Uređivanje Hayeka. Utjecaj Leonija i Poppera. Izvanredan rad koji poziva na poboljšanje

Urednički posao na knjizi 'Law, Legislation and Liberty' Friedricha Hayeka bio mi je otežan nedostupnim izvorima, problematičnim citatima i nestankom Hayekovih radnih materijala, piše Jeremy Shearmur u osvrtu na zadatke s kojima se suočio u nekoliko godina priprema knjige za objavu u Sabranim djelima. Shearmur se neizbježno suočio i s interpretacijom i odgovorima na pitanja koja Hayekov rad otvara, i s utjecajem drugih mislilaca koji su Hayeka inspirirali

• Naslovna fotografija: Friedrich A. Hayek (Public Domain)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Nekoliko sam godina uređivao Hayekov Law, Legislation and Liberty za njegova Sabrana djela[1]. Knjiga je konačno objavljena 2022.[2] Po mom mišljenju, moj zadatak kao urednika nije bio reći čitatelju što je Hayek govorio – on je sam bio sasvim dobar u tome. No, postoje tri vrste zadataka koje bi urednik po meni razumno mogao preuzeti, a ja sam ih nastojao obaviti.

• Literatura i citati

Prvi je zadatak provjeriti autorove reference i citate. U Hayekovom je slučaju to bilo prijeko potrebno. Hayek je bio kreativan kada je pisao ovu knjigu. Ona je puna zanimljivih ideja. Ali već je bio postariji [3] i njegovo ga je citiranje iznevjerilo. Ima puno citata i referenci od kojih mnogi nisu sasvim točni. U nekim slučajevima problemi nisu ozbiljni: postoje male greške u citatima ili detaljima citiranih knjiga. U drugima postoje veći problemi. Ponekad se poziva na krivu knjigu. Katkad iznosi tvrdnje o onome što autor kaže koje zapravo uopće nisu potkrijepljene materijalom na koji se poziva.[4]

Moram naglasiti da za to ne treba kriviti Hayeka kao što bi smo danas nekoga kritizirali za iste propuste. Ovih dana, kada je tako lako provjeriti stvari online, čovjek je sklon zaboraviti koliko je referenciranje bilo izazovno prije interneta. Hayek se puno kretao. Čini se da je obično bilježio reference i citate na kartoteke. Onda bi se, potom, oslanjao na njih dok je pisao. Njegovu vlastitu verziju tada bi otipkala tajnica. Pogreške su se mogle pojaviti u bilo kojem trenutku. Međutim, bez dostupnosti tekstova ili knjižničnih zapisa na internetu, provjera bilo čega mogla je biti težak i dugotrajan posao.

Katkad su stvari spektakularno išle po zlu. Jedan primjer je referenca koju Hayek pripisuje objavljenoj doktorskoj disertaciji iz francuske provincije,  Autorité et liberté Jeana Salvairea, iz koje je također kratko citirao.[5] Kad sam provjeravao reference, u jednom sam trenutku to radio u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Ovdje se nalazi većina knjiga objavljenih u Sjedinjenim Državama i mnoge druge knjige iz cijeloga svijeta. Sa sobom sam ponio popis knjiga i Hayekovih referenci na njih, a koje sam želio provjeriti. Je li se referirao na točne stranice? Jesu li podaci o objavljenim djelima, ako ih je dao, bili u redu? Ako je citirao, je li citat točan? A ako je citirao nešto što nije na engleskom, je li postojao engleski prijevod? U ovom konkretnom slučaju, bio sam razočaran kada sam otkrio da Kongresna knjižnica nije imala primjerak disertacije. Par primjeraka postojalo je u knjižnicama u Sjedinjenim Državama i pitao sam se kamo bih mogao otići da provjerim citat (i, doista, odakle je sam Hayek nabavio svoj primjerak).

Hayek je citirao i referirao se na širok raspon materijala. Niti jedna knjižnica na svijetu – pa ni Kongresna – nije sadržavala sve što je Hayek spominjao. (Matthew and Heather / CC BY-NC-ND 2.0)

Međutim, dok sam čekao u Kongresnoj knjižnici da se dostave druge knjige koje sam trebao pregledati, googlao sam citat (koji je ilustrirao stav kojem se Hayek protivio), da vidim hoće li mi to pomoći.[6] Citat je glasio: ‘potpuno ostvarenje slobode zapravo nije ništa drugo nego potpuno ukidanje zakona… Zakon i sloboda se međusobno isključuju’.

