Vječnost zarobljena u djeliću sekunde. Eidetička hipoteza života nakon smrti

Strangeweather nas nastoji uvjeriti u temporalni relativizam u kojemu a) postoje i druga psihofiziološka stanja sa svojim doživljajem vremena, b) nijedno psihofiziološko stanje nema istinitiju percepciju vremena od ikojeg drugog. Mozak čovjeka koji je umro i raspao se prije 3000 godina više ne postoji za nas, ali bi samome sebi mogao i dalje biti stvaran, prepričava Filip Drača Eidetic Afterlife Hypothesis koja se koristi uvidima neuroznanosti ali je zapravo o percepciji vremena

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Eidetic Afterlife Hypothesis J. Martina Strangeweathera (Santa Ana Literary Association, 2024.)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Gotovo svako ljudsko biće ima neku ideju o tome što nas čeka nakon smrti. Neki očekuju ponovo rođenje uzrokovano karmičkim teretima, drugi bi mogli vjerovati u tjelesno uskrsnuće kada dođe mesijansko doba, a suvremena ireligiozna osoba možda smatra da nakon smrti slijedi ništavilo u kojem više nema svijesti i mišljenja. Ali Martin Strangeweather postavlja pitanje koje izaziva istraživanje odnosa umirućeg i umrlog mozga i iskustva vremena: zašto pretpostavljamo da ćemo ikad (naglasak na ikad) dospjeti do bilo kakve ‘druge strane’? Moguće je da osjećaj protoka vremena neće biti samo drastično usporen u konačnim fazama umiranja, već totalno zamrznut – suspendirajući nas zauvijek u bezvremenim snovima i vizijama.

Možda vjerujemo ili mislimo da ćemo nakon smrti prijeći u novi oblik svjesne i žive egzistencije, a možda da nakon smrti nema ničega – ali što ako, posve doslovno, nećemo nikad umrijeti? Odnosno, umrijet ćemo za druge, koji će moći promatrati naše raspadanje u anorgansku materiju ako požele – ali naš osobni osjećaj vlastite egzistencije možda nikad neće nestati. Je li početak života imao jasno odredivu točku u vremenu? Dovoljno je pogledati bilo koju legalističku svađu o abortusu da bismo vidjeli kako ovakvo pitanje nema konačnog odgovora. Moguće je, što se smrti tiče, da ne samo da nema niti ekvivalentnog postepenog prijelaza iz jednog stanja u drugo – nego nema uopće prijelaza u neko suštinski drugačije stanje.

Poznato je u neuroznanosti da je kod umirućih mozgova zabilježen nagli porast aktivnosti u konačnim minutama ili sekundama prije kliničke smrti. Umiruća osoba pritom često nije pri svijesti, pa se nagađa da neposredno pred smrt proživljavamo neke intenzivne snove. Također nam je poznato da u snovima nemamo istu percepciju vremena kao u budnom stanju; san koji je „objektivno“ trajao dvadesetak minuta je mogao samom sanjaru trajati mjesecima ili godinama, ili možda čak cijele životne vjekove. Na temelju svega ovoga, razvija se već hipoteza o pred-smrtnom „zagrobnom životu“ kao jednom konačnom privatnom iskustvu koje bi subjektivno moglo trajati mnogo duže od sekundi ili minuta pojačane moždane aktivnosti koje strojevi mogu mjeriti.

­­

Strangeweatherova knjiga nije zapravo o neuroznanosti, premda je koristi gdje je relevantna, već o vremenu.

Tvrdnje u Strangeweatherovoj knjizi Eidetic Afterlife Hypothesis (Dalje u tekstu: EAH) dijelom grade na ovim već poznatim uvidima, ali se u ponečemu i razlikuju od njih, na načine koje ćemo istaknuti. Jedan smo već iznijeli: naime, moguće je da nema ničeg konačnog u tom posljednjem snu i da stanje posmrtne egzistencije (kako je god shvaćali, makar i kao potpuni prekid svijesti i mišljenja) zapravo nikad neće doći. Knjiga zapravo nije o neuroznanosti iako se njome koristi, već o vremenu. Osim toga, tekst istražuje još neke filozofske implikacije takvog shvaćanja naše beskrajne pred-smrtne egzistencije: ako umiremo samo za druge, tada je smrt socijalna i ne može biti promatrana pod nekim drugim vidikom. EAH pored toga istražuje, makar površno, neke etičke i političke implikacije koje takav model umiranja-bez-smrti donosi. Također ulazi u fenomenologiju vremena i tretira vrijeme prvenstveno kao iskustvo posredovano stanjem vlastitog tijela; to samo po sebi nije nov pogled na shvaćanje vremena, ali zanimljiv doprinos temi sastoji se u tome što Strangeweathera ne zanima samo iskustvo vremena koje ima umiruće tijelo, već i klinički mrtvo tijelo. Zavirimo u neke detalje.

