Užitak nanošenja boli drugome. Svakodnevni sadisti i digitalno doba. U vašem su najužem krugu.

U prvom dijelu članka Goran Mihelčić objašnjava kako se svakodnevni sadizam razlikuje od drugih psihopatoloških karakteristika, posebno onih svrstanih u tzv. mračnu trijadu. Upozorava da civilizacija ograničava mete nasilnika. U drugom dijelu članka opisuje svakodnevni sadizam u digitalnom okruženju u kojem su vidljiviji

• Naslovna ilustracija: Probing the Sadistic Minds of Internet Trolls (Society for Personality and Social Psichology)

Gotovo svakodnevno konstatiramo kako vremena postaju sve gora, ljudi sve agresivniji, da „nikad nije bilo tako.” Krivci se prepoznaju u pametnim uređajima, Facebooku, državnim potezima, globalizmu, Europi – svatko vidi neki razlog zašto društvo postaje gore. Istraživanja nepobitno pokazuju da ljudi uistinu postaju agresivniji zbog velikih i malih promjena u okolini. Radnik kojemu kasni plaća ili kasni na posao zbog prometa bit će lošijeg raspoloženja; gladna osoba ili ona kojoj je vruće vjerojatnije će se obrecnuti na drugu; pušač koji još nije zapalio prvu cigaretu planut će na kolegu. Razdražljivost je očita.

Međutim, kod svih ovih primjera radi se o raspoloženjima. Raspoloženja su privremena i uistinu su pod velikim utjecajem okruženja. Osobine ličnosti trajne su i vremenski stabilne. Čini li tehnologija ljude trajno lošijim i agresivnijim? Zašto se čini da se neki ljudi u javnom prostoru prema drugima ponašaju loše bez bilo kakvog povoda?

• Svakodnevni sadisti

Željeli ljudi to priznati ili ne, svatko uživa u nekom obliku patnje drugih. Sociolog Erich Fromm još je u Anatomiji ljudske destruktivnosti (1973) zaključio da je sadizam ljudima prirodan. Običan život pruža mnogo prilika da se prema drugima izrazi agresija: strancima, kriminalcima ili manjinama. U svakodnevnom životu nanošenje boli drugima toliko je standardno da se posebno ne izdvaja. Ljudi često odbruse nekome bezobraznom, inate se šefu ili mušterijama, uvrijede supružnika za svađe. Uživanje u tuđoj boli, koliko to god zvučalo neugodno, univerzalna je ljudska osobina. Poznati su aforizmi poput onog „nikad nisam nekoga ubio, no mnoge sam osmrtnice pročitao s velikim zadovoljstvom.“[i]

No, u civilziranom se dobu iz očitih razloga loše gleda na nanošenje boli drugima. Da bi ga društvo odobravalo nasilje mora biti opravdano. Modernizacijom društva i širenjem liberalnih tekovina počeo se smanjivati broj mogućih prihvatljivih žrtava za nanošenja boli. Primjerice ubijanje uličnih mačaka kao dio dječje igre bilo je često do 20. stoljeća, a etnografi su zabilježili brojne primjere ritualiziranih napada ili agresije prema stvarnim ili simboličkim ‘drugima’. Humor je od najranijih vremena često zasnovan na tuđoj nevolji. Svi oblici umjetnosti puni su primjera nanošenja boli drugima. Sastavni dio mnogih sportova (ne samo borilačkih) je prihvaćanje određenog oblika nanošenja boli protivnicima. U društvu se stalno nalaze novi načini kako zadovoljavati potrebu za nanošenjem boli na društveno prihvaćeni, takoreći uljuđeni način.

Bor i Petersen, 2021. Agresivne osobe podjednako su politički agresivne u političkim raspravama uživo i online

