U Antici su tehnologiju bolje razumjeli nego mi danas. Svi Prometejevi darovi

Tehnologija se svođenjem na inženjering i oruđe nije mogla dovoljno razumjeti ni u Antici ni danas, piše Željko Ivanković u prikazu knjige Serafine Cuomo o tehnologiji i kulturi u antičkoj Grčkoj i Rimu. Nasuprot nekadašnjim pretpostavkama kako su izumi tog vremena bili tek misaoni eksperimenti, nepotrebni dokoličarskoj klasi koja se oslanjala na rad robova, Cuomo pokazuje kako se tehnologija primjenjivala te da su zanatlije imali i ekonomsku i političku snagu

• Naslovna fotografija: Prizor lekcije iz glazbe na antičkoj grčkoj vazi (British Museum / CC BY-NC-SA 4.0)

U članku o antičkoj matematici navedeno je da druga knjiga Serafine Cuomo, profesorice na Sveučilištu Durham, Technology and Culture in Greek and Roman Antiquity (Cambridge University Press, 2007) zaslužuje poseban prikaz. Knjiga je naime istaknuti primjer jedne serije publikacija, gotovo malog intelektualnog pokreta, koje mijenjaju sliku, čak – predrasudu, o antičkoj tehnologiji, ali upućuju i na prilično drukčije promišljanje tehnologije danas kad su pitanja o tehnologiji ključna pitanja trenutka. Serafina Cuomo je nedvosmislena. U Zaključku piše da bi nastavak istraživanja na tragu ovakvih kakva su provedena u njenoj knjizi i srodnim publikacijama mogao redefinirati pogled na tehnologiju (i ekonomiju) i današnje shvaćanje približiti izvornom antičkom (str 165).

Moses Finley priznati je autoritet u istraživanju antičke ekonomije. U seriji članaka od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća do kraja sedamdesetih afirmirao je predodžbu da se spoznaje antičkog doba nisu pretakale u tehnologiju ni primjenjivale u ekonomiji.[i] U članku objavljenom 1965. godine u časopisu Economic History Review Finley ističe „očiglednu, gotovo totalnu odvojenost između znanosti i prakse“[ii]. Zaključak su prihvatili i autori poput Lewisa Morgana, Karla Polanyija ili Douglasa Northa, koji su se bavili ‘supstancijalnim pitanjima’ ekonomije modernog i predmodernog doba (Greene, str 70)[iii]. Ustvari je postao općeprihvaćen: Cuomo ga naziva ‘mainstream view’ (str.3). Spekulacija o svojevrsnoj ‘mentalnoj blokadi’ proistjecala je iz dojma o diskrepanciji s jedne strane: antičkog potencijala za tehnološki razvoj, o znanju i oruđima koje su konstruirali npr. Arhimed ili Heron iz Aleksandrije (parni stroj)  i, s druge strane: predodžbe o tome kakav je taj razvoj bio u stvarnosti. Cuomo tu tezu naziva ‘blocage question’ (str. 3). Jedno je utjecajno objašnjenje te ‘blokade’ bilo da su se invencije i inovacije razvijale kao neki ‘misaoni eksperimenti’ u teorijskim raspravama dokoličarske klase koji su rad i proizvodnju delegirali nižim klasama. Prema drugom objašnjenju, nekako komplementarnom prvom, oruđa i strojevi koje je znanost konstruirala nisu korišteni u ekonomiji jer je na raspolaganju bila radna snaga robova pa nije bilo poticaja za primjenu tehnologije.

‘Destrukcija’ tih teza započela je negdje devedesetih godina prošlog stoljeća, a akademski su konačno ‘poražene’ prije petnaestak godina, u vrijeme kad su objavljeni i knjiga Serafine Cuomo i zbornik o inženjeringu i tehnologiji u antičkom dobu (urednik John Peter Oleson), a kojim se ovdje kao izvorom dodatnih informacija koristimo više nego drugim izvorima[iv] i u kojem Cuomo kao autorica prvog poglavlja ima počasno mjesto. Najkraće rečeno, radi daljnjeg praćenja prikaza: u Antici se tehnologija primjenjivala, zanatlije (technicians) su bili toliko snažna klasa da ih se posebno razmatra i kritizira osobito kad ih se doživljava kao ugrozu vladajućem aristokratskom oligarhijskom poretku. To je socijalno-politički aspekt ove rasprave. Cuomo u knjizi nudi puno više.

Olesonov zbornik (lijevo) već čiji Sadržaj opovrgava Finleyeve zaključke o zapostavljenosti tehnologije u Antici. Cuomo u svojoj knjizi (desno) uklapa tehnologiju u kulturni kontekst, čime omogućava njezino bolje razumijevanje i stjecanje predodžbe o tome koliko je zaista bila razvijena u Antici.

