Vjera u stručnjake ne smije biti slijepa. Kako laik može prepoznati stručnjaka koji zaslužuje vlast.

Nakon izlaganja detalja o ekspertima, njihovu izboru i odnosu s građanima, Hana Samaržija završava uvjerenjem da je ekspertna vlast koja nužno pretpostavlja podjelu epistemičkog posla između stručnjaka i građanstva, koje dijeli svoje jedinstvene epistemičke perspektive, epistemički najodgovorniji i najzdraviji dostupan oblik vlasti

• Naslovna ilustracija: Meštrovićev paviljon na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma arhitekti i urbanisti su izmijenili bez ikakve konzultacije s lokalnim stanovnicima i drugim građanima (Matija Habljak/Pixsell)

• Prethodni članak: Skepsa prema demokraciji. A da se ipak pokuša s ekspertima?

• Autorica je politička epistemologinja i komparatistica književnosti

Prošli put najavili smo zaplitanje u čvor rasprava kojim i kakvim stručnjacima predati administrativnu vlast te kako biti sigurni da smo odabrali nekoga zbilja superiornog u svojoj disciplini, a ne nekoga tko je uspješno gmizao labirintima akademskog napredovanja. Vjerojatno najsažetiji i daleko najinformativniji vodič u razlikovanje dobrih i loših eksperata stigao je od samog utemeljitelja socijalne epistemologije, prije nego što je ova pritužba uopće postala mondena (Goldman 2011). Iako Goldman u članku nudi nekoliko primjenjivih procedura kako novakinje i novaci mogu pristupati stručnjacima, svoj rad je okrstio titulom “eksplorativnog članka” koji začinje novu temu s malo do ništa početnog materijala (Goldman 2011: 109). Goldman se strastveno usprotivio mogućnosti da bi naša vjera u stručnjake trebala biti slijepa. U tom slučaju, bila bi racionalno neopravdana, jer nema opravdanja za slijepu epistemičku predaju svojeg autoriteta – čemu će se kasnije usprotiviti mlađi politički i socijalni epistemolog Ahlstrom-Vij (2015) – tako da je Goldman racionalno vjerovanje odlučio poduprijeti dobrim razlozima. Na početku rada pretpostavlja da će laik, suočen s problemom koji nadilazi njegove kognitivne kapacitete, potražiti pomoć nekoga bolje epistemički opremljenog od njih samih (Goldman 2011: 113). Pojedini ulomci iz članka, danas protkani notama depresivnog humora, posve nedvosmisleno obznanjuju da je rad napisan desetljećima prije današnje kulture neznanja. Pomalo nespretno, Goldman je objektivnog stručnjaka, nasuprot reputacijskom stručnjaku (”nekome za koga se samo misli da je stručnjak”) definirao pišući da takav punokrvni stručnjak u svojoj domeni “ima više vjerovanja (ili visoke razine vjerovanja) u istinite iskaze/ili manje vjerovanja u neistinite iskaze od većine ljudi” (Goldman 2011: 114). Elegantnije, kako bi se kvalificirala kao kognitivni stručnjak, “osoba mora posjedovati značajan korpus istinitih vjerovanja u ciljanoj domeni.” Vraćajući se na našu temu, sad kad imamo barem relativno pristojnu definiciju eksperta, Goldman tumači kako laik može odabrati najboljeg dostupnog stručnjaka.

Uz predvidivije argumente o ocjenjivanju integriteta njihovog profesionalnog rada, njihovo stajalište među kolegama i moguće sukobe interesa, Goldman je slavno i izuzetno korisno utvrdio da, pri prepoznavanju objektivnih eksperata, laici trebaju razmotriti njihov historijat donošenja dobrih odluka i rješavanja kognitivnih problema u svojoj domeni (Goldman 2011: 127). Goldman se temi ekspertize vratio 2016. radi izlaganja kako netko može zaslužiti status objektivnog eksperta i ponudio nove definicije (Goldman 2016). Sada,

Ova društvena definicija stručnjaka možda je osobito plodna za našu raspravu. Vlada sačinjena od epistemičkih agenata koji za druge čine ono što oni ne mogu uspješno niti učinkovito učiniti sami doima se kao država društvenog blagostanja.

