Velika očekivanja i male mogućnosti buduće laburističke vlade. Prostor za rast populizma

Na skorim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu premoćnom će većinom vjerojatno pobijediti Laburisti, no brzo bi mogli otkriti da je vlast otrovani kalež, analizira Jeremy Shearmur društveno, gospodarsko i političko okruženje nakon 14 godina vladavine Konzervativne stranke. Problemi su brojni a mogućnosti bilo koje buduće vlade vrlo su ograničene, pa bi razočaranje birača lako moglo izazvati novi uspon populizma.

• Naslovna fotografija: Aktualni premijer Rishi Sunak (prvi plan, lijevo) i čelnik opozicije Sir Keir Starmer (prvi plan, desno). (UK Parliament / CC BY-NC-ND 2.0)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Britanski premijer Rishi Sunak nedavno je najavio da će se 4. srpnja održati opći izbori. To je iznenadilo mnoge, uključujući i neke članove njegove vlastite stranke. Datum izbora bio je njegov izbor, ali je bio pod određenim ograničenjima. Kako BBC navodi:[1]

Najkasniji datum za raspuštanje parlamenta za opće izbore je na petu godišnjicu dana kada se prvi put sastao. Za sadašnji parlament to znači 17. prosinca 2024. Međutim, dopušta se 25 radnih dana za pripremu izbora, što znači da se sljedeći izbori moraju održati do 28. siječnja 2025.

Opći izbori vjerojatno će donijeti katastrofalno loše rezultate za Konzervativnu stranku i izbor laburističke vlade s velikom većinom.[2] Laburisti će ostvariti dobitke na račun konzervativaca, ali vjerojatno će preuzeti i nekoliko mjesta od Škotske nacionalne stranke. Međutim, postoji rizik da će laburisti otkriti kako je politička moć otrovani kalež, i da ćemo nakon toga svjedočiti usponu populizma na lijevoj i desnoj strani britanske politike.

Zašto je premijer odlučio održati opće izbore prije nego što je morao? To je zbunilo mnoge komentatore.[3] Ali moglo bi se zamisliti da je došao do zaključka da su neke nedavne relativno dobre vijesti – da gospodarstvu ne ide tako loše kao donedavno i da je stopa inflacije pala[4] – značile da je smatrao da bi birači mogli biti optimističniji.

• Put prema izborima

U Britaniji je Konzervativna stranka na vlasti već 14 godina. Suočila se s raznim problemima tijekom tog vremena koji se trenutno pogoršavaju. Neki od tih problema odnose se na samu Konzervativnu stranku; drugi na općenitije i trajne poteškoće s kojima se suočava zemlja.

Godine 1962. američki državnik Dean Acheson rekao je: “Britanija je izgubila Carstvo, ali još nije pronašla ulogu.” Dio britanskog problema zaista je bio taj što, iako je Carstvo propalo, Britanija i dalje ima iluzije o svojoj važnosti u svijetu. To je bilo popraćeno stalnim relativnim ekonomskim padom koji je postao dramatično gori nakon globalne financijske krize. Britanija je na kraju uspjela ući u EU, ali se nije osjećala lagodno kao član (unatoč tome što je uspjela dobiti izuzeća od raznih EU politika). Dio problema bio je u tome što je Britanija i dalje sebe vidjela kao veliku svjetsku silu. Drugi dio problema bio je i u tome što je njezina ekonomska situacija bila drugačija od mnogih zemalja EU.[5] Također su postojali temeljni problemi u vezi s razlikama između britanskog pravnog sustava i ustavnih uređenja i onih koji su bili uobičajeni u EU.[6]  Ali možda su glavni problemi koji su potaknuli ‘Brexit’ bili povezani s fantazijama o tome kako bi se Britanija mogla ponašati ako ne bi bila u EU.

Tijekom godina, zabrinutosti oko EU-a izražavane su s različitih krajeva političkog spektra. Jedna briga na ljevici bila je ideja da članstvo u EU ograničava stupanj do kojeg se određeni oblici ‘socijalizma’ mogu provoditi.[7] (Stavio sam ‘socijalizam’ u navodnike zbog velike dvosmislenosti u Britaniji oko toga što bi to moglo značiti.) Britanska laburistička stranka kroz svoju se povijest sastojala od nelagodnog saveza između ljudi – predvođenih industrijskim sindikatima – koji su stremili poboljšati materijalne uvjete radnika unutar širih postojećih društvenih i ekonomskih aranžmana, te onih koji su smatrali da je potreban neki alternativni oblik društvenog i ekonomskog uređenja. Što je ta alternativa trebala biti, nije bilo jasno. Glavne ideje izmjenjivale su se između nekog od oblika upravljanja industrijom od strane onih koji u njoj rade, i državnog socijalizma. U praktičnom smislu, ono što se događalo nakon Drugog svjetskog rata bila je nacionalizacija raznih dijelova ekonomije, dok je ostatak gospodarstva funkcionirao na temelju tržišne ekonomije zajedno s ‘državom blagostanja’ koja je pružala mirovine, socijalne naknade i ‘Nacionalnu zdravstvenu službu’ besplatno na mjestu pružanja. Osim toga, postojala je tendencija uvođenja raznih oblika nesistematičnog ekonomskog planiranja ili parcijalne intervencije u tržišnu ekonomiju zajedno s kapitalnim ulaganjima u industriju gdje su postojali jaki politički pritisci za to.

