Uzlet skladateljica u prošlom stoljeću. Burne biografije i politički angažmani

S krajem 19. i početkom 20. stoljeća profesionalne skladateljice postaju sve brojnije, ohrabrene bar naizgled većim pravima od svojih prethodnica, piše Alenka Bobinsky u drugom nastavku teksta o skladateljicama kroz povijest. Pored važnih autorica sa sjevera Europe, redom burnih i zanimljivih biografija, u ovom se periodu pojavljuju i hrvatske skladateljice, poput Dore Pejačević.

• Naslovna fotografija: Signe Lund, Dora Pejačević, Ivana Lang (Creative Commons)

• Alenka Bobinsky (1962.) diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1986. – 1996. bila je muzička urednica na Trećem programu Radio Zagreba, kasnije u redakciji Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija, a od 1997. – 2000. producentica Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Tekstove i kritike objavljivala je u Vijencu i Jutarnjem listu. Bila je autorica i koautorica programskih kataloga te voditeljica press-službe Muzičkog biennala Zagreb. Stalna je suradnica redakcije Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija.

• Prvi dio teksta o povijesti skladateljica: Skladateljice u povijesti klasične glazbe. Tjerali su ih da muziciraju u svoja četiri zida.

Skladateljice koje su djelovale krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, ohrabrene bar naizgled većim pravima nego što su ih imale njihove prethodnice, uz glazbeni su se rad često i politički angažirale te od tada pa sve do danas svjedočimo velikom broju autorica vrlo burnih biografija. Uz to, profesionalne su skladateljice postale sve brojnije; nemoguće bi ih bilo obuhvatiti jednim tekstom te ću spomenuti samo one najzanimljivije i najvažnije. Mnogima od njih zajednička je činjenica da nisu izravno potjecale iz viših klasa, već češće iz situiranih obitelji s interesom za glazbu, umjetnost i kulturu, a koje su kćerima mogle platiti školarinu.

Ethel Smyth (1858.-1944.) rođena je u Kentu na jugu Engleske kao dijete generala koji se protivio kćerinom skladanju, iako je zarana pokazala velik glazbeni dar. Vrlo je brzo shvatila da treba pribjeći oštrim mjerama ako želi odlučivati o vlastitom životu te je štrajkala glađu kako bi joj otac dopustio studij glazbe na Visokoj školi u Leipzigu – i uspjela je. U Leipzigu je upoznala Griega, Čajkovskog, Brahmsa i Claru Schumann, ali je – razočarana niskim standardima podučavanja – od studija odustala nakon samo godinu dana pa se nastavila školovati privatno, kod Heinricha von Herzogenberga. Po povratku u Englesku sprijateljila se s Arthurom Sullivanom, koji je podržavao i ohrabrivao njezin skladateljski rad.

Godine 1910. pridružila se sufražetkinjama iz WSPU (Women’s Social and Political Union) i na dvije godine prekinula bavljenje glazbom kako bi se posvetila ženskom cilju. U memoarima je napisala da prepreke s kojima se glazbenice suočavaju proizlaze iz nemogućnosti političkog izražavanja. Razvila je vrlo blizak odnos s lidericom WSPU-a Emmeline Pankhurst, s kojom je – uz još stotinjak žena iz pokreta – bacala kamenje u prozore političara koji su se protivili ženskom pravu glasa, zbog čega je dva mjeseca provela u zatvoru. Kad ju je tamo posjetio prijatelj Sir Thomas Beecham, dočekale su ga sufražetkinje koje su pjevajući koračale zatvorskim dvorištem  dok im je Ethel Smyth s prozora dirigirala četkicom za zube. Napisala je i The March of the Women na tekst Cicely Hamilton koji je poticao žene da se ujedine i oslobode patrijarhata, a s vremenom je postao i himna WSPU-a i sufražetskog pokreta.

U privatnom je životu imala nekoliko strastvenih veza, uglavnom sa ženama: osim u Emmeline Pankhurst zaljubila se i u Virginiju Woolf, a bila je i u vezi s čembalisticom Violet Gordon-Woodhouse. Na putovanju Irskom upoznala je Willieja Wildea, brata Oscara Wildea, s kojim se zaručila, no zaruke je raskinula nakon samo tri tjedna. Bliski prijatelj, pisac i libretist njezinih opera Henry Bennet Brewster bio joj je možda jedini muški ljubavnik, a 1892. mu je napisala: “Pitam se zašto mi je toliko lakše strastveno voljeti moj spol više nego tvoj. Ne mogu to shvatiti, jer sam vrlo zdravog duha”.

