Veliki Albert Camus odavno je opisao sve što nam se događa.

Svijet je doživio toliko kugâ koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Marija Ott Franolić posegnula je za romanom Kuga Alberta Camusa i odjednom se, čim je pročitala prvih nekoliko rečenica, pojavio smisao. Camus ne piše samo o velikim temama kao što su bolest, smrt i bog, nego i o ljudima, o sebičnosti, neskromnosti i pravu na sreću. Epidemija i potres podsjetili su nas da smo bačeni u svijet i u njemu živimo iluziju sigurnosti. Na kraju, kuga je uzmaknula, ali ... oprez, 'bacil kuge ne ugiba nikada', podsjeća Camus

• Naslovna fotografija: Albert Camus

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Da je svijet jasan, umjetnosti ne bi bilo, ustvrdio je Albert Camus u eseju Mit o Sizifu. I zaista, toliko je pitanja o svijetu, a u izvanrednim se situacijama, poput ove u kojoj se nalazimo, samo pojačavaju. Anksiozni smo, sjedimo u karanteni i mogli bismo reći da je to živa zgoda za čitanje i stvaranje, ali koncentracija nam se rasipa na vijesti, na društvene mreže, na brigu za druge i za sebe, za čitavu situaciju. Epidemija i potres bolno su nas podsjetili da smo bačeni u svijet i u njemu živimo iluziju sigurnosti, a zapravo smo fragilni, podređeni prirodi, elementarnim nepogodama, potresima i poplavama, beskrupuloznim političarima i inertnom sustavu, krhkom tijelu, ali i vlastitoj nepredvidivoj psihičkoj strukturi. No svijet sam po sebi ni inače nije razborit ni racionalan, a čovjek žeđa za smislom, za objašnjenjem. Riječima Alberta Camusa, apsurd se rađa iz tog sučeljavanja ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta.

Toj se bezumnoj tišini možemo suprotstaviti na razne načine. Možemo je ignorirati, i zaista, mnogi ljudi prožive cijeli život da na nju nikad ne pomisle. Možemo joj se suprotstaviti stvaranjem vlastite oaze mikro-smisla ili se s njome možemo uhvatiti ukoštac tako da vidimo kako su za smislom tragali drugi. Ja obično posežem za tekstovima koji će mi reći nešto više o svijetu, o situaciji u kojoj sam se našla. U karanteni sam uzela roman Kuga Alberta Camusa (prev. Ivo Hergešić). Čim sam pročitala prvih nekoliko rečenica pojavio se smisao, oblaci brige su se raspršili, i konačno sam se lako koncentrirala. I podsjetila sam se da čitanje nekog teksta itekako ovisi o kontekstu u kojem ga čitamo.

Čitajući Kugu imala sam dojam kao da je netko konačno upalio svjetlo, i prvo sam se sjetila Nietzscheove rečenice da imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine. Kao što ističe povjesničar Tony Judt[i], roman sadrži dosta autobiografskih elemenata. Dok ga je pisao Camus se liječio od tuberkuloze, a iz 1942. imao je iskustvo izolacije u Alžiru u vrijeme okupacije, kad nije mogao u Francusku, i u tom periodu iskusio usamljenost i bol zbog odvojenosti od voljenih osoba. Spoj piščeva iskustva i sklonosti filozofskim promišljanjima iznjedrili su tekst koji je više od fikcije, koji nam donosi više od života koji nas suočava s fundamentalnim pitanjima ne dajući na njih konačne odgovore, omogućujući nam tako stalno razmišljanje, razgovor s tekstom.

‘Sasvim običan grad, bez slikovitosti i bez duše, potpuno moderan’: Oran, na alžirskoj obali, gdje je Camus živio i u koji je smjestio radnju svog romana (Wikimedia)

• Kuga je o svima nama

Čitala sam Kugu i mislila: ovdje su moja pitanja, osjećala sam ono uzbuđenje koje se javlja pri elementarnom otkrivanju svijeta, osvajanju svijeta njegovim razumijevanjem – čitanje je nadišlo potrebu za lijepom književnošću i pretvorilo se u elementarnu potrebu: sada baš želim znati  zašto se zadnjih dana ne mogu koncentrirati, kako se kolektivno nosimo s traumom, pitam se kako će se koji pojedinci pokazati – kako ću se ja sama pokazati – u situaciji u kojoj nam bolest i potres ukinuli budućnost, u kojoj nam se, kao što je Svetlana Aleksijevič primijetila u knjizi o černobilskoj katastrofi[ii] prekinula veza s vremenom pa živimo neku novu normalnost, sve-sadašnjost koja svih izjednačuje, pretvarajući naoko važne stvari u efemernosti.