Moja je pretraga izbacila još jednu referencu. (Pišem ‘još jedna referenca’, samo zato što sam često otkrivao da, kad bih koristio Google da provjerim nešto što mi je bilo sumnjivo kod Hayeka, pronašao bih puno referenci, ali sve na razna izdanja ili prijevode Hayekovog vlastitog djela!) Google me doveo do drugog izvora za citat na koji se Hayek nije pozvao, knjigu koja se mogla pronaći u Kongresnoj knjižnici:  What is Liberty? od Dorothy Fosdick. Zatražio sam knjigu i otkrio da citira materijal na stranici koju je naveo Google.[7] Ali bilo je još toga. Materijal koji je Hayek citirao sastojao se od odlomaka koje je, zapravo, Fosdick citirala iz još jednog izvora: Freedom and Liberty Williama Benetta.[8] Fosdick je, zapravo, spojila odvojene citate s različitih stranica u Benettovoj knjizi. Navela je izvor iz kojeg je citirala, ali njezina referenca ispod toga bila je na francusku disertaciju na koju se Hayek pozvao kao na izvor materijala. Mislim da je samo napravio lapsus: da je Hayek konzultirao i kopirao citat od Fosdick, ali kao izvor nije naveo njezinu knjigu ili Benetta, već nešto što se spominje u sljedećoj fusnoti u knjizi od Fosdick. Moram naglasiti da to nije bilo ništa zlonamjerno. Hayek nije koristio materijal kako bi iznio polemiku. To je jednostavno bila vrsta lapsusa kojoj smo svi skloni, a koju je – što i sam mogu posvjedočiti što sam stariji – sve lakše učiniti kako se godine nakupljaju.

Međutim, najveći problem za mene kao urednika bio je taj što je Hayek citirao i referirao se na širok raspon materijala, i kao što sam spomenuo, često je činio male pogreške u svojim referencama ili citatima. Trebalo je sve provjeriti. U to sam vrijeme bio na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri. Ali ne samo da njezina knjižnica nije sadržavala sve što je Hayek spominjao, nego niti bilo koja knjižnica u Australiji ili, zapravo, bilo koja knjižnica bilo gdje u svijetu. Iz Australije se također obično ne mogu nabaviti knjige putem međuknjižnične posudbe iz inozemstva. Posljedica toga je da sam godinama kružio po cijelom svijetu, pokušavajući ući u trag materijalima koje je Hayek citirao. Među knjižnicama u kojima sam radio su: Sveučilište Stanford i njegova pravna knjižnica; UCLA Berkeley; Kongresna knjižnica i njezina pravna knjižnica; knjižnica Folger u Washingtonu DC; Britanska knjižnica u Londonu; British Library of Political and Economic Science pri London School of Economics; Senatska knjižnica Sveučilišta u Londonu; knjižnica Bodleian u Oxfordu; Knjižnica Sveučilišta Duke; i The Lambeth Palace Library (tj. knjižnica pripojena službenoj rezidenciji nadbiskupa od Canterburyja u Londonu). Također sam posebno otišao u Amsterdam i München – u Bavarsku državnu knjižnicu, kao i u tamošnju Sveučilišnu knjižnicu njemačke vojske, kako bih pronašao knjige koje nisam mogao naći nigdje drugdje. Osim toga, intenzivno sam koristio usluge Amazona i Googlea koje reproduciraju neke materijale zaštićene autorskim pravima i daju ograničene citate iz drugog materijala. Također sam koristio kolekciju skeniranih knjiga Hathi Trusta. Imaju kopije velike količine elektroničkog materijala – najbolje mu je pristupiti iz američke akademske knjižnice koja je s njima povezana; drugdje je pristup ograničen. Osim toga, ako je djelo još zaštićeno autorskim pravima, od njih možete dobiti popis stranica na kojima se pojavljuju određene riječi u knjizi. Ovo može biti jako korisno ako imate pristup nekoj velikoj knjizi koju je Hayek citirao, i, kao što mi se često događalo, Hayekova referenca na stranicu bila je netočna! To je posebno problematično ako je knjiga napisana na stranom jeziku, iako može biti i dodatnih problema ako je, recimo, materijal na njemačkom jeziku napisan goticom, koju Hathijev sustav za optičko prepoznavanje znakova ne prepoznaje uvijek s lakoćom.

­
Hayek je referirao i citirao koje god mu je izdanje knjige bilo pri ruci tamo gdje je radio.

Hayek je konzultirao veliki raspon izvora na različitim jezicima, i čini se da je spominjao i često citirao koje god mu je izdanje knjige bilo pri ruci tamo gdje je radio. Kretao se i dok je radio na knjizi. U skladu s tim, imamo (bez intelektualnog razloga) reference i citate iz određenih stranica u različitim izdanjima, recimo, određenih njemačkih knjiga o pravu: nešto što nije tako lako locirati u zemljama engleskog govornog područja, u najboljem slučaju. (Dok su neke od stvari koje je bilo najteže locirati bile reference na materijale u starim talijanskim pravnim časopisima.)

