- Naslovna fotografija: Ivan Turudić i Josipa Pleslić. (PIXSELL)
- Autor je nagrađivani novinar tjednika Nacional.
Jedan pravnik, dvije funkcije. Usporedivi predmeti, kontradiktorne odluke. Prije nekoliko godina, dok je bio sudac i predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, Ivan Turudić moralistički se i žestoko protivio nagodbama tužiteljstva s optuženicima za korupciju, ali je zato u posljednje vrijeme, otkad je glavni državni odvjetnik, USKOK u samo u tri predmeta sklopio dvadesetak nagodbi – i to baš u postupcima u kojima je prvooptužena bivša državna tajnica Ministarstva uprave Josipa Pleslić ex Rimac, koja je s Turudićem, kao što je poznato, svojedobno razmjenjivala SMS poruke pune naklonosti. Ako ste zaboravili, Rimac je njega oslovljavala s “radosti”, a on nju s “lipa”. Državno je odvjetništvo ignoriralo ponudu Ideja da odgovori zašto je sklopilo te nagodbe i je li zauzvrat ostvarilo kakvu prednost u kaznenom progonu, pa o stvarnim razlozima tog brzopoteznog rješavanja predmeta ozbiljne korupcije bliske samom vrhu vlasti možemo samo nagađati – premda to i ne mora biti tako teško, jer mogućih je razloga dovoljno, i zvuče prilično uvjerljivo.
Kome (naj)više trebaju nagodbe Josipe Rimac
Jedan je osobni: sudeći po spomenutim porukama, Turudić i Pleslić poznaju se i gaje stanovitu uzajamnu simpatiju. Ali postoji i neosobni, zasigurno važniji razlog: u predmetima protiv bivše državne tajnice u javnost su procurile informacije o tome kako se u razgovorima bivših dužnosnika, današnjih optuženika, spominjao i stanoviti moćnik “AP”, pa tko zna kakve bi se sve neugodne tajne – i za Turudića i za tog misterioznog “AP” – mogle doznati tijekom dugotrajnih preslušavanja brojnih snimaka, razmatranja dokumenata i sudskih saslušanja pred očima cijele javnosti. Opravdano je, dakle, pretpostaviti da je Turudić, cijelom serijom nagodbi u sudskim procesima bivšoj državnoj tajnici, stanovitome “AP” olakšao situaciju. Možemo se i zapitati je li to usluga koja se ne zaboravlja? A možda je – tko zna – premijer čije ime i prezime, gle čuda, počinju istim tim početnim slovima, Turudića upravo zbog toga i doveo na položaj? I to usprkos svojedobnom ogorčenom protivljenju opozicije, koje se čak bilo prometnulo u ključan, premda neuspješan, oporbeni argument u predizbornoj kampanji za protekle parlamentarne izbore.
Ljubazno vas pozivamo da se prijavite za primanje redovitih obavijesti (newsletter) o objavljenim člancima putem elektroničke pošte.
Bivša gradonačelnica Knina Josipa Rimac, danas Pleslić, u rujnu 2017. imenovana je državnom tajnicom Ministarstva uprave. Uhićena je nepune tri godine kasnije, 29. svibnja 2020., pa ju je USKOK optužio u tri predmeta, ironično i kolokvijalno nazvana “Sport i glazba”, “Vjetroelektrane” i “Zadarsko sveučilište”. U prvome, optužena je za desetak koruptivnih radnji, kao što su namještanja natječaja i pravilnika, a zajedno s njom optuženo je bilo još dvadesetak ljudi. Drugi predmet, “Vjetroelektrane”, obuhvaćao je najteže optužbe: da je Pleslić, uz sudjelovanje bivše ministrice regionalnog razvitka i europskih fondova Gabrijele Žalac – koja je, usput rečeno, u drugim predmetima također sklopila tri nagodbe – te cijelog niza direktora državnih i javnih službi, utjecala na to da poduzetnik Milenko Bašić dobije dozvole za gradnju vjetroelektrane Krš-Pađene, za što je, kao mito, od njega dobila više od dvjesto tisuća eura. Uz Pleslić, u tom su predmetu optuženi i Bašić, bivša ministrica Žalac, tadašnji direktor Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatske energetske regulatorne agencije HERA Tomislav Jureković, predsjednik Uprave Hrvatskog operatora prijenosnog sustava HOPS Tomislav Plavšić i drugi, a Pleslić je optužena da je nezakonito posredovala prema predstavnicima Ministarstva državne imovine, Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Hrvatskih šuma, HERA-e, HOPS-a, Hrvatskog operatora tržišta energije HROTE i Hrvatske banke za obnovu i razvitak HBOR. U trećem predmetu, nazvanim “Zadarsko sveučilište”, u kojemu su osim Pleslić optuženi bivša rektorica Sveučilišta u Zadru Dijana Vican i vlasnik tvrtke Graditelj svratišta Ante Stanišić, Pleslić je optužena za primanje mita i trgovanje utjecajem u korist Stanišićeve tvrtke.
