Vitez utopije kaosa D’Annunzijeve Rijeke. Ideali rizika i žrtve u životu Guida Kellera

D'Annunzijev "Tajnik akcije" Guido Keller bio je pogonsko gorivo ekscentrične avanture "ratnika i pjesnika" u Rijeci, utjelovljenje anarho-sindikalizma, ezoterije i hedonizma, piše Velimir Grgić o danas malo poznatom talijanskom pilotu, avanturistu i političkom aktivistu. Kellerova jedinstvena mješavina hedonizma, anarhizma i vojnog junaštva očitava se u nizu dokumentiranih detalja iz njegovog života, iz kojih je izrasla legenda koja i danas fascinira.

• Naslovna fotografija: Guido Keller (Il Vittoriale degli Italiani Fondazione)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

• Fotografije su u javnom vlasništvu osim ako je drugačije naznačeno.

Vivere ardendo e non bruciarsi mai. Danas ovaj slogan možete kupiti otisnut na majicama, za 24 eura. Koristio ga je i Leon Kochnitzky, belgijski muzikolog koji je u D’Annunzijevoj La Reggenza italiana del Carnaro bio na funkciji Ministra vanjskih poslova, i to za naslov svoje knjige na čijim stranicama slavi snagu volje “slobodara i libertarijanaca” koji su pod talijanskom zastavom i parolama romantičnog pjesnika-ratnika 1919. okupirali Rijeku.

Parolu Vivere ardendo e non bruciarsi mai najlakše bi bilo prevesti kao Živim u vatri i nikada se ne opečem, iako “ardendo” možemo tumačiti i kao “odvažnost”, što je u nihilističkom junaštvu generacije rovovskog ratovanja bila najveća društvena valuta, baš kao volja i strast, “život u plamenu strasti”. Kochnitzky je protagoniste “riječke avanture” nazvao Kentaurima “opijenim ljubavlju, zapaljenim vinom i požudom”, ali i bićima koja gore “nadljudskom vatrom koja se nalazi u svim muškarcima: voljom.” Na konceptu volje Mussolini će kasnije graditi fašističku Italiju, pokravši doslovno sve što je u sumanutom riječkom koktelu militarizma, dadaizma, romantizma i futurizma sociopatski zaigrano gradio Gabriele D’Annunzio. Ali Komandant D’Annunzio nije bio sâm. Njegova desna ruka, jedini koji je Komandantu govorio “ti”, onaj tko je svakodnevno gorio u vatri i nikada se nije (jako) opekao zvao se Guido Keller, “Sandokan Jadrana”[1], čovjek čiji je mit veći od života, a život nešto između dadaističkog priručnika za bojna djelovanja i filma koji bi napisao Guy Ritchie nakon pretjerivanja s apsintom.

­­

Keller je bio pogonsko gorivo D’Annunzijeve Rijeke, sumanuta energija i oličenje danuncijanskog kulta hrabrosti.

Guido Keller je bio vojnik čiji je najveći neprijatelj bila disciplina, ratni (super)heroj koji je prezirao vojni establišment i živio za akciju, potpuno ovisan o kreveljenju smrti u lice. Avanturist sa službenom titulom Tajnika akcije, Keller je bio pogonsko gorivo D’Annunzijeve Rijeke, sumanuta energija i oličenje danuncijanskog kulta hrabrosti, ali i čovjek iz sjene stvaranja Carte del Carnaro, riječkog ustava i jednog od najliberalnijih državnih dokumenata ere, koji je stvorio društvo u kojem žene imaju pravo glasa, a homoseksualizam je normaliziran. Guido Keller je, naime, bio nudist i biseksualac, posebno naklonjen istom spolu. Bio je i osnivač odreda La Disperata[2], “Očajnici”, D’Annunzijeve osobne garde u koju je unovačio odabrane mlade “mužjake” nakon što ih je proglasio najboljim ratnicima u Rijeci.

Mnogi talijanski avanturisti, koji su u Rijeku doputovali kao dragovoljci, nisu ponijeli svoje dokumente pa su ih odbili primiti u službenu D’Annunzijevu armiju. Uglavnom su krali bogu dane, viseći po dokovima. Keller se zadivio prizorom golih mladića koji žovijalno rone ili umorno, ali nasmijano pjevaju sunčajući se uz dizalice. Na užas i protivljenje vojne vrhuške Keller ih je samoinicijativno selektirao, naoružao i okupio u Očajnike, što je, kao i svaku inicijativu svog prijatelja prije i kasnije, D’Annunzio bezrezervno podržao. I D’Annunzijeva je ideja riječkog militarizma bila jednako “egzotična”. Želio je da njegova vojska maršira prirodom poput Periklovih ratnika, u paru, često se držeći za ruke. U proljeće, D’Annunzio bi svaki dan šetao s drugom jedinicom, cijevi pušaka napunjenih cvijećem, pjevajući po šumi i livadama.

