Ubijanje u ime civilizacije. Ideja kolonijalizma koji danas živi u novim oblicima

Kako i zašto su europski osvjači bili tako nadmoćni i tako samouvjereni da im pripada tuđa zemlja i životi? Kako su opravdavali svoja zvjerstva i zločine? Jandranka Pintarić odgovore traži u knjigama posvećenim temama kolonijalizma i imperijalizma, i nalazi da su mnogi od uzroka - i posljedica - prisutni i danas.

• Naslovna fotografija: Njemački vojnici i afrički askari za vrijeme istočnoafričke kampanje, fotografija iz njemačkog Državnog arhiva (Creative Commons)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Jadi cijelog čovječanstva me se tiču

„Der Menschheit ganzer Jammer faßt mich an“

– J. W. Goethe, Faust

U romanu Naknadni životi nobelovca Abdulrazaka Gurnaha jedan od glavnih junaka je Hamza, mladić koji se prijavio u Schutztruppe, vojnu postrojbu u kojoj su oficiri Nijemci, a vojnici Afrikanci – askari, trenirani da budu nemilosrdni, osobito prema sunarodnjacima. Plahoviti Hamza baš i nije materijal za preobrazbu u koljača, ali ima sreće jer ga za posilnog uzme Oberleutnant, ne posve onečovječeni časnik. Budući da je Hamza već pismen, što je rijetkost početkom 20. st., podučava ga njemački jer želi da jednoga dana čita Schillera. German koji u osvajačkom pohodu u istočnoj Africi čita pjesnike, tješi se, dakako alkoholom, pa tako jednom Hamzi kaže nešto i o sebi:

„Što čovjek iz ljupkog gradića Marbacha radi u ovoj vukojebini? Rođen sam u vojnoj tradiciji i ovo je moja dužnost. Zato sam ovdje – da zauzmem ono što nam s pravom pripada zato što smo jači. Imamo posla s nazadnim i divljim ljudima, i jedini je način da zavladamo nad njima taj je da ulijemo strah njima i njihovim Liliputmajestät sultanima, i sve ih silom natjeramo na pokornost. Schutztruppe naš je instrument.“ A nakon što njegov kolega oficir smrtno rani Hamzu, ostavljajući ga u katoličkoj misiji ni živog ni mrtvog, reći će mu: „Lagali smo i ubijali za ovo carstvo i to smo onda zvali našom Zivilisierugmission. I evo nas, i dalje ubijamo u to ime.“

To je sažetak kako je bijela rasa „civilizirala“ kontinente koje su „otkrili“: utjerujući strah u kosti, ubijajući. Nije Abdulrazak Gurnah dobio Nobela za književnost 2021. zato što je moralizirao. Nikako, on je napisao epopeju o kolonijalizmu u istočnoj Africi od početka 20. st. do 1960-ih, iz perspektive Afrikanaca, posve običnih ljudi kojima su kolonizatori uništili život i morali su ga iznova, naknado izgraditi. Uostalom, kao što je morao on sam i njegova obitelj – jer su 1964. pobjegli iz zaraćenog Zanzibara u Veliku Britaniju. Gurnah je (1948.) tada imao već 18 godina. Prigodom dobivanja Nobela rekao je da je proživio „dugo razdoblje siromaštva i otuđenja“. Trpio je uvrede, poniženja, diskriminaciju, a onda je nakon nekih godina shvatio i da se „konstruira nova, jednostavnija povijest, transformirajući i čak brišući ono što se dogodilo“. Za njega je „tada postalo nužno odbaciti takvu povijest“ i „pisati o progonima i okrutnostima koje su vladari puni samohvale nastojali izbrisati iz našeg sjećanja“. Iskustvo kolonijalizma postalo mu je jasnije nakon preseljenja u Ujedinjeno Kraljevstvo jer je „bolje razumio kakvu je ulogu imao netko poput mene u njihovim pričama o sebi, kako u tekstovima tako i svakodnevnom životu, u veselim reakcijama na rasističke šale na TV-u i drugdje, u spontanom neprijateljstvu s kojim sam se svakodnevno susretao u trgovinama, uredima, autobusu… U pogledu takvih reakcija nisam mogao ništa učiniti… Ali odlučio sam pisati zato da opovrgnem samouvjerene predrasude ljudi koji su nas prezirali i omalovažavali.“

Nobelovac Abdulrazak Gurnah napisao je epopeju o kolonijalizmu u istočnoj Africi iz perspektive posve običnih ljudi kojima su kolonizatori uništili život.