U širem smislu, oni dijelovi ekonomije koji su bili pod kontrolom vlade karakterizirani su konzervativizmom u svojim praksama, ali su bili podložni jakim utjecajima sindikata. Britanija je bila poznata po jakim tradicijama istraživanja na svojim sveučilištima, ali po slabosti u ekonomskom razvoju prilika koje bi mogle proizaći iz toga. Iako su postojale neke iznimke – na primjer britanski kemijski gigant ICI – također je posljednjih godina loše prošla u razvoju velikih i inovativnih industrijskih tvrtki. Nadalje, sindikati su se činili sve više zabrinutima za zaštitu interesa svojih članova bez stvarne brige za ukupni utjecaj koji će njihovi napori na tom polju imati na gospodarstvo.

­
Za dio Konzervativne stranke, naslijeđe Thatcher bilo je nekritičko usvajanje retorike tržišta te smanjenje poreza bez razmišljanja o posljedicama.

Gospođa Thatcher kao vođa Konzervativne stranke pokušala je riješiti ovu situaciju. Ali dio problema bio je taj što su pokušaji racionalizacije dijelova britanske ekonomije bili primljeni kao da su jednostavno rezultat vrste animusa s njezine strane protiv radnog naroda. Dok su drugi dijelovi ekonomije – npr. voda i kanalizacija; željeznice – denacionalizirani bez, po mom mišljenju, dovoljnog razmišljanja o tome s kojim će se problemima i pitanjima suočavali te tvrtke kada nisu pod državnim vlasništvom.[8]

Gospođa Thatcher također je bila pomalo ambivalentna prema EU. Bila je neprijateljski raspoložena prema potezima u smjeru federalizma, dok je istovremeno zagovarala više u smislu zajedničkog tržišta roba i usluga. Naslijeđe Thatcher međutim bilo je – za dio Konzervativne stranke – nekritičko usvajanje retorike tržišta i poduzetništva te smanjenje poreza bez detaljnog razmišljanja o posljedicama na javne politike. Drugi odvojak unutar stranke, u kojem su jačale njezine brige o europskom federalizmu, postajao je sve neprijateljskiji prema EU. Završilo je zagovaranjem ‘Brexita’. Konzervativci su po ovom pitanju bili suočeni s izbornim pritiskom ‘UKIP-a’, ‘Brexit’ stranke koju je vodio duhoviti populist Nigel Farage. Na kraju su se složili oko referenduma po tom pitanju.

Što su od Brexita očekivali oni koji su ga favorizirali, međutim, bilo je dvosmisleno. Djelomično je privlačio ljude koji su željeli nekako ‘povratiti kontrolu’ u sve globaliziranijem svijetu. Izgledalo im je kao da se sve mijenja na načine koji su ih stavljali u sve nepovoljniji položaj. Djelomično je nudio polu-imperijalno ponovno uspostavljanje britanske neovisnosti. Ali ideja ‘slobode’ od EU također je sugerirala (nekompatibilne) mogućnosti za raditi stvari koje su EU propisi zabranjivali. Oni na poduzetničkoj desnici sanjali su o slabo reguliranom ‘Singapuru na Temzi’. Neki na ljevici o vladi koja može aktivno sudjelovati u ekonomiji na načine koje je članstvo u EU isključivalo. Brexit je imao populistički karakter koji je iskoristio Boris Johnson. On je također je ponudio viziju gospodarskog ‘izravnavanja na bolje’ pod vodstvom vlade. Ovo je privuklo – putem njihove inicijalne podrške Brexitu – neke birače u postindustrijskom sjeveru zemlje u podržavanje Konzervativne stranke. To su bili ljudi koji bi tradicionalnije bili birači laburista i koji su se odmaknuli od laburista prema Brexitu prije nego što su na kraju glasali za konzervativce pod Johnsonom.