Neke od ovih provjera bile su jednostavne. Druge su stvari bile izluđujuće – kao kad je citirao razne opskurne srednjovjekovne skolastičke pisce iz polja prava. Često je vrlo teško bilo gdje pronaći kopije njihova djela, a posebno dokazati da latinski citat zapravo nije negdje u knjizi u kojoj je Hayek rekao da se pojavio.

Također sam naletio na druge vrste problema. Jedan je nastao tako što je citirao članak koji se pojavio u njemačkom pravnom časopisu iz nacističke ere. Iako se o djelu naširoko govorilo, čini se da niti jedna od sveučilišnih knjižnica koje sam posjetio zapravo nema primjerak. Hooverov institut na Sveučilištu Stanford navodno ga je imao u svojoj knjižnici, ali pokazalo se da imaju nekoliko drugih brojeva časopisa, a ne onaj koji je meni trebao. Tada sam otkrio da se jedan primjerak nalazi u podružnici Bodleianove knjižnice u Oxfordu. Kad sam stigao tamo, nije ga bilo na polici. Knjižničarka je rekla: “Pa, doista je navedeno da je ovdje i nitko ga nije posudio.” Potvrdila je da ga nema na polici. Međutim, čini se da je zapravo mislila da oni nikada i nisu držali taj materijal: kako je dospio na popis među njihovim fondovima bio je misterij. Na kraju, ovo je bila jedna od stvari zbog kojih sam morao otići u Amsterdam.

Postojao je, potom, problem što je Hayek često citirao, na izvornom jeziku, bez prijevoda, materijal na grčkom, latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom. U nekim je prilikama Hayek pogriješio i u ovim citatima. Morao sam identificirati objavljene engleske prijevode tih djela ako su postojala, a ako nisu, dati prevesti sve te citate, kao i provjeriti svoje transkripcije materijala na stranom jeziku. (Jedna opasnost, ovdje je automatskoo ispravljanje pravopisa u Wordu. Nisam shvatio da sam to uključio dok sam radio neke od transkripcija: postoji rizik da je automatsko ispravljanje iskrivilo ono što je prethodno bila točna transkripcija stranog jezika!) Postoje i pitanja poput: ako Hayek citira njemački materijal iz devetnaestog stoljeća, koji koristi stari stil pisanja, treba li modernizirati pravopis – kao što Hayek ima tendenciju činiti – ili koristiti izvornik?

Sve je to bila prva faza mog uredničkog zadatka. (Postojao je, međutim, i mali problem: trebam li samo tiho ispravljati pogreške u kojima je Hayek pogriješio u prijepisu, ili dati i izvornik i ispravak – što bi višestruko povećalo veličinu knjige i učinilo da izgleda kao da ja ne poštujem Hayeka. Išao sam na tihe ispravke sitnica. Brinulo me je, međutim, koliko sam novih malih grešaka mogao unijeti sam. Pazio sam da izdavači ne opisuju moj rad – kao što su druge tomove u sklopu Collected Works – kao ‘konačno izdanje’, te da stave moju e-mail adresu u knjigu i molbu čitateljima da mi pošalju ispravke kada uoče pogreške.)

• Hayekovo pisanje knjige

Uspio sam dobiti određenu financijsku potporu od američke zaklade koja mi je omogućila da provedem vrijeme u Hayekovom arhivu u Hoover Institutionu na Sveučilištu Stanford i u Kongresnoj knjižnici. Bio sam u Hooverovom arhivu kako bih pokušao locirati materijal koji bi mogao biti relevantan za priču o Hayekovom pisanju knjige, o čemu sam se tada nadao da ću pisati u svom uvodu. Ovdje je opet bilo poteškoća.

Neposredni problem bio je u tome što je Hayek općenito, kad bi nešto objavio, bacio svoje radne materijale. (Također, kada se selio, često je bacio velik dio svoje korespondencije. )  [9] Sukladno tome, osim nekoliko sitnica, u arhivi nema papirnatog traga za Law, Legislation and Liberty. To je šteta, jer je pisano kroz dug period vremena. Osim toga, Hayek je pitao bivšeg studenta, Edwina McClellana – u to vrijeme akademika – koji je ranije pročitao i predložio ispravke njegove The Constitution of Liberty , bi li učinio isto za Law, Legislation and Liberty . Hayek je uspio dobiti potporu od jedne zaklade da honorira McClellana za ovaj rad. Postojao je dobar razlog za takav rad, budući da Hayekov vlastiti engleski stil nije bio baš dobar, a njegova pisana djela na engleskom često su uređivali drugi ljudi.