Opsežni opus Ethel Smyth sadrži grandiozna djela čijim je izvedbama često sama i dirigirala: priča se kako je jednom čak i otela dirigentski štapić iz koleginih ruku dok se spremao ravnati jednim njezinim djelom, znajući da će to bolje učiniti sama. U središtu pažnje glazbene javnosti našla se 1893., nakon izvedbe Mise in D  u Royal Albert Hallu. Njezinu najpoznatiju operu, Rušitelji iz 1906., neki kritičari smatraju najvažnijom engleskom operom napisanom između Purcella i Brittena, a tri godine starija Der Wald je sve do 2016. bila jedina opera iz pera žene koja je izvedena u njujorškom Metropolitanu. Godine 1928. tek osnovani BBC prenosio je dva koncerta komorne i zborske glazbe Ethel Smyth, a 1934., na njezin 75. rođendan, njezina su djela pod ravnanjem Thomasa Beechama izvedena na festivalu čija je završna večer održana u Royal Albert Hallu u nazočnosti kraljice. Ethel Smyth je, nažalost, tad već bila potpuno gluha i nije mogla čuti niti svoju glazbu, niti odobravanje publike.

Kritika je na njezina djela reagirala različito, hvaleći je i kudeći: kad je pisala snažnu i vitalnu glazbu govorilo se kako joj nedostaje ženstvenog šarma, a kad je stvarala delikatna i melodiozna djela tvrdilo se kako se ne može mjeriti s umjetničkim standardima muških kolega. Bez obzira na to, godine 1922. dobila je naslov Dame Reda Britanskog carstva kao prva skladateljica kojoj je uručeno ovo odlikovanje.

Skladateljice su se počele buditi i na drugoj strani Atlantika, u Sjedinjenim državama. Među njima je posebno značajna Florence Price (1887.-1953.), čija je karijera trajala više od 30 godina tijekom kojih je napisala oko 300 kompozicija. Godine 1933. postala je prva Afroamerikanka čiju je simfoniju izveo vodeći američki orkestar, a interes za njezin opus obnovljen je 2009., kad su otkrivene njezine neobjavljene partiture i rukopisi.

Rođena je kao Florence Beatrice Smith u Little Rocku u državi Arkansas. Otac joj je bio jedan od rijetkih afroameričkih zubara u SAD-u, a majka, bijelkinja, bila je učiteljica glazbe. Smithovi su bili dio elitne afroameričke zajednice u Little Rocku: živjeli su u raskošnom domu s knjižnicom i klavirom, u kojem su primali brojne ugledne goste. Godine 1903. Florence se upisala na Glazbeni konzervatorij Nove Engleske u Bostonu, gdje je diplomirala orgulje i klavirsku pedagogiju, a tijekom studija privatno je učila kompoziciju i počela eksperimentirati s elementima afroameričke tradicijske glazbe koje je inkorporirala u svoja djela. Na majčin nagovor skrivala je svoje afroameričko podrijetlo. Diplomirala je 1906. i vratila se u Arkansas, gdje je nekoliko godina radila kao učiteljica glazbe. Nakon udaje za odvjetnika Thomasa Pricea živjela je u Little Rocku, no uslijed rastućih rasnih napetosti obitelj se 1927. preselila u Chicago. Tamo ju je ubrzo prihvatila živahna zajednica afroameričkih skladatelja i glazbenika; otvorila je vlastitu školu klavira te nastavila studirati kompoziciju, objavljujući klavirska djela te skladajući popularnu glazbu i reklamne jingleove.

Godine 1931. razvela se od Thomasa te se kasnije iste godine udala za agenta osiguranja Puseyja Della Arnetta, a 1932. je na skladateljskom natjecanju osvojila nagrade 1. simfonijom u e-molu i Sonatom za klavir u e-molu. Simfoniju je praizveo Čikaški simfonijski orkestar, a list Chicago Daily News pohvalio ju je kao “djelo bez mane… koje svoju poruku prenosi suzdržano, ali strastveno te zaslužuje mjesto na stalnom simfonijskom repertoaru”. Na krilima tog uspjeha do 1940. je doživjela još nekoliko blistavih izvedaba: Čikaški simfonijski orkestar izveo je njezin Klavirski koncert u jednom stavku, altistica Marian Anderson s njezinim je djelom nastupila na koncertu kod Lincolnovog memorijala u Washingtonu koji je slušalo više od 75.000 ljudi, a u Detroitu je praizvedena njezina Treća simfonija.

