U očekivanju novog šoka koji će različito pogoditi članice eurozone: izbor između više Europe i manje Europe

Pomisao da je monetarni eksperiment uvođenja zajedničke valute na kontinentu koji je u dva svjetska rata i komunističkoj revoluciji pobio 100 milijuna ljudi nešto što treba ostaviti nedovršenim, uz nadu da će generacije koje dolaze nekako okončati taj posao, jest, blago rečeno, stupidna. U drugom članku, ponovo utemeljenom na knjizi Josepha Stiglitza, objašnjava se kako bi se eurzona trebala promijeniti da se spasi zajednička valuta članica EU

• Naslovna slika: Mario Draghi, guverner Europske centralne banke

• Autor je poštar iz Dubrovnika

Joseph Stiglitz je objavio svoju knjigu Euro – Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe 2016., iste godine kada se realni BDP eurozone vratio na svoju predkriznu razinu iz 2007. godine. Za tako iznimno dugo razdoblje oporavka nakon krize (pogotovo kad se to usporedi sa oporavkom druge monetarne unije, SAD-a, koja se na predkriznu razinu vratita 2011. godine) Stiglitz krivca pronalazi u strukturi europskog projekta monetarne unije i svemu onome što je taj projekt nametnuo državama koje su ga osmislile i prihvatile. Iako je Stiglitzova knjiga o ekonomiji, njemu je jasno da je euro dobronamjerni politički projekt kojim se pokušalo tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu dodatno ekonomski integrirati u nadi da će ta ekonomska integracija postepeno sa sobom donijeti i veću političku integraciju. Bez obzira na dobronamjernost tvoraca eura, Stiglitz tvrdi, a to je i središnja teza njegove knjige, da su ekonomske ideje na kojima se temeljilo stvaranje eurozone u najboljem slučaju bile upitne, a u najgorem slučaju pogrešne.

Tvorci eura su, u skladu sa dominantnom ekonomskom paradigmom tog vremena, vjerovali da će se tržište monetarne unije u okolnostima asimetričnog šoka automatski vratiti u stanje ravnoteže (asimetrični šok je ekonomska promjena koja bi različite članice monetarne unije pogodila na različite načine pa bi one na nju i različito reagirale) i da monetarna unija po mnogočemu različitih država može preživjeti takav šok samo uz pomoć institucija i pravila uspostavljenih tijekom stvaranje takve unije. Te institucije strukture eura i pravila koja iz njih proizlaze Stiglitz smatra rigidnim, ograničenim i neadekvatnim, a ekonomske ideje tvoraca eura Stiglitz naziva neoliberalnim ili tržišno fundamentalističkim. Zbog nepokolebljive i nekritičke vjere tvoraca eura u ideje samoregulirajućeg tržišta, Stiglitz (keynesijanac koji vjeruje u državne intervencije u ekonomiji) tvrdi da je tu riječ i o ideologiji. Stiglitz dolazi do zaključka da 15 godina nakon svog uvođenja euro nije uspio postići ni jedan od svoja dva glavna cilja, ni povećanje prosperiteta ni povećanje političke integracije i da su ti ciljevi sada udaljeniji nego što su bili prije stvaranja eurozone.

Prema Stiglitzu isti način razmišljanja koji je doveo do pogrešne strukture eura nužno je morao dovesti i do pogrešnih pravila. Pravila ekonomske politike u ovom kontekstu treba razlikovati od aktivnih mjera ekonomske politike jer je struktura eura, oslanjajući se na pravila, potpuno ukinula ili bitno ograničila aktivne mjere ekonomske politike. Struktura institucija koja je uspostavljena da bi euro bio moguć predviđala je da se države odreknu svojih valuta i da se odreknu nacionalnih određivanja kamatnih stopa, dakle, da se odreknu aktivnih mjera nacionalnih monetarnih politika. Prije uspostavljanja eura u Europskoj ekonomskoj zajednici bio je na snazi Europski tečajni mehanizam (ERM) koji je pokušavao zadržati tečajeve valuta država članica te zajednice unutar uskih margina.

Europska središnja banka (ECB) osnovana je 1998. godine, a početkom 1999. godine euro je postao zajednička valuta 11 članica ERM-a. Uvođenjem eura te su članice izgubile sposobnost promjene tečaja svojih valuta (unutar ERM-a su Italija, Španjolska i Portugal imale pravo korigirati tečaj u visini do 6% od prosjeka, a nakom 1993. se ta razina povećala na 15% za sve članice ERM-a iako one nisu koristile tu mogućnost). Uvođenjem eura središnje banke država članica postale su podružnice ECB-a i izgubile su sposobnost vođenja nezavisnih monetarnih politike; jedinstvenu kamatnu stopu za cijelu eurozonu određivao je ECB. Kriteriji konvergencije (kriteriji za ulazak u eurozonu) su uvjeti koje su države prema ugovoru iz Maastrichta trebale ispuniti i prema tim kriterijima države članice eurozone su trebale postići i održavati ograničenje proračunskog deficita na manje od 3 % BDP-a i ograničenje javnog duga na iznos niži od 60% BDP-a. Ograničenje razine deficitarnog financiranja na jedinstvenu razinu značilo je da je unutar eurozone i aktivna fiskalna politika država članica takvim ujednačavanjem postala bitno ograničena.