Zato je, valjda, svojim junacima podario pravo na dostojanstvo, ono koje su im kolonizatori oduzeli i trajno zanijekali. Roman počinje u neimenovanom gradu na istočnoj obali Afrike u vrijeme kad još stižu glasine o pokolju naroda Herero koje su Nijemci počinili 1904. i nastavili sljedećih godina. Upoznajemo Khalifa koji radi za trgovca Biasharu. Khalifa je sin Indijca, koji je trgovao u tim krajevima, i Afrikanke. Pismen je, pametan i spretan, gazda ga oženi za svoju rođakinju Ashu. U to vrijeme 1907. dogodio se i poznati Maji Maji ustanak – koji su Nijemci opet zatrli pokoljem, a slučajno preživjele izgladnjivanjem. U grad stiže mladić Ilyas, kojeg je u djetinjstvu oteo jedan askari, ali spasio ga Nijemac koji ga je uzeo na svoje imanje, opismenio i naučio ga njemački. Smjesti se kod Khalifa, čije ga društvo nagovori da potraži svoju obitelj i sazna što im se dogodilo. Tako Ilyas otkrije da su mu roditelji mrtvi, ali ima sestru Afiyu smještenu kod udomitelja koji se prema njoj ophode krajnje okrutno, ropski radi i mlate je. Uzme je sa sobom u grad, uči je čitati i pisati, a Asha je podučava Kuranu i vjeri. Kad Nijemci objave da primaju novake u askare, Ilyas se odluči prijaviti jer za njega su bolji od Britanaca, na što mu sugovornici kažu: „Prijatelju moj, pojeli su te.“ Afiyu vrati na selo, k onim okrutnicima, misleći da će zbog novca biti ljubazni prema njoj. Ubrzo je ipak namrtvo prebiju, ruka joj ostane invalidna, a spasi je Khalifa i primi k sebi. On i Asha ionako nemaju djece. Ilyasu se gubi svaki trag.

Kad Hamza, koji je ipak preživio u misiji, stigne u grad, dobije posao kod istog trgovca za kojeg radi Khalifa, i tu se prepliću priče o Ilyasu, Hamzi i Afiyi. Hamza i Afiya ožene se i dobiju sina kojeg nazovu Ilyas – jer o njemu nije bilo ni traga ni glasa svih tih godina. Isprva se činilo da je to ime bilo prokletstvo za dječaka i obitelj, ali na kraju je baš on, kad je već odrastao, riješio misterij nestalog ujaka.

Bolno je ovako grubo sažeti taj u svakom pogledu veliki roman, s mnogo sporednih priča, s mnogo živopisnih slika obične svakodnevice suprotstavljene poniženjima, okrutnostima, pokoljima kolonizatora. Gurnah pripovijeda natenane, ali drži vas napete kao da je tour de force. A „samo“ piše o tome kako je bilo običnim koloniziranim Afrikancima, kako su bijelci smatrali da je njihovo pravo klati, masakrirati, izgladnjivati, ponižavati, otimati, iskorištavati, pokrštavati, silovati, otimati djecu itd. Ni trunka osude, ni između redaka, a ipak… Nema tih pridjeva ni u jednom jeziku. I nema tog koliko god u duhu postkolonijalizma kritičnog ali uvijek sladunjavog holivudskog ili britanskog romana/filma koji bi mogao ostaviti tako potresan dojam.

Ono što je Gurnah u svojoj knjizi namjerno gromoglasno prešutio, to je Lindqvist rastumačio istražujući nastanak imperijalizma i razvoj rasistitičke misli.

Ali zato to može jedna druga knjiga nedavno prevedena u nas: Istrijebiti svu gamad Svena Lindqvista (1932.–2019.), Šveđanina koji je objavio 35 naslova, od koji su mnogi prevedeni diljem svijeta. Ono što je Gurnah namjerno gromoglasno prešutio – kako su i zašto europski osvajači bili tako nadmoćni, tako samouvjereni da im pripada tuđa zemlja i životi – to je Lindqvist rastumačio istražujući nastanak imperijalizma i razvoj rasističke misli.