U glazbi Florence Price važna je integracija ritmova i melodija afroameričkih duhovnih pjesama i bluesa u europsku simfonijsku tradiciju, pod snažnim utjecajem orkestralnih djela Antońina Dvořáka. Međutim usprkos njezinom daru i inovacijama, izvođači i institucije su ignorirali velik dio njezinoga kasnijeg opusa. U pismu što ga je 1943. uputila Sergeu Koussevitzkom, šefu-dirigentu Bostonskog simfonijskog orkestra, napisala je:

“Dragi moj dr. Koussevitzky,

odmah ću reći da imam dva nedostatka – spol i rasu. Sad kad znate ono najgore, biste li bili tako ljubazni suzdržati se od moguće sklonosti da skladbu žene promatrate kao osjećajnu, ali siromašnu misaonim sadržajem – bar dok ne pregledate neka moja djela? Da vam olakšam, ne očekujem ni ne tražim nikakve ustupke u pogledu rase. Htjela bih da me se prosuđuje samo prema zasluzi.”

Odgovor nikad nije dobila.

Francuskinja Lili Boulanger (1893.-1918.) je, poput starije sestre Nadije (jedne od najvećih glazbenih pedagoginja svih vremena), od najranije dobi pokazivala velik muzički talent. Nadia se na Pariški konzervatorij upisala već s 9 godina, a Lili je s njom odlazila na nastavu kad god bi joj zdravlje dopuštalo; vrlo boležljiva djevojčica s dvije je godine preživjela tešku bronhijalnu pneumoniju, a slabo ju je zdravlje pratilo tijekom cijeloga kratkog života. Preminula je – pretpostavlja se od Crohnove bolesti – u dobi od 24 godine.

Godine 1909. 16-godišnja se Lili odlučila baviti skladanjem. Kako je u knjizi “Život i djela Lili Boulanger” napisala Léonie Rosenstiel, ova je odluka dijelom bila izraz potrebe da obitelji i prijateljima, ali najviše samoj sebi, dokaže kako je sposobna postati ravnopravom članicom umjetničke i intelektualne zajednice u kojoj je živjela. Fizički je gotovo potpuno bila ovisna o drugima, a najviše o članovima obitelji, ali je  u intelektualnom i umjetničkom pogledu uživala  autonomiju.

Glazbeni jezik Lili Boulanger odlikuje se bogatom harmonijom i kolorističkom instrumentacijom, uz utjecaje Fauréa i Claudea Debussyja

Lili je bila vrsna pjevačica, a svirala je orgulje, klavir, violinu, violončelo i harfu. Među njezinim učiteljima bili su Louis Vierne, Marcel Tournier i Gabriel Fauré, koji je i zapazio njezin glazbeni dar. Glazbeni jezik Lili Boulanger odlikuje se bogatom harmonijom i kolorističkom instrumentacijom, uz utjecaje Fauréa i Claudea Debussyja. Smrt oca teško ju je pogodila, te su u njezinim djelima često prisutne teme gubitka i tugovanja.

Godine 1912. 18-godišnja se Lili Boulanger prvi put natjecala za Prix de Rome, no bolest ju je nadvladala te je kolabirala tijekom izvedbe. Vratila se godinu dana kasnije i osvojila prvu nagradu kantatom Faust i Helena kao prva žena koja je pobijedila na ovom uglednom natjecanju. Nagrada joj je donijela ugovor s  izdavačkom kućom Ricordi što joj je, uz publicitet, omogućilo i uredne prihode. Sljedećih pet godina provela je u lošem zdravstvenom stanju, gorljivo skladajući i zajedno sa sestrom podupirući francuske vojnike u 1. svjetskom ratu.

U samo deset godina skladanja Lili Boulanger je napisala više od pedeset djela koja se odlikuju originalnošću i suvremenošću te zaslužuju značajnije mjesto na koncertnim repertoarima. U pismu prijatelju Mikiju Piréu napisala je: “Osjećam se obeshrabreno… ne zbog bolova niti zbog dosade, nego zato jer razumijem kako nikad neću moći napraviti ono što želim, već samo ono što moram, jer ne mogu slijediti nit koja se već davno prekinula te ne mogu postići svoj cilj.”