Sve to značilo je da je sama Konzervativna stranka završila podijeljena u otprilike tri smjera. Prvo, tu su ‘Thatcherovci’ koji su favorizirali tržišne pristupe, ali – kao što je Liz Truss pokazala kada je bila nakratko na funkciji – često na ukočene i nepromišljene načine. Trenutni vođa Konzervativaca, Rishi Sunak, mogao bi se smatrati ozbiljnim i donekle tehnokratskim i također fleksibilnim članom ove tradicije. Drugo, tu su populisti. Oni su imali tendencije prihvaćanja ideja o ‘izravnavanju’, ali i uzbuđivanja oko pitanja vezanih uz imigraciju i ‘kulturne ratove’. Tu su i više centralistički konzervativci ‘jedne nacije’. Oni su manje ideološki u svom pristupu i skloni su favoriziranju politika koje nisu mnogo različite od onih koje favoriziraju ljudi na desnici Laburističke stranke.

Konzervativci također imaju problem s mlađim ljudima. Uz sve veći broj mladih ljudi koji idu na sveučilišta i njihovu izloženost liberalnim idejama u američkom smislu, došlo je do pomaka podrške konzervativcima od mladih sa sveučilišnim obrazovanjem prema onima bez sveučilišnog obrazovanja i starijima. Kao što je primijećeno u tisku, također je započela podjela u stavovima mlađih ljudi, pri čemu mlade žene počinju zauzimati liberalnije stavove od mladih muškaraca.[9]

Stariji također predstavljaju problem za konzervativce u smislu da su konzervativci usvojili politiku redovitih i velikodušnih godišnjih povećanja stope državne mirovine. Nije jasno može li bilo koja velika stranka odustati od toga. Ali kada je inflacija visoka i kada stariji čine sve veći udio stanovništva, takva povećanja postaju sve skuplja. A budući da su mirovine, iako nominalno doprinosne,[10] zapravo univerzalne i  plaćaju ih trenutni porezni obveznici, postojeći aranžmani mogu završiti uzimanjem sredstava od relativno siromašnih radnih ljudi i prosljeđivanjem svim umirovljenicima, bez obzira jesu li im potrebna. Konzervativci se također suočavaju s poteškoćom da, ako žele rast gospodarstva, bilo bi teško provesti neke reforme – npr. u zakonima o planiranju – za koje su stariji dosta vezani (kao temelj ‘NIMBY’ otpora promjenama[11]).[12]

Laburistička stranka je ta koja će, kako sam naznačio, vjerojatno imati koristi od svega ovoga. Oni su – putem revolucije odozgo prema dolje – promijenili svoj karakter, riješivši se Jeremyja Corbyna i njegovih pristaša i one vrste radikalizma s kojim je bio povezan. Umjesto toga, obnovili su nešto blisko ‘New Labouru’ Tonyja Blaira. To jest, njihov pristup nije mnogo drugačiji od onoga što bi trenutni vođa konzervativaca Rishi Sunak učinio da ne mora praviti ustupke populističkom krilu Konzervativne stranke i svojim starijim ili NIMBY-nastrojenim pristašama. Laburisti nude platformu koja naglašava reforme, kompetentnost i odgovornost u svojim politikama. Također naglašavaju koliko je toga trenutno vrlo loše. Razmotrit ću ovo i poteškoće s kojima će se Laburisti suočiti u rješavanju toga u nastavku.

Prije nego to učinim, moram reći nešto o Škotskoj. U Velikoj Britaniji je došlo do značajne političke devolucije spram Škotske i Walesa. (Ovdje neću raspravljati o Sjevernoj Irskoj, čija politika postavlja vrlo složene probleme.[13]) U devoluiranom parlamentu u Škotskoj, Škotska nacionalna stranka ima (u koaliciji do nedavno s malom Škotskom zelenom strankom) većinu. Također trenutno drže većinu škotskih mjesta u britanskom parlamentu u Westminsteru.

Škotski nacionalizam povijesno je bio vrlo manjinska briga. Tijekom dvadesetog stoljeća njegovi pristaše prošli su cijeli spektar između snažnih socijalističkih i fašističkih ideja, no Škotska je izrazito podržavala laburiste, s iznimkama na granicama između Škotske i Engleske, te na udaljenim brdima i otocima.[14] Međutim, 2015. godine došlo je do značajnog pomaka prema SNP-u pod umjerenim i sposobnim vodstvom Nicole Sturgeon. Zastupnici Laburista u Westminsteru bili su drastično smanjeni. Ljudi u Škotskoj nisu dobro prihvatili Laburističku stranku pod vodstvom Corbyna, što je privuklo posebno obrazovane mlade ljude u engleskim gradovima.

SNP-ova privlačnost bila je ideja o škotskoj neovisnosti. Ona je bila – i jest – ukorijenjena u zabrinutostima zbog engleske kulturne dominacije zemlje koja je imala svoje posebne tradicije i institucije. U novije vrijeme to je poprimilo oblik instinktivne antipatije prema ‘Thatcherovskoj’ konzervativizmu i laburističkoj stranci koja se činila fokusiranom na Westminster.

