Ubojstvo Sulejmanija i zajednička vojna vježba Irana, Rusije i Kine. Ima li veze među tim događajima?

Nema dvojbe da Amerika može ubiti koga god poželi. Ali tim ubilačkim pohodima Amerika ne postiže političke ciljeve, piše Božo Kovačević u članku u kojem ubojstvo iranskog generala Sulejmanija kontekstualizira u trenutačne odnose na Bliskom Istoku te u američku vojnu i međunarodnu politiku nakon Drugog svjetskog rata

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Ni na pragu posljednje godine mandata američki predsjednik Donald Trump ne prestaje iznenađivati svoje suradnike, saveznike, suparnike, medije i neprijatelje. Ubojstvo kultnog iranskog generala Kasima Sulejmanija to nedvojbeno potvrđuje. Amerika je – nakon više od stotinu neuspješnih pokušaja da se na taj način riješi Fidela Castra – napokon još jedanput potvrdila da može ubiti koga god hoće. Tako su uništeni vođa Al-Kaide Osama bin Laden, osnivač ISIL-a el Bagdadi i general Sulejmani. Osim podsjećanja na tu evidentnu sposobnost, što je još Trump htio poručiti svijetu?

Eksperti nisu suglasni u pogledu odgovora na to pitanje, ali su suglasni u procjeni da je taj potez pogoršao sigurnosne prilike u Iraku i na cijelom Bliskom Istoku povećavši izglede daljnjeg nasilja. Trump je – odbacujući optužbe da neodgovorno uvlači Ameriku u rat bez prethodnih konzultacija s Kongresom – izjavio da je ubojstvo Sulejmanija kraj, a ne početak rata. Državni tajnik Pompeo je naglasio da su Sjedinjene Države pokazale odlučnost koja bi Iran trebala navesti ne na osvetu, nego na deeskalaciju i na to da Iran „poduzme korake u skladu s onim što rade normalne države“. Ostalo je nejasno što bi normalna država trebala poduzeti protiv druge države koja je ubila jednog od njezinih najviše rangiranih vojnih dužnosnika na teritoriju treće države bez suglasnosti te treće države.

Tamara Cofman Wittes: Je li Amerika napravila posljednji korak prema povlačenju s Bliskog Istoka

Štoviše, čini se da je Sulejmani doputovao u Bagdad temeljem poziva iračkog premijera kojega su Amerikanci zamolili da posreduje u odnosima s Iranom. Sulejmani je, najvjerojatnije, u Bagdadu bio u službenoj diplomatskoj misiji koju su potaknuli Amerikanci. Sve što su Amerikanci poduzeli pokazuje da nisu postupali u skladu s bilo kakvom općeprihvatljivom definicijom normalnosti. Je li normalno da ubijaju i uhićuju koga god, kad god i gdje god žele i da pritom očekuju da će svi biti oduševljeni takvim postupanjem? Da se SAD rukovode upravo takvim razumijevanjem međunarodnih odnosa, potvrđuje i ocjena državnog tajnika Pompea da „Europljani nisu bili onoliko korisni koliko sam očekivao da bi mogli biti. Britanci, Francuzi i Nijemci trebaju razumjeti da je to što smo učinili, što su Amerikanci učinili, spasilo i živote u Europi.“

Australija i europski saveznici odmah su naredili povlačenje svog vojnog personala iz Iraka jer su Amerikanci atentat izveli bez ikakvih konzultacija s njima. Irački je parlament 5. siječnja pozvao američke vojnike da napuste Irak.

Iransko vodstvo najavilo je osvetu, a Trump je naredio slanje dodatnih američkih vojnih snaga na Bliski Istok. Time je, dakako, umanjio uvjerljivost svoje tvrdnje da Sulejmanijevo ubojstvo znači kraj, a ne početak rata. Pritom je pokazao da je način njegova razmišljanja blizak maniheističkom načinu razmišljanja iranske teokratske elite. Amerika je, tvrdi Trump još jedanput jasno demantiravši svoju prijašnju izjavu o kraju rata, odabrala 52 mete u Iranu – uključujući i spomenike kulture – da bi se osvetila Iranu što je pedeset dvoje američkih diplomata držao kao taoce nakon izbijanja iranske islamske revolucije 1979. godine. Te će mete biti napadnute ako Iran poduzme ikakve korake protiv Amerike kao odgovor na ubojstvo Sulejmanija.

