Već je sovjetski novac izabrao – London. Rat u Ukrajini i ruski oligarsi u Velikoj Britaniji

Upravo u trenutku izbijanja rata u Ukrajini objavljena je knjiga koja istražuje nevjerojatne razmjere novca ruskih oligarha i kleptokrata iz drugih zemalja pospremljenog u London. Novi zakon protiv pranja novca nakon što se kiselio u parlamentu više od tri godine pod pritiskom će biti izglasan za mjesec dana

• Naslovna ilustracija: Oliver Bullough i naslovnica njegove knjige o pranju novca u Londonu

• Autorica je nekadašnja novinarka nekadašnjeg Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Trebao je izbiti skoro pa Treći svjetski rat da se britanski politički vrh pokrene oko pitanja prljavog međunarodnog novca koji desetljećima neometano kola financijskim kanalima londonskog Cityja. Dok su u prvim danima rata u Ukrajini, Europljani i Amerikanci promptno objavili sankcije i zamrzli imovinu više stotina pojedinaca i tvrtki vezanih uz Putinov režim, britanska je vlada polako i preko volje objavila imena sedmorice sankcioniranih oligarha kojima je u prvi mah dala rok od mjesec dana da pospreme imovinu. “Brže ne ide”, objasnili su, “mi smo pravna država” – aludirajući valjda da zemlje EU i SAD to nisu.

No, onda je vrag odnio šalu, Amerikanci su ih pritisnuli (nije potvrđeno, ali povijest podučava) pa je sporna imovina zaleđena odmah, a popis sankcioniranih su proširili. U novu rundu uključen je i Roman Abramovič, vlasnik nogometnog prvoligaša Chelsea.

U parlamentu je izvanredno održana ubrzana-jednodnevna debata o novom zakonu o sprječavanju pranja novca, tzv. Economic Crime (Transparency and Enforcement) Bill, koji je ekspresno poslan u Dom lordova pa bi mogao zaživjeti za rekordnih mjesec dana. Brzinsko izglasavanje zakona potvrđuje važnost sjenovitih ruskih financija na domaćoj bankarskoj sceni. London slovi za ‘Londromat’ – praonicu prljavog novca iz svih kuteva svijeta, što različite britanske vlade prešutno toleriraju s obzirom na enormne provizije i druge trošarine od kojih mnogi imaju korist. Zbog snažne reakcije javnosti na rat u Ukrajini i mobilizacije javnog mnijenja, u ovom trenutku valja spriječiti sumnju da država na bilo koji način potpomaže Putinov režim. Ipak, mnogima u establishmentu ne odgovara izglasavanje ovog zakona koji još od 2018. čeka da dođe na parlamentarni raspored. Rasprava i izglasavanje više su puta odgađani, a za to je vrijeme City i dalje neometano vrtio sumnjive pare. Reklo bi se – business as usual.

Međutim, Ukrajina je poremetila uobičajeno poslovanje pa su dojučerašnji suradnici preko noći postali neprijatelji. Moćni Levijatan privremeno, a možda i trajno mijenja pravila igre pa se opsluživanje ruskih financijskih interesa preokrenulo u svoju suprotnost. Financije su oružje koje je Zapad okrenuo protiv Moskve. Novi britanski zakon onemogućuje bankarima da koriste do jučer tolerirane ‘rupe’ preko kojih su opsluživali ne sasvim ‘košer’ klijente. Njegova najvažnija odredba tiče se promjena u registru vlasnika poslovnih subjekata. Do sada se u Britaniji tvrtka mogla bez problema otvoriti anonimno, online i uz minimalnu naknadu. Upišete ime koje poželite i poslovnu adresu (ta se dade iznajmiti) i to je bilo to. Nitko nije provjeravao istinitost vaših podataka.

Novi zakon onemogućuje anonimnost vlasništva, jer uvodi provedivu mogućnost provjere identiteta i ozbiljne kazne za prekršitelje. Anglosaksonski svijet uglavnom operira bez identifikacijskih iskaznica i načini njihovih provjera ponekad graniče s bizarnim, ali jednostavnost poslovne administracije često je superiorna iscrpljujućoj i skupoj papirologiji u drugim jurisdikcijama. Međutim, u ovom slučaju, anonimnim britanskim tvrtkama omogućen je prolazak kroz portal u ilegalni svijet enormne i lukrativne industrije pranja novca, međunarodnih razmjera.