­
SNP je na vlasti postao radikalniji i više ‘woke’ od Laburista pod Corbynom, a Sturgeon je podnijela ostavku zbog financijskih skandala povezanih s njenim suprugom.

Kada su bili na vlasti u devoluiranom škotskom parlamentu, SNP je postao radikalniji i više ‘woke’ od Laburista pod Corbynom,[15] posebno kada su SNP bili u savezu sa škotskim zelenima. Također nisu bili osobito sposobni u vođenju vlade unutar Škotske. Nicola Sturgeon, koja je tijekom razdoblja COVID-a 19 djelovala vrlo učinkovito – osobito u usporedbi s vladom Westminstera pod Johnsonom – kasnije je podnijela ostavku kada je SNP bio upleten u složene financijske skandale u vezi kojih se njezin suprug, visoki dužnosnik SNP-a, trenutačno suočava s pravnim postupkom. U širokom smislu, umjereniji lijevo nastrojeni pristup Laburističke stranke pod vodstvom Sir Keira Starmera čini se više u skladu s raspoloženjem ljudi u Škotskoj nego SNP. SNP je također nedavno prošao kroz daljnju promjenu u svom vodstvu. No nije jasno u kojoj će mjeri to dovesti do novih politika.

Trenutačno očekujem da će SNP izgubiti nekoliko mjesta u korist Laburista. Ključni problemi su nedostatak kompetencije u upravljanju osnovnim uslugama – npr. Nacionalnom zdravstvenom službom i obrazovanjem. To je bilo povezano s vrlo lošim performansama u, primjerice, izgradnji trajektnih brodova za škotske otoke i promicanju sheme za recikliranje boca za koju na kraju nisu mogli dobiti pristanak engleske vlade. Opsežni planovi za ‘zeleni’ preobražaj ekonomije nisu se pokazali uspješnima, dok je provođenje politika za pomoć transrodnim osobama provedeno na načine koji su izazivali zabrinutost jer su se činili kao da ne poštuju stavovima žena o prostorima za isti spol.

Iznad svega,[16] postoji problem oko toga što bi neovisnost zapravo značila. SNP bi rado ponovno ušao u EU. Ali kako bi to funkcioniralo (pod pretpostavkom da bi EU pristala na njihov prijem – stav Španjolske u svjetlu pritisaka za katalonsku neovisnost mogao bi ovdje predstavljati problem) nije baš jasno. Škotska je gotovo u potpunosti gospodarski integrirana s Engleskom. Ali postoje i problemi oko toga što bi granica značila za mjesta u južnim područjima Škotske za koje gradovi u Engleskoj poput Berwick na Tweedu i Carlisle služe kao važna regionalna središta.

• Problemi pred Laburističkom strankom

Nedavno su se počeli javljati komentari o tome koliko je teška situacija koju će Laburisti vjerojatno naslijediti. Laburistička ministrica financija u sjeni to je priznala dok je naglašavala svoju odgovornost u smislu da neće značajno odstupati od financijskih smjernica koje su Konzervativci usvojili. Problem je što te smjernice znatno ograničavaju što se može postići, a problemi s kojima će se suočiti bili bi ogromni.

Ukratko ću pregledati ove probleme.

Prvobitni i masivni problem je što britanska populacija stari. To ne bi trebalo biti iznenađenje za bilo koju vladu. Ali to postavlja teška pitanja. Ključno se odnosi na britansku Nacionalnu zdravstvenu službu i socijalnu državu. Ona je uspostavljena u svojem trenutačnom obliku na osnovi aktualnih uplata nakon Drugog svjetskog rata. To jest, jednostavno se financira iz oporezivanja. To je očito bilo privlačno kada je prvi put uspostavljeno, kada je bilo mnogo više radnog stanovništva nego onih koji su imali koristi od socijalne države. Ali u sadašnjim okolnostima – sa starijim ljudima koji žive duže i ima ih više u odnosu na radnu populaciju – stvari su postale nesigurne.

Dio problema je što, kako ljudi sve duže žive, povećavaju se zahtjevi za tim uslugama. Stariji ljudi mogu postati krhki i također mogu patiti od više bolesti u isto vrijeme. Osim toga, Britanija je imala problem sa stacionarnom skrbi za starije. To nije osigurano kao dio Nacionalne zdravstvene službe, već privatno s pojedincima subvencioniranim od strane lokalne uprave kada im je potrebna pomoć. Međutim, razina na kojoj lokalna uprava plaća za to je niska (njezino financiranje također je snažno smanjeno od strane središnje vlade) i nema dovoljno mjesta za starije koliko je potrebno.