Istraživači antičku tehnologiju nisu oduvijek vidjeli onako kako je to eksplicirao Finley. Osobito u kasnoj, već razvijenoj renesansi antička se tehnologija proučavala s dužnim poštovanjem, kako izvedba: zgrade, akvadukti itd., tako i spisi: o poljoprivredi, o izradi tkanina, pripremi hrane, rudarstvu, metalurgiji itd. Stvari se počinju mijenjati s industrijskom revolucijom i dojmom da novo doba svojim pristupom i postignućima nadmašuje staro. Iako se antička tehnologija u historiografiji još visoko vrednovala (osobito njemačkoj), sve se češće počelo postavljati ključno pitanje: kako je Antika bila toliko napredna u filozofiji i umjetnosti a zaostala u ekonomiji i mogućnostima koje nudi tehnologija? Hipoteza se transformirala u tvrdnju koja je zamračila pogled i dovela do Finleyevih zaključaka (Green, str. 65 – 68)[v].  No, Finleya dovodi u pitanje već pregled Sadržaja Olesonova zbornika.

U dijelu o primarnoj tehnologiji posebna su poglavlja posvećena: rudarstvu i metalurgiji; vađenju i obradi kamena; izvorima energije i njihovom korištenju; grčkoj i rimskoj poljoprivredi; uzgoju domaćih životinja, lovu, ribarstvu i proizvodnji ribe; gradnji i konstrukcijama; opskrbi vodom i vodnom inženjerstvu; tunelima i kanalima; strojevima u grčkoj i rimskoj tehnologiji;

U dijelu o sekundarnoj tehnologiji: obradi i pripremi hrane; velikim manufakturama, standardizaciji i trgovini; obradi metala i oruđima; obradi drva; proizvodnji tkanina; štavljenju i kožarstvu; proizvodnji keramike; proizvodnji stakla;

U dijelu zbornika posvećenom transportu: cestama i mostovima; jahanju, vezivanju i vozilima; brodovima i navigaciji; lukama.

Tu su i poglavlja o ratovanju i utvrdama;

U dijelu zbornika o misaonim tehnologijama su poglavlja o: pismu, knjigama i ulozi pismenosti; mjerenju vremena; računanju, mjerenju težine, izradi kovanica; istraživačkim instrumentima i pomagalima.

Svakome tko je imalo upoznat s Antikom, bilo kroz mitove, umjetnička i humanistička djela, ili zahvaljujući posjetima muzejima, nalazištima i građevinama, sadržaj ovih poglavlja može upotpuniti predodžbu o tome kako su prije više tisuća godina putovali, kako su se hranili, kako su zapisivali, trgovali, izrađivali kovanice, mjerili vrijeme itd. Očito su u Antici raspolagali ogromnim bogatstvom tehnološkog znanja, usporedivim s današnjom tehnologijom kao svojom dogradnjom. Antička tehnologija iz knjige Serafine Cuomo razvijana je više od milenij i pol, a i sama se nastavljala na prethodna dostignuća.

U nastojanju da ukaže koliko je proučavanje tehnologije kompleksno, a donošenje simplificiranih zaključaka kontraproduktivno, posljednje poglavlje Olesonova zbornika posvećeno je međupovezanosti tehnologija, njihovoj kumulaciji i širenju. Od primjera bližih današnjem čitatelju, kojemu je pojam tehnologije često sužen na inženjering i uređaje, naveden je moderni razvoj električne energije, koji u novom dobu, ovo je važno uočiti – ne započinje gradnjom hidroelektrane na Niagari u drugoj polovici 19. stoljeća, nego prije čak četiri stoljeća eksperimentima s elektrostatičkim generatorom, zatim s Laydenskom bocom i razvojem žarulje itd., a sve da se dođe do današnjeg po svemu sudeći nedovršenog stupnja razvoja. Tako su se stoljećima i tisućljećima razvijale i antičke tehnologije ispreplitanjem primjene i kumulacije.

Vodovod u Pompejima dokazuje visoki stupanj obrade metala (Olesonov zbornik, str. 304)

S Finleyevom tezom o nepostojanju tehnološko-ekonomskog uma u Antici Cuomo raspravlja na drugi, ne toliko faktualan način. Zaključak o stagnaciji i izostanku primjene antičke tehnologije u ekonomiji dovodi u pitanje opovrgavajući implicitne pretpostavke:

• da je tehnologija aplikabilna neposredno, izvan konteksta,
• da tehnologija u sebi sadrži potencijal za instantnu primjenu,
• da je odnos između ekonomije i tehnologije izravan i
• da tehnološki napredak vodi u ekonomski napredak, kako god napredak bio definiran (str.4).