­
Radio je na reviziji sveska 2 u razdoblju u kojem se čini da mu nije bilo dobro. Razni prijatelji mislili su da pati od depresije.

McClellan je uređivao sva tri sveska knjige Law, Legislation and Liberty, koja je prvobitno objavljena u razdoblju od 1973. do 1979. godine. Čini se da je Hayek iskoristio urednikove prijedloge za 1. svezak. Ali kada je pročitao 2. svezak, postao je nezadovoljan knjigom te je izrezao i preoblikovao svoj materijal kritizirajući ideal socijalne pravde. (Eliminirao je puno potpuniju kritičku raspravu o raznim teorijama socijalne pravde, koju je planirao uključiti u knjigu. [10]) Međutim, radio je na reviziji sveska 2 i na svesku 3, u razdoblju u kojem se čini da mu nije bilo dobro. Razni prijatelji mislili su da pati od depresije; Hayek je kasnije rekao da je to bila posljedica neotkrivenog srčanog udara. Ali njegova prerada sveska 2 možda je imala za posljedicu da nije mogao imati koristi od McClellanova rada na isti način kao što je imao u svesku 1.

Hayek se potpuno aktivnom životu vratio otprilike u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1974. Ali tada se uključio u bjesomučni međunarodni program razgovora i predavanja. Uz to, radio je i na The Denationalization of Money, pa je posljednji dio Law, Legislation and Liberty ostao po strani.

Rukopisi izvorne verzije – i verzije koju je uredio McClellan – nisu u arhivi. Pratio sam razne tragove do mjesta gdje bi mogli biti primjerci, ali sam naišao na frustracije. Primjerak rane verzije teksta uistinu postoji. Hayek je dao napraviti ciklostilnu verziju kada je predavao kolegij Law, Legislation and Liberty kao gostujući profesor na UCLA. Ali jedina osoba za koju znam da ga posjeduje nije odgovorila na moj zahtjev da podijeli kopiju sa mnom.

Što je, međutim, sa sadržajem same knjige? Ako ga netko usporedi s Hayekovim The Constitution of Liberty, dvije su teme karakteristične za Law, Legislation and Liberty. Prva se odnosi na njegove ideje o poželjnosti postojanja dva doma u parlamentu, pri čemu bi se jedan od ovih domova bavio postavljanjem općih pravila. Unutar tih pravila bi onda morao djelovati drugi, koji bi bio odgovoran za vladu u uobičajenijem smislu. Druga posebna ideja odnosi se na činjenicu da, u Law, Legislation and Liberty, Hayek reinterpretira liberalnu ideju ‘vladavine prava’, u smislu običajnog prava, a ne zakonodavne kodifikacije zakona. Reći ću nešto ukratko o obje.

Ideja s dvije komore nije rijetka, premda je Hayekova verzija neobična. (Hayek predlaže da dom za donošenje općih pravila trebaju birati ljudi stariji od 40 godina, po kohortama.) No, sama ideja podjele između dva doma, pri čemu jedan postavlja opća pravila koja bi trebala ograničavati vladu u običnom smislu, vrlo je stara. Nalazimo ju u ‘republikanskoj’ ili ‘građanskoj humanističkoj’ tradiciji. Možda se najpoznatiji primjer, zapravo, nalazi u djelu osobe spram koje je Hayek obično kritičan: Jean-Jacquesa Rousseaua. (Vidi Rousseauov Social Contract, čija je to ključna tema!). Dapače, ne samo da Rousseau ima dva doma, nego bi njegovo zakonodavno tijelo trebalo raditi tako što bi donosilo samo opća pravila, unutar kojih bi onda trebao djelovati izvršni dio vlasti, baš kao i Hayekov.

Pažnje je vrijedna i reinterpretacija liberalne ideje vladavine prava u smislu običajnog prava. Liberalno Rechtsstaat tumačenje vladavine prava, s kojim se Hayek poistovjećuje, povijesno se razvilo nasuprot ‘povijesnim’ tumačenjima zakona, koja nalikuju idejama koje je Hayek zastupao.[11] Zapravo se može identificirati poticaj za Hayekov pomak prema pristupu običajnog prava: talijanski znanstvenik Bruno Leoni.