Australija i europski saveznici odmah su naredili povlačenje svog vojnog personala iz Iraka jer su Amerikanci atentat protiv Sulejmanija poduzeli bez ikakvih konzultacija s njima. Irački je parlament 5. siječnja pozvao američke vojnike da napuste Irak. Tamara Cofman Wittes, savjetnica u Centru za bliskoistočnu politiku, pretpostavila je – u nedostatku pouzdanih informacija o pravim strateškim ciljevima američke vanjske politike – da je Trumpova administracija učinila samo još jedan korak prema napuštanju Bliskog Istoka. „Da li bi ta eksplozija trebala predstavljati posljednji pozdrav Trumpove administracije prije povlačenja iz Iraka i Sirije – učinkovito govoreći Izraelu i arapskim državama: ´Ubili smo glavnog zločinca i sad smo izvan toga´“, pita se ona.

Premda su dugoročne posljedice Sulejmanijevog ubojstva kao i pravi strateški ciljevi koji su nametnuli izvođenje toga akta – ako ih uopće ima – zasad nejasni, relativno je lako detektirati čime je sve Sulejmani iritirao Amerikance i njihove saveznike pa su smatrali da treba poduzeti odmazdu protiv njega. Prvi neuspješni izraelski vojni pohod protiv Libanona dogodio se 2006. godine, a Hezbolahovim operacijama zapovijedao je upravo Sulejmani. Kad je, u američkoj režiji i uz izdašnu američku vojnu pomoć, počela oružana pobuna protiv Asadova režima u Siriji, Sulejmani je bio prvi koji mu je priskočio u pomoć i pomogao mu da se uspješno suprotstavi Amerikancima i njihovim saveznicima još prije nego što se Rusija umiješala u taj sukob. Upravo su šijitske milicije, na koje su se Amerikanci uvelike oslanjali, zahvaljujući Sulejmanijevim vojnim vještinama bile ključne u uspješnom iskorjenjivanju ISIL-a iz Iraka. Posljednje nasilne prosvjede protiv iračke vlasti i opsadu američkog veleposlanstva u Bagdadu izvele su iračke šijitske skupine koje je uspješno orkestrirao Sulejmani. U Jemenu je vojno i financijski nadmoćna Saudijska Arabija bila prisiljena obustaviti oružane operacije protiv tamošnjih šijitskih oružanih snaga koje podržava Iran i otpočeti pregovore s njima, a Sulejmani je bio zadužen za naoružavanje i koordinaciju djelovanja jemenskih šijita. Uspješan raketni napad na najveću saudijsku rafineriju nafte također se smatra Sulejmanijevim djelom.

Ukratko, Sulejmani je bio personifikacija svih vojnih uspjeha američkih neprijatelja i svih američkih neuspjeha na Bliskom Istoku. Odustajanje Amerike od nasilnog rušenja Asadovog režima u Siriji potvrda je političkih uspjeha Irana u toj regiji i jasan znak poraza američke politike. Zbog toga što je bio toliko uspješan Sulejmani je morao platiti životom. Njegova smrt je ubrzala donošenje odluke iračkog parlamenta o otkazivanju gostoprimstva američkoj vojsci u toj zemlji što je samo dodatni argument za ocjenu o neuspjesima američke politike na Bliskom Istoku. Trumpova izjava da se američka vojska neće povući iz Iraka ako ta država Amerikancima ne plati cijenu izgradnje vojnog aerodroma kao i njegova prijetnja da će, u suprotnom, rat protiv Iraka biti žešći nego protiv Irana daje za pravo nekim američkim analitičarima koji tvrde da je svojim nepromišljenim potezima Trumpova administracija istodobno objavila rat Iranu i Iraku.

Mapa područja u kojem su nedavno održane zajedničke vojne vježbe Irana, Rusije i Kine (Google)