Njegov svezak je žanrovski bastard: dijelom je putopis po Tademaitom „pustinjom nad pustinjama“, najmrtvijim dijelom Sahare, najvažniji korpus čini tisućljetna povijest nadmoći bijelaca i teorijski izvori koji su joj dali „legitimitet“, između su njegova sjećanja iz djetinjstva i odrastanja, ali bajkovite ili nadrealne slike snova. Knjiga je prvotno objavljena 1992., što znači da je Lindqvist putovao u vrijeme kad „slučajni turisti“ nisu imali sve udobnosti neputovanja. Tandrka se lokalnim prijevoznim sredstvima u kojima kao da „poskakuje na pneumatskom čekiću. Masnoća u krvi trebala bi se od vibracija pretvoriti u maslac.“ Odsjeda u jeftinim hotelima (kao da uopće ima raskošnih) ili bijednim prenoćištima u kojima se guši u pijesku. Sa sobom vuče teški uređaj za obradu teksta (prvotna varijanta PC-a) i gomilu disketa s literaturom koje je uredno spakirao u vakumske omote da ih pijesak ne ošteti. Ta njegova profesionalna oprema toliko je teška da ga na jednoj postaji putovanja lokalni taksist odbije prevesti do sljedeće destinacije. U srcu Sahare, u toj Africi koju su poharali Europljani, njegov je tekst tim autentičniji.

On traži „srž europske misli“, kratku rečenicu „koja sažima čitavu povijest našeg kontinenta, našeg čovječanstva, cijelu povijest naše biosfere od holocena do holokausta“. Našao ju je u Conradovom romanu Srce tame i ona glasi: „exterminate all the brutes“ – istrijebiti svu gamad. I to mu postaje lajt motiv za putovanje Saharom tijekom kojeg će dekonstruirati (kako je popularno reći) bjelački, europski kolonijalizam, imperijalizam, zaposjedanje, pljačkanje i mnogobrojne genocide.

Istrebljenje Židova ‘iskrivljena je kopija’ uzora koje je Hitler našao kod Britanaca i drugih zapadnoeuropskih naroda

Načuvši razgovore njemačkih pustinjskih putnika o odjecima rasprave koju je izazvao povjesničar Ernst Nolte u eseju iz 1986., u kojem tvrdi da je nacizam bio logična reakcija Njemačke na „egzistencijalnu prijetnju“ zbog Oktobarske revolucije, Lindqvist kreće upravo od te zemlje. Nolte piše da je njemačko istrebljenje Židova samo puka kopija Staljinovih čistki: „Njih je Hitler kopirao.“ Međutim, povijest se ne bi složila. Zbog onog o čemu piše i Gurnah: zbog njemačkog istrebljenja naroda Herero u jugozapadnoj Africi u vrijeme Hitlerova djetinjstva. O tome se ne govori ni dan danas. Stoga Lindqvist zaključuje: „Istrebljenje Židova ‘iskrivljena je kopija’ uzora koje je [Hitler] našao kod Britanaca i drugih zapadnoeuropskih naroda.“ I kreće to dokazati: događajima i literaturom.

Britanija je 1897. slavila 60 godina kraljevanja Viktorije „neviđenom arogancijom“, a te iste godine u Njemačkoj je rođen pojam „životnog prostora“. Imperij je na vrhuncu, u novinama piše: „Nacija je svjesno i odlučno promatrala svoju golemu moć, kolonijalni uspjeh, živuće jedinstvo, svoj teritorij koji se prostire diljem svijeta i klicala nad njima.“

Autor se prisjeća knjige koju je spasio od „istrebljenja“ iz kućne biblioteke, autori koje su trojica švedskih časnika u službi kralja Leopolda u Africi Tri godine u Kongu (1887.). Poručnik je od iskusnog putnika dobio savjet da mu je najbolji drug „bič od kože nilskog konja“ kojim valja udarati „hladno i ravnodušno“. I jedan misionar svjedočio je takvim bičevanjima: „Bič od kože nilskog konja, naročito svjež bič, zavijen kao vadičep, a s rubovima poput oštrice noža strahovito je oružje i krv poteče nakon samo nekoliko udaraca.“ Divljaci ionako ništa ne razumiju osim sirove snage.

Nakon što je J. Dunlop 1888. patentirao gumu za bicikl, krenula je pomama za kaučukom. Leopold II. u tome je prednjačio: od domorodaca se zahtijevao rad, kaučuk i slonovača. „Onima koji su odbili, spalili bi sela, ubili djecu, odsjekli ruke.“ Tako su izgrađene velebne zgrade u Buxellesu kojima se danas dive turisti. Odrezane šake, što je bila specijalnost Leoplodovih predstavnika, ali i milijuni mrtvih davno su zaboravljeni. Velike sile nisu prosvjedovale protiv Leopoldovog genocida.

Osobito se pozabavio poviješću Sir Henryja Morton Stanleyja – bijelog afričkog koljača koji je, eto, dobio i plemićki naslov jer je, navodno, spasio Emina Pašu od pobunjenih divljaka. Tako se, tobože usput, pozabavio i psihologijom osobito okrutnih kolonizatora – od toga kako ih udaljenost od nadzora drugih ljudi (jer crnčuge nisu ljudi) pretvara u monstrume, do toga kako su ubijanja opravdana jer nižoj vrsti treba pomoći da što prije odumre. „Nevidljivost ga čini nečovječnim“ – kao Conradovog junaka Kurtza.