Jedan od načina prilagodbe sve manjem rasponu prihvatljivih agresivnih aktivnosti bilo je prilagođavanje društveno odobravanim oblicima agresije. Primjer su društvene uloge koje su oblikovane radi upravljanja drugima. Još su davno ljudi počeli pisati o svojim sunarodnjacima koji naizgled nerazumno koriste svoju moć ma koliko mala ili beznačajna bila, samo da bi naudili drugima, naizgled štiteći zajedničke interese društva. Najbolji primjer su opstruktivni birokrati. U Rusiji su oni poznat kao sindrom čuvara[ii], u Britaniji su poznati kao jobsworths ili martinets. Ovo je samo dopuna postojećim društveno priznatim kanalima za izražavanje agresije. U svakodnevnom životu brojni su banalni primjeri takvog ponašanja poput vozača autobusa koji trčećim putnicima namjerno zatvara vrata pred nosom ili nastavnika koji namjerno javno proziva socijalno anksiozne studente. Društveni znanstvenici su više puta pokazivali na slučajevima da zanimanja poput policajaca ili zaštitara privlače one koji vole imati moć nad drugima. No kod svakodnevnog sadizma važno je takav tip ponašanja razlikovati od drugog ponašanja koje nanosi bol. Tu se ne radi o osvećivanju ili nemaru, već namjernom traženju prilika za nanošenje boli.

Nanošenje boli (sadizam) se u društvenim znanostima dugo smatralo tek jednim dijelom psihopatskog ponašanja, zapravo patološkim ponašanjem vezanim uz ozbiljno fizičko nasilje. Okrutnost i agresija prema drugima obično se isključivo vezivala uz utilitarne nemoralne ciljeve ili intenzivne emocije poput bijesa, uz neke druge posebne slučajeve (poput seksualnih fetiša), dakle uz društveno neprihvaćena ponašanja. Ovo je zanemarilo tendenciju da dio ljudi izrazito traži prilike za nanošenje boli drugima iz intrinzičnih razloga, nadilazeći moguću korist vidljivu kroz dobitak financijskih resursa, osobne vrijednosti ili socijalnog prestiža. Drugim riječima, ne instrumentalno već ‘lapurlatistički’. Okrutnost je sama sebi cilj.

Prema psihologiji ličnosti tendencija manipulaciji, iskorištavanju i impulzivnosti vezuju se uz osobine mračne trijade ličnosti kojima je zajednička mračna jezgra manjka empatije prema drugima. Prije otprilike desetak godina znanstveno je izdvojena osobina ličnosti koja se vezuje uz sklonost agresiji bez povoda ili motiva, a različita je od pukog nemara. Svakodnevni sadizam je prepoznat i čak predložen kao dopuna mračnoj trijadi u mračnu tetradu.[iii] Slikovito rečeno, narcisti traže pozornost, psihopati uzbuđenje, makijavelisti dobitak, a sadisti užitak.

Kod svakodnevnog sadizma nastavnik će ulagati neizmjerno mnogo vremena da studentu u nizu rečenica objasni da pogreške u eseju„nisu u duhu hrvatskog jezika, pravopisa i gramatike“, službenik će namjerno davati složene, duge i rigidne upute korisnicima, a prolaznik će snimati osobu koja leži na tlu i dijeliti snimke na društvenim mrežama

Vrlo je bitno napomenuti da svakodnevni sadizam treba dobro razlikovati od nemara u svakodnevnom životu. Primjerice, kod nemara nastavnik će ignorirati posebne potrebe svojih učenika, službenik će odbijati odgovarati na poruke jer ne voli tipkati, a prolaznik će zanemariti osobu koja leži na ulici jer žuri. Kod nemara se izbjegava određeni trošak. Kod svakodnevnog sadizma nastavnik će ulagati neizmjerno mnogo vremena da studentu u nizu rečenica objasni da pogreške u eseju„nisu u duhu hrvatskog jezika, pravopisa i gramatike“, službenik će namjerno davati složene, duge i rigidne upute korisnicima, a prolaznik će snimati osobu koja leži na tlu i dijeliti snimke na društvenim mrežama uz zlobne komentare. Svakodnevni sadisti aktivno traže prilike gdje mogu nanositi bol drugima. Oni ulažu svoje resurse da bi dobili nešto – užitak iz tuđe boli.

Postoje tendencije da se mračna trijada proširi svakodnevnim sadizmom.

Još jedna bitna razlika je između svakodnevnog sadizma i psihopatije. Psihopatija se obično vezuje uz kršenje pravila, zakona i normi te je zato prepoznatljiva u kriminalaca. Svakodnevni sadizam je obično društveno prilagođen pa se često izvodi unutar okvira postojećih pravila i normi. Drugim riječima, pravila se ne krše nego zlorabe.

