Vjernici i ateisti dijele mnoge vrijednosti: Božić!

Iako većina kršćana misli da nevjera u boga implicira odbacivanje vjerskih običaja, to nije točno. Neki ateisti ih odbacuju, no mnogi misle da su oni važan element njihovog života. Uostalom, neki oblici hinduizma, budizma, džainizma, konfucijanizma i taoizma ateistički su, kao što ima ateističkih Židova i kulturalnih katolika

Biblija ne govori kada je Isus rođen. Dva evanđelja njegovo rođenje ne spominju, a dva (Matejevo i Lukino) spominju tek da je rođen u Betlehemu. Najraniji sačuvani zapis o Isusovom rođendanu jest onaj Klementa Aleksandrijskog iz 195. godine, koji ga datira 19. travnja ili 20. svibnja. Dvadeset godina kasnije, Tertulijan daje popis crkvenih blagdana u kojem nema Božića. Dapače, 245. godine Origen iz Aleksandrije osuđuje proslavu bilo čijeg rođendana, jer ako nešto treba slaviti to je dan nečije smrti, početak nebeskog života. Ova tradicija sačuvana je u proslavi kršćanskih svetaca koji se slave na dan njihove smrti, a ne na dan njihova rođenja.

Prvi zapis božićne proslave 25. prosinca je iz 354. godine. Ta se tradicija širila polako, ne pojavljujući se kao jedan od ključnih datuma u crkvenom kalendaru sve do duboko u srednji vijek, više od tisuću godina nakon Isusovog rođenja.

S druge strane, zimski solsticij (koji je u Isusovo doba padao na 25. prosinca) bio je popularan festivalski dan na području cijelog Rimskog carstva i prije i poslije Isusova rođenja, a nastavio se slaviti i kada carstva više nije bilo. Vjerojatno su zato crkveni oci zaključili da je dobra ideja dati crkveni pečat zabavi koja je u punom zamahu.

I način proslave Božića, kako na početku tako i danas, pun je nekršćanskih tradicija. Festivali zimskog solsticija od davnina su bili prigode za pjevanje, gozbu i razmjenu darova. Ritual kićenog stabla istaknuti je dio većine tih festivala. U mračnoj i hladnoj zimi, kada poljoprivredne zajednice očajavaju zbog sve manjih zaliha hrane okićeno stablo je snažan simbol nade koji zaziva proljeće i njegovo obilje. I očinsku figuru koja nosi darove nalazimo u mnogim drevnim kulturama. Najupečatljivija je paralela Djeda Mraza/Božićnjaka s germanskim bogom Odinom koji nebom jaše osmonogog konja. Djeca koja bi navečer u svojim cipelama ostavljala poslastice za Odinovoga konja ujutro su u njima nalazila Odinove darove. Naravno, kršćani mogu pratiti korijene Djeda Mraza/Božićnjaka do sv. Nikole, Mirskog biskupa iz 4. stoljeća, no njegov se lik sve do 17. stoljeća ne povezuje uz božićno darivanje.

Dakle, svetkovanje Božića nije osobito originalno. I njegov datum i njegovi rituali prethodili su kršćanstvu. Znači li to da kršćani zapravo ne slave rođenje svojeg spasitelja kada obilježavaju taj blagdan? Naravno da ne znači. Ista praksa može imati različita značenja. Bitna je namjera onih koji je prakticiraju, a Božić je sigurno sveti dan za pobožne kršćane. Ali to nije sve. Taj isti dan i ti isti rituali mogu značiti svašta, i s obzirom na to da znamo da simboli koji okružuju ovaj blagdan nisu originalno ili jedinstveno vezani za kršćanski Božić, možemo pretpostaviti da nekršćani i danas nalaze nekršćanska značenja i vrijednosti u tim obredima, kao što su ih nalazili i u pretkršćanskim kulturama.

Naravno, značenja koja bi ateisti mogli izvući iz božićne poruke sigurno se razlikuju od značenja koja izvode kršćani. Ključna je razlika u temeljenim metafizičkim uvjerenjima. Ateistički naturalizam u suprotnosti je s kršćanskim super-naturalizmom, njegovom vjerom u nadnaravno. Naturalisti odbacuju postojanje Boga ili bogova, kao uostalom vila, letećih sobova i sličnih nadnaravnih bića. Naturalista ima raznih vrsta, ali ono što ih ujedinjuje jest uvjerenje da sve što imamo u životu, svu nadu, sve vrijednosti, sav red i smisao nalazimo samo ovdje i sada, jer drugog naprosto nema.