Kuga je vrhunska književnost o svima nama: prije svega, kuga se zbiva u Oranu, jednom sasvim običnom gradu na alžirskoj obali, u gradu bez slikovitosti, bez raslinstva i bez duše. Građani toga grada rade od jutra do mraka, sebični su i isprazni materijalisti koji ono malo vremena izvan posla trate na karte, na kavanu i na brbljarije. Camus bolno prispodobivo poentira da nekad možda netko i posumnja u takav način života, no Oran je grad u kojem nitko ne sumnja, jer svijet je to u kojem nema razmišljanja i prosudbe, grad potpuno moderan. Stanovnici Orana od sebičnosti su zaboravili na vlastitu ljudskost, ali i solidarnost. Zato će im epidemija i karantena biti strašan udarac, podsjetnik na vlastitu oholost i naivnost, jer su zahvaljujući tehnologiji – avionima, telefonima i sl., pomislili da su pokorili prirodu, da im ona ne može ništa.

Život u modernim gradovima zaista sa sobom nosi lažni osjećaj sigurnosti, čak nedodirljivosti. Ljudima su prirođeni pesimizam i oprez, no civilizacija i otuđenost od prirode donijele su nam forsiranje optimizma, nerealnog stava da čovjek može biti stalno sretan. O tome je govorio Zygmunt Bauman. Očekivanje da stalno budemo sretni i ispunjeni, na pojedince zaista stavlja preveliki teret i dovodi do negativnih emocija. No s druge strane bilo bi nam preteško stalno nositi teret pesimističnih scenarija, zato se volimo praviti da će sve biti dobro, odmahnuti rukom i reći: neće kuga/korona baš nas.

To odmahivanje rukom koje nam inače olakšava život, u izvanrednoj situaciji, kad pojedinac treba biti oprezniji, zbog sebe i drugih, postaje ozbiljna ugroza. Građani Orana ne prestaju se okupljati unatoč mogućnosti zaraze, ni svakodnevne izvještaje o smrti ne shvaćaju dovoljno ozbiljno – jer – postavljaju si logično pitanje: tko zna koliko ljudi inače umire?

No život ih demantira. Uobičajena logika je ukinuta, ukinula ju je priroda, došla je prijetnja u obliku kuge, a nitko na nju nije bio spreman.

Riječima Alberta Camusa:

Elementarne nepogode su doista obična pojava, no ljudi u njih teško vjeruju kad ih snađu. Svijet je doživio toliko kugâ koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. (…) Kad bukne rat, ljudi kažu: „To neće trajati, to je preglupo!“ Rat je zacijelo „preglup“, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. (…) čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Naši sugrađani ne bijahu više krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima još uvijek sve moguće, što bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je riječ nemoguće. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zaključke, imajući svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budućnost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko neće biti slobodan dok bude elementarnih zala (32).

U Oranu liječnici nose maske jer druge čine sigurnijima iako ničemu ne služe, na brzinu grade priručne bolnice u vrtićima, na stadionima i na dječjim igralištima, pacijenti dišu kao da su im pluća puna šljunka, trgovine namirnicama dižu cijene, a na prvom ozbiljnom sastanku stručnjaka jedan doktor govori da mu je jasno da se radi o kugi, ali nije baš siguran da bi to trebali javno objaviti jer onda bi morali poduzeti neke drakonske mjere!

To neodoljivo podsjeća na ovih dana popularan (smiješan ili tragičan?) skeč iz BBC-jeve humorističke serije Yes, prime minister. Dva političara nabrajaju četiri koraka komuniciranja s građanima u krizi: u prvoj fazi, reći ćemo im da se ništa neće dogoditi, u drugoj, da će se nešto možda dogoditi ali ne trebamo ništa poduzimati, u trećoj da bi možda i trebalo nešto poduzeti ali ne možemo ništa učiniti, i u zadnjoj, četvrtoj fazi, da se možda nešto moglo i poduzeti, ali sada je svakako prekasno!