Prema neslužbenim informacijama u medijima – jer službeno ti podaci nikad nisu objavljeni – Josipa Pleslić nagodila se s USKOKom u sva ta tri predmeta, a zajedno s njom i cijeli niz suoptuženika, njih dvadesetak, od istaknutih dužnosnika do anonimnih građana. Dvije od tri nagodbe – u predmetima “Sport i glazba” i “Zadarsko sveučilište” – već su potvrđene na sudu, a sva je prilika da će se to uskoro dogoditi i s “Vjetroelektranama”. Mediji su objavili da je za sva tri postupka prvooptužena dogovorila ukupnu zatvorsku kaznu od četiri godine zatvora i plaćanje ukupno oko 400 tisuća eura, što uključuje i novčanu kaznu i povrat nelegalno prisvojene koristi. S obzirom na vrijeme koje je već provela u pritvoru i zakonske pogodnosti, moglo bi se dogoditi da Pleslić odsluži još godinu i deset mjeseci, što upućeni promatrači tumače itekako povoljnim za nju. No još je važnije da će zaključenjem nagodbi sva ta tri predmeta biti okončana, pa će cijela ta, za Plenkovićevu vladu prilično neugodna priča, vrlo brzo ispariti iz javnosti, kao da je nikada nije ni bilo.
Sve je te nagodbe postigao USKOK pod vodstvom Ivana Turudića, usprkos tome što je prije samo nekoliko godina isti taj Turudić postupao – posve suprotno. Prije deset godina, 2016., kao sudac Županijskog suda u Zagrebu, Turudić je bio suautor znanstvenog rada “Sporazum stranaka u kaznenom postupku – trgovina pravdom ili?”, koji je objavljen u časopisu “Pravni vjesnik”, i u kojemu su autori kritički propitivali praksu nagodbi pred Županijskim sudom u Zagrebu. Iste godine Turudić je kao sudac Županijskog suda u Zagrebu odbio nagodbu poduzetnika Željka Žužića s USKOKom, koji je bio priznao da je bivšoj SDP-ovoj sisačko-moslavačkoj županici Marini Lovrić-Merzel dao sto tisuća eura mita. USKOK se žalio, Vrhovni sud poništio je Turudićevo odbijanje nagodbe i vratio mu predmet na ponovno odlučivanje, a on je u ožujku 2018. nagodbu ponovno odbio. Na to je državni odvjetnik uložio zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa je Vrhovni sud u svibnju 2018. konačno poništio Turudićevo odbijanje i potvrdio presudu na temelju nagodbe. Dvije godine kasnije, u rujnu 2020., Turudić je u intervjuu za N1 televiziju oštro kritizirao institut nagodbe. Ustvrdio je da su “presude na temelju sporazuma nepravedne” i da su “doprinijele tome da ljudi ne vjeruju hrvatskom pravosuđu”
“Mi smo jedina zemlja u Europi gdje sud ne može odbiti takav sporazum, makar kako on nepravedan bio”, ustvrdio je tada Turudić. “Presude, osim što moraju biti zakonite, moraju ostavljati dojam neke temeljne, elementarne ljudske pravednosti. Ali ako imamo zločin bez kazne, to sigurno nije dojam pravednosti”. Turudić je ustvrdio da je Hrvatska koncept nagodbi preuzela “grlom u jagode, bez ikakve kontrole i bez ikakve sudske kontrole tih sporazuma”.