Što se tiče čestih epistemoloških sukoba kako izabrati stručnjake koji bi činili našu ekspertnu vladu, a ne samo kako ih razlikovati od kognitivnih prevaranata, nužno je podcrtati da svaki proces izbora eksperata mora uključivati kontinuiranu podjelu epistemičkog rada između građanstva i stručnjaka koje građanstvo uvijek može nadgledati (Goldberg 2011). Prema čitanju pojma podjele epistemičkog posla socijalnog epistemologa Sandyja Goldberga, pojedini epistemički agenti uvijek su ovisni o drugim subjektima – ili članovima njihove epistemičke zajednice – glede nekoga relevantnog aspekta stjecanja znanja (Goldberg 2011: 112). Jasnije, čak ni izuzetni stručnjaci ne mogu pristupiti “epistemičkim perspektivama” laika u svojim zajednicama, što i njih čini epistemički ovisnima o drugima (Goldberg 2011: 113). Primjerice, koliko je god neki urbanist visoko cijenjen u svojem polju, ona ili on ne mogu znati lokalne prostorne probleme koje građanke i građani osjećaju u svojim četvrtima. Procedura izbora eksperata morala bi biti javna, transparentna i otvorena nadzoru radi prevencije pristranog izbora neučinkovitih reputacijskih eksperata ili politički angažiranih javnih govornika (“puka reputacija ima malo ili ništa zajedničko sa stvarnom stručnošću”) koji posjeduju više ili manje kredibilnu razinu znanstvene potvrde. Prvi i najočitiji kriterij za probir članova buduće ekspertne vlasti bio bi propitivanje njihovih epistemičkih profila te historijata rješavanja problema i predlaganja provedivih reformi u njihovim disciplinama. Njihove markere epistemičkog statusa – doktorate i objavljene članke – trebalo bi rigorozno javno testirati, tražeći plagijarizam, inovacije i autentičnost. Drugi kriterij morao bi biti njihov građanski angažman: djelovanje u lokalnoj zajednici i posvećenost društvenom uključivanju ranjivih skupina. Kako bismo zadržali podjelu epistemičkog posla između građana koji detektiraju probleme i eksperata koji raspravljaju kako ih učinkovito razriješiti, građani i ekspertna vlast trebali bi biti konstantno povezani intuitivnim i obaveznim digitalnim aplikacijama koje bi građani koristili za predlaganje javnih projekata, odabiranje proračunskih prioriteta i prijavljivanje problema u svojim četvrtima. Aplikacije bi građane obavijestile kad su eksperti razriješili pitanja u njihovim susjedstvima i dopuštale kritike radi poticanja zdravijeg obostranog epistemičkog odnosa između građana i stručnjaka. Građani bi također aktivno nadzirali izvršava li ekspertna vlast svoje zadatke transparentno, učinkovito i nepristrano. Ako neki stručnjak ili stručnjakinja kontinuirano podbacuju u svojoj domeni – što bi se trebalo događati rijetko, uzimajući u obzir rigorozno testiranje kojem su prije odabira bili podvrgnuti – potrebno ih je trenutačno zamijeniti sljedećim najboljem ekspertom u danom području.

Ostajem uvjerena da je tako konfigurirana ekspertna vlast – koja nužno pretpostavlja podjelu epistemičkog posla između stručnjaka i građanstva koje dijeli svoje jedinstvene epistemičke perspektive – epistemički najodgovorniji i najzdraviji dostupan oblik vlasti. Kako bismo podrobno dovršili svoju raspravu, prisjetimo se svojih uvodnih zaključaka. U parlamentarnoj demokraciji, građani su odveć epistemički nezainteresirani prikupiti znanje potrebno za uspješno sudjelovanje u demokratskom procesu. Političke stranke – čak i izvan dvostranačkog sustava Sjedinjenih Američkih Država – visoko su polarizirane, a njihove rasprave u parlamentima ne mogu rezultirati epistemički zdravim odlukama izuzev ako ih amenuje parlamentarna većina, koja će nastaviti zastupati svoj izvorni stav. Čak i uobičajeno razumni zastupnici suprotne stranke odbit će priznati da dijele stav s nekim koga su priučeni prezirati. Nasuprot tome, ekspertna vlast informirana o građanskim potrebama zaobilazi svaki od ovih problema i njeguje postupnu izgradnju epistemički i etički zdravoga društva.

• Reference

Ahlstrom-Vij, K. 2015. “The Social Virtue of Blind Deference.” Philosophy and Phenomenological Research 91 (3): 545-582.

Goldberg, S. 2011. “The Division of Epistemic Labor.” Episteme 8 (1): 112-125.

Goldman, A. 2011. “Experts: Which Ones Should You Trust?” in: (eds.) Goldman, A., and Whitcomb, D. 2011. Social Epistemology: Essential Readings. Oxford: Oxford University Press.

Goldman, A. 2016. “Expertise.” Topoi 37: 3-10.