• Univerzalni tekst koji nudi brojna čitanja

Kugu ovih dana trebamo čitati; u njoj ćemo pronaći brojne dodirne točke sa situacijom u kojoj se nalazimo, to bi nam moglo pomoći da je preživimo, a ionako se teško fokusirati na nešto izvan nje. No roman o bolesti koja se pojavljuje niotkuda i svakoga stavlja na kušnju može se iščitavati na mnogo razina. Objavljen je 1947. pa se može shvatiti kao priča o okupaciji Francuske u Drugom svjetskom ratu, međutim priča je toliko univerzalna da bi je svođenje na nacizam ili fašizam nepravedno pojednostavilo. Miljenko Jergović[iii] ju je primjerice pročitao kao da se radi o opsadi Sarajeva. Kuga je vrlo uspjela alegorija o čovjekovu odnosu prema katastrofama, o solidarnosti, općenito – o pojedinčevu snalaženju u svijetu. Prema filozofiji Alberta Camusa, čovjekov je život apsurdan, svemir je prema nama ravnodušan i stalno smo izloženi opasnosti od smrti – a prirodna katastrofa to samo apostrofira. Ništa ne možemo predvidjeti i svi planovi samo nam daju lažnu sigurnost,  sve je otvoreno, borba dobra i zla ne prestaje, pobjednika nema, samo smo u određenom trenutku na određenoj strani, a te se pozicije i mijenjaju. No taj apsurd života ne treba voditi u pesimizam, očajavanje i odustajanje, jer smisao je upravo o potrazi za smislom, smisao možemo naći u samom traženju i umjetničkom stvaranju, smisao je u ljudskosti i u vlastitoj odgovornosti da u određenoj situaciji postupimo ispravno. Sve se te postavke mogu naći i u ovom romanu.

• Osnovne teme romana

U uvjerenju da nema konačnih istina i da zadaća književnosti nije tumačenje nego pisanje u slikama, Camus je svoje misli i dileme rasuo po raznim likovima i situacijama u tekstu. Prije svega, tu je glavni lik romana, doktor Bernard Rieux koji smatra da svoj posao mora raditi najbolje što može i to ne iz herojstva nego iz osjećaja dužnosti i elementarne pristojnosti, u konačnici iz želje da svojim djelovanjem svijet učini malo boljim mjestom. Tu se zapravo radi o osobnoj odgovornosti pojedinca – jer svijet je možda besmisleno mjesto, ali smislenijim ga čine upravo moralni pojedinci koji postupaju za opće dobro. Odgovornost je povezana i s odnosom prema Bogu, jer doktor se odriče mogućnosti o kojoj u romanu govori svećenik: da je bolest kazna za ponašanje građana. Camus je, kao i drugi egzistencijalisti, bio mišljenja da se ljudi rađaju slobodni jer ne postoji božji plan, da im je sloboda istovremeno poklon i prokletstvo, jer u životu trebaju sami sebi naći smisao, i pri tome ne ugroziti smisao ili slobodu drugih. Zato ne čudi da dr. Riuex na pitanje zašto je tako požrtvovan kad ne vjeruje u boga, odgovara da bi prestao liječiti ljude kad bi vjerovao u boga, jer bi liječenje prepustio bogu. On misli da je na pravome putu kad se bori protiv svijeta kakav je stvoren (96).