Kod Gunraha, Conrad nije samo motiv i polazište – povezuje ga i s Wellsom i drugim suvremenicima, a prati i razvoj “znanstvene” misli rasizma. (Deepwoodpress)

Joseph Conrad nije samo motiv i polazište, nego ga povezuje sa suvremenicima, ponajprije H. G. Wellsom i njegovim djelima jer su jedan drugog čitali, pisali o istim temama. Usto, prati europske istraživače, misionare, razvoj „znanstvene“ misli rasizma. Kolonizatorima je trebala rasna ideologija za opravdanje prisvajanja i pustošenja dalekih zemalja. Za to je bila presudna „umjetnost ubijanja izdaleka“, europska specijalnost. Zato kratki tečaj razvoja i učinkovitosti vatrenog oružja jer Europljani su svoju vojnu silu smatrali intelektualnom, štoviše i biološkom nadmoći.

„Europljani su postali bogovi topova koji su ubijali mnogo prije nego što ih je oružje protivnika moglo doseći.“ Unapređenje oružja i razvoj industrijskog čelika omogućili su kolonizaciju. Afrički i azijski kovači više nisu mogli izrađivati kopije europskog oružja. Izumljen je i dum-dum metak, ali je ubrzo zabranjen u civiliziranim zemljama, upotreba je „bila rezervirana za lov na veliku divljač i kolonijalne ratove“. O bitci kod Omdurmana 1898. za novine je izvještavao Winston Churchill i poslije je u memoarima zapisao:

„Za veliko mnoštvo onih koji su sudjelovali u ratu što ga je Engleska vodila u ta bezbrižna, minula vremena, bio je to samo uzbudljiv dio veličanstvenog sporta.“

Tada su posve sportski Britanci u Sudanu poubijali na daljinu desetke tisuća ustanika koji nisu ni oružje isukali. „Crnci nemaju topova i zato nemaju nikakva prava. Njihova zemlja je naša.“ U Britannici i danas piše da je to bilo slamanje pobune, a ne masovni pokolj u sportskom fair playju – topovnjače protiv luka i strijele. To Lindqvist nije mogao povjeriti.

Srednji vijek još ne poznaje rasizam, sva su bića do Boga, ljudi su Adamovi potomci, zato je, kad se pojavio u Parizu 1796. Georges Cuvier, doživio čuđenje i otpor. On je održao predavanje o izumrlim vrstama: mamutu i mastodontu. Nije to bilo prihvatljivo: Bog je jednoć sve stvorio i to ne može nestati. Nakon 75 godina pojavio se Darwin i rekao da su mnoge vrste izumrle i današnje osuđene na izumiranje. U međuvremenu Europljani su istrijebili mnoge narode – naprosto da ih spase od sporog izumiranja: više od 90% izvornog stanovništva Amerike istrijebljeno je u sto godina. Kad je 1859. izašlo Darwinovo Porijeklo vrsta, „preostalo je samo devet Tasmanijki, a sve su bile prestare da bi rodile djecu.“ Abdulrazak Gurnah, dok Hamzina poražena postrojba maršira prema njemačkoj misiji, a Britanci zauzimaju strateška mjesta, piše:

„Spram njemačkih su se civila ophodili uljudno kako i priliči građanima prosvijećene suparniče nacije… Mjesne se Afrikance, koji nisu bili ni građani ni pripadnici neke nacije niti su bili prosvijećeni, ignoriralo ili pljačkalo te, kad je potreba to nalagala, nasilu regrutiralo u transportni korpus.“

U skladu s literaturom  u kojoj se Afrikance već od 18. st. u pravilu naziva „bloody niggers“. U životnom djelu Životinjsko carstvo (1827. – 1835.), Cuvier je pisao o „negroidnoj“ rasi, sličnoj majmunima, uvijek „u stanju potpunog barbarstva“. I Darwin piše da između majmuna i civiliziranih ljudi postoje međuoblici, „kao što su gorile i divljaci“. Stoga će u budućnosti „civilizirane rase zasigurno istrijebiti i zamijeniti divlje rase, svugdje u svijetu“.