Strangeweatherova EAH značajnim dijelom gradi na nekim već odrađenim eksperimentima nad umirućim ljudima, te na raznim hipotezama o iskustvu umiranja koje su se postavile u posljednjih nekoliko desetljeća. Nije posve svodiva na sintezu ovih uvida, no korisno bi bilo napraviti kratak pregled dosad stečenih znanja.

DMT model je danas poznata teorija “zagrobnog” života. (Preuzeto iz Timmermann C, Roseman L et al DMT Models the Near-Death Experience. Front Psychol. 2018 Aug 15;9:1424.)

Neuroznanstvenik Hudson Hoagland 1930. godine otkriva da se iskustvo vremena može modificirati promjenama u tjelesnoj temperaturi, stresom, te smanjenjem dotoka kisika u mozak. Ovo posljednje također izaziva raznorazne internalne percepcije, poput halucinacija. Britanska parapsihologinja Celia Green 1968. godine provodi istraživanje izvantjelesnih iskustava, te postavlja određene teorije o fenomenu lucidnih snova. Psihijatar i filozof Raymond Moody je 1975. godine objavio studiju o iskustvima bliske smrti (Near-Death Experience), te je i autor tog termina. Početkom 21. stoljeća razvija se DMT model predsmrtnih snova i vizija, koji nastoji objasniti iskustva bliske smrti eksplozijom koktela kemikalija koje su inače involvirane u sanjanju.[1]

Neki od poznatih efekata DMT-a su nesvakidašnje rastezanje iskustva vremena te vizualne, auditorne čak i taktilne i proprioceptivne halucinacije. DMT model je teorija „zagrobnog“ života koja tvrdi da u posljednjim trenucima moždane aktivnosti proživljavamo intenzivne snove koji subjektivno mogu trajati mnogo duže nego što su te iste sekunde percipirali drugi. Godine 2001.  objavljen je takozvani ketaminski model kojim se objašnjavaju halucinacije i vizije asocirane s iskustvom bliske smrti, blagodareći tome što ketamin može izazvati psihičke fenomene koji snažno nalikuju opisima iskustava bliske smrti čak i kod ljudi koji nisu u tom trenutku umirali.[2]

Martin Strangeweather gradi EAH na tim temeljima, ponajviše sintetizirajući DMT i ketaminski model iskustava bliske smrti da bi postavio hipotezu o zagrobnom životu kao iskustvu atemporalnosti koje se odvije neposredno pred smrt, s tim dodatkom da se ne radi samo o izuzetno rastegnutom iskustvu koje ipak ima kraj. DMT i ketaminski modeli ne idu dalje od toga da postave predsmrtne snove koji bi subjektivno mogli trajati godinama; oni su ipak ograničeni i nakon njih dolaze zagrobni život ili pak nesvjesno ništavilo, zavisno o našim religijskim pozicijama. EAH poduzima daljnji korak i pita: što ako, za umirućeg, to posljednje stanje sanjanja zapravo nikad ne prestaje?

Što ako nikad nećemo prijeći na ikakvu ‘drugu stranu’, čak ni onu gdje nas čeka potpuni prekid svjesne egzistencije? Ne samo da možda ne postoji zagrobni život, nego moguće je da zapravo ne postoji ni smrt, ako je inače zamišljamo kao kraj ovozemaljske egzistencije. Ali taj kraj zapravo neće doći, smatra Strangeweather.

U studiji obavljenoj od 1984. do 1986. jedanaest umirućih pacijenata pokazalo je elektroencefalografsku aktivnost duže vrijeme nakon što je službeno nastupila smrt mozga. Dva pacijenta pokazali su EEG aktivnost još 72 sata nakon kliničke smrti. Preostala dvojica imali su neke tragove moždane aktivnosti čak 168 sati odnosno 7 dana nakon smrti. Jedan od njih je čak pokazivao alfa valove još tri sata nakon smrti, što znači da mu je mozak zapravo bio u istom stanju koje kod živih nazivamo budnim[3]. Strangeweather ističe pritom da su svih jedanaest bili definitivno mrtvi, barem kako medicina razumije to stanje. Dvoje pacijenata kojima su mozgovi bili aktivni još 7 dana nisu to vrijeme proveli na samrti, nego su bili zaista mrtvi.