Očajnici su bili inkarnacija Kellerove privatne vizije vojničkog raja: mladići bi većinu dana plivali i veslali, a na obali su marširali pjevajući po ulicama, cupkajući golog torza i kratkih hlačica. Navečer bi se okupili na improviziranom poligonu La torretta, gdje bi se u nedostatku pravog neprijatelja podijelili u dvije skupine pa krenuli provoditi “akciju”: borili bi se s pravim granatama, nerijetko trpajući jedni druge u bolnicu. Fašisti su, kao i sve ostalo, kasnije ukrali ime La Disperata pa tako nazvali razne fašističke kaznene odrede u godinama 1921. i 1922.

Iako je živio za rizik i opasnost, Keller se znao ponekad i odmoriti. Uglavnom tako što bi se u zoru gol s trozupcem šetao po riječkim plažama. Uz cosplay Posejdona, u Rijeci je pronašao i maslinovo drvo ispod kojeg je okupljao autsajdere sklone orijentalnoj filozofiji i slobodnoj ljubavi, proto-hipije i čudake s kojima je provodio koncept društva kojim vlada kaos, svjestan da je njegovo čitavo biće izgrađeno na istome. Pokušao si je to i objasniti, pišući u trenucima introspekcije: “U životu se moramo suočiti s tamom koja je u nama. Uragane i oluje ne možemo strpati u ludnice samo zato jer su opasne. Moramo živjeti okruženi paucima i zmijama. Tog neprijatelja poznajemo jer je on u nama. I svakom zorom, goli na liticama života, borimo se i živimo.”[3]

­­

Guido Keller je bio i aristokrat, barun, ali i vječni buntovnik, problematičan već u prvim školskim susretima s autoritetom.

Kellerov život započinje 6. veljače 1892. godine u Milanu, gdje se rađa kao dio ugledne švicarske plemićke obitelji, porijeklom iz galske zajednice Helvetii. Uz sve ostalo, Guido Keller je bio i aristokrat, barun, ali i vječni buntovnik, problematičan već u prvim školskim susretima s autoritetom. Bavio se kiparstvom i puno čitao, posebno Nietzschea. Imao je 22 godine kada je počeo Prvi svjetski rat i svoje je prosvjetljenje pronašao u zraku, kao pilot, sveobuhvatno ekstravagantni, ali rođeni zračni borac koji bi, nakon uspješnog završetka bitke, našmrkan i preplavljen adrenalinom, nastavio raditi opasne lupinge, boreći se protiv svog glavnog neprijatelja: dosade. Zvali su ga Orao, jer se pričalo da ga orlovi gledaju i oponašaju u luđačkim poniranjima. Kao dijete, šetao bi prirodom sa svojom obitelji i divio se orlovima, zaljubljujući se u let. Ljubav je, na kraju, postala uzajamna.

Većinu ratnih letova odradio je noseći sivu pidžamu ispod pilotske jakne. I fez na glavi, posvetu Bersaglierima, talijanskom pješaštvu i vrsnim strijelcima iz 19. stoljeća. Popularan je i mit da je znao pilotirati potpuno gol, ponekad čitajući knjigu dok užetom privezanim za kontrole upravlja avionom u oblacima. Često je to bila inspirativna biografija Benvenuta Cellinija, kipara, vojnika, dvorskog zlatara  i manirističkog biseksualnog umjetnika iz Firence, nasilnika koji je dvaput optuživan za ubojstvo, a u kućnom je pritvoru završio zbog sodomije.

Iznad mjerača goriva Keller je držao pravu ljudsku lubanju, za ukras. Ali ono što je potvrđeno jest to da je, dosljedan svom twistu imidža rafiniranog dandyja, u zrakoplovu uvijek nosio čaj i kekse. I kokain, koji se tih godina nonšalantno držao u nakitu i konzumirao kao energetski napitak, kemijska inducirana brzina futurističke moderne.

Avijacija je također bila novost, a prva uporaba zrakoplova u ratnu svrhu, 5. listopada 1914. na nebu iznad Francuske, otvorila je nova radna mjesta za osobe jedinstvenih karakternih osobina. Keller je bio savršen za poziv i u pilotskoj je kabini pronašao svoj dom.

Keller je letio u modelu Aviatik B.I., njemačkom zrakoplovu kojeg je u Monzi proizvodio Società Aeronautica Meccanica Lombardia.

Dozvolu je dobio u Torinu kao civil, pilotirajući rane modele francuskog avio-izumitelja Louisa Blériota, a onda uniformiran sjeda u Aviatik B.I., njemački ratni borbeni zrakoplov koji je u Monzi proizvodio Società Aeronautica Meccanica Lombardia (SAML), uglavnom za potrebe izviđanja. Kellerovi prvi zadaci bili su presretanje neprijatelja, iako je najopasniji pogodak primio od prijateljske vatre, kada ga je leteći iznad Desenzana, gradića na jugozapadnoj obali jezera Garda, greškom izrešetao suborac. Keller je odbio uzvratiti vatru, manevrirao je koliko je mogao pa se s rupama u letjelici vratio u bazu, gdje nije želio prijaviti krivca. Ugled mu je rastao zajedno s vještinama, gomilom njih. Inžinjerski je talent pokazao kada je kod Sant’Anna d’Alfaedo projektirao zračnu luku za hitna slijetanja na 1000 metara nadmorske visine. Ako su zrakoplovi u zračnoj luci u Veroni imali problem s maglom, na Kellerov su se projekt i dalje mogli mirno spustiti. A zatim se i odmoriti u ponudi koju je izgradio uz samu pistu, kao što su hangari, barake, jezerca, fontane i soba za helioterapiju, liječenje suncem.