Umjesto reduktivno, samo u ekonomiju, Cuomo tehnologiju uklapa u širi kulturni kontekst. Tu se dakle ne radi samo o kumulaciji izuma, nego i raznovrsnih kulturnih karakteristika primjene, o načelima društvene organizacije, edukaciji, vrijednostima itd. Autorica odustaje od prevođenja riječi techne, budući da u Antici ima previše značenja: ne može se svesti samo na inženjerstvo, što je današnji najčešći sinonim za tehnologiju. Uostalom i danas govorimo o ‘mnemotehnici’, o tome da je neki sportaš dobar tehničar (ali nema dovoljno snage) ili o retoričkoj tehnologiji. U Eshilovom Tiraninu Edipu, prorok Tiresija ‘slijep je u svojoj techne’, citira Cuomo.

U najmanju ruku, tehnologija je uz instrument(arij) još i vještina. Ali nije riječ samo o višeznačnosti riječi techne i njezinom povremenom preklapanju s drugim pojmovima kojima se opisuje znanje: sophia (znanje/mudrost); episteme (rigorozno stabilno znanje) ili čak dynamis (moć/potencijal/mogućnost) (str. 9). Stvar je u tome da je instrument neprimjenjiv bez vještine (i znanja) a vještina čini instrumentom ono što izvorno i nije instrument (npr. grana nađena u šumi). Premda se raspravljalo mogu li se neke djelatnosti uvrstiti u techne (na primjer retorika, liječništvo ili upravljanje državom) tehnologija se svođenjem na inženjering i oruđe nije mogla dovoljno razumjeti ni u Antici ni danas.

Knjiga Serafine Cuomo ima tek nekih dvjestotinjak stranica i pet poglavlja. U prvom se bavi definicijom techne u klasičnoj Ateni, najčešće se oslanjajući na primjer liječnika i liječenja. U drugom je tema helenistička vojna tehnologija. U trećem poglavlju na temelju  prikaza ‘obrtnika’, majstora, na sarkofazima rekonstruira njihov društveni položaj, u četvrtom se bavi mjerenjem zemljišta i sporovima oko granica posjeda u Rimskom Carstvu, a u petom arhitekturom Kasne Antike. U poglavljima se uglavnom posvećuje jednoj, izdvojenoj tehnološkoj temi ili primjeru, a kronološki su složena od razdoblja klasične Atene do Justinijanova doba. Ovaj se prikaz fokusira na prvo poglavlje.

Cuomo uspoređuje dvije vrste izvora: Hipokrata i filozofe. (Wellcome Images / CC BY 4.0)

Serafina Cuomo pojam techne u Antici kontekstualizira dakle široko, kulturološki, a u prvom poglavlju ton daju filozofska zapažanja:

1. o svojevrsnim metafizičkim karakteristikama prirode tehnologije;
2. epistemološka razmatranja (i) o kojoj je vrsti znanja riječ kad govorimo o techne te (ii) o odnosu znanosti i tehnologije;
3. o odnosu tehnologije i prirode (filozofija prirode)
4. o odnosu tehnologije i božanskog, i napokon
5. o etičko-političkim pitanjima.

Premda u prvom poglavlju Cuomo najviše pažnje posvećuje pitanjima koje disciplinarno uglavnom uvrštavamo u filozofska, u njemu se autorica više oslanja na Hipokratov korpus nego na Aristotela, Platona i Ksenofonta koje se uobičajeno prepoznaje kao prvenstveno filozofe. To jest, uspoređuje te dvije vrste izvora: Hipokrata i filozofe. Hipokrat je danas poznat po Zakletvi. No Korpus čini nekih šezdesetak raznovrsnih spisa nastalih u nekoliko stoljeća. Nije im dakle autor samo Hipokrat (kao što ni autor Elemenata nije samo Euklid). Pretpostavlja se da su ujedinjena u Korpus u Aleksandrijskoj biblioteci, a osim bolestima, liječništvom i etičkim pitanjima raspravljaju i karakteristike (liječničke) techne iz drugih filozofskih aspekata (na primjer odnos prirodnog i liječenja).

Fokusom na Hipokrata Cuomo nastoji pokazati još nešto: da se u analizi pozicije techne u Antici nije osloniti prvenstveno na filozofe. Nema dokaza da je njihov pogled bio dominantan a pogotovu ne općeprihvaćen u klasičnoj Ateni. Iz cijele knjige proistječe da je čak taj pogled bio radikalan, stoga manjinski. U Sokratovoj Apologiji, podsjeća Cuomo (str.36), uz pjesnika i retoričara jedan od tužitelja je Anytus, predstavnik zanatlija (demiourgoi, engl. craftsmen), klase u usponu, novih bogataša, čija je mana, prema Sokratu, to što znajući svoju struku misle da znaju i štošta drugo, znajući nešto misle da znaju sve, dok on ‘zna da ništa ne zna’. Ovo ne treba shvatiti kao da Sokratova (Platonova) primjedba zanatlijama nije opravdana, nego da pogled spomenutih filozofa na techne nije u Antici bio dominantan, kako interpreti često impliciraju. Iako Cuomo donekle suprotstavlja Hipokratov korpus s viđenjem trojice filozofa u daljnjem prikazu filozofskog pogleda na techne njihove uvide nećemo strogo atribuirati i razdvajati. Ne samo zato što u Hipokratovim spisima itekako ima filozofije, nego i zato što se putem filozofske analize, kojom Cuomo započinje, postavljaju temelji s osloncem na koje se može doći do socijalne i političke pozicije techne u Ateni Klasičnog doba (od 6. do 3. st. pne).