U to se vrijeme na sjeveru Europe pojavilo nekoliko važnih autorica. Pauline Hall (1890.-1969.) bila je norveška spisateljica, glazbena kritičarka, organizatorica i skladateljica. Glazbu je počela studirati u Oslu a nastavila u Parizu, da bi po završetku studija radila kao kompozitorica, ali i  kritičarka dnevnika Dagbladet iz Osla. Bila je poznata po oštrim kritikama diletantizma i površnih skladatelja “nacionalne” glazbe te po promociji moderne muzike.

Njezina su najpoznatija djela u početku bile romance, no danas se središnjim dijelom njezinog opusa smatraju orkestralne skladbe. Glavni izvor nadahnuća za nju su bili francuski impresionizam i književnost, što nije nailazilo na velik odjek u Norveškoj, gdje je 1930-ih prevladavao nacionalni romantizam. Tijekom čitave karijere Pauline Hall je pronalazila načine da na norvešku glazbenu scenu uvede nove stilske impulse. Put od ranih djela u kasnoromantičarskom stilu, preko orkestralnih radova iz 1920-ih do perioda u kojem je preuzela neoklasicistički glazbeni jezik, govori o njezinom velikom skladateljskom razvoju.

Uz orkestralna djela Hall je skladala i za zbor, kao i glazbu za pozornicu. Kazalište joj je oduvijek bilo blisko te je na norveški prevela brojna važna glazbeno-scenska djela, poput Stravinskijeve Priče o vojniku, Honeggerova Kralja Davida ili pak Opere za tri groša Brechta i Weilla, čijom je norveškom praizvedbom i ravnala 1930. u Oslu. Zajedno sa Signe Lund osnovala je Norveško društvo skladatelja, a 1938. je utemeljila Ny Musikk, norvešku sekciju Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM). Od 1952.-1953. je bila predsjednica ISCM-a, a 1953. je organizirala i ISCM-ov Međunarodni glazbeni festival u Oslu.

Odrasla je u imućnoj obitelji okružena glazbom, no nakon očeve smrti morala je prekinuti studij i zarađivati za život. U početku je radila kao novinarka i kritičarka: pisala je o predstavama koje su govorile o pobačaju, ratu i lezbijskoj ljubavi te prezirala buržujsku opernu publiku koju je zanimao samo bijeg u romantiku i nostalgiju standardnog repertoara. Na više je načina bila prominentan ženski lik norveške kulturne scene, a bila je i prilično tvrdoglava: budući da se njezina glazba nije izvodila, zajedno s dvoje kolega unajmila je Filharmoniju iz Osla da svira njezina djela.

Pauline Hall je tijekom Drugog svjetskog rata djelovala u norveškom pokretu otpora. Bila je aktivistica za prava žena i za žensku ravnopravnost u glazbenim zanimanjima, a dugi je niz godina živjela s prijateljicom i feminističkom kolegicom Caro Olden. U jednom je novinskom tekstu zapisala sljedeće: “Život je za ženu puno složeniji nego za muškarca. Za muškarca je pisanje glazbe normalna stvar, a jedino je pitanje je li za to sposoban ili nije. Mi žene smo predmet ismijavanja, jer 90% glazbenika i slušateljstva unaprijed podrazumijeva da ćemo im ponuditi idilu, mjesečinu i strast. Ako ne njegujemo tu stranu muzike zakoračile smo na zabranjeno područje, pa nam pristojno  kažu da budemo ženstvene, u najromantičnijem smislu riječi.”

Frustrirana diskriminacijom, Paulinina se zemljakinja, kolegica i bivša prijateljica Signe Lund (1868.-1950.) našla na drugoj strani političkog spektra. Ova je skladateljica danas praktički izbrisana iz norveške (ne samo glazbene) povijesti. Sve do Drugog svjetskog rata Signe Lund bila je jedna od najproduktivnijih norveških skladateljica. Pisala je orkestralna djela, komornu glazbu, pjesme i klavirske skladbe, no snažno se protivila razvoju moderne muzike i smatrala je da ga treba zaustaviti.