Do 1916. Keller je pozvan da trenira mlade borce u 77. eskadrili (77a Squadriglia) i nitko mu ne zamjera što bazom hoda potpuno gol, noseći samo oficirsku kapu na glavi i svog kućnog ljubimca, dresiranog orla na ramenu. Sve po čemu je postao poznat i ozloglašen 1919. u Rijeci, već je živio tijekom rata, promovirajući naturizam i prakticirajući jogu, družeći se s orlom Guidom kojeg je u Rijeci držao vezanim u dvorištu Guvernerove palače, a onda kada nije našao spilju u kojoj bi mogao odrijemati, penjao bi se gol na drveće pa u krošnjama čitao poeziju i filozofiju, knjige Giacoma Leopardija i Williama Shakespearea.

D’Annunzio je u Prvom svjetskom ratu letio s 87. eskadrilom La Serenissima[4], zrakoplovom ukrašenim venecijanskim lavom, a 9. kolovoza 1918. proslavio se s Il volo su Vienna, preletom 1200 kilometara od Italije do Beča, iznad kojeg je bacio 50.000 letaka u bojama talijanske zastave, s pobjedničkom poezijom koja je trebala iritirati neprijatelja. S Bakarskim prepadom, Beffa di Buccari, D’Annunzio je već u veljači iste godine pokazao sklonost propagandnim vojnim akcijama, kada se čamcima zavukao iza neprijateljskih linija pa ostavio poruku u boci.

Keller ga je preduhitrio: slične je akcije odradio godinu dana ranije, već u proljeće 1917. Zaletio se zrakoplovom ravno na neprijateljsku, austrijsku vojnu bazu i kada se učinilo da će izvršiti kamikaze napad, izbacio je metalnu kutiju u boji talijanske zastave i brzinski pobjegao natrag u nebo. U kutiji je ostavio poziv na viteški megdan, dvoboj u zraku, ali bez oružja, samo nadmetanje u tome tko će prvi uspjeti “zajašiti” rep protivničkog aviona. Keller je kao pobjednik po dogovoru u talijanski zračni prostor bio ispraćen u počasnoj pratnji neprijateljskih zrakoplova.

Ne čudi što su D’Annunzio i Keller, obojica pomahnitali avanturisti, tako lako pronašli zajednički jezik

Ne čudi što su D’Annunzio i Keller, obojica pomahnitali avanturisti, tako lako pronašli zajednički jezik, iako su u svojoj prirodi bili drugačiji. D’Annunzio je orgazmički likovao nad svakim mrtvim tijelom, živeći koncept viteštva kao masovnog ubojstva; Keller je slovio za istinskog “viteza neba” koji je prekidao borbu kada bi teško oštetio protivnički avion, pokušavajući spasiti život neprijatelja.

Kellerovo letačko i bojno majstorstvo pročulo se istom brzinom kao i detalji njegovog “egzotičnog” lifestylea pa tako 1. studenog 1917. postaje dijelom elite, asom čuvene 91. eskadrile (91a Squadruglia). U talijanskom povijesnom mainstreamu, protiv kojeg se Keller za života svom snagom borio, čuvenom ju je učinio Francesco Baracca, zaslužan za 34 dobivene zračne bitke, pilotirajući zrakoplov oslikanim crnim grifonom, koji je kasnije inspirirao logotip Ferrarija. Baracca je osobno tražio Kellera da im se pridruži, a Keller je bio taj koji je predložio grifona za grb eskadrile, objašnjavajući snagu simbola ujedinjenih dominantnih predatora tla i neba, lava i orla. S tim je grbom i oboren, 29. studenog 1918., kada se ranjen metkom u bedro srušio iza neprijateljskih linija. Jedno je vrijeme glumio da je njemački zapovjednik, kako ga seljaci ne bi odmah smaknuli, a kada su mu otkrili identitet, odveli su ga u bolnicu, gdje ga u velikoj Bitci za Vittorio Veneto, kontraofenzivi koja je 3. studenog 1918. okončala sukobe i donijela pobjedu Italiji, oslobađaju talijanski vojnici.

Kraj rata je dočekao s tri medalje za hrabrost i navodno sedam srušenih neprijateljskih zrakoplova, iako su mu službeno priznali samo tri. Njega ionako nije bilo briga za priznanja i statistike. Živio je za gorući trenutak, ne za naknadna tapšanja po ramenu. Svoja je postignuća često pripisivao drugima pa čak i dijelio dio plaće. Poznata je priča da je kasnije u Rijeci, umjesto ordenja, u društvu drugih odlikovanih časnika na svojim prsima nosio prišivenog prepariranog papagaja.

Rat je završio i Keller odmah pada u depresiju, izjeden strahom od propadanja u najveće zlo civilnog života, omraženu mu dosadu, koju je smatrao “smrtonosnijom od metaka”.[5] Srećom, njegov vjerni prijatelj je dijelio isti strah. Pa je zakuhao novu avanturu.