Jedan od prvih kolonizatorskih genocida bio je na Kanarima: narod Guanča brojio je, pretpostavlja se, oko osamdeset tisuća pripadnika i Španjolci su ih već u 15. st. zatrli sve do jednoga – bio je to svojevrsni „vrtić europskog imperijalizma“, ciničan je Lindqvist. Nakon što su domoroci istrijebljeni, počinje razvoj uvoza radne snage, kako je to još Adam Smith ustvrdio: „Potražnja za ljudima, kao i za svakom drugom robom, regulira produkciju ljudi, ubrzava ju kad je prespora, zaustavlja kad je prebrza.“ A kolonizatorima je trebala radna snaga: dobivali su je u pošiljkama iz Afrike. Robovi nisu bili ljudi. Kad su religijska tumačenja zamijenjena biološkima, bilo je posve prihvatljivo „istrijebiti svu gamad“. Zato se tijekom 19. st. „na genocid počelo gledati kao na neizbježnu nuspojavu napretka“. Usto je i rasizam dobio pseudoznanstveno obrazloženje.

U anglosaksonskom svijetu perjanica je bio antropolog Robert Knox, koji je tvrdio da se crne rase ne mogu civilizirati. Rasizam je prigrlio teoriju evolucije kao presudno objašnjenje za milost udijeljenu istrebljivanjem nižih rasa: „Nakon Darwina postalo je mudro tek slegnuti ramenima na genocid. Ako biste se uzrujali, samo ste pokazivali svoju neobrazovanost… Tasmanija je postala paradigma prema kojoj se pokoravalo jedan kontinent za drugim.“ Svijet bi trebao biti nastanjen samo jednom homogenom rasom. Opet. Kad je bilo prije, ne zna se, i ne govori se o tome.

Mi smo ti koji su to potisnuli. Ne želimo se sjećati. Želimo da je genocid počeo i završio s nacizmom.

Rasizam se duboko ukorijenio. I Lindqvist neće propustiti napomenuti da je u Uppsali do 1950-ih postojao Državni institut za rasnu biologiju. Uostalom, pokret eugenike bio je početkom 20. stoljeća moćan u skandinavskim zemljama i zalagao se za očuvanje rasne čistoće. No, prešutio je da je švedska arijevska elita zbog smanjenja nasljednih bolesti 1935. donijela u Finskoj Zakon o sterilizaciji, prema kojemu se, između ostaloga, steriliziraju duševno bolesne osobe. Naime, Finci nisu bili arijevci. Zakon je bio na snazi do kraja 1960-ih (istražujući zbog nekog romana zašto su olako zatvarali Finkinje u azile za duševne bolesnike, bez mogućnosti izlaska, osim u slučaju da se daju sterilizirati, dobila sam savjet da ne kopam po tome jer i Finci i Šveđani žele zaboraviti sramnu prošlost). Lindqvist: „Mi smo ti koji su to potisnuli. Ne želimo se sjećati. Želimo da je genocid počeo i završio s nacizmom.“

Engleski klerik Frederic Farrar održao je 1866. predavanje o rasama i samo dvije, arijsku i semitsku, uvrstio u civilizirane. Kinezi su u njegovoj klasifikaciji bili polucivilizirani jer su zastali u razvoju. Sve ostale rase su „bez prošlosti i budućnosti“. Nešto kasnije, njemački autoritet na tom području, Friedrich Ratzel, piše da su Židovi i Romi slični „lovačkim narodima niskog rasta u unutrašnjosti Afrike“, stoga niža vrsta osuđena na izumiranje. Hitler je Ratzelovu knjigu čitao 1924. u zatvoru, pišući Mein Kampf. Kad su Nijemci poželjeli pridružiti se eliti europskih kolonizatora, Britanci, Francuzi i Rusi su to smatrali „vrhuncem nemorala“. Britanski imperijalizam je bio samorazumljiv, francuski i ruski neprihvatljiv. Nakon što su Nijemci istrijebili većinu naroda Herero, preostalih nekoliko tisuća zatvorili su u koncentracijski logor i osudili na kažnjenički rad. Ali to nisu sami izumili: prvi koncentracijski logor otvorili su Španjolci 1896. na Kubi. U njemački je jezik izraz ušao iz engleskog i politike.

Onomad je bilo jednako važno povećavati teritorij kao što je danas važan rast BDP-a. „Ekspanzija je bila svrha samoj sebi“, kao što je danas rast na uštrb daljnjeg istrebljivanja: prirodnih vrsta i uništavanja zemljinih resursa. Lindqvist kaže da je Hitler zapravo započeo kolonijalni rat, za „životni prostor“. A to mu je dalo „praktičnu mogućnost i ekonomski povod da istrijebi Židove“ – jerbo je to bio narod bez zemlje i niže rase. „Auschwitz je bio moderna, industrijska primjena prakse istrebljenja na kojoj je odavno počivala europska vladavina svijetom.“ To je kontekst Holokausta. „A kad se ono što je učinjeno u srcu tame ponovilo u srcu Europe, nitko to nije prepoznao. Nitko nije htio priznati ono što su svi znali.“

U Bjørneboeovoj Tišini, protagonist piše protokole koji su zapravo popis bestijalnosti i besčašća, onih o kojima smo učili u školi, ali nismo ih osvijestili u punom značenju.