Objasnio je i ovo: “Valja napomenuti da donošenje sporazuma često odgovara sucima. To je komotnija situacija – riješi se za petnaest minuta predmet koji bi se morao rješavati mjesecima ili godinama. Ali sud mora znati zašto je taj sporazum dan, što se dobilo time”. Ideje su pokušale upravo to: doznati zašto je USKOK pod njegovim vodstvom sklopio nagodbe u predmetima protiv Josipe Pleslić, i “što se dobilo time”. U utorak, 27. listopada, glasnogovorniku Državnog odvjetništva (DORH) poslali smo pitanja koje je sve nagodbe i s kim u posljednjih godinu dana postigao DORH u kaznenim predmetima protiv bivše državne tajnice Ministarstva uprave Josipe Pleslić ex Rimac. Zanimalo nas je zašto je DORH zaključio te nagodbe, je li išta dobio zauzvrat, i jesu li nagodbenici možda ponudili svjedočenja protiv viših u državnoj hijerarhiji. Tražili smo i razloge u svakom pojedinačnom slučaju nagodbi. Zanimalo nas je i kako DORH objašnjava činjenicu da se glavni državni odvjetnik Ivan Turudić protivio nagodbama dok je bio sudac, a danas DORH, u njegovu mandatu glavnog državnog odvjetnika, zaključuje nagodbe bez da javnost razumije zašto. Zanimao nas je i komentar medijskih pretpostavki da su nagodbe možda sklopljene kako bi se što prije zatvorili za vlast osjetljivi kazneni slučajevi, premijer Plenković zaštitio od svjedočenja drugih i možda samoga sebe pred sudom, a optuženici poštedjeli dugih suđenja i potencijalno viših kazni. Odgovore na pitanja nismo dobili.
Treba li zabraniti nagodbe?
Komentar Turudićevih nagodbi Ideje su tražile i od predsjednika saborskog Odbora za pravosuđe Zvonimira Troskoga i bivšega HDZ-ova ministra pravosuđa i člana tog odbora Ivana Malenice, ali nisu se odazvali. Odgovorila nam je zato članica Odbora za pravosuđe i saborska zastupnica Dalija Orešković, koja smatra kako je Turudić u posljednjih deset godina “napravio tranziciju i kompletan zaokret od kaznenog suca s određenim stavom do osobe koja je i sama dio korupcijskih struktura u državi”. Orešković pod time misli “na sam vrh državne vlasti koji bira Glavnog državnog odvjetnika sebi po volji, a čiji su članovi i utjecajni ljudi u stranci predmetom nagodbi”. “Pokazalo se s vremenom da je protivljenje oporbe i javnosti postavljanju Ivana Turudića na čelo DORH-a bilo opravdano”, tvrdi Orešković, jer “sklopljenim nagodbama u njegovom mandatu u DORH-u, prije svega s Josipom Rimac, Turudić je stao u zaštitu interesa Andreja Plenkovića i HDZ-a, a ne kaznenog postupka i javnog interesa”.
Orešković tvrdi: “Ove nagodbe su obezvrijedile razlog zbog kojih u kaznenom pravu postoje. Javnost njima ništa nije dobila, ni otkrivanje novih krivaca, pogotovo onih s vrha, primjerice čovjeka skrivenog iza inicijala ‘AP’, a niti bilo što drugo što bi u teoriji moglo opravdati ovakvu blagost države u borbi protiv korupcije. Josipu Rimac prozivalo se kraljicom te pojave. Niz koruptivnih kaznenih djela priča priču o čitavom sustavu, o koruptivoj hijerarhiji ispod ‘capo di tutti capi’ Andreja Plenkovića, o redovitosti, uobičajenosti koruptivnog postupanja. Nagodbe su ovdje prije svega spriječile da se kroz sve te predmete javno raspravlja o HDZ-u kao o udruženoj zločinačkoj skupini, koja se za svoje koruptivne rabote služi polugama državne vlasti, baš kao što su radili u vrijeme Ive Sanadera. Nagodbe su zakopale krivnju i odgovornost AP-a i HDZ-a kao što se zakopao opasni otpad u Lici”.
Ideje su dobile komentar i od SDP-va saborskog zastupnika i člana Odbora za pravosuđe Tončija Restovića, koji smatra kako problem treba promatrati u kontekstu više puta potvrđene HDZ-ove želje da, kako smatra Restović, potpuno kontrolira hrvatsko pravosuđe. “O problemu sklapanja nagodbi u slučaju Rimac govorio sam i u Saboru, jer za mene je u najmanju ruku nesretno da se u tim predmetima postigla nagodba, ako imamo na umu sve ono sto javno znamo o odnosu Turudić – Rimac. Ne mogu se oteti dojmu da je i ovdje posrijedi isključivo igra moći, bez ikakvih jasnih političko-pravnih stavova”, kaže i dodaje kako se “SDP zalaže za zabranu sklapanja nagodbi kad se radi o koruptivnim kaznenim djelima, kao i djelima zlouporabe položaja. Naime, interes javnosti i važnost procesuiranja takvih djela toliki su da je potrebno provoditi sudski postupak. Time bi se ograničile ovlasti glavnoga državnog odvjetnika o načinu pregovaranja i visini sankcije. U ostalim predmetima, sudovi bi imali ovlasti odbiti sporazum, a sve kako bi se osigurala pravična sankcija sukladna težini i načinu počinjenja djela, te ostalim okolnostima koje sud uzima kao relevantne prilikom izricanja kazni”. Restović najavljuje političku akciju: SDP je započeo pregovore s koalicijskim partnerom Možemo! i uskoro će prezentirati “sve što misle napraviti kako bi hrvatsko pravosuđe bilo učinkovitije, i kako bi se povećalo povjerenje građana u pravosuđe”. Te mjere uključuju, uz ostalo, izmjene najmanje triju zakona: o državnom odvjetništvu, o kaznenom postupku, te kaznenog zakona.