Pred pohod na Rijeku, Keller je D’Annunziu predao kamione pune mladih i naoružanih vojnika, kao i bukete crvenog cvijeća kojima je napunio svoj automobil.

D’Annunzio i Keller upoznali su se u Milanu, a nakon svega što su čuli jedan o drugome, živi je kontakt samo produbio divljenje, posebno D’Annunzija prema Kelleru, koji ga je obožavao kao superheroja svih svojih ničeovskih fantazija, razvijanih još od tinejdžerskih dana i prvih artikulacija pjesnikove kliničke narcisoidnosti, koja će kulminirati marširanjem na Rijeku. Kada je u zoru 12. rujna 1919. prehlađeni 56-godišnji D’Annunzio s arditima krenuo u paradnom konvoju iz Ronchija ka Rijeci, odlučan da iskoristi entropiju svršetka Drugog svjetskog rata pa ovaj hrvatski lučki grad pripoji Italiji, poručnik Guido Keller bio je uz njega od prvog trenutka. On mu je predao kamione pune mladih i naoružanih vojnika, kao i bukete crvenog cvijeća s kojima je D’Annunzio napunio svoj automobil.

U Rijeci, Keller je bio jezgra radikalne političke misli, najglasniji i najmoćniji predstavnik subverzivnih ratnih veterana koji su sanjali o nacionalnoj revoluciji i uspostavi novog socijalističkog programa revolucionarnog sindikalizma, što su dijelom bile i odrednice Sansepolcrisma, Il programma di San Sepolcro, političkog manifesta Fasci di Combattimento, deklarirane “anti-stranke” koja se na osnivačkoj skupštini u Milanu 23. ožujka 1919. zavjetovala razoriti talijansku ljevicu i desnicu, kao zametak fašističke anti-politike “trećeg puta” koja će biti sve što treba: desnica i ljevica, konzervativna i liberalna, ako će to voditi ka uništenju ruskim idejama inficirane Socijalističke partije i ostvarenju iredentističkih planova. Fašizam je bio premlad da bi punim plućima živio u Rijeci, ali dobar dio njegove anti-politike, unatoč kasnijim razilaženjima pa čak i fizičkim sukobima D’Annunziju odanih legionara i Mussoliniju odanih fašista, rođen je upravo u ekonomskim (korporativizam) i sindikalnim (uvođenje minimalca) odrednicama riječke anti-države.

D’Annunzio je pod velikim utjecajem Kellera pisao riječki Ustav, iako je glavnu riječ vodio Alceste de Ambris, koji je poeziji i pretvaranju glazbe u ustavnu odrednicu kvarnerske Utopije strasti, dao zakonski i politički okvir. Novinar i aktivist, Ambris je bio glavni javni ideolog revolucionarnog anarho-sindikalizma, koji je tako utjecao i na Kellera. Uz Kellera, glasni revolucionarni dio riječkih legionara predvodio je i intelektualno oblikovao Mario Carli, kasnije ipak skloniji monarhizmu i konzervativizmu. Novinar, pjesnik i pokretač avangardnih umjetničkih tiskovina, suradnik futurističkog gurua Filippa Tommasa Marinettija, Carli je bio most između futurista i fašista (zagovornik tzv. “političkog futurizma”), poslije Rijeke veliki Mussolinijev sljedbenik. S Marinettijem i Mussolinijem je prisustvovao osnivanju Sansepolcrisma, a u Rijeci je radio kao jedan od glavnih propagandista novog sustava.

Keller je za to vrijeme bio Keller. Njegova politička filozofija danas se naziva kelerizam, kao na 4-chanu stvorena mješavina anarho-sindikalizma, ezoterije Mistica fascista, hedonizma i LGBT aktivizma. Kellerova sklonost drijemanju na plastu sijena, šetnjama po prirodi, druženju s orlom i javnoj golotinji bila je talijanska verzija njemačkog Wandervogela, popularnog pokreta mladih koji su uživali u šumskim druženjima pa opsjednuti srednjovjekovnom mitologijom i narodnom predajom propovijedali premoć njemačkog nacionalizma. Keller to, naravno, nikada ne bi povezao jer je, kao i D’Annunzio, s istim srednjovjekovnim žarom, usred sve te moderne i futura, na njemačku naciju gledao kao na germansko pleme divljaka od kojih se nasljednici starih Latina i zaštitnici civilizacije moraju obraniti svim silama.

D’Annunzio je odmah po formiranju riječke vlade Kellera proglasio svojim osobnim tajnikom, ali konzervativna struja veterana napravila je takav pritisak da mu ipak dodijelio fotelju Tajnika akcije, što je Kelleru ionako više odgovaralo, jer je fotelja u ovom slučaju podrazumijevala teren. Na toj je poziciji organizirao UCM – Ufficio Colppi di Mano, odjel za kopno i more, u sklopu kojeg će djelovati uskoci, novi kvarnerski pirati. Brčiće i kozju bradicu, dugu kosu i šarm holivudskog glumca pirat-Keller je već imao. Ostali će ga vjerno slijediti.