Stomatolozi sve manje rade preko NHS-a, a ljudi koji ne mogu platiti privatnike ostaju bez stomatoloških usluga. (ITV News)

Brexit je ovdje postavio problem u smislu prekidanja opskrbe ljudi iz drugih dijelova EU koji su bili voljni raditi – za niske plaće – u domovima za starije. Nedostatak smještaja u domovima za starije rezultirao je time da su ljudi koji su trebali samo ograničenu vrstu njege koju su domovi mogli pružiti morali ostati u prenapučenim bolnicama. Osim toga, sustav stomatologije pružan po niskoj cijeni putem Nacionalne zdravstvene službe se raspao. Stomatolozi sve manje rade preko NHS-a[18] – posljedica je da, ako ljudi ne mogu platiti privatnog zubara, ostaju bez stomatoloških usluga. To je dovelo do horor-priča u tabloidnom tisku o nekim ljudima koji čak pokušavaju sami vaditi vlastite zube.[19]

Sve ovo na prvi pogled može izgledati otvoreno za relativno jednostavno rješenje: da vlada treba trošiti više i to platiti ili zaduživanjem ili povećanjem oporezivanja. Ali posljedice niskog rasta od globalne financijske krize i troškovi COVID-a 19 povećali su državno zaduživanje koje je – s kamatnim stopama koje postaju i ostaju relativno visoke – teško servisirati. Budući da su britanske porezne stope povijesno visoke (za Britaniju), kombinacija niskog rasta i rasta cijena uslijed ruske invazije na Ukrajinu ostavila je mnoge ljude nevoljnim da plate više i dovela je do onog što mnogi doživljavaju kao ‘krizu troškova života’.

Također treba reći da su od globalne financijske krize britanske vlade djelovale na temelju ‘mjera štednje’. Značajan element njihove politike bila je nevoljnost da se pokrenu kapitalne investicije, te drastično smanjenje onoga što je središnja vlada davala lokalnoj upravi. Posljedica je da su na gotovo svakom koraku usluge za koje je vlada odgovorna, središnja ili lokalna, u teškoj situaciji. Zgrade – npr. u školama i bolnicama – koje su izgrađene korištenjem ojačanog porobetona hitno trebaju radove na izmjeni. Ceste su pune rupa čije si popravljanje lokalne vlasti ne mogu priuštiti. Pravosudna služba u sudovima je podfinancirana i ne može držati korak sa slučajevima koji trebaju ići pred nju. Dok je zatvorski sustav očajnički prenapučen… Neću nastaviti, ali slika je dovoljno jasna s novim problemima koji se ističu u vijestima svakog jutra.

Osim toga, u pozadini postoje daljnja ključna pitanja. Putinova invazija na Ukrajinu naglasila je činjenicu da Britanija premalo troši na obranu.[20] Mogućnost drugog Trumpovog predsjedništva (i sve veća podrška za izolacionizam u Americi[21]) jasno stavlja do znanja da Europa ne može biti sigurna u nastavak američke potpore i morat će se s vremenom prebaciti na snošenje punih troškova svoje obrane.

Klimatske promjene također postavljaju ogromne probleme. Britanija se suočava s potrebom za velikim izdacima za infrastrukturu kako bi se prešla s korištenja prirodnog plina na toplinske pumpe za grijanje domaćinstava i na električne automobile za prijevoz. Na prvi pogled, to zahtijeva poboljšanje opskrbe električnom energijom (i stvaranje skupih brana ili drugih tehničkih rješenja za rješavanje opskrbe kada vjetroelektrane nisu dostupne). Ali još jedan stvarno značajan problem je loša kvaliteta britanskog stambenog fonda, koji je u velikoj mjeri star, loše izgrađen i slabo izoliran. (Zaista, već dugo postoji nedovoljna ponuda stanova koja je otežala mobilnost i dovela do strašnih problema za ljude koji ovise o privatnom sektoru najma.)

Suočeni sa svime ovime, iako će Laburistička stranka vjerojatno doći na vlast i to s velikom većinom, teško je zamisliti da će moći navesti ljude da se osjećaju kao da stvari idu puno bolje nego što su bile pod konzervativcima. Jer ne samo da će problemi i dalje biti tamo, već će laburisti biti predani pristupima koji neće biti mnogo različiti od onih trenutne konzervativne vlade. Jednostavno nema resursa za nešto vrlo različito, dok bi odstupanje od takvih politika – npr. povećanjem zaduživanja – vjerojatno smanjilo međunarodno povjerenje u britansku funtu. Neka pitanja će biti lakša: neće biti toliko teško za laburiste da se suprotstave NIMBY prigovorima na oblike razvoja koji bi poboljšali rast. Ali vjerojatno će se suočiti s očekivanjima da će se moći puno bolje nositi s nekim od gorućih pitanja, zajedno s idejom da će biti spremni uključiti se u kapitalna ulaganja u područja privlačna sindikatima ili ljudima koji su se radovali ‘izravnavanju’ pod Johnsonom.