U Londonu cijela industrija opslužuje novopridošle bogataše. Menadžeri znanja, trgovci ekskluzivnim nekretninama i stručnjaci za odnose s javnošću brinu o osjetljivim reputacijama. Oligarhska djeca pohađaju ekskluzivne škole koje jamče upis na najtraženija sveučilišta, štite ih diskretne službe sigurnosti, liječe i ‘popravljaju’ najbolji liječnici i plastični kirurzi

Pojednostavljeno, procedura ide otprilike ovako. Sa svojom anonimnom, novootvorenom tvrtkom u Velikoj Britaniji možete na nekom od britanskih prekomorskih teritorija – to su porezne oaze s neoborivim zakonima o poslovnim tajnama – otvoriti tzv. shell kompaniju. Digitalnom transakcijom ta shell kompanija postane vlasnik vaše anonimne londonske tvrtke. Zatim otvorite još nekoliko shell kompanija, po mogućnosti po različitim jurisdikcijama – Djevičanski otoci, Cayman, Gibraltar, Jersey, Guernsey… – poreznih oaza ima ko u priči i nisu sve pod britanskom zastavom. Posložite svojevrsnu matrjošku od shell kompanija koje su u međusobnom vlasničkom odnosu, s različitim vlasničkim postocima mogućih kompanjona (da zakompliciram), i nema dragog boga – osim možda najsofisticiranijih računovodstvenih forenzičara (koji uglavnom rade za banke, a ne za vlade) – koji će otpetljati taj anonimni imovinsko-pravni čvor! Preko svojih shell kompanija elektronski šaljete i primate novce sa svih strana svijeta. Kada novac prođe kroz matrjoška financijske kanale, on postaje legitiman i čist. A zlu ne trebalo, nitko ga ne može povezati s vama, jer je vlasnik one originalne tvrtke u Londonu – anoniman. Takvu vrstu sofisticiranih usluga nudi londonski City koji je kroz stoljeća trgovinskog imperija izgradio infrastrukturu i know-how upravljanja novcem.

Britanski pravni sustav transparentan je i efikasan i njegov model čini okosnicu globalnog sistema. Obična, nesofisticirana korupcija iznimna je i ne čini svakodnevicu u životu običnih građana. Njihovi su suci nepotkupljivi i uživaju izuzetan društveni ugled. Pokušaj potplaćivanja prometnog policajca, sveučilišnog profesora ili bolničkog liječnika nije samo visoko rizična budalaština već predstavlja i osobnu uvredu. Između dva svijeta zjapi ponor različitih vrijednosti i kulturološkog nerazumijevanja. A istovremeno – u samom srcu britanskog establishmenta, njihove ekonomsko-političke elite, vode se poslovi koji svjesno i beskrupulozno omogućuju neometano funkcioniranje najviših ešalona međunarodnog kriminala. London je korupcijski centar svijeta.

Ukradeni, pronevjereni i najstrašnijim kriminalom zarađen novac – od narko-kartela, trgovine ljudima, šverca oružjem, opelješene državne riznice – sav taj novac okupan u krvi i znoju milijuna bijednika širom planete, prije ili kasnije dopre do Londona. Tu ga preuzima uglađena City ekipa u odijelima s dvorednim kopčanjem, od najfinijeg štofa na tanke pruge i zlatnim pečatnjakom na malom prstu. Ti skupo obrazovani menadžeri novca, s otmjenim naglaskom i besprijekornim manirama, diskretno i uz visoku proviziju pospremaju, obrću, prebacuju, ulažu i skrivaju svačije pare, bez pitanja o porijeklu. Etičke dileme, strah od Boga i/ili pravnih posljedica – to ne stanuje ovdje. Novac ne poznaje naciju, vjeru, rasu ili političko uvjerenje. Ovdje se vrte kineske, saudijske, ruske, grčke, bilo čije pare. No questions asked.

Istraživački novinar Oliver Bullough ovog je tjedna objavio novu knjigu Butler to the World – How Britain Became the Servant of Tycoons, Tax Dodgers, Kleptocrats and Criminals, u kojoj opisuje kako je opsluživanje globalne kleptokracije postao britanski business model. U uvodu opisuje razgovor s nekim američkim akademikom koji je došao u London istraživati pranje kineskog novca pa je od Bullougha zamolio kontakte za ljude koji bu mu pomogli pri istraživanju. Bullough je iznenadio i sebe i Amerikanca kada je shvatio da on te kontakte ne samo da nema, nego da institucije kojima se istraživač može obratiti u SAD-u, u Britaniji zapravo ne postoje.

“Vi ste svjetski policajac, vi uvodite red”, pokušao je objasniti američkom kolegi koji je u prvi mah pomislio da mu Bullough prikriva informacije. “Mi smo više kao svjetski butler. Mi opslužujemo bogate. Mi ne postavljamo pitanja.”