Uskoci, paravojska habsburške Hrvatske koja je osmanske ratove provela u gerilskim akcijama protiv Turaka, zarađujući prvenstveno od piratstva, u mnogim se obalnim područjima udružila s katoličkim Talijanima u boju protiv zajedničkog neprijatelja. Guido Keller se kao talijanski uskok 21. stoljeća, vođa uskočko-piratske “jedinice” Ufficio Colpi di Mano, imenom i praksom oslanjao o metode koje su Hrvati davno usavršili s prekograničnim kolegama iz regije Friuli, samo iz ptičje perspektive svog ljubljenog dvokrilca. Doduše, prilike u okupiranoj Rijeci 1919. godine nisu dopuštale pljačkaške pohode razmjera viđenih u 16. stoljeću, kada su uskočki odredi s jednakim žarom otimali ljude, stoku i robu. Keller nije pljačkom branio Antemurale Christianitatis, prije svega je udovoljavao svojoj ovisnosti o adrenalinu. Ipak, sa svojim je uskocima krađom svega čega se mogao dohvatiti hranio Rijeku i to toliko uspješno da nije bilo potrebno uvoditi konvencionalnije metode opskrbe. Keller je česte pljačkaške upade u tuđi teritorij iskorištavao i za obavještajne potrebe, a vodio je i akciju prisluškivanja telegrafskih linija između Suška i Opatije, kako bi se pratilo ponašanje talijanske vojske na riječkoj granici. Jednom je skupljao podatke na jugoslavenskom nebu i otkazao mu je motor pa je sletio u dvorište samostana, gdje je ukrao patuljastog magarca, utovario ga u zrakoplov pa dovukao u Rijeku i poklonio D’Annunziju.

Na nekim drugim koordinatama bila bi to scena dostojna filma Wernera Herzoga, ali na ovim meridijanima i paralelama, u tom 16 mjeseci dugom komadu riječke povijesti, bila je to svakodnevica političkog karnevala s kojim se Kvarner transformirao u melting pot političkog i umjetničkog fringea. Anarhisti i libertarijanci, kako su sebe nazivali rani futuristi-fašisti, anarhisti, socijalisti, monarhisti, republikanci, nacionalisti, rani fašisti, arditi, ratni veterani, mornari, pjesnici, pisci, novinari, avanturisti, svi odbačeni, avangardni, subkulturni, pijani, drogirani, goli, promiskuitetni, oštećeni, prosvijetljeni i suicidalni na jednom mjestu.

­­

Marinetti je u divljaštvu Rijeke vidio ostvarenje svega o čemu je sanjao njegov koncept futurizma.

Filipo Thomaso Marinetti pokušao je zavladati tim kraljevstvom luđaka. U divljaštvu Rijeke vidio je snagu agresije, brzine, strojeva, odvažnosti i opasnosti, ostvarenje svega o čemu je sanjao njegov koncept futurizma okrenut ka uništavanju muzeja, knjižnica i akademije svake vrste. Ali njegov ego nije mogao podnijeti da u Rijeci postoji samo jedan monarh i jedan kapetan sposoban ovladati kraljevstvom i brodom luđaka, a to je Gabriele D’Annunzio, futuro-tradicionalist gladan nove renesanse.

Veliki esteta D’Annunzio, proizvođač parfema, visoke mode za pse i ljubitelj svega što si ne može priuštiti, slijedio je filozofiju brzine i prihvatio mnoge Marinettijeve ideje i njihovo je prijateljstvo dobro dokumentirano, ali D’Annunzio je uvijek bio bliži Danteu, nego futurizmu. Zapravo, njegovu je fascinaciju strojevima, zrakoplovima i mitraljezima, oblikovalo pisanje pravog oca futurizma Marija Morasse, autora knjige La nuova arma (la macchina) iz 1905. Novinar Mario Morassa u svom je klasiku pisao o estetskom primatu moći kao ekspresiji principa volje za dominacijom i upravljanjem društvom, svojstvenog ljudima od samoće i volje, nadljudske volje o kojoj je tada sveprisutni mega-influencer Nietzsche pisao u “Zaratustri”.

Samo četiri godine nakon izlaska La nuova arma (la macchina), 20. Veljače 1909., Marinetti objavljuje svoj “Manifest futurizma”. Oslanjajući se o Morassove teze i novu estetiku, Marinetti je pisao o svijetu obogaćenom novom ljepotom: ljepotom brzine, uz koju poziva na slavu rata kao “higijene svijeta”, militarizma, domoljublja i “ destruktivnih djela libertarijanaca”, uz neizbježni touch mizoginije s otvorenim “prijezirom prema ženama”. Marinetti je u ožujku 1919. stopio svoju Futurističku političku partiju i njezin program “devatikanizacije Italije”, s Fasci di Combattimento, nalazeći (privremenu) utjehu nakon što je pismom zamoljen da napusti Rijeku, gdje je ionako otvoreno negodovao zbog nedovoljnog iskorištavanja potencijala D’Annunzijeve vizije. Ali za svog kratkog boravka u Rijeci, Marinetti je svojom karizmom uspješno inficirao i Kellera. Ljubav nije trajala dugo, jer je Keller imao svoje spomenuto drvo masline i vjerne sljedbenike spremne za golo meditiranje pod njime; drugim riječima, stvorio je osobnu “duhovnu igračku” koju je nazvao YOGA – udruga slobodnih duša koje teže savršenstvu (YOGA, unione di spiriti liberi tendenti alla perfezione).

