koji danas imamo od tih unutrašnjih problema doveo do toga da se je njemačka Savezna vlada konačno opet posvetila zapostavljenoj zadaći političkoga oblikovanja evropske budućnosti.

Taj odmak ne zahvaljujemo samo pritisku općesvjetskih turbulencija posljetkom krize zbog korone; unutarpolitički prioriteti su se također odlučno promijenili – i to ponajprije pomicanjem stranačko-političke ravnoteže moći posljetkom uspona AfD. Upravo time, trideset godina poslije epohalnoga prijeloma, dobivamo drugu prigodu zajedno promicati njemačko i evropsko jedinstvo.

Povijesna fotografija Mitteranda i Kohla u Verdunu 1984(Euractiv)

1989./90. ujedinjenje četiri desetljeća podijeljene Njemačke, a koje je na određeni način bilo omogućeno preko noći, moralo je dovesti do dalekosežnoga mijenjanja odnosa snaga. Ta je mogućnost na svjetlo dana izvukla historijski utemeljene strahove od vraćanja “njemačkoga pitanja“. Dok su SAD podupirale kancelara koja je spretno operirao, evropski su susjedi bili uznemireni baukom povratka njemačkoga Reicha – dakle, one “srednje sile“ koja je, od cara Wilhelma II. bila prevelika za mirno integriranje u krug svojih susjeda, a premala za ulogu hegemona. Ova želja, da se uvezivanje Njemačke u evropski poredak učini ireverzibilnim, bila je i više no opravdana – kako će se zatim i pokazati u vrijeme krize eura od 2010. na dalje.

Za razliku od preplašene Margaret Thatcher, pripravne na uzmak, François Mitterand je tada hrabro odabrao put naprijed. Kako bi spriječio nacionalni egoizam susjeda koji je svoju privrednu snagu mogao isprovocirati u vlastitome interesu, on je od Helmuta Kohla zatražio suglasnost za uvođenje eura. Počeci ove odvažne inicijative, koju je odlučno poticao Jacques Delors, sežu još u 1970. godinu, kada se je tadašnja Evropska zajednica  Wernerovim planom po prvi puta usmjerila k monetarnoj uniji. Projekt je konačno propao zbog narednih privrednopolitičkih preokreta i kraja sporazuma iz Bretton-Woodsa. No, i u pregovorima Valeryja Giscard d‘Estainga i Helmuta Schmidta ova je ideja opet imala ulogu. Istina je svakako i to da je Helmut Kohl iz vlastita političkog uvjerenja – nakon zaključka Evropskoga vijeća od 9. prosinca 1989. u Strasbourgu koji je inicirao Mitterrand – nametnuo posve očitu povezanost nacionalnoga jedinstva s epohalnim ugovorom iz Maastrichta protiv političkih otpora u vlastitoj zemlji¹.

Odluka o zajedničkome evropskom preuzimanju dugova, koja je omogućena tek isključenjem Velike Britanije, mogla bi uvesti prvi važan integracijski zamah nakon Maastrichta

S tim su historijskim zbivanjem danas usporedive ekonomijske posljedice pandemije koje u najpogođenijim zapadnoevropskim i južnoevropskim državama članicama EU uzrokuju neizdržive dugove i time očito ugrožavaju opstanak monetarne unije. To je rizik kojega se njemačka izvozna privreda najviše boji i koji je njemačku Saveznu vladu učinio poslušnom spram insistiranja francuskoga predsjednika na užoj evropskoj suradnji, što je ona dugo vremena bila odbijala. Ofanziva koju su na osnovi toga zajednički poduzeli Angela Merkel i Emmanuel Macron – za stvaranje fonda za obnovu alimentiranoga iz dugoročnih kredita Evropske unije, koji bi, u obliku bespovratnih potpora, najvećim dijelom trebao koristiti potrebitim državama članicama – dovela je na posljednjem sastanku na vrhu do doista važnoga kompromisa. Odluka o zajedničkome evropskom preuzimanju dugova, koja je omogućena tek isključenjem Velike Britanije, mogla bi uvesti prvi važan integracijski zamah nakon Maastrichta.

Premda ovaj zaključak još nije posve usvojen, Macron je na samome summitu govorio o „najvažnijem momentu za Evropu od uvođenja eura“. Doduše, Angela Merkel je, Macronovoj želji nasuprot, ostala vjerna svojem načinu postupanja malim koracima. Kancelarka nije tražila trajno institucionalno rješenje nego jednokratnu kompenzaciju za štete koje je prouzročila pandemija². Iako egzistencijska ugroza polazi od nepotpunoga političkog ustroja evropske monetarne unije, zajedničke kredite će uzeti ne samo članica monetarne unije, nego i Unija u cjelini. No, napredak je, znano je, puž i kreće se krivudavim stazama. 

• Kako su međusobno povezani njemačko jedinstvo i evropsko ujedinjenje

Kada danas, suočeni s ponovnim oživljavanjem evropske dinamike, promatrajući tri protekla desetljeća pokušavamo uspostaviti paralelu s početnom povezanošću njemačkoga i evropskog procesa ujedinjenja, moramo ponajprije podsjetiti na usporavajuće posljetke što ih je njemačko jedinstvo imalo po evropsku politiku. Čak i ako je ponovna uspostava njemačke nacionalne države u stanovitome smislu plaćena dalekosežnim integracijskim zamahom, odustankom od njemačke marke koji je slijedio, ona ipak nije baš  promicala daljnje produbljenje evropske suradnje.

Evropa kao tema nije imala jednako značenje i istu relevantnost za posve drukčije socijalizirane bivše građane DDR-a kao za građane „stare“ Savezne republike. Od uspostave nacionalnoga jedinstva promijenili su se i interesna situacija i svijest njemačkih vlada. Pozornost je najprije bila apsorbirana besprimjernom zadaćom: prispodobiti boležljivu privredu DDR-a tržištima rajnskog kapitalizma i prikopčati državnu birokraciju koju je kontrolirala SED na upravnu rutinu pravne države. Po strani od ovoga bavljenja države samom sobom, koje je postalo nužnim, vlade su se od Kohla na dalje opet brzo naviknule na „normalnost“ ponovno uspostavljene nacionalne države. Povjesničari koji su tada slavili tu normalnost pomalo su zbrzano prihvatili na Zapadu razvijene težnje postnacionalnome samorazumijevanju. Ali, vanjska politika koja je nastupala samosvjesnije kod skeptičkih je promatrača u potpunosti stvorila utisak da, zahvaljujući narasloj ekonomijskoj težini, „Berlin“ želi, preskačući evropske susjede, uspostaviti izravne, „svjetski neposredne“, odnose s USA i Kinom. Unatoč tomu, nacionalno ujedinjenje kao takvo nije bilo odlučujući razlog za to što se je oklijevajuća savezna vlada sve do nedavno, skupa s Londonom, prije angažirala za proširenje Evropske unije u cjelini, no za nedovršeno institucijsko produbljivanje monetarne unije. To je mnogo prije imalo privredno-političke razloge koji su se jasnije očitovali tek u vrijeme krize banaka i državnih dugova. Do Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., EU se je i tako prije svega bavila institucijskim posljedicama i društvenim turbulencijama izazvanima proširenjem na Istok iz 2004.