Techne je – znanje kako, za razliku od znanja što, znanja da nešto jest ili nije

Početna je karakteristika techne da je to erga – aktivnost, djelovanje, činjenje, proizvodnja, rad, ali također i rezultat, piše Cuomo (str. 12). Izgleda samorazumljivo, no to određuje prirodu techne, kojom se ostvaruje nešto što već ne postoji, što dakle nije nužno – može biti (ostvariti se), ali i ne mora. Time je techne vezana za vrijeme, i to na dva načina. Prvi je da se techne može razvijati, kumulirati, imati svoju historiju, a drugi da za stručno djelovanje (nazovimo to tako), postoji pravi trenutak, ne može biti izvedeno bilo kad odnosno uvijek, čime je izloženo slučaju i sreći (kairos). Primjer liječenja i liječnika to jasno ilustrira. Liječenje zaista može zakasniti, može biti i preuranjeno pa pogoršati stvari, uspjeh ovisi izboru trenutka i sreći, ali i o iskustvu liječnika. Liječenje nije jedini primjer. Teško je naći techne koja ne ovisi o izboru trenutka (str 18).

Naravno, uočavanjem slučajnosti nasuprot determinizmu rasprava o metafizičkim aspektima techne nije ni izbliza iscrpljena. Techne je, epistemološki gledajući – znanje kako, za razliku od znanja što, znanja da nešto jest ili nije. Iz toga što se tehnološkom aktivnošću ostvaruje nešto što ne postoji nužno, što je dakle izložena slučaju, proistječe da u znanju kako uvijek postoji neizvjesnost. No, na vjerojatnost željenog ishoda utječe i prije stečeno iskustvo, bilo prikupljanjem zapažanja ili mjerenjem i sistematizacijom. Za razliku od techne, praktičnog znanja, episteme je ono znanje koje se na ovaj ili onaj način može dokazati, čime postaje pouzdano (ili barem pouzdanije). Današnji će čitatelj episteme najlakše prepoznati u suvremenoj znanosti. Ona dokazuje, odnosno razotkriva uzroke. Uvođenjem uzroka (nasuprot slučaju) razumijevanje techne se ponovo vraća metafizičkom aspektu. Ali i odnos episteme i techne je višestran.

Prvo, često se pretpostavlja da je tehnologija ustvari tek primjena znanstvenog znanja. Ali, u Antici su čini se bolje nego danas znali da to nije jednosmjerno. I sâmo je znanstveno znanje stečeno ‘tehnološkim iskustvom’ (eksperimentima s instrumentima) ili pokušajima i pogreškama u primjeni. Techne nije tek primjena znanosti, nego je i episteme (dokazani opći principi) rezultat techne iskustva. Drugo, liječnik mora na temelju znakova zaključiti da se slučaj pred njim uklapa u dotadašnje dokazano znanje, koje je identificiralo uzroke bolesti. To je kritična točka. Radi se, oslanja se Cuomo na Aristotela, o neprestanom usklađivanju uvijek novih pojedinačnih slučajeva i generalnih principa koje se ispravlja, upotpunjuje ili mijenja. Hipokratov Korpus oscilira kod pitanja je li potpuna eliminacija slučajnosti izvediva ili čak željena, jer ako je sve unaprijed determinirano, ako nema slučaja, izostaju i šanse, na primjer šanse za izlječenje (str.19). Treće, znakovi mogu otkrivati uzroke, skrivati ih ili zavoditi na pogrešne uzroke. U znakovima se otkrivaju ili skrivaju priroda stvari, uzroci, i priroda sâma. Njihovo čitanje zadatak je i za techne. Za Platona, ako techne raspolaže s više objašnjenja uzroka bliža je vlastitom ispunjenju. Što je bliža episteme (dokazanom, ‘znanstvenom’ znanju) to je i techne više techne. Tako se otprilike gleda i danas. Pouzdanost tehnologiju diže na ljestvici tehnologija.