Arthur Kemp je napravio transkript Leonijevih predavanja na Claremont Collegeu u Kaliforniji 1958, što je objavljeno kao Freedom and the Law, knjiga zaslužna za Hayekov pomak prema pristupu običajnog prava. (abebooks.com)

Priča je zanimljiva. Hayek, Milton Friedman i Leoni sudjelovali su na maloj konferenciji koju je organizirao Arthur Kemp na Claremont Collegeu u Kaliforniji 1958. Friedman je govorio o idejama koje su postale Capitalism and Freedom; Hayek o The Constitution of Liberty, a Leoni o onome što je postalo njegova Freedom and the Law. (Napravljena je i snimka njihovih izlaganja, koja se čuva u arhivi Hoover Institutiona.)

Nakon toga je organizator, Kemp (koji je bio pisac govora predsjednika Herberta Hoovera), napravio transkript Leonijevih predavanja koristeći i bilješke iz kojih je Leoni govorio. To je objavljeno kao Leonijev Freedom and the Law. Hayek je, dakle, slušao Leonijeva predavanja prije objavljivanja The Constitution of Liberty, ali čini se da ona nisu imala nikakav utjecaj na knjigu.[12] Međutim, kada je dobio Leonijevu knjigu, bio je impresioniran i napisao je Leoniju da će napisati ‘pamflet’ o pravu, zakonodavstvu i slobodi (vidi o tome moj Hayek and After). To je eksplodiralo u trotomni Law, Legislation and Liberty. Time je zapravo preradio svoje ranije ideje o vladavini prava, iznesene u The Constitution of Liberty, ponovno ih tumačeći u smislu običajnog prava.

Između ‘pamfleta’ i na trenutke pomalo teške knjige od tri sveska bio je priličan korak (2. svezak, koji se posebno bavi pravnim materijalom, nije lako štivo). I doista, postojao je srednji korak između pamfleta i tri sveska. Jedna žena koja se bavila lobiranjem u ime naftne industrije imala je ideju da bi ljudi za koje je radila mogli podržati objavljivanje niza knjiga o pitanjima koja se tiču klasičnog liberalnog shvaćanja slobode – projekta koji je postao serijal Principles of Freedom. Ideja je bila da bi urednici naručili ugledne akademike sklone slobodnom tržištu da izrade knjige o temama za koje su se specijalizirali, a koje bi bile namijenjene nespecijaliziranoj publici. Serija je započela pod pokroviteljstvom Wabash Collegea, a završila je pod pokroviteljstvom ekonomista Johna Van Sicklea i Institute for Humane Studies. Hayek je obećao izraditi svoj Law, Legislation and Liberty za ovu seriju. Međutim, kako je sve više radio na njoj, Hayek je došao do zaključka da njegova knjiga ne bi odgovarala seriji. Zasigurno je bio u pravu da bi nestručnim čitateljima to štivo bilo preteško. Međutim, Van Sickle nije bio voljan dopustiti da veliko ‘ime’ ispadne iz njegove serije. Na kraju je kopija Hayekova rukopisa (nisam siguran u kojoj je fazi bila) poslana ekonomistu Wabash Collegea Benu Roggeu, da je pregleda. Složio se s Hayekom da knjiga ne bi bila prikladna. (Roggeovi dokumenti bili su jedno od mjesta na kojima sam se nadao da bih mogao pronaći kopiju rane verzije Hayekova rukopisa.) Naposljetku, Rogge je uistinu pregledao Hayekov rukopis, kao i jedan američkog ekonomista Murraya Rothbarda. Ali Roggeovi radovi u Hooverovom arhivu sadrže samo kopiju Rothbarda.

Cijelu priču serije Principles of Freedom teško je sastaviti. Čini se da su se neke od ključnih rasprava odvijale u razgovorima licem u lice na sastancima društva Mont Pelerin, a Van Sickleovi dokumenti, nažalost, nisu prikupljeni.[13] Ali vjerojatno će se svašta oko te priče naći u raznim arhivskim zbirkama. Ako kojim slučajem neki čitatelj naiđe na nešto vezano uz ovu priču, bio bih mu jako zahvalan da mi javi!

• Intelektualna pitanja

Kao dio svog uredničkog uvoda, ukratko raspravljam o onome što mi se činilo kao problemi u vezi s Hayekovim pristupom – ne u smislu da kažem da znam bolje od njega, već zato što postoje neka značajna neriješena pitanja.[14] Jedno od njih je da se čini da je Hayek, povremeno, predan stajalištu da jednostavno trebamo prihvatiti, umjesto da kritički ispitujemo, proizvode tradicije; u drugim prilikama on zagovara ideju da se naslijeđene institucije poput zakona trebaju poboljšati. To bi propitivanje uključivalo uvođenje poboljšanja kako bi zakon bolje funkcionirao u odnosu na funkcioniranje tržišnog gospodarstva.[15] To bi također uključivalo ispravljanje – gdje se to može učiniti bez stvaranja većih problema – nejednakosti do kojih je došlo tijekom povijesnog razvoja prava. Ono što nije jasno je tko i na temelju kojih saznanja treba poduzeti ovo poboljšanje. Hayekov ‘republikanski’ drugi dom naizgled nije prikladan za ovu zadaću, čisto zato jer su ga odabrali – i vjerojatno ga čine – obični ljudi, a ne pravni i ekonomski stručnjaci.