Tu je i novinar Raymond Rambert koji se u tom gradu osjeća nepripadno i želi pod svaku cijenu izaći van da bi bio sa ženom koju voli. Tu se roman dotiče pitanja prava pojedinca na sreću. Rambert doktoru spočitava da je sudjelovao u donošenju restriktivnih mjera koje ga nepravedno zadržavaju u gradu. Optužuje ga da radio za opće dobro ali zanemario sreću pojedinca. No s vremenom njegov će se fokus pomaknuti prema altruizmu. Shvatit će da on tu više nije stranac, da ih je kuga sve povezala, da ih se svih tiče i ostat će u Oranu iz osjećaja dužnosti i solidarnosti, jer bi se, poput pojedinaca koji su preživjeli logore, stidio da je on jedini koji je sretan. Postavlja se i pitanje slobode. Građanima Orana karantena je oduzela slobodu. Možda je ni ranije nisu imali, onako zarobljeni u svoje navike koje nisu dovodili u pitanje, no bolest im je donijela kolektivizam: Nije više bilo pojedinačnih sudbina nego samo kolektivna zbivanja, obuhvaćena kugom, i osjećaji koje su dijelili svi (125). A svi su dijelili osjećaje odijeljenosti, usamljenosti, progonstva, straha i težnje nekoj nejasnoj normalnosti, iako bi možda i sami protagonisti teško mogli izdvojiti od čega se ona točno sastoji.

Sreća pojedinca je važna Camusova tema. Jedan lik u romanu optužuje drugog da je radio za opće dobro ali zanemario sreću pojedinca

Normalnost je velika tema ovoga romana – prije pojave kuge ljudi nisu puno razmišljali i pitali se kakav im je život, jednostavno su ga živjeli, zarobljeni u vlastita vjerovanja, ideologije i zablude. S bolešću se život mijenja, samo je građanima dugo trebalo da te promjene spoznaju. Roman ima jako dobar ritam iz kojeg je vidljiva postepenost bolesti koja je donijela novu normalnost. Počinje s neprihvaćanjem građana i njihovim nemirenjem sa situacijom, neshvaćanjem razmjera bolesti, postepeno se u gradu javlja nasilje zbog kojega policija odgovara strožim mjerama, ljeto se ne dočekuje kao užitak i poziv na odmor već postaje prijetnja jer vrućina možda pojačava epidemiju, javlja se šverc i potplaćivanje čuvara, kuga se s periferije seli u centar grada, doktori padaju s nogu, počinju problemi s opskrbom, novine po dekretu promiču optimizam – da bi na kraju kuga uzmaknula kao što je i došla.

Od svih promjena građanima Orana je u početku najteže pala odvojenost od voljenih osoba – ljubav su ranije previše uzimali zdravo za gotovo. No s nastupom nove normalnosti nisu više mogli zamisliti negdašnju intimnost s tim ljudima. Kako lucidno navodi autor, ušli su u poredak kuge. Zapravo se sve promijenilo. Nestalo je strasti, pojavila se monotonija, svaki dan je bio isti, govorili su da žele da tome dođe kraj, no izgubili su inicijalni žar – to je bila neka vrsta privremenog pristajanja. Nije to čudno, dogodilo se ono što se s ljudskim rodom uvijek događa: građani su se prilagodili, izvanredno je postalo normalno i svi su počeli živjeti u sadašnjosti u kojoj ni ljubav nije moguća jer ona uvijek zahtijeva planove za budućnost. A glavnog je protagonista baš to brinulo – mislio je da je naviknuti se na očaj gore od očaja samog.

Najteže pada odvojenost od voljenih osoba. Camus s obitelji (Pinterest)

• Smrt u romanu

Smrt u Kugi možda je i najveća tema i ona ima mnoga lica – od vrlo konkretne pojave koja za sobom ostavlja tijela do filozofske kategorije koja nam poput Damoklova mača konstantno visi nad glavom. Negdje na početku smrt se spominje i u kontekstu masovnih smrti. Razmišljajući o velikim epidemijama u prošlosti, doktor Rieux zaključuje kako je čovjeku veliki broj umrlih teško percipirati: no što je sto milijuna mrtvih? A kako mrtav čovjek nema konzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljem povijesti, nije ništa. Magla koju ne možemo oblikovati (33). No ta će magla u Oranu s kuginom progresijom ubrzo dobiti vrlo konkretno lice, i uslijedit će dojmljivi opisi smrti kao vrlo fizičke, mehaničke pojave.