Priroda je u Antici nemjerljivo važan predmet opservacija. Techne je, htjela ne htjela, artificijelna. Medicina s jedne strane slijedi zahtjeve (i zakone) prirode, ali prirodu u nekim slučajevima ispravlja prema ljudskom uzoru, na primjer kad se dijete rodi s deformitetima – spuštenim stopalima, iskrivljenim zubima koji se onda ispravljaju bravicama, ili u slučajevima mnogih još težih urođenih iskrivljenja. Vrijedi to i za druge tehnologije, i one su u isti mah prirodne i protuprirodne, i one stvaraju nešto što još ne postoji (u prirodi), ili oponašaju prirodu ali na neprirodan način, recimo tako što ono za što je prirodi potrebno dugo vrijeme nastoje izvesti što brže, u vremenu prilagođenom čovjeku. U ljudskoj (artificijelnoj) predodžbi što je ‘najprirodnije’ opet se pojavljuje neizvjesnost.

Techne je u isti mah vještina i instrument, artificijelna i podređena prirodi, izložena slučaju i determinizmu, razapeta između pojedinačnog i općih pravila, osuđena na prepoznavanje uzroka u znakovima koji ih otkrivaju, skrivaju ili zavode, prisiljena na izbor pravog trenutka. Sve se to u Antici vrlo dobro znalo, a danas kao da je reducirano.

Techne je kombinacija djelovanja i mišljenja.  Kao što je rečeno, za Platona – što je techne više episteme, što je više dokazivo znanje, to je bolja, bliža svojoj prirodi. Aristotel ne vidi da je u empiriji moguće izbjeći neizvjesnost, a to otvara sasvim novi pristup: etički. U okolnostima neizvjesnosti, u odlukama u kojima se ne može osloniti na dokazano znanje, (a uvijek oscilira između generalnog principa i pojedinačnog slučaja), otkrivaju se vrline eksperta (nazovimo ga tako za ovu priliku): preuzima odgovornost (to je etička kategorija i sama vrlina), inzistira na točnosti, preciznosti. U konačnici, prema Hipokratu, odluka se donosi na temelju etičkih principa i moralne odgovornosti. Tako neke prirodne, metafizičke i epistemičke karakteristike nužno povezuju techne s etikom.

Atenski novčić iz petog stoljeća p.n.e., pronađen u Indiji. Danas je vrlo prisutna pretpostavka da je techne, pa tako i novac kao društvena tehnologija, moralno neutralna.

U završnom se dijelu prikaza knjige Serafine Cuomo, nakon metafizičkih, epistemoloških i odnosa artificijelne techne i prirode, bavimo etičkim a potom i političkim aspektom techne. Danas je vrlo prisutna pretpostavka da je techne moralno neutralna: ‘ne ubija pištolj nego čovjek’. To je naravno tako samo ako se techne svede na oruđe. Ne ubija ni grana nego čovjek. A priroda i ubija i daje: blagotvorna je i slijepa. U tom simplificiranim pristupu zanimljiv je položaj znanosti, koja prema samoproklamiranoj misiji razotkriva isključivo istinu (o prirodi) kakve god bile moralne konzekvence. Ta pozicija istine ‘s one strane dobra i zla’ očito je ipak moralna pozicija: istina tobože ne mari za moral, kao da je slijepa i nezainteresirana jednako za svoje blagotvorne i pogubne aspekte, iako naravno nije slijepa nego ih upravo razotkriva, zainteresirana je za njih, ali se nastoji odreći odgovornosti za njih. Kao i u slučaju svođenja techne na instrument, znanost se ‘čisti’ od upletenosti čovjeka u istraživanje istine s konsekvencom da se oslobađa odgovornosti. To apstrahiranje je svjesno i intencionalno. Tehnologija se danas smatra najvažnijom sastavnicom ekonomskog razvoja i rasta. Konzekvenca je tog shvaćanja – ako je techne neutralna, onda je i ekonomija neutralna. U to se uklapa i snažno prisutna teza o neutralnosti novca, kao svojevrsne (društvene) tehnologije i ključne sastavnice ekonomije.

Ideja o moralnoj i kulturnoj neutralnosti glavnih elemenata današnjeg društva, tehnologije, znanosti, ekonomije i novca, kao konzekvencu ima da se iz društvene analize izbacuju etička pitanja i kulturna kontekstualizacija. Time se još bave samo – luzeri, oni zapomažu za moralnim vrednovanjem.

Izdvajanje tehnologije iz kulturnog okruženja je falsifikat

Nasuprot tom suvremenom razumijevanju stvari antička je analiza puno razvijenija: Techne je kao vještina, urođena ili stečena, ovisna je o prevladavajućim moralnim normama, o iskustvu, edukaciji i njezinom mjestu u društvenoj hijerarhiji, što sve s drugim sastavnicama čini kulturno okruženje. U knjizi Serafine Cuomo techne je dosljedno kontekstualizirana, izdvajanje tehnologije iz kulturnog okruženja je falsifikat.