• Obrat u njemačkoj politici spram Evrope 

Još i prije uvođenja eura koje je zaključeno u Maastrichtu stručnjaci su raspravljali o disfunkcionalnoj strukturi planirane monetarne unije; i političarima koji su u tomu sudjelovali bilo je jasno da zajednička valuta, koja ekonomijski slabijim zemljama članicama oduzima opciju obrane vlastite valute, mora sve više pojačavati postojeće nejednakosti unutar monetarne unije dok ne postoje političke kompetencije za izjednačavajuće mjere. Monetarna unija može postići stabilnost samo na način stabiliziranja porezne i budžetske politike, u konačnici, dakle, samo zajedničkom fiskalnom, privrednom i socijalnom politikom. Stoga su monetarnu uniju njezini protagonisti svojevremeno već i bili utemeljili u očekivanju postupne nadogradnje do političke euro-unije. Izostanak je ovih daljnjih reformi u vrijeme financijske i bankarske krize izazvane 2007. doveo do poznatih mjera, djelomice konstruiranih izvan pravnoga sustava EU, i do odgovarajućih sukoba između takozvanih zemalja davateljica i primateljica, evropskoga sjevera i juga³. Njemačka izvoznička nacija i u toj se je krizi čvrsto držala i borbenim pozivima protiv ozajedničenja dugova odbijala svaki daljnji korak ka integraciji još i tada kada je, od 2017., Emmanuel Macron dalekosežnim planovima za jačanje unije zahtijevao nužne odustanke od suverenosti. Stoga se radi o krokodilskim suzama, što ih sada prolijeva arhitekt politike štednje koju je Njemačka nametnula Evropskome vijeću, kada se naknadno žali: „Prije svega, danas treba mnogo hrabrosti, koju u krizi 2010. nismo imali, kako bi se konačno došlo do više integracije u eurozoni. Ne smijemo opet propustiti šansu, nego prekid moramo odlučno koristiti da bismo sada preko evropskih fondova za obnovu dogradili monetarnu uniju do privredne unije“⁴.

Zašto Merkel i Schäuble danas pozivaju na hrabrost koja im je tobože nedostajala prije deset godina? (Wikipedia)

Pod „prekidom“ Wolfgang Schäuble misli na drastične privredne posljetke pandemije. No, zašto Merkel i Schäuble danas pozivaju na hrabrost koja im je tobože nedostajala prije deset godina? Zar je samo ekonomijski utemeljeni strah od definitivnoga neuspjeha evropskoga projekta toliko promijenio postojeće prioritete da dostaje za objašnjenje ove nepripravljene promjene kursa? Ili ipak opasnosti već dulje vrijeme promijenjenoga geopolitičkog stanja svijeta dovode u pitanje demokratski oblik života i kulturno samorazumijevanje Evropljana?

Ukratko: što to objašnjava iznenadno gotovo prikriveno prihvaćenje godinama sotoniziranoga ozajedničenja dugova? Uza svu drskost ovoga preokreta, Schäuble se ipak može osvrnuti na vlastitu proeuropsku pred-prošlost. No, u odnosu na političarku kakva je Angela Merkel, koja je krajnje pragmatički nastrojena, koja konsekventno upravlja na osnovi vlastita uvida, i uvijek na osnovi demoskopije, ovako radikalna i neposredno provedena prekretnica ostaje ipak zagonetnom. Prije no što se je prisilila na odluku da u Bruxellesu odustane od uloge predvodnice „škrtih“ nije bilo dovoljno da joj pogoduju samo istraživanja javnoga mnijenja. Ne, kao što se već zbilo u prethodnim slučajevima, pomicanje je unutarnjepolitičkoga ravnovjesja moći mora da je promijenilo neposredne prioritete i time ono što je odlučujuće. Bilo je doista upadljivo kako je zanijemila inače refleksno izražavana  unutarstranačka kritika Merkeličina vodstva. Pritom se je ona gotovo preko noći odlučila za potpunu suradnju s Macronom te pristala na povijesni kompromis koji odškrinjava vrata do tada zapečaćenoj budućnosti Evropske unije. No, gdje je ostala protimba jake skupine prigovaratelja u vlastitim redovima kritičnih spram Evrope – gromoglasnoga privrednog krila CDU, važnih privrednih udruga, privrednih redakcija vodećih medija?

Ono što se je u novije vrijeme promijenilo – a Merkel je za to uvijek imala nos – jest okolnost da se je po prvi puta u povijesti Savezne republike desno od CDU uspjela etablirati jedna uspješna stranka koja kritiku Evrope povezuje s do sada nepoznatim radikalnim, ne više prikrivenim nego otvoreno iskazanim, etnocentrički obojenim nacionalizmom. Do tada je vodstvo CDU-a uvijek brinulo za to da se njemački privredni nacionalizam može zaodjenuti u retoriku prijateljstva spram Evrope. No, s pomicanjem stranačko političkoga ravnovjesja moći do riječi je istovremeno došao prosvjedovni potencijal koji se je dugo gomilao u unutarnjemačkome procesu ujedinjenja.