Moje trenutačno stajalište o ovom konkretnom problemu je da bi bilo potrebno nešto poput Vrhovnog suda SAD-a: tj. specijalizirano pravno tijelo koje je otvoreno za nepravnu argumentaciju,[16] i koje bi bilo spremno preuzeti aktivističku ulogu na temelju pogrešivog općeg znanja o karakteristikama sustava običajnog prava i tržišne ekonomije. Takvo bi tijelo samo po sebi moralo biti otvoreno stručnom kritičkom propitivanju u relevantnoj akademskoj literaturi. (Ovdje bi pravni časopisi u SAD-u, koji objavljuju članke koji se oslanjaju na niz različitih disciplina, bili upravo ono što bi bilo potrebno. Ali također bi trebao i odgovarajući doprinos običnih građana, kada uočimo da su ideje s kojima rade donositelji odluka problematične.) U isto vrijeme, da bi hayekovske ideje pobijedile, one bi morale nadvladati suprotstavljene argumente u takvim općim intelektualnim raspravama. Ali nije baš jasno da se to trenutno događa.

Hayek usvaja terminologiju blisku onoj britanskog konzervativnog filozofa Michaela Oakeshotta, s kojim nije imao poveznica. (Alchetron.com)

Dopustite mi da ovo pitanje sad ostavim sa strane, i okrenem se na tri daljnje stvari. (a) Kako to da se ponekad čini da Hayek ima zajednički cilj s Karlom Popperom, kada su Popperove ideje na mnogo načina u suprotnosti s Hayekovim? (b) Kako to da on usvaja terminologiju blisku onoj britanskog konzervativnog filozofa Michaela Oakeshotta, s kojim nije imao bliske osobne ili intelektualne poveznice? (c) Kako to da se u Law, Legislation and Liberty Hayek doima kao da dijeli cilj s Johnom Rawlsom – od čega potom uzmiče? Svaki od njih mogao bi biti tema akademskog rada za sebe. Ali dopustite mi da zaključim govoreći vrlo malo o svakom.

Popper. Popper i Hayek bili su iz Beča, ali se tamo nisu poznavali. Upoznali su se u Londonu prije nego što je Popper otišao na Novi Zeland neposredno prije Drugog svjetskog rata. Hayek je pročitao Popperovu Logik der Forschung (na njemačkom) i čuo vrlo ranu verziju The Poverty of Historicism (održanu na seminaru koji je Hayek suodržao o metodologiji društvenih znanosti na LSE). Popper je u to vrijeme bio radikalni bivši socijalist, ali uvelike zabrinut za pitanja u filozofiji i znanosti. No, dok je bio na Novom Zelandu, tijekom Drugog svjetskog rata, napisao je svoje Otvoreno društvo. Otkrio je, nakon što je taj tekst bio napisan, da je, iz vrlo različite osnove, razvio neke argumente koji su bili usporedni s onima u Hayekovom Putu u ropstvo (koje je Popper dobio tek nakon što je dovršen njegov vlastiti tekst).

Dok je bio na Novom Zelandu, Popper je također revidirao svoj The Poverty of Historicism. Predao ga je filozofskom časopisu Mind, koji ga je odbacio. U njemu se pozabavio nekim od Hayekovih spisa o filozofiji društvenih znanosti, a također je ponovno napisao njihov završni dio, nakon što je imao pristup Hayekovom članku ‘Scientism and the Study of Society‘.[17] Popper se dopisivao s Hayekom s Novog Zelanda, a rasprava se dotakla njegovog Otvorenog društva za koje je imao poteškoća pronaći izdavača. (Sir Ernst Gombrich, povjesničar umjetnosti, pomagao mu je u tome u Britaniji, iako je Popper pokušao mikroupravljati projektom plasmana knjige, kako u Britaniji tako i u SAD-u, s Novog Zelanda.) Na kraju je Popper pristao da Hayek vidi knjigu, a Hayek ju je brzo plasirao svojim izdavačima, Routledgeu. Tijekom njihove korespondencije, Hayek je upoznat s ‘The Poverty of Historicism’, a Hayek ju je spremno prihvatio za Economicu, koju je uređivao s LSE-a u egzilu iz Londona, u Cambridgeu.