• Budućnost britanske politike

Ako Laburisti ne budu uspješni na vlasti, koje će biti posljedice? Jedna opasnost je da će to vjerojatno dovesti do rasta populizma i na ljevici i na desnici.

Ako, kako bih očekivao, konzervativci loše prođu na izborima, čini se vjerojatnim da će Sunak izgubiti svoju poziciju u korist populističkog vođe. Već dugo postoje zabrinutosti oko imigracije; i konzervativci pod Sunakom vjerojatno će izgubiti neke glasove (ali ne i mjesta u parlamentu) u korist populističke stranke Reform UK[22] (to bi pak učinilo mnogo vjerojatnijim da konzervativni vođa nakon Sunaka bude populist, jer bi to umanjilo privlačnost Reform stranke). Vrijedi napomenuti da su i u Poljskoj i u Mađarskoj starije, konzervativnije stranke postale populističke.[23] I bilo je upečatljivo da je u kontekstu svoje populističke vožnje za ‘završetak Brexita’ Boris Johnson uspio pridobiti podršku za razne vrste kršenja tradicionalnih ograničenja moći britanskog premijera. Postoji mnogo kandidata za takvu ulogu[24] i, kao što je Brexit pokazao, postoji podrška za populistički pristup u dijelu stanovništva. Problem konzervativaca bi bio: što bi to značilo u smislu programa koji bi zapravo rješavali britanske probleme? (Iako bi se moglo reći da je Brexit pokazao da to ne bi nužno spriječilo ljude da glasaju za stranke koje zauzimaju takav stav.)

­
Keir Starmer i njegovi ljudi brutalno su marginalizirali Jeremyja Corbyna, no njegove ideje mogle bi ponovno oživjeti u slučaju neuspjeha Starmerove vlade.

Međutim, i laburisti bi se suočili s poteškoćama. Jeremy Corbyn, tradicionalni ljevičar koji je također prihvatio neke ‘woke’ ideje – i čija je autentičnost bila osvježavajući kontrast pristupu vođenom fokus grupama  ‘New Laboura’ Tonyja Blaira – bio je popularan, osobito među mlađim urbanim ljudima. On i njegovi pristaše bili su brutalno marginalizirani od strane sadašnjeg vođe laburista Sir Keira Starmera i onih povezanih s njim koji su ponovno preuzeli kontrolu nad laburističkim vodstvom. Ali ako Laburisti ne budu u mogućnosti riješiti teške probleme koje sam iznio, mnogi od njihovih pristaša mogli bi im se suprotstaviti. Corbyn će se, čak, boriti za svoje staro mjesto u sjevernom Londonu kao neovisni kandidat.

Mislim da će za Laburiste postojati četiri izvora problema. Prvo, unutar Laburističke stranke i njezinih margina još uvijek postoji određena podrška za marksističku ljevicu, posebno među onima koje privlače male trockističke skupine. Njihov je broj doista mali, ali su dobro organizirani i pouzdano ih se može naći kako podržavaju neke oblike industrijske akcije i prosvjede protiv britanske vanjske politike.[25] Drugo, tu su ljudi koji su podržavali Corbyna. Oni ne žele, kada postoje izgledi da bi laburisti mogli oformiti vladu, učiniti bilo što što bi oslabilo Laburističku stranku (Corbynova vlastita odluka da se kandidira protiv Laburističke stranke bila je neobična). Ali kad Laburisti dođu na vlast i postane jasno koliko je njihova vlada ograničena, moglo bi se očekivati da će doći do ponovnog oživljavanja ‘Corbynitskih’ ideja i povezanih aktivnosti. Treće, bilo je sporadičnih štrajkova i drugih oblika industrijske akcije u javnom sektoru ekonomije – od zdravstvene službe preko učitelja i predavača do skupina kao što su vozači vlakova koji, iako su zaposleni u privatnim tvrtkama, rade u sektoru ekonomije koji ovisi o vladinoj financijskoj podršci. Ovi ljudi vjerojatno očekuju da će se stvari promijeniti pod laburističkom vladom i bit će razočarani kad se to ne dogodi.[26] Na kraju, primjetno je da ako čitate The Guardian – vodeći britanski dnevnik umjereno lijeve orijentacije – gotovo stalna tema je da stvari loše funkcioniraju pod Konzervativcima i da je potrebno puno više trošiti na razne socijalne ciljeve. Ali ako nova laburistička vlada ne ispuni ta očekivanja – a nije baš jasno da je to moguće – sav ovaj bijes će se okrenuti protiv njih.