• AFD kao poveznica evropsko-njemačkoga procesa ujedinjenja 

AFD je izvorno osnovala nacionalno konzervativna skupina zapadnonjemačkih ekonomista i predstavnika udruga kojima se je činilo da kurs savezne vlade u evropskoj politici na vrhuncu bankarske krize i krize državnih dugova 2012. ne štiti dostatno njemačke privredne interese. K tomu je došla i neka vrst odcjepljenja nacionalno konzervativnoga Dreggerova krila CDU-a koje danas utjelovljuje Alexander Gauland. U lakmusov test intenziteta sukoba u procesu ponovnoga ujedinjenja ova se je stranka razvila svakako tek kada se je od 2015. – zahvaljujući i svojem mentalitetu mobiliziranome protiv duha 1968., ukorijenjenome u staroj Saveznoj republici – pod vodstvom Frauke Petry i Jörga Meuthena jače ukorijenila u istočnonjemačkim pokrajinama i tamo povezala s autohtono nastalim motivima u međuvremenu proširene kritike politike ujedinjenja. Evropska je politika služila kao katalizator kod ovoga amalgamiranja zapadno- i istočnonjemačkih prosvjedovnih glasača, ubrzanoga izbjegličkom krizom i mržnjom spram stranaca. Stoga se je sukob između CDU i AFD mogao produbiti u onome trenutku kada je europarlamentarac Meuthen 8. srpnja 2020. ustao u strasbourškome parlamentu i kancelarki – dok je predstavljala plan evropskoga fonda obnove – u lice bacio argumente kojima je ona sama puno desetljeće obrazlagala Schäubleovu politiku štednje.

Protiv duha 1968. ukorijenjenoga u staroj Saveznoj republici: Frauke Petry i Jörg Meuthen

Time dospijevamo do poveznice na kojoj se danas susreću evropski i unutarnjemački proces ujedinjenja. Jer, u ovakvim se promjenama spektra političkih stranka odražavaju dublji pomaci u političkim mentalitetima pučanstva. Moja je pretpostavka da se u Merkličinu obratu u evropskoj politici izražava, osim njezine političke pameti, i povećani odmak koji nas danas razdvaja od sretnoga trenutka ponovno stečena državnoga jedinstva i mukotrpno protekloga procesa unutarnjemačkoga ujedinjenja⁵.

Bilo bi odveć jednostavno ovakvo historiziranje iščitati iz poplave historijskih istraživanja, žurnalističkih reportaža i više-manje osobno obojenih sjećanja, objavljenih točno za jubilej – ovaj je val publikacija mnogo prije i sam izraz političko-kulturne promjene u unutarnjemačkome odnosu. To što je započelo jasnije distanciranje od problema izazvanih njemačkim jedinstvom izvodim iz aktualne polarizacije političkih stajališta spram ovoga zbivanja. Politička regresija koja nastupa u liku AfD-a ima zbunjujuće ambivalentno lice: ona je, s jedne strane, poprimila općenjemački karakter, a s druge strane nailazi na Istoku i Zapadu na različite poratne pripovijesti i različite mentalitete. Iz narasloga historijskog odmaka ova nam regresija predočuje: zajedničkost stranačko-politički zaoštrenoga sukoba i ono što taj sukob jasnije obasjava – podijeljene političke mentalitete koji su nastali u kontekstu četiri desetljeća Savezne republike, odnosno DDR-a.

Politička vodstva koja su se prije bavila „zabrinutim građanima“ sada su trebala prestati fatalno flertati s navodno zavedenim građanima. Birači koji svoj glas daju agresivnim nacionalističkim, rasističkim i antisemitskim parolama imaju pravo biti shvaćeni ozbiljno i nemilosrdno kritizirani.

Rasjedi u političkome odnosu Zapada i Istoka Njemačke, koji su postali manifestnima ponajprije u zbivanjima u Chemnitzu i Erfurtu, osvijestili su općenjemački karakter u međuvremenu započetoga procesa raščišćavanja. Za to je bila posebice simptomatična drama koja se je odvijala nakon izbora za pokrajinski parlament u Thüringenu. Prve grube reakcije na povredu tabua izborom FDP-ova ministra predsjednika uz pomoć zajedničkih glasova CDU i AfD došle su iz usta Angele Merkel i Markusa Södera, istočne Njemice i Bavarca; normativna je oštrica obiju izjava bila iznenađujuća. Savezna je kancelarka govorila o „neoprostivu postupku koji mora biti poništen“, a njezina je nepopustljivost bila dodatno naglašena otpuštanjem povjerenika savezne vlade za Istok. To je bila ipak drukčija reakcija od pukoga podsjećanja na zaključke o nespojivosti s ekstremističkim organizacijama. Do tada su se politička vodstva bavila „zabrinutim građanima“; sada su trebala prestati fatalno flertati s navodno zavedenim građanima. S obzirom na metež u tirinškome stranačkom pejzažu i kolebljivo ponašanje kolega iz lokalnoga CDU-a trebalo je završiti s dvoznačnostima do tada prihvaćene strategije zagrljaja. Time je faktički izvršeno političko priznanje stranke koja je desno od Unije, a to je nešto drugo od pukoga postojanja takve stranke. To znači odustanak od oportunističkoga ozajedničenja biračkoga potencijala s onu stranu vlastitih programatski povučenih granica – i istovremeno opredjeljenje za praksu da birači koji svoj glas daju agresivnim nacionalističkim, rasističkim i antisemitskim parolama imaju pravo biti ozbiljno shvaćeni kao demokratski sugrađani, to znači da budu nemilosrdno kritizirani.

• Erfurtski šok kao općenjemački problem

Ono što se manifestira u pokrajinama Thüringen, Sachsen, Sachsen-Anhalt i Brandenburg svakako nije istočnonjemački problem. Vlasti su već bile složno zakazale kod progona NSU-a (Nationalsozialistischer Untergrund – Nacionalsocijalističko podzemlje) na razini čitave države – kod serije zločina čiji kontekst pravosuđe do danas nije razjasnilo. Desnoradikalna pobuna u Chemnitzu prije dvije godine i upadljivo zaobilazno otpuštanje predsjednika unutrašnje obavještajne službe koji je bio slijep na desno oko dali su tada prvi poticaj za općenjemački proces učenja. Kako to pokazuje oklijevajuće postupanje spram desnoradikalnih mreža u vojsci, policiji i sigurnosnim službama, prve naznake kristalizacijskih jezgri podrivanja pravne države nisu samo problem Istoka.