Studija Progenitor Cells from a Human Brain After Death iz 2001. godine pokazuje da su stanice mozga mnogo izdržljivije nego što se prije mislilo, otkrivajući da nastavljaju rasti i međusobno se diferencirati još satima nakon smrti.[4] Prema DMT i ketaminskim modelima umirući ljudi proživljavaju eksploziju moždane aktivnosti neposredno prije kliničke smrti, koja iz naše perspektive traje sekundama ili najduže minutama.

­­

Hudson Hoagland istaknuo je da osim onog vremena koje je uvjetovano pozicijom i gibanjem postoji i vrijeme koje je imanentnon svakoj svjesnoj individui.

To je, dakako, samo ono što mi zasad-još-živi možemo vidjeti te strojevima i satovima izmjeriti. Ono što je zabilježeno je moždana aktivnost koja se nama čini kao da se proteže satima, danima i tjednima. Ali naše budno i živuće iskustvo vremena je, smatra Strangeweather, potpuno i iscrpno posredovano raznim tjelesnim faktorima, od kojih mnogi nisu nikad predmetom svjesnog mišljenja. Možemo jedino iz svojeg iskustva vremena, koje je jednako subjektivno kao što je i pokojnikovo, tvrditi da život u jednom specifičnom trenu prestaje. Ali kakvo je „naše“ iskustvo vremena i što ga sve sačinjava?

Spomenuti neurolog Hudson Hoagland istaknuo je da osim onog vremena koje je uvjetovano pozicijom i gibanjem postoji i vrijeme koje je imanentno svakoj svjesnoj individui, potpuno privatan te ga je nemoguće objektificirati i izmjeriti: introceptivna temporalnost ili psihofiziološko vrijeme.[5] Radi se o osjećaju prolaska vremena koji je uvjetovan a) raznim fiziološkim faktorima, poput tjelesne temperature ili dotoka kisika u mozak; starijim ljudima vrijeme brže prolazi, prema ovoj hipotezi, zato što njihova tijela postaju sve manje efikasna u svojoj uporabi kisika, b) raznim psihičkim stanjima – stres, količina stimulirajućih stvari ili aktivnosti oko nas, poznate ili nepoznate situacije, i tako dalje. Povrh toga, svjesno i budno iskustvo vremena značajnim dijelom ima kao svoj referencijalni okvir trajanja raznih tjelesnih radnji: koliko nam vremena treba da prijeđemo neki put, koliko da pojedemo obrok, koliko je trajao neki seksualni odnos, i tako dalje. Prolazak vremena u budnom stanju posredovan je time što percipiramo svoje tijelo kao stavljeno u odnos s drugim tijelima, ali u stanju sanjanja nemamo ni percepciju svog tijela ni ikakvog vanjskog svijeta sazdanog od drugih tijela.

Možemo biti sigurni da još prije smrti – ponekad danima ili tjednima prije – prestaje bilo kakva sposobnost eksternalne percepcije. Slično kao i kad sanjamo, gubimo percepciju svojeg tijela unutar svijeta drugih tijela. Oduzima nam se stanje kojim je uobičajen doživljaj vremena oblikovan. Ono što preostaje je vrijeme koje je određeno fiziološkim procesima umirućeg tijela, među kojima su izmijenjena utilizacija kisika, DMT i ketamin, te nama nepoznatim psihičkim procesima kroz koje umirući ili već mrtav čovjek prolazi. Ne možemo znati koliko pokojniku traju posljednje minute intenzivne moždane aktivnosti neposredno pred smrt, ili spomenute aktivnosti mozga koje traju danima nakon kliničke smrti; možemo jedino biti sigurni da vrijeme bez svjesne percepcije svojeg tijela mora prolaziti drugačijim tempom. Procesi koje promatramo izvana te koji nama traju minutama, satima ili danima nisu ‘objektivno’ toliko dugi, budući da je percepcija vremena koju imaju živi jednako kontingentna kao i percepcija koju imaju mrtvi.