Postoji i u nas prevedena još jedna knjiga frapantno sličnog sadržaja, ali je riječ o romanu. Bilo mi je jako čudno što se Lindqvist nije pozvao na Norvežanina Jensa Bjørneboea (1920. – 1976.) i njegov posljednji svezak Tišina: antiroman i apsolutno posljednji protokol iz trilogije Povijest bestijalnosti. Tišina je objavljena 1969. i nekako se čini nevjerojatnim da netko tako načitan kao Lindqvist nije znao za nju. Jasno je da su imali istu literaturu tijekom istraživanja teme, samo što je Bjørneboe temu romansirao, a svog je junaka (u vidu autorskog alter ega) također smjestio u Afriku.

Kao i u prethodna dva sveska Povijesti bestijalnosti (Trenutak slobode, 1966. – suočavanje s fašizmom; Barutana, 1969. – suočavanje s komunizmom i naslijeđem okrutnosti prema svojima), autor pronalazi sugovornika s kojim će pretresti temu – ovaj put je to Arapin Ali. Protagonist piše protokole koji su zapravo popis bestijalnosti i beščašća, često onih o kojima smo učili u školi, čitali u raznim knjigama, ali kao i kod Lindqvista nismo ih osvijestili u punom značenju dok nam ih netko nije tako servirao na pladnju. I to je još jedna poveznica među njima dvojicom. Teško je reći tko je nemilosrdniji. Ono čemu se Bjørneboe nada, jest da živi u osvit velike revolucije koja će pretumbati svijet: „kad objesimo posljednje Ruse o crijeva posljednjih Amerikanaca i zatim razdijelimo preostale velesile u male mirne zajednice, na Zemlji će se opet dati živjeti.“ Nije li ta iluzija i dalje živa, još i više nego 1960-ih? Smatra da bi jednom netko trebao napisati „Psihopatologiju Europe“ i na neki način to će Lindqvist djelomično učiniti, a Raoul Peck snimiti dokumentarac. I Bjørneboe piše o Belgijancima koji su rezali šake i klali. S tim da pljačkaške pohode i posezanje za tuđim smješta već u 14. st. (premda se imperijalizam može pratiti od križarskih ratova):

„Pogled na tuđe zemlje i tuđa bogatstva postao je opsesija pohlepom, bjesnoća u Europi, žudnja za zlatom koja briše svu ljudskost i pristojnost moćnika. Uz blagoslov Crkve slijedi pljačkaški pohod za pljačkaškim pohodom.“

Koliko god protagonist svoje demone utapao u alkoholu i smirivao tabletama, ipak ga proganjaju. U takvim trenucima on razgovara sa sablastima, poput Kolumba ili Robespierrea ili Sotone. Prilično detaljno piše o „istrebljivanju gamadi“ u Srednjoj i Južnoj Americi, ali sumira i zašto indijska, kineska i japanska kultura nije podlegla europskom imperijalizmu: „… azijske su kulture najstarije. Sigurne su u sebe. Azija i dijelovi Afrike zapravo su prvi svijet, Amerika drugi, a Europa, Sjedinjenje Države i Rusija treći svijet. Dakle, upravo suprotno od onog što sami Europljani misle. (…) Ni Kinezi ni Indijci nisu se dali pokrstiti – prelazak na kršćanstvo smatrali bi korakom unatrag i redukcijom svoje ljudske vrijednosti.“ Japanci su pak uvidjeli opasnost od kršćanstva i zabranili ga u 16. st. Misionarstvo je doista „neopisiva duhovna arogancija“. Zbog japanske odvojenosti i nepovjerenja prema bijelcima, Europljani ih nisu uspjeli uništiti i učiniti svojom kolonijom.

No, da skratim, Bjørneboe ima iste tvrdnje o Hitleru: „Ideologija rasa i ideja superiorne rase nije Hitlerova ideja – doslovce svaki francuski, engleski ili nizozemski kolonijalni desetar kojeg je naš Gospodin stvorio, živio je s istim idejama kao i fašisti. Ali njima je to bilo toliko samorazumljivo da nisu trebali držati govore ili pisati knjige o tome.“ A zašto Bjørneboeov protagonist razgovara baš s Maximilienom Robespierreom? Što bi rekao Lindqvist: „Ne fali VAMA znanja. Ono što VAM nedostaje jest hrabrost da razumijete ono što znate i izvučete zaključke.“

Prema Lindqvistovoj knjizi snimljen je i četverosatni dokumentarac u produkciji HBO-a. Autor Raoul Peck, po vlastitim riječima “imigrant iz usrane države”, je i pripovjedač u filmu.