Hayek je bio impresioniran Popperovom Logik der Forschung. Postoji unakrsna oplodnja između Hayeka i Poppera, ali je svaki od njih radio na vlastitom intelektualnom putu. (Peter Harrington)

Hayek je mnogo pomogao Popperu i bio je impresioniran njegovom Logik der Forschung. Činilo mi se da su dobri osobni odnosi između njih ostavili – barem u tisku – nedovoljno istražene njihove političke razlike. U Law, Legislation and Liberty, Hayek se poziva na Popperove filozofske ideje i povlači određene paralele između njih i onoga što on radi, iako su Hayekove ideje o onome što on naziva ‘otvorenim društvom’ i Popperove prilično različite.[18] Hayek koristi izraz ‘otvoreno društvo’; ali pod tim misli na vrstu društva kojoj je naklonjen; onom koje ovisi o vladavini prava i tržišnom gospodarstvu. Popperov pojam otvorenog društva naglašava prilično drugačiju ideju društva u kojem su sve naslijeđene ideje otvorene kritičkom ispitivanju i poboljšanju. Postoji unakrsna oplodnja između Hayeka i Poppera, ali ne i susret umova, jer je svaki od njih, u biti, radio na vlastitom intelektualnom putu.

Drugo, Michael Oakeshott. Hayek i Oakeshott predavali su na LSE-u, ali Oakeshott se nije preklapao s Hayekom. (Oakeshott je došao na LSE 1951., dok je Hayek bio u SAD-u dio 1948., potom je bio u Beču, te se preselio u SAD 1950.) Hayek je mnogo kasnije pozvan natrag na LSE da održi predavanje, a u njemu se koristio terminologijom koju je razvio Oakeshott kako bi iznio ideje koje su bile slične njegovima.[19]

Treće i konačno, tu je John Rawls. Situacija je ovdje, ja mislim, ovakva. Hayek je pročitao rani Rawlsov rad, a Hayek i ekonomist James Buchanan dopisivali su se oko toga radi li, zapravo, Rawls na sličnom planu kao oni. Nisu bili sigurni – niti je, čini se, bio Rawls – i Hayek mu je pristupio pozitivno. Kao rezultat toga, Hayek je tumačio ono što je čuo o Rawlsovoj Theory of Justice u svjetlu svog ranijeg razumijevanja Rawlsa, i tek je postupno došao do zaključka da je Rawls zapravo ono što bi Hayek smatrao blagim socijalistom. (Hayek je ionako bio jednostavno prestar – i previše zaokupljen razvojem vlastitih ideja – da bi se detaljno bavio Rawlsovim vrlo zahtjevnim kasnijim radom.)

• Zaključak

Pretpostavljam da sam rekao više nego dovoljno, ali i iz drugih aspekata nedovoljno, već zbog toga što sam se kratko osvrnuo na mnogo pitanja. No, zaključit ću ovim.

Hayekov Law, Legislation and Liberty doista je zanimljiva knjiga. Ali nije baš sasvim onakva knjiga kakva je mogla biti, u dva smisla.

Prvi je da je, dok ju je pisao, Hayek istraživao cijeli niz srodnih tema, npr. u esejima koje je skupio u New Studies.[20] Ti eseji raspravljaju, inter alia, pitanja metodologije, psihologije i ‘evolucijske’ teme. Postojao je, mislim, potencijal da Hayek pokuša pretočiti sav taj materijal u Law, Legislation and Liberty. Ovako kako je sad, može se dobiti dojam kakva je takva studija mogla biti dok gledamo te dvije knjige zajedno.

Drugo, Hayek je bio star kad je radio na ovom materijalu, ali i izoliran. Njegov bi rad, mislim, bio neizmjerno ojačan da je mogao i dalje raditi sa zajednicom susretljivih znanstvenika, izvučenih iz svih disciplina za koje je imao interes, koji bi mogli s njim raspravljati o pitanjima i ponuditi mu dobronamjernu kritiku. o sadržaju njegova djela kako se ono razvijalo.

No, činjenica da se nijedna od ovih stvari nije dogodila onima kojima je njegov pristup zanimljiv ostavlja, vjerujem, istinsku priliku: da se pozabave pitanjima koja su ga zanimala i, nadahnuvši se njegovim uistinu izvanrednim radom, pokušaju učiniti bolje.

