Usporedni skandali, usporedni zakoni, usporedni tajkuni

Lex Agrokor često se opravdavao pozivanjem na slične zakone u drugim zemljama, posebno na slučaj Parmalat. Ideje.hr donose usporedbu svrhe, postupaka i drugih karakteristika dvaju zakona

“Usporedni životi”, zbirka je priča o životima i pothvatima istaknutih osoba Starog Rima i Stare Grčke  – mitskih junaka, kraljeva i vojskovođa – kojom prokonzul, povijesničar i pisac Plutarh pravi paralelu između Rimljana i njihovih grčkih pandant-a, s ciljem da čitatelji uoče sličnosti između situacija, pojedinačnih života,  karaktera i općeg povijesnog naslijeđa Rima i Grčke, a kako bi se međusobno bolje razumjeli i shvatili da su brojne situacije zapravo opći obrasci.

Ovaj tekst si pak postavlja za cilj komparaciju dvije afere i dvaju načina kontrastiranja kriza koje su izazvale: slučaj Parmalat i Agrokor, od kojih je prvi potresao Italiju, a drugi Hrvatsku (zapravo, Hrvatsku je tek počeo tresti, dok je priča s Parmalatom uglavnom „pročešljana“, poznata i okončana). I površni pogled je dovoljan za uočavanje da dva koncerna doista imaju sličnu djelatnost, slične prihode, sličnu dobit, te sličnu važnu ulogu u domaćem gospodarstvu, pored značajnih aktivnosti u nekim drugim zemljama. Ali, postoje i brojne razlike, koje zaslužuju dublju analizu.

Zakonska paralela

Kad je vijest o Agrokorovoj nemogućnosti ispunjavanja obveza prsnula u javnost, Vlada RH je najavila „kontrolu štete“ planom kopiranja talijanskog zakona br. 39 od 18 veljače 2004., kojeg je talijanski parlament donio temeljem i prilikom obvezne konverzije urgentne uredbe sa zakonskom snagom Vlade Republike Italije br. 347 od 23.12. 2003., poznate još i kao „dekret Prodi-bis“. Kopiranje zakona nije ništa neobično, ovaj je in particolare apsorbiran i u njemačko stečajno pravo, ali „vrag je u detaljima“. Uz to što svaki zakon, da bi bio provediv, mora biti „uglavljen“ u postojeće propise te države. U suprotnom nastaje sukob propisa i pravni kaos.

1. Razlika u nastanku/kreiranju propisa

Dekret Prodi-bis nastao je zbog „urgentne potrebe usvajanja integrativnih i korektivnih mjera postojećih propisa o izvanrednoj upravi  velikih poduzeća koja su zapala u stanje insolventnosti“ a u svrhu „ubrzavanja procedure koja osigurava redovni nastavak gospodarske djelatnosti (…) štiteći vjerovnike i uredno tržišno poslovanje“. Donesen je temeljem ustavnih odredbi R.I. 77 i 87, koje Vladi R.I. daju ovlast uspostave urgentnih mjera u području gospodarstva i uz obvezu parlamenta da ga preinači u zakon (uz izmjene i dopune, što je talijanski parlament i napravio), a izradio ga je Ured premijera – Romana Prodija, osobe svjetski poznate kao jednog od najuglednijih sveučilišnih profesora ekonomije (i ekonomije sustava), predsjednika Europske komisije i dugogodišnjeg predsjednika uprave jednog od najvećih državnih koncerna (IRI). Prodi je bio zaslužan i za prvu zakonsku uredbu (delegirana uredba) o izvanrednoj upravi br. 270 iz 1999. godine.

Za hrvatski propis objavljen u NN s oznakom 32/2017 uopće ne znamo tko ga je izradio, osim maglovitog objašnjenja da se radi o „timu uglednih odvjetnika koji su na nacrtu radili dobrovoljno“. Hrvatska saborska većina ga je potvrdila bez previše razmišljanja i dopuna, a predsjednica RH bespogovorno supotpisala i proglasila zakonom temeljem čl. 89, st. 1, Ustava RH.