­­

Iako je uredništvo u početku promoviralo futurističke ideje, već su se oko četvrtog broja sukobili s Marinettijem i počeli napadati nekadašnjeg saveznika.

Frikovi okupljeni ispod masline činili su ezoteričnu skupinu u kojoj je Keller bio guru, a suosnivač i ideolog Giovanni Comisso, još jedan plodni talijanski pisac, gay, pravnik i ratni veteran koji je našao dom u novoj Rijeci. Zalagali su se za ukidanje novca i zatvora, pričali o načinima ukrašavanja grada i zaštiti životinja. YOGA je istraživala snagu mitova i simbola, brendirala se svastikom i crtežom ruže s pet latica, bila opsjednuta rasom, prakticirala naturizam pa čak i izdavala časopis nazvan jednostavno YOGA, u kojem su Keller i Comisso tiskali tekstove o djelima i naslijeđu Giorgija de Chirica, talijanskog osnivača scuola metafisica, “metafizičkog slikarstva” koje je inspiriralo nadrealiste i koji je stvarao pod velikim utjecajem Schopenhauera i Nietzschea. Filippo De Pisis, talijanski slikar i pjesnik, u YOGI je objavljivao prozu, a iako je uredništvo u početku promoviralo futurističke ideje, već su se oko četvrtog broja sukobili s Marinettijem i počeli napadati nekadašnjeg saveznika.

YOGA je bio metafizički pokret posvećen povratku “vrijednosti ljudskog duha”, a pozitivistički materijalizam pa čak i nihilizam futurizma s tim konceptom nije bio nimalo kompatibilan. Veličanje modernizma i beatifikacija strojeva počinju mu smetati, iako je Keller u svojim napadima na futurizam otvoreno kontradiktoran: obožava zrakoplov i let, ali prezire industrijsku civilizaciju koja ga je stvorila. Na zrakoplov je Keller, romantičar i uvijek više naturist nego futurist, gledao kao na najobičniju zanatsku tehnologiju koja je, nadahnuta Leonardovim genijem, čovjeku omogućila uspješno oponašanje ptičjeg leta. Sandro Pozzi, riječki legionar koji je njegovao turbulentno prijateljstvo s Kellerom, ispresijecano glasnim i bijesnim javnim svađama, objasnio je u svojoj biografiji “Guido Keller” (1933.) kako legendarnog pilota “zasigurno nije osvojio mehanički let, niti urlajući i nadmoćni motor. U zrakoplovstvu je vidio mogućnost duhovnog bijega, sublimaciju i apstrakciju materije prema najvišim i najčišćim misterijama prirode. I ta herojska aura koju je avijacija u svojim počecima (s toliko svojih pionirskih holokausta) širila, bila je ta koja ga je privukla i fascinirala: uvijek je išao tamo gdje su rizik i ljepota žrtve bili najveći.”[6]

Rizik i žrtva bili su modus operandi Kellerove Utopije kaosa. Rijeka, “grad budućnosti”, svijetli primjer čitavom svijetu, nije smjela potonuti u prosječnost, izgubiti žar pacifizacijom i biti smaknuta dosadom, stabilnost je bila neprijatelj vatre iz koje će se roditi nova civilizacija ljubavi.

Konzervativna vojna struja vlasti ipak je cijenila red. Kellerovi najveći antagonisti bili su Oscar Sinigaglia i Giovanni Giuriati, koji su imali svoj model političkog života Rijeke, ali i viziju rješavanja važnih vanjskopolitičkih pitanja, poput problema nužnog rušenja aktualnog talijanskog premijera Francesca Saverija Nittija, posvećenog tome da svim silama istjera D’Annunzija iz Rijeke. Sinigaglia je dolazio iz rimske židovske obitelji, a kao ratni dragovoljac i veteran razvio je utjecaje u industriji oružja i veze u ekstremnim nacionalističkim organizacijama pa je tako kao iredentist završio i u Rijeci. Mrzio je masovne pokrete i smatrao je da je jedini razumni čin zavjera, udar na Nittija iza kulisa. Keller je bio njegov najglasniji protivnik, predstavnik frakcije koja je insistirala na brzom i izravnom udaru na vlast s druge strane Jadrana.

­­

Giuriati se u Rijeci glasno protivio Kellerovim uskočkim akcijama, nazivajući ih političkom noćnom morom.