Ako vam je muka čitati, možete pogledati četverosatni dokumentarac koji je Raoul Peck snimio za HBO pod naslovom „Istrijebite sve divljake“ prema knjizi Svena Lindqvista (za razliku od savjesne prevoditeljice knjige Lane Momirski koja je u starijem prijevodu Conrada našla izraz koji točno odgovara švedskoj riječi koju je Lindqvist upotrijebio, televizijski prevoditelj posegnuo je za rješenjem na prvu).

Cijenjeni filmaš Raoul Peck (ima mnoge nagrade, bio je nominiran i za Oscara za film o Jamesu Baldwinu, I Am Not Your Negro, 2016.) rekao je da je pravo čudo što mu je mainstream servis omogućio snimanje filma koji je premijerno emitiran 2021. Peck je sam pripovjedač u filmu jer: „Ja sam imigrant iz usrane države“ (rođen je na Haitiju 1953.). Živio je diljem svijeta, školovao se u Berlinu. Peck uglavnom slijedi Lindqvistovu knjigu, smatra ga prijateljem i snima ga u njegovoj radnoj sobi (umro je prije dovršetka dokumentarca). Navodi još dvoje suradnika, iako iz njihovih knjiga zapravo uzima podatke: Michela-Rolph Trouillota i njegovu slavnu knjigu Silencing the past, power and th production of history (1995., uz dvadeset izdanja) i Roxanne Dunbar-Ortiz i njezinu An Indigenous Peoples’ History of the United States (2014.). Trouillot je bio također Haićanin, ali je umro 2012. zato što su mu na operaciji ugradili neispravan pejsmejker.

Peck počinje od križarskih ratova, dokumentirajući tvrdnje o bjelačkoj, kršćanskoj, europskoj superiornosti kao argumentu za osvajanja u Aziji. Kombinira razne dokumentarne snimke, isječke iz filmova – kako holivudskih tako i vlastitih, snima igrane scene (Josh Hartnett glumi različita bjelačka supremacistička čudovišta, poput američkog generala Thomasa Sidneya Jesupa, koji je prekršio primirje s poglavicom Seminola Osceolom; groteskno okrutnog belgijskog kolonijalnog časnika; doktora koji ubija crnce u laboratorijskim uvjetima kao da su životinje u klaonici), poetični su animirani povijesni prizori. I sebe je uključio u film: pripovijeda obiteljsku i vlastitu priču, djetinjstvo na Haitiju, u New Yorku, u Kongu, petnaestogodišnji boravak u Berlinu, brojna putovanja. Učinio je to zato što „neutralnost nije opcija“.

Peck je podrobnije od Lindqvista obradio temu „istrebljenja gamadi“ i povijest kolonizacije na sjevernoameričkom kontinentu – uzevši podatke iz knjiga Roxanne Dunbar-Ortiz, povjesničarke i aktivistkinje. Trouillot mu je pak poslužio za davanje važnosti haićanskoj revoluciji 1790., jedinoj uspjeloj pobuni robova, koja je porazila i Napoleonove trupe.

Obišao je arhiv u njujorškoj javnoj knjižnici Raphaela Lemkina, poljskog Židova, pravnika koji se bježeći od nacizma skrasio u SAD-u. On je objavio 1943. svoje najvažnije djelo: o novoj vrsti zločina protiv čovječnosti, za koji je skovao pojam „genocidium“ (grč. genos – rasa, pleme, klan i lat. -cide, cīdium – ubiti). Popisi do tada učinjenih genocida zastrašujući su. Metode genocida: masakr, sakaćenje, uništavanje simbola kulture, sterilizacija, deportacija, izgladnjivanje, prisilno pokrštavanje, razdvajanja obitelji, ropstvo.

