Umjetnost je igra za odrasle

„Umijeće stvaranja“ Josepha Nguyena je i svojevrsna knjiga samopomoći za one koji bi željeli a ne znaju kako probuditi vlastitu kreativnost, piše Zdenko Duka. U knjizi "Zašto umjetnost" Brian Eno zaključuje da umjetnici ne dovršavaju umjetničko djelo, nego ga započinju. Ono ima život i bez njih, koji nisu predvidjeli

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

„Umijeće stvaranja“ američkog autora Josepha Nguyena te „Zašto umjetnost: nedovršena teorija“ Briana Enoa, poznatog engleskog kompozitora, glazbenog i vizualnog umjetnika koji je radio sa zvijezdama kao što su David Bowie, U2, Talking Heads itd., te nizozemske umjetnice Bette Adriaanse koja je neobično i bogato ilustrirala tu knjigu, noviteti su koje je vrlo nedavno objavila zagrebačka Planetopija. Kompatibilne su knjige jer i jedna i druga jednostavno izlažu osnovni smisao umjetnosti i kreativnog stvaranja. „Umijeće stvaranja“ prvi put je objavljeno u SAD-u 2023. godine, a „Zašto umjetnost“ u Velikoj Britaniji 2025.

„Svi smo mi rođeni kao stvaratelji… Stvaranje je jednostavno uobličavanje emocija i misli. Ako imate emocije i misli, vi ste kreativni“, optimistično izriče Joseph Nguyen. U umjetnosti iskušavamo nove svjetove i načine postojanja, međusobno dijelimo složene koncepte i osjećaje, ona nam, među ostalim, pomaže da „osjetimo nove budućnosti“, umjetnost proizvodi modele kako bismo razumjeli kako mi funkcioniramo, objašnjavaju Brian Eno i Bette Adriaanse.

Čin stvaranja je za Josepha Nguyena uobličavanje emocija. Najveća umjetnička djela pobuđuju najdublje emocije u nama, a umjetnici su ovladali vještinom kako da kanaliziraju emocije i pretvore ih u umjetničko djelo. Ne postoje pozitivne i negativne emocije, ni ispravne ni pogrešne, svaka od njih oblikuje iskustvo koje zovemo život, a sve emocije mogu poslužiti kao ‘pogonsko gorivo’ za umjetnost. Pa onda tvrdi ono u što s dobrim razlozima sumnjamo – da je „svatko rođen da bude umjetnik i već jest, samo to još ne zna“. Na jednom mjestu u Umijeću stvaranja“ Nguyen čak piše da „nijedno umjetničko djelo nije ni dobro ni loše. Ako ste ga vi stvorili, onda je to umjetnost“.

Naš komentar koji se nameće je da čovjek koji je to djelo stvorio možda sam za sebe doista i može svoje djelo zvati umjetnošću, ali to što jest a što nije vrijedna umjetnost ipak procjenjuju stručni kritičari. Ili, u najmanju ruku, široka publika. Trebalo bi biti jasno da ne možemo sve svrstati u umjetnost i da nisu sva djela jednako umjetnički vrijedna.

Nguyenov je glavni umjetnički oblik pisanje, ali su njegovi savjeti osmišljeni za prakticiranje bilo koje umjetničke djelatnosti.

Za Nguyena istraživanje bezgranične kreativnosti je „ekspedicija u vaše emocije“ i „putovanje u samospoznaju“. Piše da najveća ostvarenja nastaju izvan dosega našeg razmišljanja. Nepoznato je jedino mjesto gdje postoje nove i sve mogućnosti. „U većini slučajeva nemamo pojma kako to iskustvo ponoviti, ali ono što znamo je da smo se osjećali živima, moćni i osnaženi dok smo stvarali, odnosno prolazili kroz to iskustvo“, piše.

„Postoji razlog zašto se osjećamo ispunjeni kad stvaramo, a osjećamo se isprazno kad samo neumjereno konzumiramo… Stvaranje nam omogućuje da prekinemo taj ciklus uvjetovanosti iz prošlosti i stvorimo nešto novo u sadašnjosti.“ Stvaranje je jedan od oblika izražavanja koji nas najdublje ispunjava, pomaže da se vidimo i doživimo kao nikad prije. Umjetnost je artikuliranje onoga što se ne može opisati, već samo doživjeti.