“Kao svi pravi heroji, prezirao je pozerstvo. Kao svi pravi komičari, nikada se nije smijao. Život je za njega bila igra, njegova koliko i drugih, jedina igra za koju nije gubio zanimanje. S obzirom da nikada nije mogao vidjeti, a još manje procijeniti prepreke, mislio je da ništa nije nemoguće”[7], pisao je Giuriati o svom nekadašnjem suparniku Kelleru. Giovanni Giuriati je Sinigaglijin prijatelj iz Trsta, mladi Židov koji se pridružio nacionalistima. U Rijeci se glasno protivio Kellerovim uskočkim akcijama, nazivajući ih političkom noćnom morom, a bilo je tu i ponešto ljubomore, jer Keller je bio Komandantov ljubimac kojem se sve dopuštalo i praštalo. Keller je izdominirao “pacifizirajući” riječki model Guiriatija i Sinigaglije, što je bio jasan pokazatelj njegove snage, jer Sinigaglia nije bio bilo tko. Iznimno umrežen, uspostavio je prve diplomatske odnose Rijeke s utjecajnim političkim kurgovima u Rimu, a usto je i financirao Fasci di Combattimento.

Svakom razumnom bilo je jasno da ova priča ne može dugo trajati. Ali tamo je bilo jako malo razuma. Kada su nakon Krvavog Božića 1920. D’Annunzija iz Rijeke protjerali Talijani, Keller s vraća kući, izgubljen, jer više ni sam ne zna gdje bi ta kuća trebala biti. Živi u Ostiji, velikom rimskom naselju, zapravo preživljava zahvaljujući financijskoj pomoći prijatelja pa čak pokušava i pokrenuti poduzetnički projekt s privatnom zrakoplovnom kompanijom u Turskoj, ali ne uspijeva.

Ali priuštio si je prije toga još nekoliko dobrih avantura.

Prvu je samo dva tjedna prije kraja riječkih snova započeo kao urotu otmice Nittijevog nasljednika, premijera Giovannija Giolittija, kojeg je krivio za Rapalski ugovor i talijansko odustajanje od Rijeke. Opasna akcija trebala se odviti u vlaku, dok je Giolitti išao na sastanak, ali odred urotnika brzo se raspao i Keller je promijenio taktiku pa se odlučio na samostalnu dadaističku gestu u svom prirodnom habitatu: sjeo je u zrakoplov i zaletio se prema Rimu. “Bombardirao” ga je: na Vatikan i brežuljak Kvirinal ispustio je bukete ruža, u slavu Svetog Franje i kraljice Elene, a Montecitorio, talijanski parlament, bombardirao je metalnim loncem punim repe, uz poruku vladajućima koji “vladaju lažima i strahom”, objašnjavajući gestu kao “alegorijsku opipljivost njihove vrijednosti.” Umjerenjaci D’Annunzijeve Rijeke nisu dijelili objašnjenje. U ovoj su provokaciji vidjeli idealnu priliku da ga konačno izopće kao potpunog luđaka.

Odlaskom iz Rijeke Keller je nekoliko dana pokušao rekreirati riječku atmosferu okupiranjem Trevisa, Comissovog rodnog grada, u koji je u ljeto 1921. upao s odredima fašista i ostacima riječkih legionara. Operacija podsjeća na važnost romantične prošlosti u izgradnji retro-modernističkog Kellerovog svjetonazora; Comisso je pisao da je Keller juriš na Treviso u društvu brojnih dragovoljaca iz Padove strastveno opisivao kao novi “juriš na Castello d’Amore.” Zanimljiv detalj iz talijanske povijesti 13. stoljeća zove se “Rat za kaštel ljubavi”, koji su vodili stanovnici Venecije, Padove i Trevisa, tada još regionalno neujedinjeni i daleko od stanja serenissime. Godine 1214., tinejdžeri iz ova tri grada okupili su se u Trevisu kako bi simbolički, pjesmama, ružama, parfemima i voćem napadali drveni dvorac u kojem se nalaze djevojke i potencijalne udavače. Ono što je postao običaj brzo se pretvorilo u “navijačke nerede”, a onda kroz godine i otvoreni rat.

Keller je to ljeto u Trevisu propovijedao načela koja je zastupao u Rijeci, potpaljivao vatru mladih dragovoljaca govorima o potlačenim narodima i potrebi globalnog ustanka protiv kapitalizma, kao i potpune obnove europske civilizacije, koja se može dogoditi samo temeljitim rušenjem starog i zvanjem “barbara iz Moskve” da iscrpljenoj Europi donesu novu krv. Ostavši dosljedan revolucionarnom duhu, uputio se u Tursku i ponudio svoje usluge Kemalu Ataturku, istovremeno se fascinirajući islamom. Ostavši jednako dosljedan i hedonističkom duhu, Keller je dio 1920-ih proveo u Berlinu, opijen noćnim životom novog Babilona, umjetničkim i intelektualnim krugovima, multikulturalizmom i ljudima različitih rasa, ne bi li se 1921. vratio u Italiju kako bi s Mussolinijem marširao na Rim, kao dio tzv. puljanske kolone, fašista iz pokrajine Pulja.