Ako pretpostavimo da su, osim predsjednikovim frustracijama i hirovima, najnoviji američki potezi na Bliskom Istoku bili motivirani i činjenicama koje ukazuju na tektonske pomake u međunarodnim odnosima prema kojima SAD ne bi trebale biti ravnodušne, onda je nedavno održavanje zajedničkih mornaričkih vojnih vježbi Rusije, Kine i Irana u Omanskom zaljevu jedna od tih činjenica. Kao jedan od ciljeva vježbe istaknuto je „unapređenje sigurnosti međunarodne pomorske trgovine, suprotstavljanje pomorskom piratstvu i terorizmu, razmjena informacija u vezi s operacijama spašavanja te operacijskim i taktičkim iskustvima“. S obzirom na to da Amerika sebe smatra jamcem sigurnosti međunarodnog pomorskog prometa, tako deklarirani cilj te vojne vježbe nedvojbeno predstavlja ozbiljan izazov Americi. U okviru tih vježbi Iran je demonstrirao sposobnosti svojih plovila kakva operiraju u Hormuškom tjesnacu. Ostvarivanjem prijetnji o blokadi tog tjesnaca kroz koji se odvija trećina svjetske pomorske trgovine naftom Iran bi mogao ozbiljno ugroziti ekonomije Saudijske Arabije i drugih američkih saveznica u regiji. Vojno savezništvo Irana s Rusijom i Kinom jasno pokazuje nedjelotvornost američke prijetnje sankcijama protiv svih koji surađuju s Iranom. Ako su zajednički manevri u Omanskom zaljevu iskaz spremnosti na vojnu suradnju i u obližnjem Hormuškom tjesnacu u slučaju da se ondje sukobe američki i iranski brodovi, onda Amerika ima ozbiljne razloge za zabrinutost.

Kad su krajem listopada 2019. godine Rusija, Turska i Iran objavili da se pod njihovim patronatom u okviru UN-a odvijaju pregovori sirijske vlasti i predstavnika opozicijskih skupina o novom Ustavu Sirije, bio je to udarac za američku diplomaciju. I opet se Iran pojavio kao važni međunarodni igrač u rješavanju problema u Siriji koje su dobrim dijelom stvorili Amerikanci. Američko okretanje leđa dotadašnjim ključnim kurdskim saveznicima u Siriji, koji su podnijeli najveći teret borbe protiv ISIL-a, učinio je Kurde Asadovim saveznicima, a Iran važnim posrednikom u pregovorima koji su uslijedili nakon neuspješne američke misije rušenja Asadove vlasti.

Iran, važan međunarodni sudionik u rješavanju problema u Siriji (Wikipedia)

Dodatne razloge za zabrinutost pružio je turski predsjednik Erdogan. Kao čelnik druge najjače vojne sile unutar NATO saveza on se potpuno oglušio na američke prijetnje zbog vojne suradnje s Rusijom protiv koje Amerika također neprestano uvodi sankcije. Erdogan je kupio sofisticirani ruski proturaketni sustav S-400 unatoč izričitom američkom suprotstavljanju i dogovorio suradnju s Rusijom u proizvodnji vlastitog raketnog oružja. Nedvojben udarac američkom prestižu predstavlja činjenica da su se Turska i Rusija dogovorile da će – uz pristanak Asadova režima – zajednički patrolirati na teritoriju uz tursko-sirijsku granicu i nadgledati razoružavanje i evakuaciju kurdskih naoružanih skupina koje su donedavno bile glavni američki saveznici.

U Trumpovu politiku razvrgavanja svih multilateralnih sporazuma kojima je Amerika bila inicijator – od Pariškog sporazuma o klimi, preko TTIP-a, TPP-a do NAFTA-e – savršeno se uklapa i istupanje iz Dogovora o iranskom nuklearnom programu. Puno desetljeće o tom dokumentu pregovarali su Iran, SAD, Kina, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Ruska Federacija. Od 16. siječnja 2016. godine, kad je sporazum stupio na snagu, pa do 14. lipnja 2019. godine Međunarodna agencija za atomsku energiju je Vijeće sigurnosti UN-a 15 puta izvijestila o tome da se Iran u potpunosti pridržavao svojih obveza. Trump je 2018. godine istupio i iz tog multilateralnog sporazuma i Iranu jednostrano nametnuo sankcije ne uvažavajući stajališta i interese svojih europskih saveznica. EU je nastojala da se sporazum održi, ali je ubojstvo Sulejmanija, očito, prisililo iransko rukovodstvo da i ono istupi iz tog sporazuma. Trumpov deklarirani cilj bio je da uvođenjem novih sankcija Iran prisili na nove pregovore čiji bi rezultat bio prihvatljiv za Ameriku. Dosad uopće nije bilo poznato kako bi taj novi sporazum trebao izgledati, a odsad je jasno da je rat izgledniji od bilo kakvog iransko-američkog sporazuma.