U psihopata je uočeno da imaju tendenciju sniženom raspoloženju, odnosno njihovo ponašanje može se objasniti i kao traženje uzbuđenja (jedno popularno objašnjenje psihopatije je kao teoretski krajnji ekstrem ekstraverzije). U svakodnevnih sadista nije dosljedno potvrđeno da se oni razlikuju po emocijama ili afektu od drugih, za razliku od psihopata. Istraživanja su pokazala da svakodnevni sadisti ne samo što uživaju u okrutnosti prema drugima već im opada raspoloženje kada propuste prilike da naude drugima. Za razliku od drugih mračnih ličnosti napore da naude drugoj osobi povećat će kada shvate da se ona neće ili ne može braniti. Sukladno tome, nizozemsko istraživanje je pokazalo da je ova osobina više od drugih odgovorna za sustavno zlostavljanje drugih.

• Sadisti među nama

Samo mali broj sadista bit će izoliran u institucijama zbog fizičkog nasilja, obično oni koji imaju problema sa samokontrolom odnosno vjerojatno povezane izražene psihopatije. Situaciju otežava to što znanost ne može dobro razlikovati nepatološku psihopatiju i svakodnevni sadizam, iako su procjene zastupljenosti nekriminalne (nekliničke) psihopatije u općem stanovništvu dobro poznate.

Procjene učestalosti psihopata među nama dolazile su i do 10%, odnosno svake desete osobe. Ako se u obzir uzme Dunbarovu procjenu da ljudi mogu održavati kontakt sa 150 osoba, svatko bi među članovima obitelji, prijateljima i poznanicima trebao naići na 15 psihopata. Metaanaliza objavljena 2021. nastojala je riješiti probleme procjene u čitavom stanovništvu i došla je do procjene od 4.5% za integrirane i uspješne psihopate. Drugim riječima ljudi u svojem društvenom krugu znaju barem devet psihopata.

Problem je što instrumenti za procjenu psihopatije obično ne razlikuju ishode od motiva, pa vjerojatno ni psihopatiju od svakodnevnog sadizma.[iv] Svakodnevni sadizam mnogo je bolji kandidat za objašnjenje funkcionalnih psihopata koji ne dolaze u nevolje s institucijama, štoviše uspijevaju u njima. Naime, brzopletost (vrlo istaknuta kod psihopatije) očito je kontraproduktivna za napredovanje dok kod sadizma impulzivnost nije nužno izražena. Preklapanje među njima je očito zbog manjka suosjećanja, ključ je u razlikovanju njihova raspoloženja, samokontrole i ciljeva.

Svakodnevni sadisti ističu se po tome što su voljni uložiti mnogo da drugoj osobi nanesu bol. Problematično ih je razlikovati od tendencije da uživamo u boli drugih. Jedna je od uočenih tendencija da svakodnevni sadisti s vremenom povećavaju svoj intenzitet i uloženo vrijeme u okrutnost. Primjerice, neće ih samo privlačiti nasilne videoigre i video-sadržaj, već će za razliku od drugih sve više vremena odvajati na njih i tražiti što nasilniji sadržaj. Jedno međunarodno istraživanje pokazalo je da sadisti više uživaju u medijskim sadržajima koji prikazuju veću patnju i nesreću drugih. Drugo istraživanje pokazalo je da je svakodnevni sadizam odgovoran za nemotivirani vandalizam, onaj motiviran dosadom, a ne reakcijom na neku društvenu nepravdu. Još jedno istraživanje je pokazalo da je svakodnevni sadizam povezan sa seksualnom agresijom i vjerovanjem u mitove o silovanju („sama je tražila”).

Vrlo su bitni nalazi francuskog istraživanja da su u sadista iskrivljeni svi dijelovi moralnog prosuđivanja: podcjenjuju važnost namjernog ponašanja, podcjenjuju dugoročne emocionalne posljedice, i slabo razlikuju slučajno i namjerno ponašanje. Točnije, sadisti koriste pozitivne emocije (uzbuđenje ili užitak), a ne negativne emocije (patnju) prilikom razlikovanja dobrog od lošeg ponašanja. Oslanjaju se na pozitivne rezultate sadizma, a podcjenjuju njegove negativne posljedice. Zato oni u svojem ponašanju vide uglavnom samo dobre stvari.