Smrt za sobom ostavlja tijela – a ona su potencijalni izvor zazora i zaraze. Nizom realistično-naturalističnih opisa pokopa autor detaljizira probleme sa sve većim brojem umrlih. U početku epidemije pogrebi su se odvijali brzo i bez ceremonija, no to nije dugo trajalo jer u drugoj su fazi već bili primorani preći na grupne pogrebe. Ponestalo je ljesova (dezinficirali su ih i koristili ponovno!), ali i grobnih mjesta. Nakon toga ni rodbina nije smjela prisustvovati pokopu, počeli su odjeljivati jame za grupna pokapanja muškaraca i žena, da bi ih na samom kraju stavljali zajedno. U idućoj je fazi bolesti počelo nedostajati osoblja, jer su i grobari počeli umirati, pa su ljude počeli pokapati noću, što je dodatno opustilo formalnosti. Na kraju su ekshumirali starije pokojnike, nosili ih u krematorij i na njihovo mjesto zakapali nove.

Danas uslijed epidemije koronavirusa toliko ljudi umire da ih se u brojnim zemljama pokapa u izvanrednim uvjetima – sjetimo se samo vojnoga konvoja koji u Bergamu u Italiji prevozi tijela umrlih koja će se ukopati na nekom drugom mjestu jer gradska groblja ne mogu primiti toliki broj ljudi. Ti su prizori strašni jer znamo da se u svakom od tih kamiona nalazi nečija majka, sestra… i da su umrli potpuno sami, da se nitko s njima nije smio oprostiti. Epidemija je intenzivirala ionako sveprisutnu modernu otuđenost od smrti, sterilno bolničko umiranje izbačeno iz svakodnevice.

Najveći utjecaj Camusove egzistencijalističke filozofije u ovome je tekstu najvidljiviji na samome kraju romana, kad je epidemija gotova: kuga tada postaje metafora za samu smrt. Zaključak nije optimističan. Cijeli grad slavi jer kuge više nema, ljudi se smiju kao da su iz njih provalile zalihe života koje su gomilali za vrijeme tih mjeseci (220). Doktor Rieux se odvaja od rulje i postavlja ključno pitanje: što zapravo znači da je kuga nestala? Ona ne može nestati, zaključuje, nalazi se stalno i svuda oko nas, čak i u nama samima, samo će se možda ponekad pritajiti, i mi ćemo je zaboraviti, sve dok nam ne pošalje neki novi bolni podsjetnik na svoje postojanje.

Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu (229).

Tu se krije važna poruka filozofije ovog egzistencijalističkog filozofa (koji je bježao od te etikete): smrti ne možemo izbjeći. Čovjekov je život omeđen smrću, samo ne znamo kad je i u kojem obliku možemo očekivati. Upravo je zato nevjerojatno što je sam Camus doživio kraj dostojan nekog filma Alfreda  Hitchcocka: poginuo je 1960. u automobilskoj nesreći iako je taj dan posve slučajno išao autom, u džepu je već imao kartu za vlak!

U Kugi je ustvrdio da je poredak u svijetu reguliran smrću. Smrt je sastavni dio života, nas samih, omeđuje nas vremenski, psihički, filozofski, daje nam okvir unutar kojega stvaramo, mislimo, tragamo za smislom. Zbog te omeđenosti možemo biti efikasniji i motiviraniji (jer nemamo više puno vremena), ili pak potonuti u ništavilo, zaključiti da je ionako sve besmisleno (jer ionako ćemo umrijeti). No Camusova poruka nije pesimistična. Dr. Rieux se pita što mu je kuga donijela, i zaključuje: Dobio je što je upoznao kugu pa se može sjećati; što je upoznao prijateljstvo pa se može sjećati; što je upoznao nježnu odanost i dužnost koje će se jednog dana morati da sjeti. Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života, jest pamćenje i spoznavanje (216).

Poredak u svijetu reguliran je smrću. Isječak iz filma Kuga iz 1992 godine, prema Camusovu romanu,  s Williamom Hurtom kao dr. Rieuxom