Ne određuju saveznici misiju, misija određuje saveznike: Donald Rumsfeld (youtube)

Premda otvoreno nasilnički javni nastup i vulgarni rječnik Donalda Trumpa odudaraju od načina komuniciranja velike većine dosadašnjih američkih predsjednika, pravi sadržaj američke vanjske politike koju on provodi ipak nije sasvim nov. Suočen s činjenicom da Francuska i Njemačka ne podržavaju američku odluku o invaziji Iraka 2003. godine, tadašnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld je izjavio da ne određuju saveznici misiju, nego misija određuje saveznike. To je značilo da se SAD neće unaprijed savjetovati sa saveznicima o tome kakvu će akciju na međunarodnom planu poduzeti, nego će odluku donijeti samostalno u skladu s američkim interesima. One države koje se s tom odlukom suglase bit će saveznice, a one koje se ne suglase neće biti saveznice, a mogle bi postati neprijatelji. Trumpova vanjska politika u potpunosti se provodi po tom obrascu, što potvrđuje i postupak prilikom ubojstva Sulejmanija. Potpuno ignorirajući saveznike koji Amerikancima pomažu u Iraku, Pompeo im se obratio tek nakon što je Sulejmani ubijen i zatražio podršku i razumijevanje uvjeravajući ih da je akcija i u njihovu interesu.

Do otvorenog američkog vojnog angažmana u Vijetnamu došlo je 1964. godine nakon što su obavještajne službe dezinformirale američku vladu o navodnom sjevernovijetnamskom napadu na američki brod u Tonkinškom zaljevu. Odluka o invaziji na Irak 2003. godine temeljila se na lažnim podacima obavještajnih službi o tome da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. Danas se američki državni tajnik poziva na pouzdane obavještajne podatke o tome da je general Sulejmani planirao niz terorističkih napada na Amerikance i njihove saveznike. Pitanje je da li dosadašnje iskustvo s korištenjem obavještajnih podataka kao osnovom za pokretanje ratova daje razloge da se vjeruje američkim dužnosnicima.

Još jedan aspekt zajednički je u opravdanjima otpočinjanja rata u Vijetnamu i Iraku te u najavama mogućeg rata protiv Irana. To je pravo poduzimanja preventivnog rata zbog moguće opasnosti za nacionalne interese SAD-a ako se pravodobno ne onemogući neprijatelj. Širenje komunizma bilo gdje u svijetu Amerika je tijekom Hladnoga rata smatrala izravnim ugrožavanjem svojih nacionalnih interesa. S ciljem sprečavanja domino efekta, do kojeg bi došlo u slučaju pobjede komunizma u bilo kojoj zemlji, Amerika se angažirala u Vijetnamu da se komunizam ne bi proširio u svijetu. Sadamovo navodno posjedovanje oružja za masovno uništenje poslužilo je kao opravdanje za preventivni rat protiv Iraka. Sulejmanijevi teroristički planovi bit će opravdanje za rat protiv Irana ako do njega dođe. U Vijetnamu i u Iraku Amerika je otpočela rat po izboru, takav rat koji nije bio nužan jer američki teritorij nije napala vojska nijedne države. Ako dođe do rata protiv Irana, to će također biti još jedan preventivni rat po izboru.

Američka povijest poslije Drugog svjetskog rata pokazuje da je politička uspješnost bila obrnuto razmjerna vojnoj moći.  Amerika je izgubila rat u Vijetnamu. Politički cilj uspostave stabilne iračke države koja će biti američki vazal na Bliskom Istoku nije ostvaren. U Siriji je  ustuknula pred zajedničkim nastupom Asada, Rusije i Irana.

No, ako promotrimo rezultate tih američkih ratova po izboru, utvrdit ćemo da ih Amerika nije dobila. Nakon anglo-američkog rata 1812-1815., Vijetnamski rat je prvi izgubljeni američki rat. S obzirom na ono što se u Iraku događa, jasno je da do američke pobjede u iračkom ratu nije došlo unatoč tome što je režim Sadama Huseina brzo i lako svrgnut. Donald Rumsfeld i njegov zamjenik Wolfowitz uvjeravali su američku javnost da će Iračani dočekati američku vojsku kao osloboditelje i da je „sasvim moguće da u Iraku imate najviše proameričku populaciju u cijelom arapskom svijetu i da, ako tražite povijesne analogije, to je vjerojatno usporedivo s oslobođenjem Francuske“. Znamo da je svrgavanje Sadamova režima bilo popraćeno masovnim oduševljenjem koje se uskoro pretvorilo u nezadovoljstvo američkom okupacijom kojoj su se suprotstavili i šijiti i suniti. U obračunu sa sunitima, koje je organizirao ISIL, Amerikanci su koristili proiranske šijitske milicije kojima je Sulejmani bio vođa i uzor. Rezultat američke politike je današnja odlučnost iračkog parlamenta da Amerikanci moraju napustiti Irak. Dugotrajna američka intervencija nije donijela očekivani politički rezultat.