Odrasla je u glazbenoj obitelji, a otkrio ju je Edvard Grieg koji je ohrabrivao njezine ambicije. Početkom 20. stoljeća preselila se u New York, gdje je skladala i radila kao dopisnica norveških novina pišući o ženskim problemima, siromaštvu i uvjetima u kojima žive glazbenici; bila je napredna žena svog vremena. Nakon što je godinama nastupala, svirajući i predajući o Norveškoj, o njezinim ženama, prirodi i kulturi, izabrana je za čelnicu Glazbenog instituta na Koledžu za obrazovanje u Mayvilleu u Sjevernoj Dakoti. Međutim, bila je otvorena socijalistkinja te je zbog političkih stavova otpuštena. Usprkos tome dobila je zlatnu medalju Norveške kraljevske službe za doprinos jačanju veza između Norveške i Sjedinjenih država. Tijekom tog perioda zajedno s Pauline Hall osnovala je Norveško društvo skladatelja.

Kad je počeo Drugi svjetski rat Signe Lund je bila žena u šezdesetima koja se cijelog života borila za priznanje. U autobiografiji Sunce kroz oblake napisala je da kao žena nije bila ozbiljno shvaćena te kako se  u Norveškoj njezina djela nisu mogla ni čuti ni objavljivati, iako su se izvodila u inozemstvu. U norveškom su je glazbenom životu nepravedno tretirali, naročito muškarci iz više srednje klase. Kad je u Oslu 1938.  koncertom proslavljen njezin 60. rođendan ženama u publici nije bilo dopušteno govoriti, a jedino što je rečeno o Signe Lund bilo je – da je fizički privlačna.

Godine 1935. učlanila se u norvešku nacističku stranku, nakon čega je upoznala Hitlera i od njegovog režima dobila fiksnu plaću

Priznanje koje je izostalo u domovini nadoknadili su joj Nijemci: dok je putovala Njemačkom osvojilo ju je prijateljsko ponašanje ljudi koji su hvalili i cijenili njezinu glazbu. Godine 1935. učlanila se u norvešku nacističku stranku, nakon čega je upoznala Hitlera i od njegovog režima dobila fiksnu plaću za skladanje tijekom tri godine. Tada se počelo raspadati njezino prijateljstvo s Pauline Hall.

Činjenica da se malo toga zna o Signe Lund izravno je povezana s događajima nakon Drugog svjetskog rata. Osuđena je za izdaju, oduzete su joj medalje i nagrade, a njezina je autobiografija Sunce kroz oblake uništena pa joj je životopis gotovo potpuno zaboravljen. Njezinu su glazbu zabranile i njemačke i norveške radio stanice, oduzeta su joj državljanstva Norveške i Sjedinjenih država te je prognana u Krødsherad sjeveroistočno od Osla, gdje je morala boraviti do smrti. Nikad nije pokazala znakove kajanja.

Else Marie Pade (1924.-2016.) ubraja se među pionire suvremene danske muzike, a neki je nazivaju i “bakom elektronske glazbe”. Blisko surađujući s tehničarima i tonmajstorima Danskog radija stvorila je bogat opus konkretne i elektronske glazbe sastavljen od samostalnih djela i glazbene pratnje radio-dramama. Kompoziciju je učila privatno kod Vagna Holmboea, Jana Maegaarda i Leifa Kaysera, a 1952. otkrila je način na koji će ostvariti svoj zvukovni svijet: na radiju je čula prilog o Pierreu Schaefferu, pokretaču novog trenda u francuskoj  muzici – konkretne glazbe (musique concrète kao glazbeni materijal koristi snimljene zvukove, često modificirane primjenom raznih tehnika). Iste je godine posjetila Schaeffera te počela proučavati estetiku i skladateljske tehnike konkretne glazbe.

Njezina prva konkretna skladba zvala se Dan u Dyrehavsbakkenu; zajedno s osam tehničara svakog je dana tijekom cijele sezone šetala zabavnim parkom Bakken, snimajući zvukove. U drugoj polovici 1950-ih na Danskom je radiju utemeljila elektronski studio gdje su skladatelji mogli raditi s konkretnim i sintetički proizvedenim zvučnim materijalima, po uzoru na talijanski Studio de Fonologia Musicale u kojem su među ostalima djelovali Luciano Berio, Henri Pousseur i John Cage. U vrijeme kad je radijskim valovima dominirao swing, slušatelje je upoznala s potpuno drukčijim zvukom. Do sredine 1960-ih proizvela je dugi niz elektronskih i konkretnih skladbi i postala poznata u danskim, ali i u međunarodnim krugovima suvremene glazbe.