Ovakav način kreacije zakona bi u Republici Italiji bio teško zamisliv, naročito ako se uzmu u obzir tako brojne opaske i kritike koje su o zakonu NN 32/2017 izrekle osobe iz pravne akademske i stručne javnosti. Predsjednik/-ca RH nema ovlast odbijanja supotpisa, te vraćanja zakona u Sabor, uz motivaciju i zahtjev za izmjenom odredbe koju smatra neprovedivom, ili u sukobu s nekim drugim propisom ili u kontrastu s nekom ustavnom odredbom, kao što tu ovlast ima talijanski predsjednik (sjetimo se da je bivši talijanski predsjednik Scalfaro, ustavni i pravni stručnjak, u sedam godina svog mandata vratio izglasane zakone u talijanski parlament „na popravku“ čak 187 puta!),  koji još može pokrenuti postupak za izricanje neustavnosti pred Ustavnim sudom, stvar koju može – ako hoće – poduzeti  i hrvatski predsjednik/-ica (po drugom stavku naprijed navedenog čl. 89 Ustava RH).
Ako bi svi ovi „filteri“ provedivosti zakona slučajno zakazali, u Italiji, sudac koji bi se našao u situaciji da mora primijeniti po nečem (provedbi, nesuglasju s drugim propisima ili neustavnosti) kontroverzni zakon, proglasio bi zastoj procedure i zatražio izrijek Ustavnog suda o propisu. To pravo ima i hrvatski sudac.

2. Razlika u svrsi

Hrvatski zakon: „Ovaj Zakon donosi se radi zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj“.
Dekret Prodi-bis: „svrha je ubrzanje procedure izvanredne uprave nelikvidnih poduzeća.“
Kako je rečeno iznad, institut izvanredne uprave je već ranije postojao u talijanskom stečajnom pravu, naime, definiran je delegiranom uredbom br. 270/1999 koja nije bila urgentne naravi: „Priroda i svrha (…) je izvanredna uprava. Priroda i svrha je stečajna procedura velike trgovačke tvrtke zbog očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća.“
Termin „stečajna procedura“ se u hrvatskom zakonu samo sporadično spominje, kod specifikacije poduzeća na koje se odnosi zakon ili u rečenicama kao „Ako ovim Zakonom nije drugačije određeno, na odgovarajući se način primjenjuju postupovna pravila iz posebnog zakona koji uređuje stečaj”, te u pretvaranju u stečaj (ali bez detaljnih uputa o konverziji u stečaj kakve predviđa talijanski zakon).

Drugi stavak „cilja“ hrvatskog zakona još značajnije udaljava njegovu konfiguraciju unutar postojećeg stečajnog prava jer je „u interesu Republike Hrvatske da se provede brz i učinkovit postupak preventivnog restrukturiranja trgovačkih društava od sistemskog značaja”. Te svrhe nema u talijanskom zakonu.

Koliko je talijanski zakon „uvezan“ u opći stečajno-pravni okvir, ukazuju nam i odredbe iz kasnijih zakonskih uredbi (br. 134 od 28.8.2008.) koji propis dopunjavaju integracijom europskih propisa o zaštiti tržišnog poslovanja i konkurenciji.

3. Razlika u vrsti poduzeća na koje se primjenjuje

Hrvatski zakon: na poduzeće/koncern s dugom od 1 milijardu eura (bez precizacije kako se tretiraju jamstva) i 5.000 zaposlenih.
Talijanski zakon je prvobitno predviđao dug od 300 milijuna eura (uključno s jamstvima). Broj zaposlenika je varirao: 200 (d.u. ’99), pa 500 (Prodi-bis), da bi se u zakonskoj konverziji povisio na 1.000 zaposlenih i dug od 1 milijarde eura (uključno s jamstvima).

Također, hrvatski zakon ograničava primjenu zakona na povezana poduzeća načelom teritorijalnosti, što talijanski zakon ne predviđa. To je ograničenje važno, kako ćemo kasnije vidjeti.

4. Postupak

Samo pokretanje postupka u zakonima nije bitno različito (npr. sam dužnik i u Italiji ima pravo pokretanja postupka, što su neki kritičari u Hrvatskoj osporavali), a za imenovanje izvanrednog povjerenika nadležan je Ministar ekonomije (u hrvatskom Vlada, što je slično). Ipak, vrijedi napomenuti da se u konkretnom slučaju Parmalata, dva mjeseca prije donošenja dekreta Prodi-bis, parcijalni i informalni vjerovnički odbor, sastavljen od 5-6 (uglavnom talijanskih) banaka, već bio odlučio za Enrica Bondija, priznatog stručnjaka za sanaciju velikih poduzeća, a vlada/ministar potvrdio taj prijedlog. Također se treba prisjetiti da je karakter urgentnosti uvjetovala i kaznena tužba protiv vlasnika koncerna, Calista Tanzija, koji je zadržan u zatvoru da ne bi bi utjecao na istragu.