Iako većina kršćana misli da nevjera u boga implicira odbacivanje vjerskih običaja, to zapravo nije točno. Neki ateisti ih zaista odbacuju, no mnogi misle da su oni važan element njihovog života. Uostalom, neki oblici hinduizma, budizma, džainizma, konfucijanizma i taoizma ateistički su, kao što ima ateističkih Židova i kulturalnih katolika. Oni redovito sudjeluju u obredima svojih religija i čak se smatraju njihovim dijelom, iako odbacuju svako vjerovanje u nadnaravno. Tako razmišlja Santayana kada religiju razumije kao kulturni fenomen, kao način povezivanja s onima koji dijele naše vrijednosti i naše brige. Za neke ljude te vrijednosti i brige usredotočuju se i rješavaju u području nadnaravnog, ali to nije nužno. Ateisti ih smještaju među ljude, a Santayana sve prakse koje se usredotočuju na njih vidi kao religiozne.

Dakle, sudjelovanje u ritualima ne mora smisao nalaziti u onostranim moćima ili svrhama,  često je dovoljna umirujuća ili meditativna moć samog rituala. Svijeća koju upalite pred slikom neće spriječiti nesreću, ali može izraziti nadu i ublažiti tugu. Ritmičko deklamiranje krunice, kombinirano s osjećanjem prstiju koji prelaze s perle na perlu, može biti čin meditacije koji donosi mir i onima koji ne vjeruju. Čak i ateistička baba roga Richard Dawkins kaže da je „kulturalni kršćanin koji voli pjevati božične pjesme i da nije jedan od onih koji želi očistiti društvo od njegove kršćanske povijesti“ te dodaje da „prijetnja tim stvarima dolazi od suparničkih religija, a ne od ateista“. Ateisti dijele mnoge vrijednosti s vjernicima. Moglo bi se reći da postoji svjetovni duh Božića koji ujedinjuje teiste i ateiste.

Kad ljudi danas slave Božić, slave moderni fenomen i sasvim je prirodno da se taj duh prenosi modernim medijima, filmovima, popularnom glazbom i sl. Taj moderni sekularni duh Božića osnažen je tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito u SAD-u, kada su obitelji i vojnici najbolnije osjećali blagdansku razdvojenost. Sliku i glas dobio je u popularnim božićnim filmovima i pjesmama poput “White Christmas” koje su usredotočene na  sekularne elemente božićnog slavlja – ljubav, obitelj i zajedništvo. Možda je najpoznatiji primjer svjetovnog duha Božića film Franka Capre iz 1947. godine „It’s a Wonderful Life“ (moj ga sin i danas drži božičnom obavezom). Iako doslovno nije naturalistički, Clarence Odbody ipak je anđeo, sve istaknute teme filma utjelovljuju sekularne vrijednosti. Protagonist priče, George Bailey, neće počiniti samoubojstvo, ali ne iz straha od božanske odmazde, već zato što je shvatio da je njegov zemaljski život važan. On, a ne Bog, spasio je bratov život dok su bili djeca. On, a ne Bog, spriječio je da ljekarnik omaškom otruje bolesno dijete. George Bailey je važan jer je on, a ne Bog, svijet učinio boljim mjestom. Film ima jasnu moralnu poruku koja nije vjerska. George shvaća, a i mi zajedno s njim, da osobne ambicije ne bi trebale biti mjera naših života. Iako nije uspio ostvariti svoje ciljeve (niti je proputovao svijet niti je postao uspješni arhitekt) i iako je prilično neuspješan poslovni čovjek, George na kraju ipak shvaća da je uspio tamo gdje je važno. Voli i voljen je, ovdje i sada, od svoje obitelji i svojih prijatelja, tu na zemlji, i oni su ti koji ga spašavaju od financijske krize koja ga je gurala prema samoubojstvu.

Ljudi koji daju sebe kako bi pomogli drugima u potrebi, može li se duh Božića sažeti na čišći način.