Pade je u djetinjstvu bolovala od pijelitisa te je često bila prikovana za krevet, a osluškivanje zvukova bilo je jedino što je mogla raditi. Kao djevojčica je svirala klavir, a zanimao ju je  jazz. Klavir je učila kod Karen Brieg, koja je predavala na Jutlandskoj muzičkoj akademiji. Tijekom Drugog svjetskog rata obje su bile u danskom pokretu otpora te su bile uhićene i odvedene u logor u Frøslevu. Else Marie Pade nastavila je skladati i u logoru, služeći se zidom ćelije kao notnim papirom. Kako bi zabavila i utješila druge zatvorenice pisala je pop-pjesme, od kojih su neke kasnije snimljene pod nazivom Pjesme sa zida.

Uloga pionirke u životu Else Marie Pade izazvala je brojne osobne posljedice. Njezin učitelj kompozicije Vagn Holmboe prestao je s njom raditi i distancirao se od njezine avangardne glazbe, a skladateljska se karijera pokazala kao prevelik teret za obiteljski život pa je nakon razvoda postala samohrana majka dvoje djece. Kritike Padeine glazbe bile su nemilosrdne: neka su se njezina djela čak  uspoređivala s Hitlerovim govorima. Iako su njezine najvažnije skladbe u svoje vrijeme doživjele određeno priznanje, tek je početkom našeg stoljeća nova generacija glazbenika ponovno otkrila zvučne kolaže Else Marie Pade.

Najznačajnjija ruska skladateljica 20. stoljeća Sofija Gubajdulina (1931.)  rođena je u Tatarskoj sovjetskoj republici; otac joj je bio Tatarin, a majka Ruskinja. Svirati je počela kao petogodišnjakinja, a u glazbenoj je školi otkrila duhovne ideje te ih pronašla u Bachovoj, Mozartovoj i Beethovenovoj glazbi. Međutim, sovjetski ju je sistem ubrzo naučio da skriva svoje duhovne interese, čak i od roditelja; možda je upravo to kasnije rezultiralo njezinim zanimanjem za glazbu koja izražava i istražuje koncepte duhovnosti. Klavir i kompoziciju diplomirala je 1954. u Kazanu, a školovanje je nastavila u Moskvi kod Nikolaja Pejka i Visariona Šebaljina. Tijekom studija njezina je glazba proglašena “neodgovornom” jer je istraživala alternativne načine ugađanja. Podržavao ju je Dmitrij Šostakovič, koji ju je – usprkos protivljenju kolega – ohrabrivao da nastavi vlastitim putem.

Njezina su se djela u početku rijetko izvodila u Sovjetskom savezu te se uzdržavala pišući glazbu za animirane i igrane filmove. Godine 1975. bila je među osnivačima grupe koja je izvodila improviziranu glazbu na rijetkim ruskim i srednjeazijskim tradicijskim instrumentima. U inozemstvu je postala poznata početkom 1980-ih zahvaljujući Gidonu Kremeru koji je izvodio njezin violinski koncert Offertorium; krajem istog desetljeća stekla je međunarodnu slavu. Od 1992. Sofija Gubajdulina živi u Hamburgu. Članica je muzičkih akademija u Frankfurtu i Hamburgu te Kraljevske švedske muzičke akademije.

Predana pravoslavna vjernica, Gubajdulina glazbu povezuje s mističnom duhovnošću koja se manifestira kao ljudska čežnja za samospoznajom i upravo tu čežnju pokušava dočarati u svojim djelima.  Njezine se skladbe često temelje na dualnosti – tradicionalno je suprotstavljeno avangardnome, Istok Zapadu, a solist grupi. Osim najranijih, njezini su radovi politonalitetni, a karakteriziraju ih snažno naglašeni ritmovi. Utjecaji elektronske glazbe i improvizacijskih tehnika čujni su u njezinim neuobičajenim kombinacijama kontrastnih elemenata, inovativnoj instrumentaciji i upotrebi tradicijskih ruskih glazbala u solističkim i komornim djelima.

Nakon uspjeha Offertoriuma glazba Sofije Gubajduline postala je popularna i priznata na Zapadu, a njezin je ugled bio sve veći te je postala vrlo uspješna međunarodna ličnost, a njezina se glazba rado i često izvodi i u ovom stoljeću. Osvojila je brojne nagrade među kojima se ističu japanska Praemium Imperiale (1998.) i dvije prestižne nagrade za novu glazbu Koussevitzky (1989. i 1993.). Godine 2013. na Biennalu u Veneciji dodijeljen joj je Zlatni lav za životno djelo.