Kao i techne, etička i politička pitanja su nedeterminirana: odgovor nije samo jedan, kao ni ishod. (Tradicionalno su se upravo po tome uvrštavali u praktična znanja.) Utoliko, ni u političkoj i etičkoj analizi techne nije neproturječna. Kad se zagovara da se sve odlučivanje i odgovornost prepusti ekspertima zaobilazi se da postoje dobri i loši eksperti, odgovorni i neodgovorni. Postoje eksperti koji zloupotrebljavaju svoju techne. Pitanje je tko ih vrednuje, korisnik njihovih usluga ili drugi ekspert? O tom su normativnom pitanju divergentna mišljenja postojala već u Antici. Za Platona korisnik imao je konačnu riječ: u slučaju liječenja – kao da pacijent zna više nego liječnik, zapaža Cuomo. Hipokrat naravno ističe i drugu stranu, da liječnik zna bolje. On na pacijentu mora ponekad primijeniti neugodan tretman ne bi li mu u konačnici bilo dobro, mora raditi protiv zahtjeva pacijenta a na njegovu korist. Liječnik bolje čita znakove nego pacijent ali mora slušati i pacijenta, mora mu i vjerovati i ne vjerovati, a pacijent mora liječniku vjerovati i protiv svoje volje. Lijek može biti i otrov, ovisno o dozi, a tretman može poći po zlu. Aristotel ustraje na vrlinama: liječnik ne smije biti nemaran, nego pažljiv, točan i precizan. Unatoč tome, unatoč iskustvu, liječnička techne ne može izbjeći dvojbe koje proistječu iz prije navedenih karakteristika svake tehnologije, izloženosti slučaju i neizvjesnosti.

Napokon, pitanje koje se danas potiskuje iako se ne može istisnuti je koga, kad i kako liječiti. Ono, kao da je izvanjsko samoj liječničkoj techne, ali pitanje svrhe također je neizbježno svakoj tehnologiji. Radi se o ekonomskoj i društvenoj ‘cijeni’, odnosno sustavu vrijednosti: Sokrat ne prihvaća da liječnik liječi neizlječivog, da ga pokušava spasiti, osobito protiv njegove volje, a protiv je i liječenja onih koji nisu korisni nego su tek teret za zajednicu (polis): tako je postavljeno prvo pitanje u  političkoj raspravi o techne, koje je ovdje ilustrirano liječničkom dilemom, ali je neizbježno i u drugim tehnologijama.

Rekonstruirana karta antičke Atene iz Meyers Konversationslexikona (izdanje iz 1888.). Za Sokrata, polis je stvoren iz potrebe, koje zadovoljavaju prije svega zanatlije.

Za Cuomo izrijekom je primarni interes istraživanja politička dimenzija techne, ali se taj naglasak gubi u mnoštvu rasprava o drugim aspektima. Kao i spomenuta knjiga o antičkoj matematici i ova je tkana vrlo gusto, ispunjena brojnim informacijama i mnoštvom zaključaka koji međutim nisu konačni nego izazivaju na daljnje razjašnjavanje.

Polis je stvoren iz potrebe, zaključuje Sokrat (str. 22), a potrebe zadovoljavaju prije svega zanatlije: graditelji, postolari, stolari, tkalci. U poglavlju 14. zbornika o antičkoj ekonomiji[vi] Daniel Jew piše da je prema analizama pisanih izvora u Ateni klasičnog doba bilo čak 170 zanimanja a isključujući zanimanja ‘u javnom sektoru’ bilo ih je oko 140. Atena je bila ispunjena zanatima i zanatlijama, koji put povezanima u ‘strukovne udruge’ ali su bili prepoznatljivi i kao poseban socijalni sloj, o kojem Aristotel generalno piše kao o manualnim radnicima (banausoi), koji su za preživljavanje prisiljeni raditi dan i noć čime gube svoju ljudskost. Time ih nastoji isključiti iz pitanja u kojima se zahtijeva vrlina, a to su i politička pitanja. No ni Aristotel, čiji je politički ideal bila aristokratska oligarhija, ne može previdjeti i zanatlije koji ‘znaju znanje’ (demiurgoi). Uostalom, za puno prakticiranje techne nužna je vrlina. U Antici je bilo samorazumljivo, ističe Cuomo, da je ‘sve znanje političko’, dakle da svako pojedinačno znanje ima političko značenje (str. 36), i određuje političko (danas bismo rekli i socijalno) mjesto onog koji to znanje prakticira.

Atena je, tvrdi Cuomo, više nego grad filozofa bila grad zanatlija, što ilustrira i suđenje Sokratu. U robovlasničkoj demokraciji upravo su zanatlije politički problem. Crtež datiran između 575. i 550. godine p.n.e., pronađen na lokaciji pored antičke Korinte, prikazuje lončarsku radionicu.