Osam godina nakon uvođenja eura države koje su se našle u toj monetarnoj uniji su doživjele svoj prvi asimetrični šok, Veliku recesiju 2008 i većina upozorenja kritičara eura da monetarna zajednica po mnogo čemu različitih nacionalnih ekonomija na takav šok neće adekvatno reagirati su se i ostvarila

Joseph Stiglitz (a i mnogi prije njega, npr. N. Kaldor, W. Godley, M. Friedman) tvrdi da je ovakvo ograničavanje ekonomskih politika zemalja članica eurozone, odustajanje od nacionale monetarne politike i ograničavanje fiskalne politike, ostavljalo eurozonu izrazito ranjivom na asimetrične šokove, poremećaje na koje bi različite zemlje inače mogle reagirati različitom kombinacijom monetare i fiskalne ekonomske politike. Stiglitzova primjedba da danas, osim možda u nekoj ludnici, nije upitno treba li država intervenirati, već da se, uzimajući u obzir nesavršenost tržišta, postavlja pitanje kako, gdje i u kolikoj mjeri država treba intervenirati, njegova je primjedba na stanje slično novom zlatnom standardu u koji su sebe dovele članice eurozone. Osam godina nakon uvođenja eura države koje su se našle u toj monetarnoj uniji su doživjele svoj prvi asimetrični šok, Veliku recesiju 2008 i većina upozorenja kritičara eura da monetarna zajednica po mnogo čemu različitih nacionalnih ekonomija na takav šok neće adekvatno reagirati su se i ostvarila.

Pravila koja proizlaze iz strukture eura Stiglitz razmatra kad promišlja što se unutar monetarne unije smije ili može napraviti na putu povratku prema punoj zaposlenosti valutne zajednice koja je pretrpila asimetrični šok. Budući da smanjivanje tečaja i smanjivanje kamata više ne dolaze u obzir, a fiskalne mjere su ograničene kriterijima konvergencije, Stiglitz navodi rezanje deficita zbog kojeg bi se vratilo povjerenje investitora i internu devalvaciju zbog postizanja konkurentnosti kao dva glavna pravila ponašanja prema kojima bi se ekonomije eurozone trebale ravnati da bi se ponovno vratile na razinu pune zaposlenosti.

Deficiti u razvijenim ekonomijama liberalnih demokracija u pravilu nisu uzrok  već posljedica pada ekonomske aktivnosti

Prvo pravilo se pokazalo i dokazalo promašenim jer deficiti u razvijenim ekonomijama liberalnih demokracija u pravilu nisu uzrok pada ekonomske aktivnosti već su posljedica tog pada. Do rasta deficita dolazi zbog aktiviranja automatskih fiskalnih stabilizatora pa ti ugrađeni instrumenti fiskalne politike održavaju opću potražnju iako prihodi, a s njima i potražnja, privatnog sektora padaju (npr, proračunski deficit raste jer za vrijeme recesije bitno povećana isplata socijalnih transfera povećava proračunske rashode iako proračunski prihodi padaju).

Rezanje javne potrošnje u uvjetima smanjene potrošnje kućanstava i tvrtki samo produbljuje pad opće potražnje i nije baš jasno kako bi ponavljanje politike koja je financijsku krizu iz 1929. godine pretvorila u Veliku depresiju povratilo povjerenje investitora u zdravlje ekonomije u koju bi trebali investirati. Pravila koja proizlaze iz kriterija kovergencije zahtijevaju od država članica eurozone (i onih koje se nadaju da će to postati) da smanjuju potrošnju financiranu iz deficita koji nastaje djelovanjem automatskih fiskalnih stabilizatora, deficita koji, u okolnostima recesije, povećava opću potražnju pa se politika koju nalažu takva pravila ironično može nazvati – automatskim destabilizatorima.