• Tekst s engleskog preveo Ivan Fischer. Originalna verzija članka: Editing Hayek

• Bilješke

[1] Ovo je znatno revidirana verzija neformalnog predavanja koje je izvorno održano na ‘Brown Bag’ ručku u Zakladi za ekonomsko obrazovanje, Atlanta, GA.

[2] FA Hayek, Law, Legislation, and Liberty: A New Statement of the Liberal Principles of Justice and Political Economy , uredio Jeremy Shearmur (Chicago: University of Chicago Press, 2022.).

[3] Iako sam, dok ovo pišem, stariji nego što je on bio kad je prvi put radio na Law, Legislation, and Liberty!

[4] Jedan od primjera toga bila je tvrdnja koju je Hayek iznio o britanskom socijalističkom piscu Anthonyju Croslandu. U početku je ponudio sporno čitanje odlomka u Croslandovoj The Future of Socialism, London: Cape, 1956.; ali u kasnijem dijelu svog rada, Hayek je vlastitu spornu interpretaciju stavio pod navodnike, kao da je to Crosland sam napisao.

[5] Jean Salvaire, Autorité et liberté (Montpellier: Imprimerie de la Charité, 1932.)

[6] Samo zato što se ponekad može otkriti da su knjige skenirane i dostupne na internetu.

[7] Dorothy Fosdick, What Is Liberty?: A Study in Political Theory, New York & London: Harper, 1939.

[8] William Benett, Freedom and Liberty , London, etc: Oxford University Press, 1920.

[9] Jednostavno je bacio početno pismo od Keynesa, u kojem daje prve reakcije na Hayekov Put u ropstvo. Nalazi se u arhivi London School of Economics, s napomenom da je otkriveno u sobi koju je Hayek napustio.

[10] Nadao sam se da ću se možda moći domoći ovog materijala, kako bih ga mogao barem opisati, ako već nisam mogao, recimo, uključiti materijal iz njega kao dodatak svesku. Ali žao mi je što moram reći da nisam imao uspjeha.

[11] Ovo je dokumentirano i raspravljeno u mom Hayek and After, London: Routledge, 1996.

[12] Pišem na ovaj način, samo zato što je Hayek promijenio mišljenje o ovim pitanjima između The Constitution of Liberty i Law, Legislation and Liberty.

[13] Zapravo, stvari su još gore od ovoga. Van Sickle je proveo jedno razdoblje radeći kao predstavnik Zaklade Rockefeller u Austriji, što ga je dovelo u kontakt s nizom austrijskih ekonomista i drugih akademika. Čini se da je vodio dnevnik i da ga je uredio za dobrobit svoje obitelji. Jedna istraživačica, Earlene Craver, koja je pisala o tim ljudima, imala je pristup tome. Čini se da je vraćen njegovoj obitelji, ali njegov sin – s kojim sam kontaktirao – nema saznanja o tome.

[14] Ono što se pojavljuje u ‘Uredničkom uvodu’ u objavljeni svezak je skraćena verzija onoga što sam se prvotno nadao napisati.

[15] Ono što je ovdje uključeno je nešto poput hayekovske verzije ‘prava i ekonomije’ . Takva bi se revizija – za koju Hayek u raznim točkama ukazuje da joj je naklonjena – razlikovala po svom karakteru od interne revizije zakona na temelju otkrića nekoherentnosti ili nepravde, o čemu je Hayek pisao u 2. svesku Law, Legislation and Liberty.

[16] U tom smislu, Vrhovni sud SAD-a djeluje prilično drugačije od, recimo, Vrhovnog suda u UK-u i Visokog suda u Australiji, od kojih se svaki više bavi čisto pravnim tumačenjem zakona, te su manje skloni njegovoj spekulativnoj reinterpretaciji (nešto za što bi se moglo tvrditi da se nameće Vrhovnom sudu SAD-a zbog njegove uloge u tumačenju Ustava SAD-a).

[17] Ovo je kasnije uključeno u Hayekovu knjigu, The Counter-Revolution of Science; vidi, sada Bruce Caldwell (ur.) FA Hayek, Studies on the Abuse & Decline of Reason, Chicago: University of Chicago Press, 2010.

[18] Postojala je tendencija s Hayekove strane da se koristi idejama i izrazima koje je nalazio u djelima drugih pisaca, a koji su na neki način sličili njegovim vlastitim stajalištima, bez da bi istražio koliko su njihova stajališta zapravo bila bliska njegovima.

[19] Situacija je komplicirana; Ukratko o tome raspravljam u svom uredničkom uvodu u Law, Legislation and Liberty.

[20] FA Hayek, New Studies in Philosophy, Politics, Economics and the History of Ideas, London: Routledge, 1978.