Kad je riječ o tkanju, sluša se ženu i od nje uči, a žena je imala podređeni položaj upravo kao i mnogi koji su se bavili zanatstvom, došljaci (metici, stranci, koji nisu imali ‘građanska prava’ nego samo rezidencijalna), sluge i bivši sluge koji su zahvaljujući zaradi ili odanom radu zaslužili svoju slobodu. Slučajnost i sreća s kojima se vještina suočava ujedno je i socijalna i socijalno-politička šansa. Ponovo pokušavamo pokazati kako su inherentne karakteristike techne neodvojive od okruženja. Techne ljude izjednačava ali ih i razdvaja, zbog toga što ima potencijal izazvati uobičajenu, odnosno zadanu hijerarhiju.

Kako se postuliralo (odnosno pretpostavljalo) da je socijalna hijerarhija izraz prirodnog reda, to je pitanje je li pojedina techne nasljedna ili se može naučiti političko pitanje, upravo – politički problem. Očito se techne može naučiti, po tome je bliska episteme, ali to onda znači i da se politička pozicija može mijenjati.

Diskusija se dodatno zakomplicira pitanjem je li i upravljanje polisom jedna vrsta techne. Nositelji većine javnih dužnosti u demokratskoj Ateni birani su lutrijom, s jakim argumentom da se politička pitanja tiču svih. Uostalom, to je povezano s prije spomenutim pitanjem tko u donošenju odluke o kvaliteti zanatskog posla ima prioritet: ekspert ili korisnik, postolar ili onaj koga obuća žulja, liječnik ili pacijent. Na to se pitanje ne može uvijek dati jednoznačan odgovor. Pozicija eksperta mogla bi biti različita u demokraciji i autokraciji, no ni sve demokracije i autokracije nisu iste, razlikuju se ideološki, tradicijom, kulturom i običajima (path dependency). Kako je ekspertno znanje pogrešivo a ekspert može biti zloćudan, apriorno fiksiranje pozicije te klase je nemoguće. Odgovor i na to (praktično) pitanje ovisi o okolnostima i izložen je neizvjesnosti.

U petom poglavlju, koje se bavi rimskim graditeljstvom, Cuomo navodi bizarne primjere. Car Hadrijan dao je ubiti Apolodorusa, arhitekta koji je sagradio najznačajnije građevine u doba cara Trajana – forum, odeon, vježbalište (gimnasium). U jednom je trenutku naime Hadrijan nešto rekao o gradnji, na što mu je Apolodorus odvratio da se ne miješa jer nema pojma. Kad je postao car Hadrijan je to još pamtio. Poslao je Apolodorusu svoj plan Venerina hrama kao da ga pita za ekspertno mišljenje, ali ustvari ne bi li mu pokazao da može bez njegove pomoći. Dobio je odgovor da – ništa ne valja. Hadrijan je uvidio da su Apolodorusovi argumenti jaki i – ubio ga (str.131). Cuomo završava knjigu donekle suprotnom pričom o Justinijanovoj gradnji Aja Sofije. U pola gradnje stupovi koji su trebali držati veličanstvene lukove i kupolu počeli su pucati. Arhitekti Anthemius i Isidore obavještavaju o tome Justinijana spremni, prema priči, odustati od daljnje gradnje. No Car odlučuje suprotno, ubrzati gradnju, s objašnjenjem da će kad bude završena konstrukcija držati samu sebe (str. 163). Ove dvije suprotne priče metaforički opisuju odnos političke i ekspertne moći. Zahvaljujući tome što su obje pogrešive, obje mogu imati zadnju riječ, a o ocjeni ishoda ovisi je li odluka bila ispravna. Nije rijetko danas uočiti da se politička hijerarhija skriva iza eksperata, i obratno, naravno.

Priče o velikim graditeljima, Hadrijanu (lijevo, Wikimedia Commons) i Justinijanu (desno, Wikimedia Commons) ilustriraju i danas kompleksni odnos eksperata i vladara