Smanjivanje plaća i lakše otpuštanje radnika redovito smanjuju opću potražnju i povećavaju nezaposlenost što povećava pritisak na socijalnu državu i proračunske rashode. To se sve događa bez garancije da će ta interna devalvacija postići da trgovinski (izvozni) sektor postane konkurentniji

Drugo pravilo, interna devalvacija, kao promjena stvarnog tečaja kad se valutni ne može mijenjati, svodi se na smanjivanje plaća u javnom sektoru (govorimo o tržišnim ekonomijama, država ne može smanjivati plaće privatnom sektoru) i liberalizaciju radnog zakonodavstva, a sve u svrhu postizanja više konkurentnosti. Smanjivanje plaća u javnom sektoru i lakše otpuštanje radnika redovito smanjuju opću potražnju i povećavaju nezaposlenost što povećava pritisak na socijalnu državu, a tako i proračunske rashode. To se sve događa bez garancije da će ta interna devalvacija postići da trgovinski (izvozni) sektor postane konkurentniji jer je mala vjerojatnost da će se jedan učitelj nezadovoljan smanjenjem plaće prekvalificirati u zavarivača i svojom pojavom na tržištu rada rušiti cijenu rada ostalih zavarivača pa tako povećati njihovu međunarodnu konkurentnost. Osim toga, povećanje pritiska na socijalnu državu koje proizlazi iz interne devalvacije povećava deficit, a deficit je zbog kriterija konvergencije ograničen na 3% BDP-a pa to drugo pravilo koje proizlazi iz strukture eura sužava prostor za implementaciju gore opisanog prvog pravila.

Stiglitz smatra da su pravila koja proizlaze iz strukture eura, mandat ECB-a koji je, za razliku od mandata američkog FED-a, ograničen isključivo na kontrolu inflacije i primjena jedne jedinstvene kamatne stope na 19 država koje nisu u sličnim situacijama (ECB je 2011. godine povećavao kamatnu stopu bez obzira što to nije odgovaralo krizom pogođenoj ‘periferiji’), pretvorile zajedničku valutu koja je trebala biti sredstvom konvergencije članica eurozone i u ekonomskom i u političkom smislu, u sredstvo divergencije, razdvajanja tih članica.

Osim što se uvođenjem eura produbio jaz između siromašnih i bogatih članica eurozone, bogate članice koje su bile kreditori nametale su tijekom krize dodatne uvjete siromašnim članicama koje su bile dužnici, povećavajući tako i političke tenzije. Monetarna unija je dovela i do iluzije tržišta da je rizik ulaganja u obveznice država europske ‘periferije’ skoro jednak riziku ulaganja u njemačke obveznice pa su banke dopustile sebi da pretrpaju svoje poslovne knjige obveznicama država kao što je Grčka, a sve zbog vjerovanja financijskog tržišta da iza tih obveznica ne stoji samo grčka država koje su ih izdala već i cijela Europska unija. Iako je tu ideju 2008. godine javno odbacila Angela Merkel kad je rekla da neće biti zajedničkog europskog spašavanja banaka već da će teret pasti na pojedine države članice, tržištu je trebalo godinu dana da shvati implikacije te izjave pa do naglog rasta prinosa na obveznice država ‘periferije’ dolazi tek 2009. godine. Nedostatak bankarske unije koja bi na sebe preuzela osiguravanje pologa u bankama svih članica eurozone doveo je do toga da, u okolnostima financijske krize, kapital bježi iz banaka ekonomski slabijih članica monetarne unije.

Stiglitz izlaz iz sadašnje situacije, situacije u kojoj svi sa strepnjom očekuju sljedeći asimetrični šok i za koju smatra da je dugoročno neodrživa, vidi u izboru između ‘više Europe’ i ‘manje Europe’

Upravo je ta nesretna okolnost omogućila Mariu Draghiju da 2012. godine obeća da će ECB ‘napraviti što god treba’ da bi euro ostao zajednička valuta jer su već krenule spekulacije da Target 2 sustav plaćanja putem kojeg središnje banke eurozone posuđuju eure jedne drugima nije održiv i da u slučaju njegovog raspada euri iz krizom teže pogođenih zemalja neće biti konvertibilni, a opća konvertibilnost eura je spadala pod mandat ECB-a. To što nitko nije bio siguran spada li sadržaj obećanja ‘napraviti što god treba’ u mandat ECB-a tada nije bilo toliko bitno. Bitno je bilo da su sveznajuća tržišta zanemarila tu dvojbu i Draghija nagradila povjerenjem koje je vjerojatno spasilo eurozonu. Zaključak da je euro postao sredstvo razdvajanja je bolan jer su tvorci eura, unatoč brojnim upozorenjima, očekivali da će ekonomska integracija s vremenom izazvati ili barem poslužiti kao katalizator političkoj integraciji. Zbog toga Stiglitz izlaz iz sadašnje situacije, situacije u kojoj svi sa strepnjom očekuju sljedeći asimetrični šok i za koju smatra da je dugoročno neodrživa, vidi u izboru između ‘više Europe’ i ‘manje Europe’.