Vlasti su bile zakazale već kod progona nasilja Nacionalsocijalističkog podzemlja (Nationalsozialistischer Untergrund – NSU) (Wikipedia)

Činjenica je svakako i to da je ovome aktualnom zbivanju u istočnim pokrajinama prethodilo gomilanje desnoradikalnih nasilnih ispada, neometanih nacističkih marševa i uznemirujućih slučajeva politički pristranih kaznenih procesa. Dovoljno su zlo bili već i brutalni, često po život opasni slučajevi desničarskoga nasilja – primjerice „hajka u Mügelnu“ na skupinu Indijaca 2007. godine, ili naredne godine izgredi družine „Sturm“ koja je u Dresdenu i oko njega željela stvoriti „nacionalno oslobođene zone“, ili godinu dana prije kraja NSU-a palež i progoni koje su izveli nasilnici iz Limbach-Oberfrohnea, ili 2015. napadi više od tisuće okupljenih osoba na utočište za izbjeglice u Heidenauu, ili slično ponašanje razularene gomile neprijateljske spram stranaca u Freitalu i Clausnitzu. No, još su gore bile reakcije državne strane – policija koja žrtvama savjetuje da ne podižu prijave, tendenciozni sud koji ne spoznaje razliku između napadača i žrtava, pokrajinska sigurnosna služba koja delikatno razlikuje ponašanje „kritičko spram azila“ od onoga koje je „neprijateljsko spram azila“, lokalno državno odvjetništvo kojemu savezno državno odvjetništvo mora oduzeti skandalozni slučaj, jer su, unatoč očitoj grupnoj vezi weekend-terorista, uspjeli pronaći samo pojedinačne počinitelje, ili lokalno nadleštvo koje na prijavljene demonstracije šalje tako slab kontingent policije da uopće nije u stanju kažnjavati očekivane ispade. Kada još uz to čitam da se u tim regijama Istoka širi „prešutno akceptiranje desničarskoga nasilja“, osjećam se doista  potaknutim na sjećanje na odnose iz weimarskoga doba⁶.

• Jedna linija fronte, dvije perspektive

No, „afera“ iz Thüringena nije samo doprinijela objašnjenju političke linije fronte, koja prolazi kroz pučanstva i na Istoku i na Zapadu; komplementarno toj novoj zajedničkosti afera je učinila vidljivima i različite perspektive iz kojih se zajednički sukob različito zamjećuje na osnovi različitih povijesti, političkih iskustava i obrazovnih procesa. To je međutim na jednoj strani bilo jasnije izraženo nego na drugoj.

Dok se na licu mjesta predstave o političkoj supstanciji „građanskoga“ još moraju sortirati, u reakcijama Zapada odražavalo se je nasljedstvo dovučeno iz stare Savezne republike. To što se je kriza tirinške vlade vukla još tjednima nakon ostavke ministra predsjednika izabranoga milošću AfD-a bila je naime farsa stupice u kojoj se je CDU-ova frakcija u pokrajinskome parlamentu našla samo zato što ju je savezni predsjednik iz Saara nastavljao vezivati uz formulu neprihvatljivosti koalicije kako s lijevom, tako i s desnom stranom. Kako bi Mike Mohring pomogao lijevom manjinskom kabinetu da dođe na vlast a da ne uprlja ruke povredom zahtijevane „ekvidistancije“? Predviđena kandidatkinja za kancelarku Annegret Kramp-Karrenbauer ponavljala je, monotono poput molitvenoga mlina, „ni jedno niti drugo“, posve nerealistično u odnosu na osobu Bode Ramelowa, poštenoga kršćanskoga sindikalca iz Hessena, i time kopala vlastiti grob. Bijaše to, u punome smislu riječi, „jaki element“ povijesti Zapada koji se je time susreo sa sadašnjošću Istoka.

Zapadnoj je CDU, koja je na svojim izbornim plakatima od prvih izbora za Bundestag denuncirala Herberta Wehnera i SDP parolom „Svi putovi vode u Moskvu“, teško pao već davno zakašnjeli oproštaj od moralizirajuće diskriminacije ljevice – kao oprezno rasterećujuće alternative historijski devalviranoj desnici. U staroj Saveznoj republici za CDU je simetrično moralno odbijanje desnih i lijevih orijentacija (koje je u doba Hladnoga rata u liku teorije totalitarizma zadobila čak i akademijsko posvećenje) bila važna programatska sastavnica na putu ka većinskoj stranci. Jer, u geopolitičkoj konstelaciji Hladnoga rata Adenauer je koristio postavljanje antikomunizma u prvi plan kako bi uključio stare nacionalsocijalističke elite koje su u gotovo svim područjima bile zadržale svoje stare pozicije, ili ih ponovno zadobile, stvarajući im osjećaj da su oduvijek bile na pravoj strani⁷. Antikomunizam je tada doista značajnim dijelovima pučanstva, koje je Hitlera s velikom većinom podržavalo do teškoga kraja, olakšao izbjegavanje autokritičkoga sučeljavanja s vlastitom upletenošću. „Komunikativno prešućivanje“ vlastitoga prošlog ponašanja promicalo je izvanjski suradljivu prilagodbu novome demokratskom poretku – oportunizam koji je, dakako, bio lakše podnosiv uz rastuće blagostanje i pod nuklearnim kišobranom SAD-a.

Ovaj je dvojbeni uspjeh bio toliko duboko u genima stranke da je glavni tajnik Peter Hinze još nakon desetljeća, na izborima za Bundestag 1994., ponovno odigrao antikomunističku kartu u obliku svoje danas gotovo legendarne „kampanje crvenih čarapa“. Tako je trebalo zadržati biračko tijelo koje je spram vlasti SED-a oduvijek bilo pretežito skeptično. Pritom je revolucionarna parola „Mi smo narod“, usmjerena protiv vlasti SED-a, već dugo bila preokrenuta u parolu „Mi smo jedan narod“. Već na prvim slobodnim izborima za parlament DDR-a (Volkskammer – Narodni dom) 18. ožujka 1990., kada su trgovi DDR-a bili preplavljeni masom posve novih crno-crveno-zlatnih zastava sa Zapada, nacionalni je motiv pogurnut u prvi plan. Već se je tada emancipacijski građanski pokret, koji su podbadali neonacistički kadrovi prispjeli sa Zapada, ofucao na desno⁸. Za četrdeset godina antifašizma diktiranoga odozgo u DDR-u nije moglo biti one vrste javnih rasprava koje su se kao crvena nit provlačile kroz povijest stare Savezne republike.