Prošle nas je godine napustila velika Finkinja Kaija Saariaho (1952.-2023.), koja je međunarodnu slavu postigla 1980-ih kao vodeća modernistica svoje generacije. Rođena je u Helsinkiju u obitelji bogatog industrijalca koji ju je navodno zlostavljao; kad je odrasla, darovala je milijun eura koje je  naslijedila od oca za gradnju novih orgulja u Glazbenom centru u Helsinkiju. Privatna umjetnička zbirka njezinih roditelja, koja je sadržavala puno moderne umjetnosti, pobudila je njezin interes za vizualno te je uz sviranje i komponiranje pohađala tečajeve grafičkog dizajna. Od djetinjstva se oduševljavala vizurama i zvukovima finskih šuma i jezera, što je dovelo do cjeloživotne ljubavi prema prirodi koja je nadahnula brojne njezine kompozicije.

Tijekom 1970-ih pridružila se umjetničkom kolektivu Žeteoci, a njezini učitelji kompozicije iz tog perioda – Paavo Heinen na Akademiji Sibelius u Helsinkiju te Brian Ferneyhough i Klaus Huber na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu – zastupali su radikalne glazbene ideje, kao i kolege studenti među kojima su bili Magnus Lindberg i Esa-Pekka Salonen, s kojima je osnovala grupu Otvorite uši!

Godine 1982. preselila se u Pariz, gdje je ostala do smrti: stipendije finskih organizacija i brojne narudžbe omogućile su joj da u Francuskoj živi isključivo od komponiranja. Još od studentskih dana Kaija Saariaho je bila pustolovnog duha.

Često je govorila o tome kako je kao studenticu nisu shvaćali ozbiljno jer je bila žena koja je željela komponirati; njezini su radovi iz ranih 1980-ih u Finskoj bili hladno primljeni. Nakon što se preselila u Pariz kako bi radila u institutu IRCAM Pierrea Bouleza (L’Institut de recherche et coordination acoustique/musique) utonula je u računalnu glazbu, elektroniku i spektralizam, koji kao temelj kompozicije koristi osobine zvuka.

Računalna tehnologija čini najveći dio Saariahinoga kreativnog postupka. Računalno kalkulirani ritmovi i harmonijske strukture stvorene iz zvukova instrumenata koji su prošli kroz kompjutorske analitičke sustave vodili su je glazbenim putovima koji su često imali i literarnu ili duhovnu dimenziju. U fokusu su joj bili zvučni svjetovi koji se sporo razvijaju i čije sneno kretanje zaziva slike. Kad je počela skladati opere, njezin se stil produbio i proširio uključivši modalne melodije i repeticiju.

Kritizirala je, međutim, slijepo pridržavanje pravila. Još kao studentica smatrala je da je  inzistiranje njezinih učitelja na serijalizmu i matematičkim strukturama ograničavajuće te je u jednom intervjuu rekla: “Nismo smjeli koristiti tonalno orijentirane harmonije ili melodije. Ne želim stvarati muziku kroz negacije. Kad se koristi s ukusom, sve je dopustivo.”

A gdje smo mi? Mi, naravno, imamo Doru Pejačević (1885.-1923.) čija je 100. obljetnica smrti prošle godine obilježena kod nas, ali i u Europi. Opus Dore Pejačević danas se – uz Bersin i Hatzeov – smatra vrhuncem hrvatske glazbene moderne. Violinu je počela svirati kao dijete u obiteljskom dvorcu u Našicama, uz oca, hrvatskog bana Teodora Pejačevića, koji je i sam bio amaterski glazbenik. Učitelj glazbe bio joj je mađarski orguljaš Károly Noszed, a skladati je počela već s 12 godina. Zbog očevih poslovnih obaveza obitelj se preselila u Zagreb, gdje je Dora nastavila učiti kod nastavnika glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda. Na Glazbenoj školi u Zagrebu studirala je kompoziciju, klavir i violinu. Roditelji su shvatili da Dorina ljubav za glazbu nije samo hir mlade aristokratkinje te su joj omogućili usavršavanje u Dresdenu, a kasnije na bečkoj Kraljevskoj akademiji za glazbu i umjetnost te privatno u Münchenu. Nikad, međutim, nije kontinuirano studirala glazbu te se najvećim dijelom razvila sama i kroz kontakte s vodećim ličnostima svog vremena poput pijanistice Alice Ripper, Karla Krausa i Rainera Marije Rilkea. Po povratku u Hrvatsku aktivno se uključila u glazbeni život Zagreba kao izvođačica i kao skladateljica.