„Stvarajte ono što znate, ono što osjećate, što je zbiljsko i ono što je za vas istinito“. Stvarajte samo zato što to volite činiti i ni iz kojeg drugog razloga. Bavite se nepoznatim i ne morate imati sve osmišljeno prije nego što započnete raditi. Kreativni proces je proces prepuštanja, a ne kontrole, piše Nguyen.

Pa kako najbolje iskoristiti umijeće stvaranja? Biti otvoren i znatiželjan, vjerovati nepoznatome, vjerovati svojoj intuiciji, propitkivati baš sve. Pritom se zabavljati. Jer „stvaranje bi nas trebalo najviše ispunjavati i biti nam najuzbudljivije od sveg što mi kao ljudi možemo činiti.“ Poručuje – „zaljubite se stvaranje a ne u ostvareno“.

Piše da želimo li pronaći istinu, težimo jednostavnosti jer istina je uvijek jednostavna i citira Pabla Picassa: „Umjetnost je eliminacija nepotrebnog“. Nguyen nastavlja – kreativan život je obogaćen život, sretniji i mnogo zanimljiviji život. Stvaranje nam omogućuje da na drukčiji način doživljavamo sebe. Patimo kad nismo u stanju biti ono što jesmo i kad ne možemo izraziti svoje pravo Ja. Stvaranje nam daje alat da to prekinemo.

„Umijeće stvaranja“ je i knjiga izvjesne samopomoći za one koji bi se željeli kreativno izražavati a sami ne znaju kako probuditi vlastitu kreativnost. Nguyenova je glavna poruka da se svatko rađa kao stvaratelj, ali strah i sumnja u sebe često sprječavaju ljude da prihvate svoj kreativni potencijal, koji je društvo navodno potisnulo. Važno je prevladati negativno razmišljanje i kreativni otpor. Ne priznaje kreativnu blokadu. Stvarati treba svakog dana a svoj rad i svaki uvid o tome procesu treba dokumentirati. „Slijedimo li svoju radoznalost i radimo ono što nam se čini zanimljivim, onda ćemo sasvim prirodno puniti to vrelo te imati obilje nadahnuća. To su jin i jang kreativnog procesa.“ Osim toga intuicija može pomoći da se napuni kreativno vrelo.

No, karikaturalno je kad Nguyen nudi čak primjer jednog radnog jutra: Buđenje u 6,45; Tjelovježba; Ispijanje čaja; Pisanje 30 minuta bez ometanja (bez telefona); Za vrijeme stvaranja, pravilo je ili stvarati ili ne raditi ništa; Nema hrane dok nešto ne stvorim!

…

„Ljudi kažu: umjetnost mi pomaže da vidim svijet , umjetnost mi pomaže da razumijem svijet, umjetnost mi pomaže da zamišljam nove svjetove, umjetnost mi pruža bijeg, povezivanje, opuštanje, energiziranje, zaborav, sjećanje, iscjeljenje, raskid, prepoznavanje, otpor, zaborav, prihvaćanje, promjenu…Ali što time misle? Kako umjetnost zapravo funkcionira?“, pita se Brian Eno u uvodu knjige „Zašto umjetnost: nedovršena teorija“.

Umjetnost se upotrebljava u najširem mogućem smislu, ne samo u klasičnom smislu nego i kada netko čini više nego što je funkcionalno nužno, a radi osjećaja koji to u njemu budi. Dakle, osim što pišemo romane, skladamo simfonije i slikamo platna – urešavamo odjeću, aranžiramo cvijeće, dekoriramo hranu…“Ništa od ovoga nije nužno, ali time stavljamo naglasak na svoj život“. „Kad govorimo o umjetničkom djelu, mislimo na „nešto što je namijenjeno da u nama pobudi osjećaje.“ Umjetnost je naziv za vrstu interakcije i povezanosti koje imamo s nečim, piše Eno.

Knjiga proširuje koncept umjetnosti izvan tradicionalnih oblika kako bi uključila fiktivne svjetove poput pop pjesama, detektivskih romana, sapunica, pa čak i oblika a time i poruka pojedinih frizura, ističući njihov kulturni značaj.