Dvije godine kasnije konačno je našao novi rat, novu priliku za konjičke viteške turnire u stoljeću avijacije. Ponovo je sjeo u kokpit, boreći se protiv pobunjenih plemena u Libiji. Ali na tlu, sve se više druži s lokalcima, uživajući u društvu pustinjskih nomada, dijeleći njihov život i običaje, potpuno odvojen od suboraca. Letio je odjeven u tradicionalnu arapsku odjeću, a sa sobom često “povezao” lokalne prijatelje kako bi im priuštio jedinstveno iskustvo, iako je to bilo protivno vojnim propisima. U Bengaziju je pronašao napušteni jedrenjak i u njemu si uredio danuncijanski dom.

Nakon rata, odlazi u Južnu Ameriku, tražeći El Dorado u Brazilu, Venezueli i Peruu. U peruansku luku El Callao pristao je u društvu osobnog asistenta, ratnog veterana kojeg je upoznao u Venezueli i koji će mu, bez većeg uspjeha, pomoći tražiti zlato. Pomoćnik je bio batler i nosač prtljage, kofera u kojima je Keller, uz smoking, svileni rubac, čarape i vuneni džemper, nosio kistove, slikarska platna i violinu.

­­

Kellerov je život poslužio za priču filma Luciano Serra Pilota (1938.), čiju je produkciju nadgledao Vittorio Mussolini.

Kraj 1920-ih Keller je proveo u domovini. Bilo ih je pet u automobilu koji se u noći 9. studenog 1929. vozio po cesti na liticama između Lazija i Umbrije. Uz Kellera, prisutan je i Vittorio Montiglio, još jedan odlikovani talijanski ratni junak. Obojica su mladi preživjeli nemoguće i smrti čitav život opravdano uzvikivali Me ne frego! Ali dosada civilnog života i FIAT 525 koji je zbog očite neprimjerene brzine proklizao na zavoju i pao u provaliju došli su ih glave. Keller je, vjerovali ili ne, imao samo 37 godina kada je poginuo. Nakon svog tog izazivanja smrti u zraku, stradao je na zemlji koju je toliko volio. U tada već tvrdoj fašističkoj Italiji, biseksualni buntovnik Keller imao je božanski status. Njegove ratne zasluge bile su prevelike da ih Mussolini ne bi pokušao prisvojiti.

Pokopan je na velikom državničkom sprovodu u kamenu Vittoriale degli Italiani, D’Annunzijevom imanju na jezeru Garda; pomicali su ga kroz nekoliko grobnica, a danas leži na vrhu brda s domaćinom, prijateljem Gabrielom i ostalim važnim protagonistima “riječke avanture”, u grobu koji je jedna od vodećih turističkih atrakcija ovog “fašističkog lunaparka”.

Kellerov je život poslužio za priču filma Luciano Serra Pilota (1938.),[8] snimljen u doba državno kontrolirane kinematografije, dakle s ciljem topganovskog promoviranja pilota i nove fašističke aeronautike. Financirali su ga proizvođači industrijskih zrakoplova (Caproni, Macchi, Savoia-Marchetti), a produkciju je nadgledao Vittorio Mussolini uz podršku svog oca, iznimno  zainteresiranog za promicanje zrakoplova kao oružja koje najbolje predstavlja “fašistički duh”. Film o pilotu Lucianu režirao je Goffredo Alessandrini, po scenariju Roberta Rossellinja i Ive Perillija. Oslonili su se na ono što je Keller, tada već devet godina pokojni, bio 1938. godine, a što je ostao i danas: riznica nevjerojatnih avantura iz žanra istinitih priča o radikalnim autsajderima koji su svojim životima oblikovali povijest.

• Bilješke

[1] https://www.ilgiornale.it/news/spettacoli/keller-sandokan-delladriatico-era-fiume-piena-1630003.html

[2] https://aksioma.org/reakt/fiume/pdf/004_desperados.pdf

[3] https://www.arte.tv/en/videos/097371-002-A/the-lost-ones/

[4] Letio, dakle, ne i pilotirao.

[5] https://www.arte.tv/en/videos/097371-002-A/the-lost-ones/

[6] https://archive.org/details/GuidoKeller

[7]  Michael Ledeen “D’Annunzio: The First Duce”

[8] https://www.imdb.com/title/tt0030393/

• Literatura

Sandro Pozzi “Guido Keller” (Mediolanum, 1933.)

Alberto Bertotto “The Fiume Uskok Guido Keller between D’Annunzio and Marinetti” (Sassoscritto, 2009.)

Lucy Hughes-Hallett “The Pike” (Fourth Estate, 2013.)

Michael Ledeen “D’Annunzio: The First Duce” (Routledge, 2001.)

Paolo Ferrari “L’aeronautica italiana: una storia del Novecento” (FrancoAngeli, 2004, 2004.)

https://www.ilgiornale.it/news/spettacoli/keller–sandokan–delladriatico–era–fiume–piena-1630003.html

https://aksioma.org/reakt/fiume/pdf/004_desperados.pdf

https://www.metropolitano.it/la–guerra–del–castello–damore/#google_vignette

https://www.wingsofwar.org/forums/showthread.php?18952-Guido–KELLER–who–was–this–fellow

https://www.calameo.com/read/001217911f5ca5216852f

 https://moja–rijeka.eu/rijeka_novine_izlazile_u_rijeci.html

 https://www.arte.tv/en/videos/097371-002-A/the–lost–ones/