Pravnu stranu problema za Ideje je prokomentirao profesor na Katedri za kazneno postupovno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci Igor Martinović. Pojašnjava kako se “Turudić kao sudac nije protivio samim nagodbama, nego je smatrao da sud ima dužnost i ovlast odbiti sporazum ako je dogovorena kazna nerazmjerna, to jest ako se njome ne postiže svrha kažnjavanja”. Martinović se “osobno slaže s tim stavom, ali je Vrhovni sud zauzeo drugačiji stav prema kojem sud uopće ne može ulaziti u pitanje odmjeravanja kazne”. Kako bilo, “danas se sporazumijevanje u uskočkim predmetima, uključujući i korupcijske, masovno primjenjuje, a tako je bilo i za vrijeme prethodnih glavnih državnih odvjetnika. Zato me ne iznenađuje da je i ovdje došlo do sporazuma”, kaže Martinović. “U strogo formalnom smislu”, nastavlja, “pravne osnove za sporazum prema našem Zakonu o kaznenom postupku postoje uvijek. Jedino kod silovanja, ubojstva i drugih najtežih kaznenih djela protiv života i tijela i spolne slobode mora postojati suglasnost žrtve. Kod korupcije takvog ograničenja, nažalost, nema. Je li takvo zakonsko rješenje razumno? Po meni, definitivno nije. Prvi je razlog to što se sporazumi stranaka događaju iza zatvorenih vrata.“
„Nema javne rasprave i gotovo je nemoguće proniknuti u razloge koji su doveli do sporazuma. Tajno kazneno pravosuđe je nešto što s čime se Europa obračunala prije dvjestotinjak godina i takve nam prakse doista ne trebaju. Ako gledate zemlje kao što su Njemačka, Austrija i Francuska, tamo su nagodbe stranaka strogo regulirane i ne dopušta se trgovanje visinom kazne izvan očiju javnosti. Razina transparentnosti je puno veća, a sudska kontrola sporazuma neizostavna,” objašnjava Martinović.
On razbija i uvriježeno uvjerenje da se nagodbe sklapaju kako bi se hvatale velike ribe. “U slučaju sporazuma, USKOK ne može dobiti ništa zauzvrat. Ako se želi osigurati svjedočenje okrivljenika u nekom drugom postupku, postoji dobro zamišljeni institut krunskog svjedoka koji se, nažalost, u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Kod ‘običnog’ sporazuma, osoba koja se nagodila može doduše biti svjedok u drugom postupku i u tom postupku dati iskaz, no vrlo je teško osigurati da taj iskaz bude istinit i potpun, tj. da kasnije ne dođe do ‘zaboravljanja’ ili promjene iskaza. Drugim riječima, USKOK-u je nemoguće dugoročno osigurati kooperaciju osobe koja je postigla sporazum”, kaže ovaj profesor Pravnog fakulteta u Rijeci, koji ne želi spekulirati ima li u Turudićevim nagodbama ikakvih vanpravnih motiva. “Nadam se da ih nema, jer bi bilo tragično kada bi ih bilo. Zato sporazumi i jesu problematični – i onda kada nema zlih namjera, ostaje percepcija da se iza zatvorenih vrata događa nešto tajno i zabranjeno”, kaže i dodaje kako ga ne iznenađuju kazne dogovorene u predmetima protiv Pleslić ex Rimac. “Kod nas 80 posto izrečenih kaznenopravnih sankcija čine uvjetne osude. Zatvor je relativno rijedak, a novčana kazna iznimno rijetka. Kada se i izriče zatvorska kazna, obično se ide na minimum ili blizu minimuma.