Stiglizovo ‘više Europe’ predviđa reforme koje u svojoj ambiciji europske centralizacije ne prilaze razini američkog federalizma, ali ipak djeluju kao da dolaze iz neke njemačke noćne more. Stiglitz smatra da se euro može spasiti, ali ipak ne po svaku cijenu. Neke od Stiglizovih reformi strukture eurozone odnose se na osnivanje bankovne unije sa zajedničkim nadzorom i zajedničkim osiguranjem bankovnih pologa, euro-obveznice koje bi izdavala ECB, zajednički fond za stabilnost iz kojeg bi se financirali automatski stabilizatori na razini Europske unije (npr. zajednička naknada za nezaposlene), obeshrabrivanje trgovinskih suficita kroz porez na suficit i/ili povećanje plaća i fiskalnih rashoda u zemljama koje imaju trgovinski suficit, promjena mandata ECB-a tako da on, osim suzbijanja inflacije, uključuje i politiku postizanja pune zaposlenosti, rasta i ekonomske stabilnosti, harmonizaciju poreza da bi se zaustavila regulatorna utrka prema dnu i još puno toga.

Stiglitz razmatra i njemačko napuštanje eurozone, uz još neke zemlje sjeverne Europe, koje bi prešle na svoju valutu. Jedna opcija predviđa osnivanje nekoliko valutnih područja koja bi imala svako svoj euro tako da bi teret prilagođavanja bio podijeljen između zemalja sa trgovinskim suficitom i zemalja sa deficitom.

Ako se ‘više Europe’ pokaže politički neostvarivim, Stiglitz razmatra i mogućnost prijateljskog razvoda koji ne bi nužno značio povratak na 19 starih valuta, već samo dvije ili tri valutne grupe. Kako je i sam euro tek 20 godina star monetarni eksperiment, Stiglitz se upušta u konstrukciju hipotetskog grčkog izlaska iz eurozone koji bi bio olakšan potpunim prelaskom na elektronički grčki euro koji bi se distribuirao kreditnom kreacijom grčke državne banke ili kroz kreditne dražbe koje bi organizirala država. Osim tog monetarnog eksperimenta, Stiglitz razmatra i njemačko napuštanje eurozone, uz možda još neke zemlje sjeverne Europe, koje bi nakon izlaska prešle na svoju valutu (‘sjeverni euro’) dok bi ostatak eurozone ostao na starom euru koji bi deprecirao u odnosu na taj ‘sjeverni euro’ i tako omogućio jugu Europe da bude konkurentan i da lakše vrati dugove. Treća opcija koju Stiglitz razmatra je uvođenje fleksibilnog eura koji isto predviđa potpuni oslonac na elektronički novac, uz osnivanje nekoliko valutnih područja koja bi imala svako svoj euro čiji bi tečaj bio promjenljiv tako da bi unutar sustava fleksibilnog eura teret prilagođavanja koji proizlazi iz trgovinske neravnoteže bio podijeljen između zemalja sa trgovinskim suficitom i zemalja sa trgovinskim deficitom.

‘Manje Europe’ u bilo kojem drugom pogledu je opcija koja je u globalnim ekonomskim i geo-političkim okolnostima na izmaku ove 2018. godine jednostavno stravična tako da je, silom prilika, ‘više Europe’, da se ironično poslužim nesretnim izrazom Angele Merkel postalo – Alternativlos

Pomisao da je monetarni eksperiment uvođenja zajedničke valute na kontinentu koji je u dva svjetska rata i jednoj komunističkoj revoluciji pobio 100 milijuna ljudi nešto što treba ostaviti nedovršenim, uz nadu da će generacije koje dolaze nekako dovršiti taj posao, jest, blago rečeno, stupidna. Dvadeset godina nakon uvođenja eura kao zajedničke valute svjedoci smo desetogodišnje borbe da se taj monetarni eksperiment održi na životu. Pola svog života euro je izazivao strepnju Europljana da će raspad monetarne integracije povući za sobom i raspad ostalih, za zajednički prosperitet i međusobno približavanje, mnogo važnijih aspekata europskih integracija. Možda bi trebali poslušati Stiglitza i shvatiti da su europske integracije puno više od monetarne unije. Njegov izbor između ‘više Europe’ i ‘manje Europe’ odnosi se samo na funkcioniranje monetarne unije. ‘Manje Europe’ u bilo kojem drugom pogledu je opcija koja je u globalnim ekonomskim i geo-političkim okolnostima na izmaku ove 2018. godine jednostavno stravična tako da je, silom prilika, ‘više Europe’, da se ironično poslužim nesretnim izrazom Angele Merkel postalo – Alternativlos.