U Njemačkoj se 68. pretvorila kako u pokret protiv tradicije tako i protiv neposredne nacističke prošlosti (DW)

• Političko postupanje s prošlošću u staroj Saveznoj republici

Tek ovi oštri sukobi, često nemiroljubivo vođeni među generacijama, objašnjavaju zašto se je u „bonnskoj republici“ ponajprije prošireno oportunističko prilagođavanje političkome poretku, koji su uvele pobjedničke sile, kroz desetljeća više-manje promijenilo u principijelno čvrsto vezivanje uz temeljne postavke pravne države i demokracije. Ni na Zapadu stalno iznova rasplamsavani sukobi zbog „prošlosti koja ne želi proći“ (Ernst Nolte) nisu bili spontani. Oni su, doduše, buknuli neposredno nakon kraja nacionalsocijalističkoga razdoblja u povodu zločina protiv čovječanstva kojima su se bavili u Nürnbergu i zbog knjiga kao što su one Eugena Kogona i Günthera Weisenborna, no potom su za jedno vrijeme umuknuli zbog brze rehabilitacije starih nacističkih elita i pučanstva rasterećenoga antikomunističkim duhom vremena. Opozicijski marginalci su ih morali nanovo poticati nasuprot vrtlogu proširenoga mentaliteta potiskivanja i normaliziranja.

Nakon decenije tišine pojavile su se krajem pedesetih godina prve inicijative za „suočavanje s prošlošću“ (Adorno) – u Ludwigsburgu je uspostavljena središnjica za progon nacističkih zločinaca, nakon čega je u Ulmu započeo prvi od tih procesa; u isto su vrijeme socijaldemokratski studenti, uostalom u protimbi spram stranačkoga vodstva, organizirali izložbu o „neokajanome nacističkom pravosuđu“ koja je odmah izazvala kontroverzije; no pažnju je u tisku u čitavoj Saveznoj republici izazvao tek frankfurtski proces u povodu Auschwitza koji je priredio Fritz Bauer. Unatoč blagim presudama nitko više nije mogao zaobići Auschwitz. Ulrich Herbert u jednoj od rijetkih emfatičkih rečenica svoje „Povijesti Njemačke 20. stoljeća“ retrospektivno ustanovljuje: „To da su se, unatoč milijunima žrtava nacionalsocijalističke politike, pripadnici nacionalsocijalističkih elita pa i sami masovni ubojice  iz sigurnosne policije i nacističke obavještajne službe gotovo neokrznuti izvukli i, dapače, mogli živjeti kao ugledni građani djelomice na visokim pozicijama bio je skandal koji je toliko protuslovio svim predstavama o političkome moralu da nije mogao ostati bez dalekosežnih i dugotrajnih posljedica po ovo društvo, po njegove unutarnje strukture kao i po njegov vanjskopolitički ugled. Desetljećima i sve do sadašnjosti 21. stoljeća djelovao je, unatoč svim demokratskim stabilizacijskim uspjesima, kao Kainov znak republike.“⁹

Koncentriranje je na pravosuđe bilo tek jezgra intelektualnoga sučeljavanja s prošlošću, koje će zgrožene i buntovne dijelove pučanstva zahvaćati u uzastopnim valovima; te su kontroverzije zahvaćale sve šire krugove sve dok klečanje Willyja Brandta u Varšavi 1970. nije ovoj temi dalo novu, državnopolitičku dimenziju, a emocionalno inscenirana sudbina obitelji Weiß u filmu o Holokaustu, koji je 1979. prikazan i u Njemačkoj, izazvala višeglasan odjek. Ovaj je značajni odjek na kraju politički najnemirnijega desetljeća u unutrašnjim odnosima stare Savezne republike bio naravno pripremljen studentskim prosvjedom koji je i u Saveznoj republici radikaliziran od 1967. Taj je prosvjed nastao u internacionalnim okvirima, ali je ovdje dobio posebnu značajku time što se je mlađa generacija po prvi puta otvoreno suočila sa svojim nacističkim roditeljima i javno žigosala upletenost nacističkoga osoblja kojemu su vraćene pozicije i ugled. No, i „1968.“ je već imala predpovijest; u međuvremenu su povjesničari obratili pažnju na raznolike političke debate i inicijative koje su se bile razvile od kasnih pedesetih godina u svezi s prosvjedovnim pokretom protiv atomskoga naoružanja i protiv zakona o izvanrednome stanju¹⁰. Doduše, ova se crvena nit, koja je u natuknicama stalno iznova pokretala inicijative „protiv zaborava“, nije razvila do tkiva u međuvremenu već samorazumljive kulture sjećanja koja je postala službenim političkim samorazumijevanjem republike; nit je prekinuta onim zbivanjem koje je Marcuse ironično nazvao „revolt i kontrarevolucija“, kada, nakon promjene vlade 1983., nije uspjelo odlučno suprotstavljanje političkome postupanju s poviješću na kojemu je ustrajao Helmut Kohl u znaku „duhovno-moralnoga obrata“.

Spor povjesničara rasplamsao se u povodu pokušaja Ernsta Noltea da pozivom na staljinističke zločine relativira Holokaust

Kohlovi se pokušaji „deaktualiziranja nacionalsocijalističkoga razdoblja“ (Ulrich Herbert) nisu iscrpljivali u simbolički opterećenim susretima s Mitterandom u Verdunu i s Reaganom u Bitburgu, pa ni u njegovim podjednako nespretnim pokušajima utjecanja na amerikanske planove za Holocaust-Museum u Washingtonu u smislu „njemačkoga nacionalnog interesa“¹¹; mnogo prije su te višestrane inicijative trebale u pučanstvu stvoriti ponosni identitet svjestan nacionalne povijesti u cjelini. No, govor je Richarda von Weizsäckera u povodu četrdesete obljetnice završetka rata pomrsio taj račun. U svakome slučaju široka je javnost bila impresionirana svezom koju je predsjednik države uspostavio između nemilosrdno detaljiranoga imenovanja pojedinih skupina žrtava pobijenih u koncentracijskim logorima, s jedne, i definicije 8. svibnja 1945. kao „Dana oslobođenja“, s druge strane. Ovo je redefiniranje bilo u hotimičnome kontrastu s onime kako je masa suvremenika bila subjektivno iskusila taj dan. U narednim se dvjema godinama rasplamsao takozvani spor povjesničara u povodu pokušaja Ernsta Noltea da pozivom na staljinističke zločine relativira Holokaust. U kontekstu Kohlove politike postupanja s poviješću spor se je konačno sveo na dvije stvari: na vrijednosnu poziciju koju „Auschwitz“ i ubijanje evropskih Židova trebaju zauzeti u političkome pamćenju njemačkoga pučanstva; i na relevantnost ovoga samokritičkog sjećanja za postojanu identifikaciju građana s ustavom njihove demokratske pravne države i, općenito, s liberalnim oblikom života obilježenim međusobnim priznanjem prava da se bude drukčiji. Hoće li se ovo opredjeljenje učvrstiti kao jezgra samorazumijevanja Savezne republike – to tada još nije bilo odlučeno.