• Zaključak

Sve u svemu, moja očekivanja su dakle da će Laburistička stranka pobijediti na sljedećim britanskim izborima. (Iako bih trebao naglasiti kao bivši student Karla Poppera da je budućnost otvorena!) Također bih očekivao da će zapravo biti puno kontinuiteta s onim što konzervativci trenutačno rade pod Sunakom. Međutim, vjerojatno će odbaciti ustupke koje je Sunak učinio populistima u svojoj stranci i biračkom tijelu, poput ideje da se neki ljudi koji dolaze brodom kao izbjeglice šalju u Ruandu i idiotske ideje o novom obliku ‘nacionalne službe’ za ljude kada postanu osamnaestogodišnjaci. Laburisti bi također trebali biti u boljoj poziciji da se suprotstave NIMBY prigovorima na razvoj koji bi bio dobar za ekonomiju. Koliki će utjecaj moći imati na temeljne britanske probleme, međutim, ostaje za vidjeti. I nije jasno – iako naglašavaju njegovu važnost kao ključno pitanje – da će laburisti moći učiniti mnogo oko ključnog problema niskog ekonomskog rasta u Britaniji.[27]

Problemi koje postavlja prijetnja populizma su teški – ne najmanje zbog načina na koji su se mnogi ljudi prebacili na oslanjanje na društvene mreže za vijesti. Ali moglo bi biti razumno za velike političke stranke da razmisle o tome postoje li mjere koje bi mogli poduzeti zajedno kako bi se pozabavili tim pitanjima. Na primjer, dok naglašavaju razlike između načina na koji bi željeli riješiti probleme, mogli bi vidjeti u kojoj se mjeri mogu složiti što su neki od trenutnih problema i zašto neki od maštovitijih – ali ipak privlačnih – odgovora na njih ne bi funkcionirali? Te stvari bi se očito morale predstaviti na način da oni koji se ne slažu budu u mogućnosti sudjelovati u kritičkoj raspravi o njima. I trebalo bi se paziti da se pokuša osigurati da takva praksa sama po sebi ne izgleda kao zavjera. Ali postoji opasnost da inače možemo potpuno izgubiti ključni deliberativni element politike i suočiti se s problemima koji su došli do izražaja s Donaldom Trumpom u Sjedinjenim Državama.

• Bilješke

[1] Pogledajte https://www.bbc.co.uk/news/uk-politics-62064552.

[2] To su pokazali lokalni izbori u mnogim dijelovima Engleske početkom svibnja 2024. Konzervativci su prošli loše, ali Laburisti nisu prošli onako dobro kako bi se očekivalo na općim izborima, jer na lokalnim izborima postoji veća podrška manjim strankama.

[3] Pogledajte, na primjer, “Rishi Sunak’s snap election is odd and illogical—much like him“, The Economist, 22. svibnja 2024.

[4] Ali nije bilo znakova da će kamatne stope značajno pasti u bliskoj budućnosti.

[5] Britanija ima mali poljoprivredni sektor i posebno ovisi o uslužnim djelatnostima.

[6] Djelomično se to odnosi na razlike između engleskog sustava običajnog prava i tradicija rimskog prava drugdje. Djelomično se odnosi na to što Britanija nema formalni pisani ustav i na način na koji bi se donošenje odluka u Parlamentu smatralo sekundarnim u odnosu na one sudaca, ako bi postojao pisani ustav čije bi tumačenje bilo u rukama Vrhovnog suda.

[7] Kontinuirana zabrinutost zbog ovoga dolazi od nekih ljudi na ljevici, s analogijama između EU i nekih Hayekovih ideja o međudržavnom federalizmu.

[8] Pogledajte za ono što smatram još uvijek vrlo korisnim pregledom nekih pitanja, Marquette Law Review 71, 1988, broj 3.

[9] Pogledajte The Economist, 14. ožujka 2024. “Making sense of the gulf between young men and women.”

[10] To jest, ljudi koji rade i nisu u dobi kada bi mogli primati državnu mirovinu plaćaju doprinos za ‘nacionalno osiguranje’. Međutim, vlada to tretira kao još jedan izvor prihoda, a ne kao fond za isplatu mirovina. Kada ljudi postanu podobni za državnu mirovinu (trenutno 66; postupno će se povećavati), mogu primati državnu mirovinu, čija veličina ovisi o tome koliko dugo su uplaćivali doprinose. Ne ovisi o imovini i prihodima.

[11] ‘NIMBY’ je skraćenica za ‘Not In My Back Yard’ (‘ne u mome dvorištu’) – tj. za ljude koji, iako nisu, recimo, protiv gospodarskog razvoja u načelu, snažno se protive bilo čemu što negativno utječe na njih. Pogledajte za način zaobilaska ovog problema, Jeremy i Richard Shearmur, ‘NIMBY? Back Yard Bonus!’, Policy, 26, 2010, str. 32-36.