• Sadizam i digitalno doba

Vjerojatno najintrigantnija tema je koevolucija digitalnog doba i svakodnevnog sadizma vidljiva u komentiranju na Internetu. Žučne svađe nisu ništa novo, ali obično su u njih utkani međusobna povijest ili nepomirljivi pogledi na svijet, a često i izgovor za kršenje normi poput previše popijenog alkohola. Svakodnevne sadiste privlači namjerno provokativno i uvredljivo komentiranje na Internetu kako bi uživali u neugodi i svađi koja će uslijediti među strancima, često pritom bez iskrenog ili dosljednog vlastitog stava. Trolovi uistinu uživaju u nanošenju boli drugima, točnije gledanju drugih kako gube živce dok oni ostaju smireni.

Trolanje na Internetu prepoznato je 2014. godine kao zasebna moderna manifestacija svakodnevnog sadizma, nevezana uz druge oblike razgovora ili komunikacije na Internetu. Suprotno uvjerenju da ljudi liječe frustracije komentirajući na Internetu, istraživanja su pokazala da nije tako. Trolovi vrijeđaju i napadaju ljude kada se već osjećaju dobro, odnosno imaju visoko samopoštovanje. Kod trolanja je sadizam bio ključan čak i kada su se u obzir uzele postojeće sklonosti agresiji, narcizmu, psihopatiji i manjak empatije. Isto istraživanje pokazalo je da trolovi uživaju u gledanju fotografija koje prikazuju patnju ljudi te je podcjenjuju (jer je sami smatraju ugodnom).

Laička pretpostavka da je tehnologija odgovorna za ovaj oblik sadizma pokazala se netočnom prema velikom istraživanju američkih i danskih psihologa iz 2021. Polazili su od pretpostavke da se online komunikacija ne odvija uživo, odnosno licem u lice, pa se stoga ne aktiviraju urođeni mehanizmi poštivanja normi i umirivanja agresije prema drugima. Većina stručnjaka je u protekla dva desetljeća okrivila online agresiju za činjenicu da se napadaju anonimne ili pseudoanonimne osobe koje mozak ne prepoznaje kao punopravne osobe  (skrivanje iza zaslona). U osam eksperimenata istraživači su utvrdili da to nije točno i da se agresivne osobe ponašaju podjednako neprijateljski i u stvarnom i u digitalnom životu. Jedino što se promijenilo s digitalnim dobom jest da je online ponašanje drugima vidljivije, trajno zapisano i lako nailazi na javno odobravanje drugih. Pripitu budalu koja viče u birtiji lako je zaboraviti, no gomile agresivnih komentara ispod članaka algoritmi izbacuju na vrh jer će upravo uvredljiva rasprava potaknuti najveću aktivnost korisnika.

Drugo istraživanje iz 2021. godine pokazalo je da se trolovi, kao i svakodnevni sadisti, usmjeravaju na pozitivne aspekte svog ponašanja, a ne negativne. Zanemaruju bol nanesenu uvredama drugima u korist navodnog razjašnjavanja istine, „zaštite sebe” ili „zdrave reakcije na bijes” ili raskrinkavanja „muljatora.” Iako postoji povezanost sa mračnom trijadom ili schadenfreude užitkom, presudan čimbenik je „želja za uživanjem od ili nanošenja ili promatranja patnje u drugih. Trolanje je ostvarivanje tih želja.” Svakodnevni sadizam je očekivano bio i odgovorniji za zlostavljanje i cyberbullying od ostalih mračnih osobina jer sadisti misle da svojim zlostavljanjem ugađaju sebi i drugima.

• Razotkrivanje, a ne uzrokovanje

Istraživanja jasno upućuju da je digitalno doba samo omogućilo i učinilo vidljivijim ono što je već postojalo. Potrebno je naglasiti da ne postoji podjela na svakodnevne sadiste i nas ostale, već se radi o osobini koja je u svih ljudi različito izražena, baš kao i sve druge osobine. Moguće je prepoznati i izdvojiti osobe za koje je takvo sadističko ponašanje vrlo karakteristično i očekivano, ali svaka osoba ima barem male sadističke tendencije koje na neki način opravdava. Uznemirujuće je što postoji dio ljudi koji izrazito uživa to više što drugi više pate i aktivno traži prilike u kojima može zadovoljavati svoje potrebe za nanošenjem boli drugima.