Mozak čovjeka koji je umro i raspao se prije 3000 godina više ne postoji za nas, ali taj bi čovjek samome sebi u svom psihofiziološkom stanju mogao i dalje biti stvaran

Gradeći na ovim činjenicama, Strangeweather postavlja EAH ovako: neposredno prije smrti i u trenutku smrti, iskustvo vremena bit će značajno usporeno. Proživljavat ćemo nelinearne snove i vizije u kojima će cijela naša prošlost biti ispremiješana s raznim maštarijama, bez logičnog vremenskog slijeda (sama distinkcija između mašte i pamćenja bit će izbrisana). Ti će snovi nama vjerojatno trajati mnogo godina, možda čak i stoljećima – i ti periodi neće biti ništa manje stvarni od percepcije vremena koje će imati živi ljudi oko nas. Nakon što neko ‘vrijeme’ (uvjetno rečeno) prođe, ulazimo u stanje koje je praktički bezvremeno; bit ćemo permanentno suspendirani u nekakvoj konačnoj viziji. Ništa neće uslijediti nakon toga. Osjećaj vlastitog postojanja neće nestati, premda je moguće da ćemo doseći ‘smrt ega’ i da će mnogo toga što smatramo esencijalnim sastavnicama svoje ličnosti biti zaboravljeno. I, naravno, bilo bi paradoksalno tvrditi da ‘nakon’ ove faze dolazi išta; ne može se dogoditi niti to da naša besmrtna duša prekorači ovu fazu i prijeđe u raj ili pakao, niti može nastupiti potpuni prestanak psihičkog života.

Netko bi mogao prigovoriti na ovo da mozgovi ipak ne traju zauvijek, možemo vidjeti da se na kraju raspadaju i prestanu postojati. Još prije tog trenutka, mozak ipak potpuno prestaje sa svim aktivnostima koje sada dostupna znanost može zabilježiti, koliko god bilo točno da te aktivnosti traju još dugo nakon kliničke smrti. Pokojnikovo sebstvo, ili barem onaj dio tog sebstva koji ovisi o organima, mora u nekom trenutku nestati. Mogli bismo odgovarati, poput mnogih do sad, protiv mehanicističke koncepcije sebstva i negirati da je ono svodivo na mozak; ali ova knjiga iznosi zanimljiviju alternativu.

Naime, potpuna dekompozicija mozga je jedan događaj unutar našeg iskustva vremena, koje je oblikovano takvim i takvim već pobrojanim psihofiziološkim procesima. Ali Strangeweather nas nastoji uvjeriti u temporalni relativizam u kojemu a) postoje i druga psihofiziološka stanja sa svojim doživljajem vremena, b) nijedno psihofiziološko stanje nema istinitiju percepciju vremena od ikojeg drugog. Sada pokojnikov mozak više ne postoji, prigovorit će netko: ali čije je ovo sada koje se pretpostavlja? Naravno, mozak čovjeka koji je umro i raspao se prije 3000 godina više ne postoji za nas, ali taj bi čovjek samome sebi mogao i dalje biti stvaran.

­­

Strangeweatherova hipoteza je da je svijet nakon smrti upravo onaj svijet, sadržajno onakav kakvim smo ga stigli doživjeti.

Iznesimo određene praktičke implikacije Strangeweatherove EAH. Imamo neku novu ideju o bezvremenoj i svjesnoj egzistenciji koja ne dolazi nakon smrti, već je eksplicitno s njom izjednačena. Iznesimo neke etičke zaključke koji iz nje slijede.