[12] Nije stvar u tome da bi se ti ljudi prebacili na podržavanje Laburista – koji bi, kako ćemo vidjeti, vjerojatnije uveli takve mjere – koliko u tome da bi mogli glasati za (malu) Liberalno-demokratsku stranku. Nisam ovdje raspravljao o Liberalnim demokratima, jer, čak i na svojem vrhuncu, nije jasno da bi mogli učiniti išta više od trgovanja svojom podrškom u zamjenu za ustupke velikih stranaka. Njihovo posljednje iskustvo koalicijske vlade – s Konzervativcima – bilo je katastrofalno za njih.

[13] Da skratim vrlo dugu priču, oni su proizvod kolonijalnog naseljavanja dijelova Irske, koja je tradicionalno bila katolička, raznovrsnim protestantima na zahtjev britanskih vlada. Bili su zabrinuti zbog strateških rizika koje predstavlja katolička Irska – u savezu s kontinentalnim katoličkim silama – protiv protestantske Engleske. Britanci su grubo oduzimali zemlju, a katolički Irci su loše prošli pod britanskom vlašću. Irska je na kraju postigla neovisnost, ali je izrezano područje – Sjeverna Irska – koje je uživalo protestantsku većinu. Također je imala veliku – i rastuću – katoličku populaciju, koja je patila pod protestantskom vlašću. Katolici su željeli ponovno se ujediniti s južnom Irskom, gdje bi bili u većini. Došlo je do terorizma, što je na kraju dovelo do sporazuma o podjeli vlasti, unutar zemlje u kojoj sada katolici imaju malu većinu.

[14] Ovo skraćuje dugu i složenu priču. Pogledajte za koristan pregled https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Scottish_National_Party

[15] Na primjer, u pogledu kontroverznih pitanja o slobodi govora, pravima transrodnih osoba i njihovom snažnom zagovaranju primirja u Gazi.

[16] I unatoč tome što je ideja neovisnosti još uvijek prilično popularna – znatno više nego SNP – iako još uvijek postoji većina protiv nje u Škotskoj.

[17] Jedan veliki problem ovdje je bio što je servisiranje državnog duga sada skuplje nego kada je dug nastao. Posljedica je da su porezi sada na relativno visokim stopama za Britaniju, a prihodi od toga moraju se koristiti za servisiranje državnog duga.

[18] Stomatolozi obično nude objašnjenje da im najnoviji ugovor s NHS-om čini neisplativim pružanje mnogih NHS usluga. Pogledajte za primjer: https://www.bbc.com/news/uk-england-somerset-68413931

[19] Pogledajte za primjer https://www.itv.com/news/calendar/2024-02-07/woman-unable-to-get-dentist-pulls-out-12-teeth-with-pliers

[20] Postotak BDP-a koji se troši na obranu je iznad onoga kod mnogih drugih članica NATO-a. Ali to je rezultat toga što Britanija održava nuklearno oružje.

[21] To je razumljivo s obzirom na loše rezultate američke vanjske politike tijekom posljednjih godina.

[22] Britanski sustav izbora ‘prvi preko cilja’ znači da vjerojatno neće izgubiti mjesta od njih, ali Reform stranka vjerojatno će privući dovoljan broj glasova da pomogne Laburističkoj stranci da uzme mjesta od Konzervativaca. Reform stranka je, u svakom slučaju, čudno stvorenje, zapravo u vlasništvu tvrtke čiji je Nigel Farage glavni vlasnik. Pogledajte, o tome, ‘Britain’s Reform UK party does not exist’, https://www.economist.com/britain/2024/04/24/britains-reform-uk-party-does-not-exist

[23] Pogledajte, o ovome, Cass Mudde, The Far Right Today, Cambridge: Polity, 2019.

[24] Iako je upečatljivo da sve veći broj konzervativnih zastupnika kaže da neće sudjelovati na sljedećim izborima.

[25] Pogledajte, na primjer, Socijalističku radničku stranku: https://socialistworker.co.uk/

[26] Vrijedi imati na umu da je pozadina dolaska gospođe Thatcher na vlast bila nezadovoljstvo sindikata laburističkom vladom i razdoblje štrajkova.

[27] U ovom kontekstu vrijedi prisjetiti se da je Lis Truss stavila naglasak na to. Njezin problem, po mom mišljenju, bio je što je mislila da je rješenje problema smanjenje poreza: nešto što nije bilo jasno da bi imalo ikakve koristi u poticanju rasta, a također nešto što jednostavno nije održivo u današnjoj Britaniji.

Članak je s engleskog originala preveo i uredio Ivan Fischer. Originalnu verziju možete pogledati ovdje: The Coming British Election – and its Likely Aftermath