I Hadrijan i Justinijan, i mnogi rimski carevi, zapamćeni su kao veliki graditelji. Justinijana priča opisuje kao onog koji je preuzeo i političku odgovornost za ishod graditeljske odluke. Uspješno ujedinjenje političke i graditeljske ekspertize izgleda kao preuveličavanje, no ne treba zaboraviti da je Justinijan dao skupiti sve rimsko pravno znanje, što je jedan od najvećih pothvata u povijesti Zapadne civilizacije. Hadrijan pak, suočen s argumentom ekspertnog iskustva, demonstrira isključivo moć političke hijerarhije koja je u konačnici gola sila. Njegova odluka da se ‘riješi’ zanovijetanja graditeljskog eksperta može se vrednovati graditeljski i politički. Iako su mu graditeljska pitanja tiha patnja (a izvori sugeriraju da ih je vidio i kao simbol političkog prestiža), prema ovoj priči, koja ni za Cuomo nije neupitno vjerodostojna, Hadrijan je prije svega – car.Prema Cuomo, zanatlije su u Ateni klasičnog doba ‘srednja klasa’, ona koja zahtijeva  svoje mjesto u demokratskom poretku. Zaključak izgleda kao da projiciran iz  suvremenih rasprava o gradivnoj ulozi srednje klase u demokraciji i o odnosima političke odgovornosti i tehnološke ekspertize. No, uvjerljivom se čini tvrdnja da je Atena bila grad zanatlija, rekli bismo više nego grad filozofa, osobito uzimajući u obzir skepsu koju su prema zanatlijama izražavali Sokrat, Platon i Aristotel. Iako su u javnom životu bili tek u niši, prema ovoj knjizi  filozofska rasprava omogućava da se sva pitanja i dileme vezane uz techne sklope u konzistentnu i koherentnu sliku. To se pokušalo artikulirati ovim prikazom.

Da je Atena bila grad zanatlija autorica ilustrira i potkrepljuje silnim brojem raznovrsnih izvora, uz ostale pjesništvom i mitologijom (str38). Roditelji prvih Atenjana bili su Atena i Hefest, oboje zanatlije. Knjigu započinje monologom iz Eshilova Prometeja koji je ljudima donio: techne. Mi učimo vatru, ali Prometej naglašava – techne:

Oni nisu znali kako graditi kuće, kako obrađivati drvo, ječi okovani Prometej. Radili su a da se  nisu koristili upotrebljivim izračunima dok im nisam pokazao kretanje i položaj zvijezda … Naučio sam ih brojevima, najvažnijoj vještini, i pismu, koje je majka pamćenja… Upregnuo sam konje u kočije … dao im brodove… Najvažnije je sljedeće: kad bi se razboljeli nisu se znali obraniti od bolesti … a bez medicine bi propadali, dok im nisam pokazao lijekove. To je ukratko cijela priča: kojugod techne ljudi imaju, dobili su je od Prometeja (str. 7).

Povezanost božanskog i techne očituje se već u etimologiji. Zanatlije su demijurzi, ali i stvaralac svijeta je demijurg, svijet je – recimo to tako – tehnološki proizvod. Takvog je gledanja na nastanak svijeta bilo već u mnogobožačkoj Grčkoj ali posebno je došlo do izražaja širenjem kršćanstva, čemu Cuomo posvećuje posljednje poglavlje. Reflektiralo se to u izgledu svetišta. Na grčkim temeljima i na istim mjestima renovirana su svetišta u kojima se imala očitovati kršćanska slika svijeta, jer je – tako glasi argument – bog tvorac i jednog i drugog, i svijeta i religije i ljudskih znanja o svijetu. Reklo bi se da je riječ o prečici kojom se pokušava zaobići neizvjesnost i slučaj koji su od techne neodvojivi a da se pri tome odgovornost za odluku o izboru pravog (sretnog) trenutka alocira božjoj volji. širenjem kršćanstva, čemu Cuomo posvećuje posljednje poglavlje. Reflektiralo se to u izgledu svetišta. Na grčkim temeljima i na istim mjestima renovirana su svetišta u kojima se imala očitovati kršćanska slika svijeta, jer je – tako glasi argument – bog tvorac i jednog i drugog, i svijeta i religije i ljudskih znanja o svijetu. Reklo bi se da je riječ o prečici kojom se pokušava zaobići neizvjesnost i slučaj koji su od techne neodvojivi a da se pri tome izbjegne odgovornost za odluku o izboru pravog (sretnog) trenutka.

• Bilješke

[i] Za bibliografske podatke vidi Kevin Greene: Historigraphy and Theoretical Approaches, u zborniku The Oxford Handbook of Engineering and Technology in the Classical World (ur. John Peter Oleson, Cambridge University Press 2008) zatim Introduction urednika zbornika Olesona. Prvo poglavlje pod naslovom Ancient Written Sources for Engineering and Technology, pisala je upravo Serafina Cuomo.

[ii] Finley, M. I. (1965) “Technical innovation and economic progress in the ancient world,” Economic History Review 18, 29–45.

[iii] Ibid

[iv] Jedna od novijih analiza povijesnih promjena pojma tehnologije je: Eric Schatzberg, Technology, Critical History of a Concept, University of Chicago Press, 2018.

[v] Vidi bilješku [i]

[vi] The Cambridge Companion to the Ancient Greek Economy (ur Sitta von Reden, Cambridge University Press 2022)