Suprotno laičkom shvaćanju, takvi ljudi su visoko funkcionalni i nisu obično institucionalni problem. Za razliku od psihopata oni imaju dobru samokontrolu i znaju kada i kako birati žrtve. Istraživači svakodnevnog sadizma čak smatraju da je sadistima bitnije nanositi bol dugotrajno nego težiti nekom konačnom činu agresije poput premlaćivanja ili ubojstva. Na žalost, to znači da uistinu postoji dio ljudi koji voli dugotrajno usavršavati zlostavljanje drugih ljudi samo za svoj užitak.

Problem je što digitalno doba slijepo usavršava svaku ljudsku međuljudsku djelatnost pa tako i nanošenje boli drugima. Online trolovi i svakodnevni sadisti toliko se preklapaju da bi njihov Vennov dijagram bio gotovo identičan jednoj kružnici. A najveća pogreška u tome je kriviti depersonalizaciju komunikacije posredovane zaslonima uređaja. Zlokobni komentatori ponašaju se jednako agresivno i u pravom životu i online. Sve što digitalno doba nudi je vidljivost i savršeno računovodstvo tko voli provocirati druge. Tehnologija samo razotkriva i čini učinkovitijima naše najmračnije tendencije.

• Bilješke

[i]Radi se o riječima Clarence Darrowa, protivnika smrtne kazne iz prve polovice 20. stoljeća. Ove se riječi često krivo pripisuju Marku Twainu.

[ii]ruski синдром вахтера.

[iii]Koncept mračne trijade nije zamijenjen konceptom mračne tetrade iz više razloga. Prvi je akademska inercija, odnosno činjenica da je mračna trijada previše poznata ideja da bi se bez iznimno dobrog razloga proširila na tetradu što bi potencijalno značilo reviziju i proširenje svih mjernih instrumenata i replikacije brojnih nalaza. Dio instrumenata svrstava tendenciju nanošenja boli drugima u psihopatiju, a trebalo bi precizno razlikovati okrutnost vezanu uz psihopatiju i onu uz svakodnevni sadizam (iako su povezani, imaju različite mehanizme). No ozbiljniji razlozi su što se čini da je svakodnevni sadizam, iako povezan s mračnom trijadom, manje povezan sa njenom zajedničkom mračnom jezgrom (koju dijele sve tri osobine mračne trijade) nego ostale osobine i mnogo rasprostranjeniji u stanovništvu nego ostale osobine. Konačno, dok se osobine mračne trijade mogu lako objasniti evolucijskim strategijama brzog (kratkoročno orijentiranog) života, svakodnevni sadizam nema izravnu adaptivnu vrijednost i više se vezuje uz samostimulirajuće ponašanje i oglašavanja ostalih osobina mračne trijade.

[iv]Radi se o tzv. PCL-R (Psychopathy Checklist Revised) ljestvici poznatog stručnjaka za psihopate, Roberta Harea. Ona, kao i mnogi instrumenti za psihopatiju ima prepoznate postojeće probleme poput rodne pristranosti prema muškarcima, ali i nekih neobičnih nalaza poput toga da se Europljani i stanovnici Sjeverne Amerike razlikuju u oblicima psihopatskih sklonosti, vjerojatno zbog drugačije socijalizacije (u SAD je izuzetno velik naglasak na individualizmu i asertivnosti). Problematično je i što PCL-R (kao i drugi) instrumenti često ne evidentiraju motive određenog stereotipnog psihopatskog ponašanja. Primjerice, jedna od ljestvica korištenih pri kliničkoj dijagnostici evidentira povišenu psihopatiju u ljudi koji ne vole svoje roditelje iako su loši odnosi s obitelji češći nego što se očekuje (po jednoj procjeni jedna petina ljudi ima izrazito loša iskustva sa svojim obiteljima). Kod svakodnevnog sadizma potrebno je razlikovati uživanje u nanošenju boli neprijateljima odnosno iz osvete, od pukog nanošenja boli radi užitka što je lako samo u malom dijelu patoloških (kriminalnih slučajeva), a ne i u društveno prihvaćenog ponašanja.