Do učvršćivanja ove svijesti u civilnome društvu, koje se danas uzorno izražava u riječima i stavu predsjednika republike Franka-Waltera Steinmeiera, došlo je zahvaljujući sukobljavanjima o suočavanju s prošlošću rasplamsanima u devedesetim godinama. Pritom mislim na neprekinuti lanac javnih reakcija: na provokativnu knjigu Daniela Goldhagena o običnim Nijemcima kao svjesnim provoditeljima Holokausta, na govor Martina Walsera u povodu primitka nagrade za mir i spontanu protimbu tadašnjega predsjednika Središnjega židovskog savjeta Ignaza Bubisa; na putujuću izložbu u organizaciji Jan-Phillip Reemtsma instituta o do tada naveliko nijekanim zločinima Wehrmachta u ratu uništenja protiv „židovskoga boljševizma“ i, konačno, na podizanje berlinskoga spomenika Holokaustu koje je potaknuo sam Helmut Kohl.   Te su diskusije po zamahu i dosegu bile neusporedive sa svime prošlim; one su opet jednom iskopale duboke grobove, no bile su, u jednome aspektu, zaključne naravi: do danas se na državnim proslavama obljetnica opredjeljenje za demokraciju i pravnu državu ne izriče puko apstraktno, štoviše osnažuje se ceremonijalno kao ishod teškoga procesa učenja – kao samokritička uspomena na zločine protiv čovječanstva, za koje kao kasnije rođeni njemački državljani nemamo krivicu, no za koje ispaštamo i snosimo povijesnu odgovornost (kako je to Karl Jaspers već 1946. (!) nedvosmisleno objasnio svojim sunarodnjacima u knjizi „Die Schuldfrage“ – „Pitanje krivnje“).

U drugome aspektu ove diskusije ne dovode ni do kakva zaključka: suočen s posve novom situacijom, proces učenja mora biti nastavljen, jer jedna se je pretpostavka, koju si je stara Savezna republika još mogla dopustiti, u posljednjim godinama pokazala pogrešnom. Ona uvjerenja i motivi na kojima se je napajao i nacionalsocijalistički režim ne pripadaju više prošlosti koju dobro opisuju brojke, oni su se s radikalnim krilom AfD-a – doslovce – vratili u demokratsku svakidašnjicu.

Nakon debata o suočavanju s prošlošću iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina posljednji su sporovi zahvatili i prvo desetljeće nakon ponovnoga ujedinjenja – i ostali ipak više-manje problemom Zapada¹². To vrijedi za inicijatore, javne govornike i sudionike tih debata i može se, između ostaloga, isčitati iz zemljopisne podjele gradova u kojima je izložba o Wehrmachtu između 1995. i 1999. privukla otprilike 900000 posjetitelja. Selektivni posjet ne treba objašnjenje s obzirom na 40 godina antifašizma po nalogu; pogotovo ne daje razloga za kritiku zbog posve drukčije povijesti mentaliteta pučanstva DDR-a. Uz to, pučanstvo je na Istoku tada moralo izlaziti na kraj s problemima koji su duboko zadirali u svakidašnju egzistenciju, na što se Zapad nije obazirao, o čemu, dapače, nije imao ni pojma.

Obilježavanje 40. godišnjice DDR-a 1989.

• Nedostatak političke javnosti u DDR-u – i nakon toga

Unatoč tomu, spominjem ovu asimetriju jer upozorava na relevantnu okolnost: istočnonjemačko pučanstvo nije ni prije 1989., a niti poslije, imalo pristup vlastitoj političkoj javnosti u kojoj bi suprotstavljene skupine mogle voditi debatu o samorazumijevanju. Budući da se je 1945. na jednu diktaturu nastavila druga (premda diktatura posve drukčije vrste)¹³, u desetljećima nakon toga nije se moglo, kao u Saveznoj republici, zbiti spontano mukotrpno samokritičko pročišćavanje zamućene političke svijesti, vođeno vlastitom snagom. To je deficit bez krivice čije posljedice ne mogu procijeniti. Jednako tako ne mogu prosuditi za koje dijelove pučanstva vrijede objašnjenja psihoterapeutice Annette Simon, kćeri Christe Wolf, kada, s druge strane, govori o tomu da je antifašističko samorazumijevanje koje je nudila Partija imalo snažne učinke, „jer je nudilo rasterećenje od krivice za njemačke zločine (…) Ništa od onoga što je nakon 1945. bilo i dalje internalizirano u psihičkim dispozicijama, sklonosti podložnosti, autoritarnome mišljenju, preziranju stranoga i slaboga nije bilo javno obrađeno, osim u umjetnosti i literaturi. U institucijama i u porodicama na djelu je bila jednaka šutnja kao početno na Zapadu. Tako je bilo skrivano ono što se je to prije 1945. konkretno zbivalo na određenome univerzitetu, u određenoj bolnici ili u ovoj ili onoj porodici. Istočnonjemačku su veliku grupu u istu ideologiju utjerali ruski pobjednici i njihovi izvedbeni agenti u Pankowu odnosno Wandlitzu. Kada se prihvati ova ideologija, koja je najprije došla sa zbiljskim terorom, a poslije s diktaturom, ovaj dvostruki čvor socijalizma i antifašizma, može se prividno osloboditi krivice i izvući iz njemačkoga identiteta“¹⁴.

Ova se analiza odnosi prije svega na nedostatak javnosti koja je bila uskraćena do 1989., a koja je tek mogla omogućiti sukobno samorazumijevanje nacionalsocijalističke prošlosti. S druge strane, analiza se odnosi na jedan daljnji dobro razumljivi socijalnopsihologijski simptom, za koji Annette Simon navodi daljnja istraživanja – naknadni stid zbog prilagodbe očekivanjima i zahtjevima komunističkoga sustava do čega je došlo zbog slabosti. To se odnosi na nedostatak javnosti poslije 1989. Jer, tada se je javnost Savezne republike doduše otvorila svojim novim građanima, no njima je ostala uskraćena vlastita javnost. Tako je nedostajao zaštićeni prostor za zakašnjelo samorazumijevanje ne prejudicirano mnijenjem koje je vladalo „tamo preko“, koje je uvijek bolje znalo: „Taj stari, često nesvjesni i potisnuti stid iz vremena DDR-a u kojemu se savijalo pred pritiscima više no što je bilo nužno, na različite je načine sada izvučen na vidjelo. I pod prodornim svjetlom javnosti i zapadnih reflektora taj stid je postao novim poniženjem i obezvređivanjem. Primjer je za to postupanje s antifašizmom DDR-a koji je često tumačen kao antifašizam bez sućuti“¹⁵.