Oba zakona predviđaju postupak prezumpcijom insolventnosti uz prilaganje dokaza, a koju izvanredni upravitelj mora utvrditi i o tom podnijeti izvješće sucu u roku od 60 dana nakon imenovanja, kad će ju sudac potvrditi posebnim rješenjem.

Hrvatski zakon stavlja sva poduzeća (na području Republike Hrvatske) pod plašt izvanredne uprave. To talijanski zakon ne čini, već inicijativu za pokretanje insolventnosti povezanih društava daje izvanrednom upravitelju  koji referira ministru i traži od suca izricanje insolventnosti povezanih poduzeća. Iako bi i talijanski zakon po ovom pitanju trebao biti usklađeniji s uredbom (EU) 848/2015, daleko manje od nje odstupa nego li hrvatski zakon.

Obzirom da talijanski zakon eksplicitno oduzima pravo zastupanja upravi ne samo matičnog  već i povezanih društava koja su proglašena insolventnim, kako u državi, tako i onima u inozemstvu, valja istaći da je talijanski zakonodavac „naoružao“ izvanrednog povjerenika dodatnim instrumentima povrata likvidnosti u društvo. Čl. 89. st.1. d.u. 270/1999 određuje da “izvanredni povjerenik može pokrenuti tužbe, sukladno čl. 2409 građanskog zakonika protiv bivših članova uprave i članova nadzornog odbora bilo kojeg društva u sastavu koncerna“.

Pomalo čudi manjak ovakve odredbe u hrvatskom zakonu, obzirom da je prilično poznato da je povjerenik Bondi u prvoj godini povjereničkog mandata upravo tužbama povratio u Parmalat 1,3 milijardu eura, da su talijanski tužitelji iščeprkali tajne račune obitelji Tanzi čak i u Panami, Urugvaju, Delawareu i sličnim poreznim rajevima, a da su se za optuženičkom klupom našli i direktori povezanih društava iz raznoraznih zemalja (naravno, brojni su i oslobođeni optužnica, kao npr. upravitelji Parmalata Brazil ili Parmalata Argentina).

Na optuženičkoj su se klupi  našle i brojne banke (uključno s onima koje su bile u vjerovničkom odboru prije stupanja na snagu dekreta Prodi-bis). Neke jer su primjenjivale „lihvarske kamate“, a neke zbog ažotaže na obveznicama društva, pa su morale platiti odštetu.

Hrvatski zakon u čl. 39 predviđa samo da povjerenik može „pobijati pravne radnje dužnika poduzete na štetu vjerovnika”, a u ime dužnika. Nejasno je što bi te pravne radnje uopće bile i zašto bi od svih pravnih radnji koje bi povjerenik trebao/mogao poduzeti baš radnje na štetu poduzeća kojeg zastupa a u interesu vjerovnika (i koji vjerojatno već imaju svoje pravne zastupnike i odvjetnike).

5. Izvanredni povjerenik

Talijanski zakon predviđa jednog izvanrednog povjerenika, koji ima status „javnog službenika“ s dužnostima sličnim stečajnom upravitelju. U iznimno složenim slučajevima, d.u. 270/1999 predviđa tri povjerenika koji združeno zastupaju društvo, s minimalnom većinom od dva, iako se takav slučaj nije nikad konkretizirao u talijanskoj praksi. Povjerenik može zatražiti od suca i tehničko-savjetničku pomoć, vještačenja i revizije, slično kao što to može zatražiti stečajni upravitelj, a sudac odobriti ukoliko ga uvjere razlozi povjerenika.

Hrvatski pak zakon uvodi figuru izvanrednog povjerenika, ali – u čl. 12 –  i neodređeni broj zamjenika koji mu „pomažu“. Stavak 10 kaže: „Izvanredni povjerenik može prenijeti pojedine ovlasti na druge osobe uz suglasnost suda, a posebno na zamjenike izvanrednog povjerenika.“ Te zamjeničke figure, kao i savjetnike, s ne baš previše jasnim ovlastima i odgovornostima (!) imenuje sudac, u roku od 5 dana nakon što ih je „predložila Vlada RH“.