1. Eidetični zagrobni život izgrađen je od iskustava (i unutarnjih i vanjskih) stečenih tijekom života. Svijet koji nas čeka nakon smrti je upravo ovaj svijet, sadržajno onakav kakvim smo ga stigli doživjeti. To je sadašnjem trenutku veliko breme, jer mu daje mjesto u potencijalno vječnom iskustvu koje dolazi; želimo li da sadašnji trenutak bude uključen? Vjerojatno gotovo uvijek postoje iskustva koja bismo radije voljeli imati umjesto sadašnjeg. Svatko je jednim dijelom autor svojeg zagrobnog života, i zagrobni život je nečiji cjeloživotni magnum opus. To je sigurno zastrašujuća pomisao svakome tko je proveo značajan dio svojeg života na nekom dosadnom poslu, ili u nesretnom braku.
2. Moguće je pokvariti drugima zagrobni život nanošenjem patnje bilo kakve vrste. Traumatiziranjem drugih ne nanosimo samo privremenu psihičku štetu, pa čak ni „samo“ doživotnu štetu – već doslovno štetimo njihovoj vječnoj egzistenciji i osiguravamo da će im zagrobni život barem jednim dijelom biti noćna mora. Možda čak i mora koja će njima subjektivno trajati stotinama godina. Svi ćemo se pojaviti u nečijem zagrobnom životu, onakvi kakvima smo bili doživljeni.
3. Eidetični zagrobni život ovisan je o specifičnim fiziološkim procesima unutar umirućeg tijela. Ti procesi zahtijevaju neko vrijeme da se aktualiziraju. Tada je teoretski moguće oduzeti nekome zagrobni život nekom dovoljno brzom metodom ubijanja. Povrede mozga, primjerice, ako pogode neke važne točke, mogu čovjeku oduzeti njegovo konačno iskustvo vječnosti. Ljudi koji su u djeliću sekunde bili pretvoreni u prah tijekom bombardiranja Hirošime ili Nagasakija vjerojatno nisu dobili vrijeme koje je potrebno da tijelo prizove vječnost.
4. Bit ćemo nagrađivani odnosno kažnjavani u skladu sa vlastitim nerazriješenim krivnjama. Da se poslužimo primjerom kojeg navodi Strangeweather, nacistički zločinci vjerojatno pate zbog svojih djela zato što su dobro znali da ih značajan dio svijeta smatra monstruoznima, i mnogi su se sramili. Ali nema iste takve garancije da svoj osobni pakao prolazi svatko tko je drugima nanio ikakvu vrstu boli, zato što je potrebno biti sposoban sumnjati u sebe i osjećati krivnju. Eidetični zagrobni život je naš, i u njemu smo svoji vlastiti kažnjavatelji; patit ćemo jedino ako već mislimo da smo to zaslužili.
5. Svaki je oblik zagrobnog života kojig je ikoja religija ponudila istinit za one ljude koji su u njega vjerovali tijekom života. Grčki poganin nalazi se u Elizijskim poljima, kršćanin ide u nebeski Jeruzalem (ako je uvjeren da ga je zaslužio), i tako dalje. Ljudi koji su se kroz  život preobraćali i mijenjali uvjerenja o posmrtnoj egzistenciji mogli bi dobiti bućkuriš raznolikih modela. Ironično, lažno je jedino potpuno negiranje zagrobnog života koje bi mogao postaviti neki suvremeni ateist – stanje potpunog prestanka vlastite egzistencije neće nikad doći, zato što je umiranje relativno.

Tezu Martina Strangeweathera moguće je sažeti u nekoliko točaka.

Prvo, vrijeme je iskustvo posredovano stanjem tijela, i brzina njegovog prolaska je podložna psihofizičkim promjenama unutar organizma. Nadalje, neposredno pred takozvanu smrt prolazimo kroz stanje u kojemu više nismo svjesni svojeg tijela i njegovih raznih relacija s drugim tijelima, no to ne znači prestanak svijesti budući da je moguće misliti i proživljavati bez toga – i to drastično utječe na doživljaj vremena. Ne samo da je umirući mozak izuzetno aktivan – što je sada već dobro poznato – nego imamo razloga vjerovati i da je službeno mrtav mozak aktivan, što sugerira da medicina trenutno ne raspolaže adekvatnim pojmom smrti. [6]

Shvatimo li smrt kao bilo kakav prijelaz u nekakvo ontološki drugačije stanje – tada smrt zapravo ne postoji za same mrtve, što je ustvari čini socijalnom konvencijom; mrtvi smo onda kad je naš oblik življenja postao drugačiji od onoga koji imaju drugi oko nas, a oni pak tu razliku interpretiraju kao odsutnost pa pogrešno smatraju da više nismo živi. Smrt i zagrobni život ustvari su jedan te isti, infinitezimalno mali trenutak – možda rastegnut u bezvremenost. Zagrobni život bit će sačinjen od naših vlastitih iskustava i djela, proživljenih i poduzetih tijekom života, što nam postavlja veliku odgovornost prema našoj atemporalnoj egzistenciji; jako će mnogo ljudi imati dosadne zagrobne živote, ili pak živote ispunjene žaljenjima i krivnjama, ako odmah ne počnu nešto poduzimati. Moramo autentično živjeti odmah upravo zato da bismo mogli tako živjeti i u beskrajnoj budućnosti – oni koji žrtvuju za budućnost osiguravaju sebi jedino beskonačno buduće žrtvovanje.

• Bilješke

[1] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/11755611/

[2] Jansen, K.: Ketamine: Dreams and Realities. Multidisciplinary Association of Psychedelic Studies, 2001.

[3] Madeleine M. Grigg, MD; Michael A. Kelly, MD; G. Celesia, MD; Mona W. Ghobrial, MD; Emanuel R. Ross, MD (1987), ‘Electroencephalographic Activity After Brain Death’, Arch Neurol, 44(9): 948-954.), ‘Electroencephalographic Activity After Brain Death’, Arch Neurol, 44(9): 948-954.

[4] https://www.nature.com/articles/35075141

[5] https://psycnet.apa.org/record/1934-02890-001