Američki državni sekretar za Trumanove administracije, Dean Acheson, izazvao je diplomatsku buru kada je 1962. izjavio da je Velika Britanija izgubila carstvo, ali da još nije našla novu ulogu u svijetu. Bullough, međutim, pokazuje da je London već 1956. nakon Sueskog debakla počeo stvarati vlastitu nišu na novoj mapi svjetske raspodjele moći. Drugi svjetski rat doveo je Britaniju pred bankrot, financijski poslovi preselili su preko oceana u Wall Street, a London više nije raspolagao moćima da drugima nametne svoju volju. City se našao u nevolji jer slaba funta nije mogla podupirati međunarodnu trgovinu, a vlada je zbog zaštite monetarnog sustava ograničila iznošenje funte iz zemlje. Spas je stigao iz neočekivanog izvora. Sovjetski Savez nije želio držati vlastite dolarske rezerve u SAD-u nego ih je pohranio u londonskom Cityju. Britanske su banke tada počele jedna drugoj posuđivati sovjetske dolare na novom, potpuno nereguliranom tržištu, gdje ih nije sputavala vlastita vlada (ne trguju funtama), a nije ih se ticala ni regulacija iz Washingtona, jer je London off-shore (izraz iz imperijske trgovinske prakse). Tako je inovativni City stvorio tržište tzv. Eurodolara koji su im poslužili kao početni kapital za povratak u veliki novčarski biznis. Zanimljivo je da je pri kraju sovjetske ere i sama središnja banka iz Moskve imala vlastitu shell kompaniju na Jerseyu, u kojoj je skrivala novac od sovjetske vlade.

Iako je novčarska internacionala univerzalna pa nije važno vrte li se pare iz Tokija, Rijada ili Bogote, City je od pada Željezne zavjese razvio poseban odnos s Rusijom. U London su preseljene enormne količine ilegalnog i legalnog novca iz bivših sovjetskih republika. Thomas Piketty procjenjuje da je iz Rusije ilegalno izvezeno barem 600 milijardi funti u vlasništvu nekoliko stotina pojedinaca koji žive u trokutu između Londona, Monaka i Moskve. Od tog je novca oko 1.5 milijardi investirano u londonske nekretnine koje pripadaju ljudima optuženima za korupciju i veze s Kremljom. Ukupna brojka nelegalnih funti investiranih u britanske nekretnine iz cijelog svijeta puno je viša – Transparency International procjenjuje da je u posljednjih pet godina samo u britanske nekretnine investirano 6.7 milijardi “upitnih” funti. Ruske adrese možete posjetiti ako uplatite klepto-tour koji organiziraju antikorupcijski aktivisti pa vas autobusom vozaju od jedne do druge oligarhske rezidencije.

Youtube nudi cijelu seriju video-izviješća o klepto-tours Londonom. Ovaj je je poduzeo autor knjige Bullough (Youtube)

Paradoksalno, London je do rata u Ukrajini bio idealno utočište za ‘parkiranje’ nezakonitog ruskog novca upravo zbog svetosti privatnog vlasništva i funkcionirajuće pravne države koja je oligarhe štitila od nestabilnosti ruskih uvjeta. Ovdje su preselili obitelji i upisali djecu u skupe privatne škole. Uz City se razvila i cijela ‘butler’ industrija koja opslužuje novopridošle bogataše. Uz vrhunske bankare, knjigovođe i novčarsko-porezne stručnjake, u Londonu djeluju respektabilne pravničke kuće i različiti konzultanti – menadžeri znanja, trgovci ekskluzivnim nekretninama i vrhunski stručnjaci za odnose s javnošću koji vode brigu o osjetljivim reputacijama. Oligarhska djeca pohađaju ekskluzivne privatne škole koje jamče upis na najtraženija sveučilišta, štite ih efikasne i diskretne službe sigurnosti, liječe i ‘popravljaju’ najbolji liječnici i plastični kirurzi. Ukratko – u Londonu je razvijen cijeli eko-sustav koji živi u simbiozi s bogataškom klijentelom koja isisava novac iz Rusije, a troši ga i ulaže u Londongradu. Grad je ovisan o prljavom novcu, a britanski butleri za dobre pare omogućuju (ne samo ruskom) kriminalu da se etablira u novoj sredini i kroz generaciju-dvije postane dio respektabilnog establishmenta.

Zapravo, ništa novo – Britanija je tek prije nekoliko godina isplatila ukupan dug obiteljima nekadašnjih robovlasnika koje je parlamentarna odluka o ukidanju ropstva ekonomski oštetila. Zbog povrede ‘imovine’, država se obavezala isplatiti odštetu pa je jedan od novodobnih uživaoca tih fondova bio i bivši premijer David Cameron, odnosno njegova obitelj. Nakon prvog milijuna, sve postaje legalno – slovi uzrečica. Današnji establishment jučerašnji su trgovci robljem.

Oliver Bullough ne vjeruje da će novi zakon dugoročno spriječiti uobičajeno funkcioniranje ‘posla’. City nije od jučer, ima besprijekoran instinkt za preživljavanje i radi u dosluhu s političkom klasom. Prema londonskom Timesu, država troši 0.042 posto bruto nacionalnog proizvoda za borbu protiv ekonomskog kriminala koji uzrokuje gubitke za državu u vrijednosti od 14.5 posto BDP-a godišnje.

Zašto takav nesrazmjer? Možda zato što gubici i dobici nisu ravnomjerno podijeljeni među klasama? Izvjesno je da ni jedna vlada do sada nije željela ugroziti kompetitivnu prednost londonskog Cityja, jer ako neće London, poslove će rado preuzeti netko drugi. A gubitke će na kraju ionako narod pozlatiti.