6. Ovlaštenja suda

U ovom hrvatskom zakonu nalaze se dvije odredbe koje su čak i međusobno kontradiktorne.
„Članak 10. Sud je u postupku izvanredne uprave ovlašten poduzimati sve radnje i donositi sve odluke koje nisu zakonom izričito dane u nadležnost nekog drugog tijela.“
„Članak 14. Sud je isključivo nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika.“.

Može li sucu iz ove dvije odredbe biti jasno što mu je činiti, osim što mora potvrditi svaki „prijedlog“ koji mu dođe iz Vlade? Da li je sucu člankom 14 npr. zabranjeno nadzirati rad osoba na koje su prenesene ovlasti izvanrednog povjerenika?

U talijanskom zakonu, sudac može poduzeti svaku pravnu radnju koju bi i inače poduzeo ex officio, osim onih koje su u isključivoj nadležnosti izvanrednog povjerenika, a u skladu sa smislom i ciljem izvanredne uprave. Ne samo „može“ nego to i čini u praksi, surađujući svesrdno s povjerenikom u „češljanju“ pravnih situacija i ugovora. Ako im određena situacija nije jasna, izvještavaju nadležnog tužitelja da on dalje istražuje.

7.  Rokovi i uvjeti

Po talijanskom zakonu, temeljna dužnost izvanrednog povjerenika je plan sanacije-restrukturacije i taj plan mora dobiti pozitivno mišljenje ministra gospodarstva. Rok za izradu je duži u hrvatskom zakonu (godinu dana plus 3 mjeseca produženja). U talijanskom je pola tog roka: 180 dana, koje ministar (uz motivaciju) može produžiti na jos maksimalno 3 mjeseca.
Što se tiče nagodbe, ona je u talijanskom zakonu integralni dio restrukturacijskog plana (koji, po oba zakona, mora dobiti zeleno svjetlo i od suca i od ministra/vlade), ali talijanski predviđa da „većina“ mora biti postignuta u svim vjerovničkim klasama. Ako se ne postigne, izvanredni povjerenik mora napraviti novi prijedlog nagodbe.
Zapravo, hrvatskom zakonu plan sanacije i nije baš u tolikom fokusu koliko postizanje nagodbe, i to ne nužno u svim klasama vjerovnika.
Talijanskom je nagodba važna, ali je ona u funkciji industrijske i financijske restrukturacije. Restrukturacijski plan odobrava svaka klasa vjerovnika i svaki pojedinačni vjerovnik ima pravo predstaviti svoje mišljenje i prijedloge vezane uz održivost plana. Dok izvanredni povjerenik ima čak i alat anulacije starog kapitala, te izdavanja novih obveznica konvertibilnih u nove dionice.

Hrvatski zakon dozvoljava isplatu tražbina bez ograničenja iznosa. Za dospjele tražbine dužnika “uz suglasnost vjerovničkog vijeća” (čl. 40, st. 1), za tražbine povezanih poduzeća, direktor poduzeća mora imati suglasnost izvanrednog upravitelja. Talijanski zakon ograničava iznos isplate tražbina na 250.000 eura, iznad kojeg izvanredni upravitelj mora tražiti odobrenje ministra.
Talijanski ne predviđa ništa slično odredbi: “štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom izvanrednog povjerenika u povjerenim mu poslovima sukladno ovom Zakonu, naknađuje RH”

Poglavlje o sličnostima i razlikama između dva zakona bi ovdje mogla biti završena. Ali ne i glavna priča o paraleli između dvije afere, dvije ekspanzije i dvojici “gazdi”. O patron Tanziju, priču je napisala kaznena presuda na 17 godina i 10 mjeseci zatvora. Za nastavak pisanja ovih “paralela”, moramo pričekati rasplet drugih poglavlja hrvatske priče.

Nastavit će se…

* Aleksandra Šućur politologinja je koja živi i radi u Milanu

Izvori:
NN 32/2017 http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2017_04_32_707.html
decreto legislativo 270/1999 http://www.camera.it/parlam/leggi/deleghe/99270dl.htm

zakon br. 39/2004 http://www.camera.it/parlam/leggi/04039l.htm
zakon 134/2008 http://www.gazzettaufficiale.it/eli/id/2008/10/27/08A07857/sg