Američka vojna povijest poslije Drugog svjetskog rata pokazuje da je politička uspješnost američkih ratnih pohoda bila obrnuto razmjerna američkoj vojnoj moći. Premda superiorna količinom oružja i razinom tehnološke opremljenosti, Amerika je izgubila rat u Vijetnamu. Izrazita tehnološka superiornost i organiziranost američke vojske dovela je do brzog sloma Sadamovog režima, ali politički cilj uspostave stabilne iračke države koja će biti pouzdani američki vazal na Bliskom Istoku nije ostvaren. U Siriji je financijski, organizacijski, materijalno i tehnološki superiorna Amerika ustuknula pred zajedničkim nastupom Asada, Rusije i Irana. Što je veća američka vojna moć, to je Amerika manje uspješna u postizanju svojih političkih ciljeva.

Sjedinjene Države danas, piše Ikenberry, imaju sposobnost dominacije, ali nemaju legitimaciju da upravljaju. Drugim riječima, imaju moć, ali ne i autoritet.

Nema dvojbe da Amerika može ubiti koga god poželi ubiti. Mislim da ne treba sumnjati da bi američka vojska mogla uništiti svaki od 52 izabrana cilja u Iranu i poubijati sve iranske vođe koje stavi na popis. Pretpostavljam da bi se produžilo ostvarenje trenda minimalnih američkih gubitaka uz maksimalan broj poginulih neprijateljskih vojnika i civila. Već u Vijetnamu, gdje je Amerika izgubila rat, ostvaren je dotad u povijesti nezabilježen omjer vojnih i civilnih žrtava. U knjizi Carla Boggsa The Crimes of Empire (New York: Pluto Press 2010) navodi se da bi zid s popisom svih Vijetnamaca poginulih u ratu bio 69 puta duži nego popis ondje poginulih Amerikanaca. Ako bi netko napravio usporedbu broja poginulih američkih vojnika u ratovima u Afganistanu i Iraku, s jedne strane, i broja ubijenih civila, s druge, onda bi taj omjer  za civile bio još nepovoljniji nego u slučaju rata u Vijetnamu. Ali politički ishodi tih ubilačkih pohoda su usporedivi: Amerika ne postiže političke ciljeve.

Autoritet i privlačnost Amerike će u potpunosti iščeznuti jer će svima biti jasno da iza takve politike ne stoji nikakav sustav vrijednosti, nego samo puka želja za moći i spremnost za neograničenom primjenom nasilja

Ako vodeća svjetska vojna i ekonomska sila u potpunosti odustaje od diplomacije, ako su prijetnje  sankcijama uobičajeni način komuniciranja i s deklariranim neprijateljima i sa saveznicima i ako je priklanjanje strategiji preventivnih ratova protiv proizvoljno izabranih neprijatelja i bez uvažavanja interesa, upozorenja i savjeta saveznika uobičajeni način ponašanja Amerike u međunarodnim odnosima, onda se moramo složiti s ocjenom američkog teoretičara međunarodnih odnosa koji kaže da Sjedinjene Države danas „imaju sposobnost dominacije, ali nemaju legitimaciju da upravljaju. Drugim riječima, imaju moć, ali ne i autoritet.“ (Ikennberry,2011. Liberal Leviathan, 277) Ako se nastavi s takvom politikom, želja za vojnom dominacijom postat će još veća, a autoritet i privlačnost Amerike će u potpunosti iščeznuti jer će svima biti jasno da iza takve politike ne stoji nikakav sustav vrijednosti, nego samo puka želja za moći i spremnost za neograničenom primjenom nasilja. Posljedice takve politike bit će otuđivanje saveznica od Amerike i pojačana mobilizacija svih koje je Amerika, zahvaljujući svom odustajanju od diplomacije i priklanjanju isključivo jeziku sile, učinila svojim neprijateljima.