Strogi Austrijanci i popustljivi Hrvati
U usporedbi sa srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim kaznenopravnim sustavima, imamo vrlo blagu kaznenu politiku, što se naravno odnosi i na korupciju”, kaže Martinović i navodi primjer iz Austrije: “Političar Ernst Strasser nasjeo je na namještaljku novinara koji su mu nudili sto tisuća eura u zamjenu za lobiranje u Europskom parlamentu. Iako nikakav novac nije primljen niti je do lobiranja uopće došlo, izrečena mu je kazna od četiri godine zatvora, a politička mu je karijera bila gotova”. Martinović potom retorički pita: “Kako bi taj slučaj prošao da se dogodio u Hrvatskoj?”
On je za Ideje otkrio i dublje, javnosti uglavnom nepoznate zakonske razloge zbog kojih je stanje takvo kakvo jest: “Ako govorimo o razlozima preblage kaznene politike, treba reći da nam je cijeli sustav postavljen tako da motivira uvjetne osude, a ako su one nemoguće, onda minimalne kazne zatvora, uz široku primjenu uvjetnog otpusta i različite pogodnosti tijekom izvršenja kazne zatvora. Ako sud izrekne uvjetnu osudu a stranke ne zahtijevaju pisani otpravak presude, prijepis presude neće sadržavati obrazloženje. To je velika ušteda vremena za suca, a samim time i snažna motivacija da izrekne uvjetnu osudu kada god je to moguće, vrlo često i nakon neformalnog dogovora optužbe, obrane i suda da će okrivljeniku koji prizna biti izrečena uvjetna osuda te da će se obje stranke odreći prava na žalbu. Istraživanja pokazuju da su takvi dogovori vrlo uobičajeni”.
Postoje i drugi razlozi, otkriva Martinović: “Daljnji faktor koji utječe na izricanje niskih kazni je sustav napredovanja sudaca i državnih odvjetnika. Sada se u Metodologiji ocjenjivanja obnašanja sudske dužnosti naglasak stavlja na broj donesenih i broj ukinutih odluka, a pitanje kakve sudac kazne izriče uopće se ne razmatra pri napredovanju. Profesionalci žele što prije okončati postupak, to je u interesu i sucu i državnom odvjetniku i obrani, a kakva će se pritom kazna izreći, nažalost ostaje sporedno. Sve to uzrokuje ‘race to the bottom’, ‘utrku prema dnu’: ako neki suci iz svoje komocije izriču niske kazne, to stvara očekivanja da se i u drugim predmetima izriču slične kazne jer praksa ne smije biti neujednačena. Cijeli taj pristup ne vodi nas nikuda. Evo opet primjera iz Austrije: tamo se ne ocjenjuje samo statistika donesenih i ukinutih odluka, nego ‘opseg i aktualnost stručnog znanja’, ‘sposobnost shvaćanja’, ‘sposobnost izražavanja’, ‘sposobnost za ophođenje sa strankama’ i tako dalje. To omogućuje istinsku kvalitativnu ocjenu rada sudaca”.
Martinović zaključuje kako u Turudićevim nagodbama “ne vidi ništa neuobičajeno, kada se konkretan slučaj gleda kroz prizmu sličnih predmeta u hrvatskom pravosuđu. Međutim, ako se usporedimo s razvijenim europskim pravnim kulturama, razlike su drastične. Mi imamo sustav u kojem se previše toga događa iza zatvorenih vrata, bez spomena u presudi i traga u spisu predmeta. Sve dok je motivacijski sklop sudaca i državnih odvjetnika zakonima postavljen tako da im se ‘isplati’ postizati sporazume bez obzira na svrhu kažnjavanja, čudit ćemo se preniskim kaznama. Mislim da je najvažnije – naravno, po uzoru na renomirane europske sustave – donijeti zakone kojima ćemo trajno promijeniti navedeni motivacijski sklop, tada će biti sekundarno pitanje tko je trenutno u cipelama glavnog državnog odvjetnika ili predsjednika suda”. Dotad, neće biti naodmet zapamtiti što je sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić prije pet godina, u intervjuu N1 televiziji, govorio o pravnoj praksi koju danas sam izdašno upražnjava: “Šalje se poruka suprotna od one koja bi se trebala slati. Šalje se poruka da se zločin isplati. Protupravno pribaviti 38 milijuna kuna, to je pet milijuna eura, i za to dobiti uvjetnu osudu – to je zaista gorak okus u ustima, i to je neobranjivo. Ne možemo se ni na koji način obraniti pred javnošću, svi mi koji smo dionici tih stvari, da je to nešto u redu. Nitko tu nije nevin.”