U ovome je slučaju sam proces ponovnoga ujedinjenja tisak i televiziju na Istoku ne samo, recimo, liberalizirao nego i priključio na infrastrukturu zapadnonjemačke javnosti. Građani nekadašnje DDR nisu došli ni do toga da okuse vlastitu javnost. Moglo bi se reći da su im bili „oduzeti“ vlastiti mediji, da je do tada bilo slobodne javnosti. To ne vrijedi samo za brzo pokupovana poduzeća, nego i za osoblje bez kojega „vlastita“ javnost ne može funkcionirati. Zapadnonjemački tisak se je, naime, pobrinuo za eliminaciju istočnonjemačkih spisatelja i intelektualaca u čijim su se riječima do tada mogla artikulirati i odražavati svakidašnja iskustva DDR-a. U staroj su Saveznoj republici Stefan Heym, Christa Wolf, Heiner Müller i svi ostali još bili cijenjeni, pa čak i slavljeni, ali u onoj ponovno ujedinjenoj smatralo ih se je ne samo ljevičarima, što su bili, nego i vodonošama Stasi-režima, što nisu bili. Jednako tako svoje mjesto nisu mogli zauzeti ni opozicijski intelektualci iz redova aktivista za ljudska prava.

Dvije godine poslije 1990. u Istočnoj Njemačkoj nije više postojala nijedna TV postaja, nijedna radio stanica i nijedne novine s rastućom vezom lista i čitatelja, koje nije vodilo neko zapadnonjemačko uredništvo

Klaus Wolfram, koji je 1977. bio udaljen s akademske pozicije i poslan u tvornicu, pripadao je kasnije vodstvu Novoga foruma i doživio neuspjeh s osnivanjem kritičkih novina „Drugi“. U svojem govoru u studenome 2019., kojim je oštro polarizirao istočne i zapadne članove berlinske Akademije umjetnosti, i on je optužio žurno uvedeno „uništavanje vlastite medijalne javnosti(…) Dvije godine poslije 1990. u Istočnoj Njemačkoj nije više postojala nijedna TV postaja, nijedna radio stanica i nijedne novine s rastućom vezom lista i čitatelja, koje nije vodilo neko zapadnonjemačko uredništvo. Opći ton rasprave, politička svijest, socijalno sjećanje, samorazumijevanje koje je čitavo pučanstvo bilo upravo osvojilo, promijenilo se je u oduzimanje samostalnosti i poučavanje.“¹⁶

• Što još uvijek nedostaje – i što danas vrijedi

Ono što se na prvi pogled čini samo djelomičnim aspektom prilagodbe privrede na kapitalističke strukture sposobne za konkurenciju, u zbilji pogađa nerv političke kulture koja je proizašla iz nacionalsocijalističkoga vremena s jednim posve drukčijim profilom. U „preuzimanju“ ovoga osjetljivog komunikacijskog tkiva, koje je u najboljem slučaju bilo nemisaono, otkrila se je naivnost one pretpostavke koja je općenito vodila Saveznu vladu trijumfirajuću u svojem antikomunizmu. Svoj je pravni izraz ta naivnost našla u izboru ustavnopravnoga načina „ponovnoga ujedinjenja“ s Istočnim „pokrajinama“ (koje, kao takve, uopće nisu postojale) posredstvom članka 23. Ustava. Taj je članak bio izvorno oblikovan za pristup Saara koji je 1949. bio samo četiri godine odijeljen od ostalih dijelova Zapadne Njemačke, tako da se je tada smjelo pretpostaviti nacionalnu povezanost obiju strana organskim urastanjem. To što se je desetljećima kasnije u slučaju ponovnoga ujedinjenja pošlo od iste pretpostavke bio je refleks možda razumljivoga vala nacionalnih osjećaja koji je, međutim, vodio u zabludu – posve neovisno o tomu da je taj način pristupanja građanima Istoka i Zapada oduzeo mogućnost da aktom naknadnoga zasnivanja zajedničkoga ustava, koji bi stvarao tradiciju stvore političku svijest o željenom spajanju koja bi nastavila djelovati i ubuduće.

Odluku o što je moguće bržem ponovnome ujedinjenju, razumljivu i iz vanjskopolitičkih razloga, učinilo je ireverzibilnom podudaranje Kohlovoga plana od deset točaka s voljom većine pučanstva DDR-a na izborima za parlament (Volkskammer) od 18. ožujka 1990. Okrugli stol s inicijativom za drukčiji način ujedinjenja nije raspremio samo Zapad.

U međuvremenu postoji opsežna literatura o greškama koji su počinjene robustnim stilom kojim su zapadne funkcionalne elite preuzele upravnu vlast u svim područjima života DDR-a¹⁷. Simptomatična je za to poznata činjenica da i nakon tri desetljeća još uvijek nema odgovarajuće predstavljenosti istočnonjemačkih stručnjaka u privredi, politici i upravi. No, ovako ili onako, odlukom o „brzome putu“ neizbježnom je postala „robustna“ prilagodba  društvenim sustavima funkcioniranja stare Savezne republike. Time su se intelektualci DDR-a i dio aktivista za ljudska prava, koji su željeli oboriti režim SED-a s neodređenim ciljem izgradnje drukčije i „bolje“ DDR¹⁸ našli u zaleđu. Naravno da je i u uvjetima demokratski izabranoga „pripojenja“ sa zapadne strane bio moguć veći stupanj promišljene suzdržanosti. U svakome je slučaju pučanstvo DDR-a zaslužilo veće prostore odgovornoga djelovanja – pa makar i samo radi toga da mogu činiti vlastite greške. Prije svega je nedostajao nezaposjednuti javni prostor za vlastite političke procese samorazumijevanja.