Bila je otvorena prema svim ljudima i često je kritizirala površan i lagodan životni stil vlastite klase, naglašavajući potrebu za radom

Dora Pejačević bila je vrlo obrazovana žena koja je bila zainteresirana za probleme svojeg vremena. Bila je otvorena prema svim ljudima i često je kritizirala površan i lagodan životni stil vlastite klase, naglašavajući potrebu za radom, a tijekom Prvog svjetskog rata  bila je bolničarka te je sudjelovala u humanitarnim akcijama za pomoć ratnoj siročadi. Godine 1921. udala se za austrijskog plemića Ottomara von Lumbea, s kojim je živjela u Münchenu. Nažalost, umrla je samo dvije godine kasnije, nakon poroda prvog djeteta, a prema vlastitoj želji sahranjena je u Našicama.

Dora Pejačević je napisala 58 djela koja obuhvaćaju klavirsku, orkestralnu, komornu i vokalno-instrumentalnu glazbu i koja su bila popularna i izvođena još za njezina života: njezina Sonata za klavir u As-duru, op. 57 izvodila se u Londonu, Budimpešti, Dresdenu, Beču, Münchenu i Stockholmu. Pejačevićkina su djela svirali violinisti Zlatko Baloković, Joan Manén i Václav Huml, pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, zatim Dresdenska filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester i mnogi drugi. Svoj je izričaj razvijala paralelno s europskim modernističkim kretanjima u književnosti i vizualnim umjetnostima, te je kasnoromantičarski jezik pod utjecajem Brahmsa i Wagnera obogatila elementima impresionizma i ekspresionizma, a nadasve vještom i bogatom orkestracijom. Njezina Simfonija u fis-molu, op. 47 jedna je od prvih naših modernih simfonija, a Klavirski koncert u g-molu, op. 33 prvo je hrvatsko djelo te vrste.

U prošlom je stoljeću djelovala i klavirska pedagoginja i skladateljica Ivana Lang (1912. -1982.). Klavir je učila kod Margite Matz, a diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Antonije Geiger-Eichhorn. Kompoziciju je učila privatno, kod Franje Dugana i Mila Cipre u Zagrebu te kasnije u Beču i u Salzburgu kod Josepha Marxa. Djelovala je kao profesorica klavira u Zagrebu, u Muzičkom studiju Matz, na Učiteljskoj školi te u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, no nastupala je i solistički, uglavnom tumačeći vlastita djela. Prve skladbe Ivane Lang nastale su dok je pohađala Visoku glazbenu školu, a na njezino je stvaralaštvo snažno utjecao skladatelj Slavko Zlatić: upoznao ju je s istarskom ljestvicom, koju je često primjenjivala u svojim kompozicijama.

Uz orkestralna i komorna djela te zborsku, vokalnu i solističku glazbu, napisala je i operu Kastavski kapetan te dva baleta, Lažni vitez i Ples sablasti, koja nikad nisu izvedena.

Ivana Lang je vrlo pažljivo birala tekstove za svoje vokalne minijature, koje su ujedno i najviši domet njezina stvaralaštva. Stihove naših pjesnika počela je uglazbljivati sa 26 godina, te je napisala pedesetak popijevki na stihove Vidrića, Matoša, Domjanića, Vesne Parun i drugih.

Priča, naravno, ovdje ne završava. Vremena su se promijenila, žene su danas redovne članice orkestara i komornih ansambala, a sve češće ih viđamo i na dirigentskim podijima. U svijetu i u Hrvatskoj djeluju i stasaju skladateljice koje je praktički nemoguće prebrojati i čija djela na koncertnim programima više ne predstavljaju iznimku ili kuriozitet, u naponu snage i premlade da bi ih se uvrstilo u tekst retrospektivnog tipa. Postoji, uostalom, nada da će ovakvi pregledi s vremenom postati nepotrebni i da ubuduće nećemo obraćati pažnju na spol autora, već samo na  kvalitetu umjetničkog djela.