Prikupio je i niz podataka o kojima se ne govori u pop-kulturnoj predodžbi Amerike, kao na primjer:

• Henry Ford je nacistima ustupio sav prihod od prodaje auta u Njemačkoj, a usto je svake godine Hitleru slao 350.000 dolara za rođendan.
• Andrew Jackson, 7. predsjednik SAD-a, karijeru je izgradio na ubijanju Indijanaca i otimanju njihove zemlje – tobože je potpisivao ugovore s indijanskim plemenima za koje se znao da će biti prekršeni.
• Velečasni Strog 1885. u knjizi, tadašnjem bestseleru, „Our Country“, kaže: „Kao superiorna rasa, SAD ima Božju odgovornost kontrolirati svijet.“
• Lov na Indijance bio je ozakonjen i unosan: pet dolara za glavu, 50 centi za skalp – samo 1854. isplaćeno je više od milijun dolara lovcima na Indijance. Poslije je nagrada podignuta na 200 dolara za glavu. Drugi amandman američkog ustava na koji se danas pozivaju pobornici nošenja oružja zapravo je bio napisan da bi se slobodno mogli ubijati Indijanci i pod kontrolom držati dopremljeno crno roblje.
• U 19. st. robovi su u Americi bili vrijedni toliko da se na njih mogao uzimati hipotekarni zajam: „Thomas Jefferson založio je 150 robova da bi sagradio Monticello. Nizozemci su mu dali zajam.“

Dovoljno?

Britansko-ganski filozof i teoretičar ističe kako je vjerovanje u esencijalnu razliku između ‘nas’ i ‘njih’ i dalje široko prisutno, a mnogi je i dalje smatraju nasljednom.

Kwame Anthony Appiah, suvremeni britansko-ganski filozof i teoretičar, kaže da i dalje živimo u rasizmu: „U 21. st. čovjek bi očekivao neke znakove toga da bi rasna razmišljanja i rasno utemeljena netrpeljivost – problem barijere boja – mogla iščeznuti. Pa ipak, vjerovanje u esencijalnu razliku između ‘nas’ i ‘njih’ i dalje je široko prisutno, a mnogi je i dalje smatraju nasljednom. I, naravno, razlike među skupinama definiranim zajedničkim porijeklom mogu biti temelj društvenog identiteta bez obzira na to vjeruje li se da su zasnovane na biologiji. Posljedično, etno-rasne kategorije i dalje su važne u politici na nacionalnoj razini, a rasni identiteti oblikuju političku pripadnost ljudi.“

Kolonijalizam je i dalje živ, samo ima nove oblike. Kao uostalom i imperijalizam.

U nedavno objavljenoj priči ukrajinskog pisca Artema Chapeye u povodu godišnjice rata u Ukrajini, piše: „Ako se predamo, mogu raditi s nama što god hoće, baš kao što kineska vlada radi s Ujgurima. Sada nam se barem pomaže davanjem oružja. Ako budemo poraženi, svijet može samo iskazati duboku zabrinutost. Nedavno je Europski parlament konačno priznao hotimično izazvanu glad u Ukrajini, Holodomor 1932.–1933., kao genocid. Naravno, teško je zamisliti da bi u današnjoj Europi ponovno mogli biti ubijeni milijuni ljudi. Ali sve do 24. [2. 2022.] nismo mogli zamisliti da bi u današnjoj Europi jedna zemlja mogla napasti drugu.“*

„Do toga dana smatrao sam se pacifistom, iz principa. A sada takav stav iz principa nazivam apstraktnim pacifizmom. Apstraktni pacifizam rezerviran je za one koji nisu suočeni s egzistencijalnim izborom i mogu si priuštiti teoretiziranje. Danas je u Ukrajini beskorisno pisati peticiju protiv bombi i krstarećih raketa; nenasilni otpor nije djelotvoran. Mahatma Gandhi, kojeg sam prevodio na ukrajinski, pisao je pisma Adolfu Hitleru prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Hitlera nisu zaustavila ta pisma.“

Češki teolog Tomáš Halík neki dan je rekao: „Putin, Hitler našeg vremena, u potpunosti kopira Hitlerovu politiku, koju smo vidjeli u Čehoslovačkoj: prvo osvojiti područje s jezičnim manjinama, zatim osvojiti cijelu zemlju i onda djelovati protiv drugih zemalja.“ S Putinom se ne može pregovarati jer on „cinično“ krši sve ugovore, međunarodno pravo i ljudska prava u Rusiji.

• Literatura

Abdulrazak Gurnah, Naknadni životi, s engleskoga preveo Dinko Telećan, Profil, Zagreb, 2022.

Sven Lindqvist, Istrijebiti svu gamad, sa švedskog prevela Lana Momirski, Mala zvona, Zagreb, 2022.

Jens Bjørneboe, Tišina: antiroman i apsolutno posljednji protokol, s norveškog prevela Anja Majnarić, DAF, Zagreb, 2019.

Kwame Anthony Appiah, Laži koje vežu. Ponovno promišljanje identiteta, s engleskoga preveo Slavko Amulić, Mizantrop, Zagreb, 2022.

• Bilješka

* S francuskog prevela ms Vesna Zovkić, http://fratellanza.net/artem-chapeye-moj-rat-prica-ukrajinskog-pisca-koji-je-postao-vojnik/