Umjetnost počinje tamo gdje funkcija prestaje, ona uvijek može biti drukčija i nastaje isključivo kada postoji mogućnost izbora, kada predmeti u osnovi mogu biti drukčiji.

Osjećaji dolaze prije misli i artikulacije, oni nam pomažu da pronađemo put u budućnost. Osjećaji koje u nama budi umjetnost nisu uvijek ugodni, ali ne mogu nas povrijediti – umjetnost je bezopasna jer je fikcija. Možete pročitati roman i osjetiti užas zatvora ili ljepotu istinske ljubavi, ali ne morate iskusiti posljedice tih pojava u stvarnom svijetu. Ali sa sobom možete ponijeti sjećanje na osjećaje koje ste iskusili i to vas može promijeniti. To su zapravo fikcionalni osjećaji. U umjetnosti se rađaju fikcionalni svjetovi a u njima „imate slobodu doživljavati posljedice ozbiljno u mjeri u kojoj želite“, piše Eno. Razina ozbiljnosti je u potpunosti na vama.

Knjiga istražuje kako umjetnost stvara zajednice, proširuje naše razumijevanje svijeta i može transformirati pojedince. Predstavljena je kao “nedovršena teorija”, sugerirajući da je istraživanje utjecaja umjetnosti višestruko i stalno.

Umjetnička djela su poput prolaza u drugi svijet. U našoj trenutnoj stvarnosti pojavljuju se kao predstavnici neke druge moguće stvarnosti. Umjetničko djelo nema samo jednosmjeran tok: iz umjetnikove mašte u predmet, pa iz predmeta u um promatrača. Jer ono što se događa kod promatrača, konzumenta ovisi i o njemu samom, o njegovoj osobnoj povijesti i povijesti njegove kulture, ističe Eno.

„Možda proizvodite umjetnost kao oblik razgovora sa samim sobom…Umjetnost ne treba biti vječna. Možda nešto funkcionira kao umjetnost nekolicini ljudi nekoliko tjedana, za mnogo ljudi tijekom stotina godina, za jednu osobu tijekom cijelog životnog vijeka, za malu skupinu ljudi tisućama godina.“

Djeca se vole igrati i uče kroz igru. Najvažnija je imaginacija, maštanje. Projiciramo svoj um u moguću budućnost, stvaramo projekte koji ne postoje, to vježbamo kroz igru. A umjetnost je igra za odrasle, ona je nastavak igre u odraslo doba. Igra je istraživanje i u njoj istražujemo svoje osjećaje, a umjetničko djelo i u drugima pobuđuje osjećaje.

Umjetnost nam daje mogućnost da odgovorimo na pitanje što nam se zapravo sviđa a prava, duboka sviđanja temelje se na onome tko smo mi, na našim najosobnijim preferencijama i vrijednostima. Ta su sviđanja dugotrajna i stvaraju osjećaj sreće.

Što je loše u tome da želimo iskusiti neku drugu stvarnost koja je ljepša od naše? Umjetnost stvara kontrast sa svijetom u kojem živite i potiče vas da se zapitate: „Što je to što mi se sviđa u drugom svijetu, a nedostaje mom svijetu?“, piše Eno.

Autor knjige „Zašto umjetnost“ poentira: Umjetnost je rezervoar dijeljenog iskustva koji nam omogućava da međusobno dijelimo kompleksne osjećaje i ideje. To je žila kucavica, gorivo zajednice. Održavanje zajednice. Civilizacija je dijeljena imaginacija.

Umjetnost je način na koji ljudi koji se značajno razlikuju mogu nešto podijeliti. Na razini osjećaja možemo biti jednaki jer svi osjećamo.

Ljudi dobrovoljno prihvaćaju aktivnosti koje uključuju prepuštanje – seks, droge, religija, umjetnost – a često ta iskustva smatramo vrhuncem. U svakoj od tih aktivnosti namjerno se dovodimo u situaciju čija je nagrada to da će nas ponijeti nešto „veće od nas samih“. Ako nismo za preopasne situacije, možemo simulirati iskustvo, to radimo u umjetnosti.

Kao umjetnici, ne dovršavamo umjetničko djelo, započinjemo ga. Ono ima život i bez nas, život koji nismo predvidjeli, zaključuje Brian Eno.