Što nama kuga koja se slučajno zove korona može donijeti, što možemo od nje naučiti? Izgleda da stanovnici Orana nisu naučili puno, da će nastaviti s ispraznim slavljima, da kraj kuge doživljavaju konačnim i da nisu svjesni njezine stalne prijetnje. No pojedinci su promijenjeni, oni će početi postupati drugačije. Moguće je složiti se s Camusom da se stalno iznova borimo za smisao, i istina je da su ljudi imali toliko prilika za učenje, za rast i promjenu – sve te krize, ratove… i stalno dolaze nove. No to nije razlog za odustajanje i pesimizam, jer uvijek i u svakim okolnostima postoji sreća, moralni integritet i iznad svega, osobna odgovornost da postupimo ispravno. Ne smijemo odustati od napora da savladamo život i tražimo smisao, čak i kad se čini besmisleno, upravo kao što nam ovaj filozof poručuje na kraju Mita o Sizifu. Sizif je kažnjen da vječno gura kamen uzbrdo, i to se čini posve beznadnim. Ali u samom tom procesu guranja do vrha nalaze se svi elementi, sve sitnice i detalji koji sačinjavaju njegov život, koji ga mogu ispuniti. Camusovim riječima, treba predstaviti sebi Sizifa, i zamisliti ga sretnim.

U jednom od najljepših dijelova Kuge doktor Rieux i gradski autsajder Jean Tarrou odlučuju konačno napustiti grad i navečer se okupati. Usred kaosa bolesti, straha, umiranja, odgovornosti, umora i stresa, nakratko su se izgubili u ljepoti prirode, u moru koje im je poslužilo kao iskonsko utočište:

Rieux uroni prvi. More mu se isprva učini hladno, no kad je izronio, bilo je mlako. Pošto se malo ispraćakao, znao je da je more te večeri mlako, jesenski mlako, jer u to doba godine oduzima kopnu toplinu koja se nakupila dugih mjeseci. Plivao je pravilno. Udarci njegovih stopala ostavljahu za sobom bijelu pjenu, kao da je more provrelo; more je izmicalo duž njegovih ruku da bi se priljubilo za njegove noge. Bučan pljusak najavi da je i Tarrou zaronio. Rieux se okrene na leđa i ostane nepomičan, okrenut licem prema nebu koje bijaše ispunjeno mjesecom i zvijezdama. Onda stade razabirati sve jasnije i jasnije klopot mora koji se u noćnoj tišini i samoći neobično isticao. Približavao se Tarrouu, i doskora je doktor čuo kako diše. Rieux se okrene, dopliva do svog prijatelja i poče se kretati istim ritmom. Kako je Tarrou snažnije napredovao, morao je ubrzati svoj tempo. Nekoliko minuta napredovahu istom brzinom i istom snagom, sami, daleko od svijeta, oslobodivši se napokon grada i kuge (192).

Zaplivajte kad možete. Pokušajte zamisliti Sizifa sretnim. Nađite u sitnicama svoju sreću. Čitajte ovako pametne i poetske tekstove, u njima ćete se istovremeno izgubiti i pronaći. Kao što je napisala spisateljica Arundhati Roy[iv] – današnja je kriza s koronom, kao i svaka druga, zapravo portal, neka vrsta prolaza između dvaju ili više svjetova. Kroz njega možemo proći noseći sa sobom sve svoje navike, stereotipove, svoje banke, mržnju i umrtvljene ideje koje nas nikuda ne vode, ili možemo kroz njega proći lagano, neopterećeno, otvoreni i spremni zamisliti drugačiji svijet i za njega se boriti. Mogu zamisliti da će se mnogi pojedinci zamisliti i promijeniti. Za društvo u cjelini i nisam tako sigurna. No odluka je na svima nama.

Cijeli roman u prijevodu Ive Hergešića (Zora, Zagreb, 1976.) može se pročitati ovdje: https://ia902808.us.archive.org/14/items/CamusAlbertKuga/camus%20albert_kuga.pdf

[i] https://www.nybooks.com/articles/2001/11/29/on-the-plague/

[ii] Svetlana Aleksijevič: Černobilska molitva (Edicije Božičević, 2016. Prev. Dariya Pevlešen, Domagoj Kliček)

[iii]https://www.jutarnji.hr/komentari/kuga-alberta-camusa-najvazniji-je-roman-o-opsadi-sarajeva/10030351/

[iv] https://www.ft.com/content/10d8f5e8-74eb-11ea-95fe-fcd274e920ca?fbclid=IwAR2GQxQG1S72wGxZFETMkdizvzgecbv4FMHArWkH4T1PEWCX0PGd7EbETmc