No, ovo su kontrafaktička razmatranja koja se tiču tek propuštenih šansi prošlosti i stoga danas promašuju. U svakome slučaju, sadašnja izvanredna situacija nudi, promotreno s njemačkoga gledišta, novu šansu za dvostruko jedinstvo, na njemačkoj kao i na evropskoj razini.  Jer, u Saveznoj republici nalazimo, kako je pokazano, dva komplementarna razvoja: na Istoku i na Zapadu je narasla recipročna osjetljivost i razumijevanje za povijesne razlike u tvorbi političkih mentaliteta koje nisu sami bili izabrali. Istovremeno je postala očitom politička važnost sukoba koji sada već i politički centar ne samo da ozbiljno uzima, nego i prihvaća: AfD potpiruje sukob, koji doduše jest potpaljen asimetričnim posljedičnim opterećenjima unutarnjemačkoga ujedinjenja, što AfD, međutim, održavajući svoje odbijanje evropskoga ujedinjenja, nanovo inscenira nacionalističkim i rasističkim jezikom. Taj je sukob, premješten u nacističko shvaćanje pučkoga, poprimio općenjemački značaj jer se više ne odvija duž zemljopisnih granica povijesnih sudbina nego duž stranačkih preferencija. Što se jasnije iskazuju općenjemačke konture ovoga sukoba, to više sukobljavanje s desničarskim populizmom koje se konačno zbiva u čitavoj Njemačkoj promiče ionako narasli odmak od propusta procesa ujedinjenja. A time, isto tako, svijest o tomu da sve više u prvi plan prodiru drugi problemi koje, s obzirom na to da je svijet postao autoritarniji i nemirniji, možemo samo zajednički riješiti, kako unutar Njemačke, tako i u Evropi.

Ovaj unutarnjepolitički pomak relevantnosti možemo razumjeti kao šansu dovršetka procesa njemačkoga ujedinjenja ukoliko svoje nacionalne snage povežemo za odlučujući integracijski korak u Evropi. Jer, bez evropskoga ujedinjenja nećemo svladati ni za sada nesagledive ekonomijske posljedice pandemije niti desničarski populizam kod nas i u drugim državama članicama Unije.

Bilješke:

^[1] Luuk van Middelaar, „Vom Kontinent zur Union“ („Od kontinenta do unije“), Berlin 2016, S. 299 ff.

^[2] Još nedostaje zajednička politička volja da bi nastala zbiljska evropska oblikovna perspektiva. Za kritiku bruxelleskoga kompromisa bez uvjerenja usp. prijedloge voditelja kielskoga Instituta za svjetsku privredu Gabriela Felbermayra, „Was die EU für die Bürger leisten sollte“ („Što bi EU trebala učiniti za građane“), „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ (FAZ), 7.8.2020.

^[3] Ashoka Mody, „Eurotragedy“, Oxford 2018.

^[4] Wolfgang Schäuble, „Aus eigener Stärke“ („Vlastitom snagom“), in: FAZ, 6.7.2020.

^[5] Ma kakvi da su osjećaji tada još mogli biti u igri, zapadni Nijemci (odgovarajuće dobi) mogu iz osobnih razloga izgovarati formulu o „sretnim“ okolnostima, koja je postala uobičajena, i zato što ih taj događaj podsjeća na puki slučaj njihova mjesta rođenja i izaziva usporedbe životnih povijesti koje ih moraju ispuniti dubokim zadovoljstvom što njihovi manje privilegirani sunarodnjaci sada mogu u najmanju ruku imati šansu za izjednačujuću pravednost.

^[6]  Vidi o tomu upečatljivu knjigu: „Der Riss. Wie die Radikalisierung im Osten unser Zusammenleben zerstört“ („Rascjep. Kako radikaliziranje na Istoku uništava naš zajednički život“), Berlin 2020, S. 61, 72 f., 135 ff., 145 ff., 166 ff., 209 ff. U njoj novinar Michael Kraske izvještava o detaljima takvih slučajeva bez tračka zapadnonjemačke arogancije. On cijeni hrabrost istočnonjemačkih sunarodnjaka koji su se vlastitom snagom oslobodili represivnoga režima, a također i zahtjeve i uvrede s kojima su bili suočeni od prevrata. On ne zaboravlja ni uputu na to da vodeće osoblje desničarskog kadra, koji je lokalnoj sceni tek dao organizacijski potencijal, potječe sa Zapada.

^[7] Axel Schildt, „Antikommunismus von Hitler zu Adenauer“ („Antikomunizam od Hitlera do Adenauera“), in: Norbert Frei und Dominik Rigoll (Hg.), „Der Antikommunismus in seiner Epoche“ („Antikomunizam u svojoj epohi“), Göttingen 2017, S. 186-203.

^[8] Kraske, a.a.O., S. 57.

^[9] Ulrich Herbert, „Geschichte Deutschlands im 20. Jahrhundert“ („Povijest Njemačke u 20. stoljeću“), München 2017, S. 667.

^[10] Michael Frey, „Vor Achtundsechzig“ („Prije šezdesetosme“), Göttingen 2020, S. 199 ff.

^[11] Jacob S. Eder, „Holocaust-Angst“ („Strah od Holokausta“), Göttingen 2020.

^[12] To vjerojatno ne vrijedi u istoj mjeri za debatu o pravu na azil u vezi s balkanskim ratom. U kontekstu tada i na Zapadu kao i na Istoku gorućih domova za tražitelje azila predmetom je spora bila propadajuća iluzija „Mi nismo zemlja useljenika“.

^[13] Sa normativnoga gledišta pravne države za razlikovanje je dvaju sustava interesantno upravo objavljeno istraživanje: Inga Markovits, „Diener zweier Herrn. DDR-Juristen zwischen Recht und Macht“ („Sluge dvaju gospodara. Pravnici DDR-a između prava i moći“, Berlin 2019.; usp. recenziju Uwe Wesela: FAZ, 28.7.2020.

^[14] Annette Simon, „Wut schlägt Scham“ („Bijes tuče stid“), in: „Blätter“, 10/2019, S. 43 f.

^[15] Ebd., S. 43.

^[16] „Berliner Zeitung“, 6.4.2020.

^[17] Dva, na svoj način različita veoma priloga iz novijeg razdoblja: Norbert Frei, Franka Maubach, Christina Morina und Mark Tändler, „Zur rechten Zeit“ („Pravovremeno“), Berlin 2019; Ilko-Sascha Kowalczuk, Die Übernahme („Preuzimanje“), München 2019.

^[18] „Diese Reise hin zu etwas, das wir noch finden wollten“ („Ovo putovanje do nečega što bismo još uvijek željeli naći“), Thomas Oberender, Empowerment Ost, Stuttgart 2020.