Vježbanje demokracije na britanski način: Bakice nisu teroristi

Može li Vlada što god hoće, ako ima većinu u parlamentu? U ozbiljnim zemljama još uvijek ne. Tin Radovani analizira obranu liberalnih vrijednosti kroz primjer sudske reakcije na odluku britanske vlade da nošenje (nekih) transparenata proglasi terorizmom.

• Naslovna fotografija: Britanski premijer Keir Starmer, prosvjed grupe Palestine Action, uhićenje umirovljene anglikanske svećenice. (Number 10 / CC BY-NC-ND 2.0, Alisdare Hickson / CC BY-SA 2.0)

• Autor je hrvatski filozof i umirovljeni dugogodišnji stručnjak za strategiju BBC-a.

U ova iliberalna doba nije loše podsjetiti se kako zapravo mogu funkcionirati neki dijelovi liberalnog državnog sustava. Tako je, na primjer, odluka britanskog Visokog suda o nelegalnosti određivanja i zabrane grupe Palestine Action kao terorističke organizacije lijep vodič kroz ‘arheologiju’ ustavnih odnosa izvršne i sudske vlasti, uz malu pomoć medija.

Da ukratko podsjetimo. U ljeto 2025. britanska je vlada^[1] proglasila Palestine Action terorističkom organizacijom koristeći se proširenjem^[2]  Zakona o terorizmu donesenog 2000. Time je ipso facto proglasila terorističkim činom ne samo članstvo nego i svako javno izražavanje potpore i donacije toj organizaciji. Ovakve mjere je omogućio spomenuti dodatak iz 2019. koji je u terorističke djelatnosti uključio i slobodu izražavanja i slobodu okupljanja – temeljna prava zaštićena u Velikoj Britaniji člancima 10. i 11. Zakona o ljudskim pravima usvojenog 1998^[3].

Taj nedvojbeno iliberalni dodatak donijela je u svojim zadnjim trzajima konzervativna vlada Therese May, kako bi suzbila digitalnu radikalizaciju pučanstva (pogotovo mladeži). Time je proskribirala izražavanje podrške zabranjenim organizacijama i ‘praćenje’ terorističkih sadržaja na internetu. Sudjelovanje na javnim demonstracijama na kojima se daje podrška ili spominje ime neke zakonom sankcionirane organizacije, nošenje majica i transparenata s proskribiranim riječima, u ovom slučaju, ‘Palestine Action’ postali su tako teroristički čin. Naravno da britanska vlada može ograničiti prava zaštićena člancima 10. i 11., ali na to ima pravo samo ako postupa u skladu sa zakonom, dakle legalno i proporcionalno. Spoiler alert: ova će dva uvjeta postati dosta važan moment u sudskoj presudi o nelegalnosti vladine odluke da Palestine Action proglasi terorističkom organizacijom.

Palestine Action^[4] je mrežna protestna skupina osnovana 2020. i  organizira nešto između situacionističkih intervencija i izravnih akcija usmjerenih protiv izraelske palestinske politike koju smatraju genocidnom. U pet godina postojanja dobar dio aktivnosti je bio nenasilan – okupacije tu i tamo kojeg skladišta ili prostorija vojnih kompanija koje surađuju s Izraelom, upadi u njihove urede i ispisivanje parola tipa ‘Free Gaza’ ili ‘Free Palestine’ na prozorima tih ureda,  organiziranje studentskih demonstracija na sveučilištima itd. Međutim, 2024. njezini su aktivisti, noseći hladno oružje (pile, štange, pajsere, čekiće i tome slično), upali u skladište Elbit Systems, kompanije koja surađuje s Izraelom i između ostalog proizvodi dronove, i ozlijedili jednog zaposlenika te kompanije i dvojicu policajaca (jednog teže udarcem čekićem po kralježnici). Aktivnost Palestine Action završava (za sada) u lipnju 2025. kada je nekolicina aktivista na električnim mopedima uspjela upasti u vojnu zrakoplovnu bazu Brize Norton, i u crveno ofarbati dva borbena aviona. Istog mjeseca britanska je vlada odlučila proglasiti Palestine Action terorističkom organizacijom. Odluka je stupila na snagu 5. srpnja.

• Sudska revizija

Huda Ammori, jedna od osnivačica Palestine Action, odmah je uložila žalbu i nakon dvomjesečnog razmatranja, zajedno s odgovorom Ministarstva unutarnjih poslova, u rujnu prošle godine odobrena je sudska revizija zakonitosti vladine odluke po četiri točke:

1. ministrica nije konzultirala Palestine Action prilikom donošenja odluke o zabrani,
2. donoseći odluku o zabrani ministrica nije uzela u obzir relevantne razloge i uvjete za zabranu,
3. ministrica je donijevši odluku o zabrani Palestine Action prekršila vlastite propise,
4. odluka o zabrani krši prava zajamčena člancima 10. i 11. Zakona o ljudskim pravima.^[5]

Tročlani Visoki sud je 13. veljače 2026. jednoglasno presudio u korist Hude Ammori po točkama 3. i 4, čime je odluku o zabrani Palestine Action proglasio protivnom zakonu. Sadašnja ministrica unutarnjih poslova Shabana Mahmoud već je uložila žalbu na ovu presudu. Do saslušanja po žalbi i odluke o njoj zabrana za sada ostaje na snazi.^[6] Visoki sud je ostavio na volju nižim sudovima koji procesuiraju osobe zahvaćene zabranom Palestine Action da odluče hoće li nastaviti s procesuiranjem postojećih slučajeva. A glavna policijska snaga u zemlji, londonska Metropolitan Police, je izjavila kako je malo vjerojatno da će njezine snage hapsiti prosvjednike na demonstracijama u znak potpore organizaciji Palestine Action bez obzira na to što je izražavanje potpore toj organizaciji još uvijek kazneno djelo.^[7]

Slučaj je tako bacio svjetlo na još uvijek donekle funkcionirajuće elemente liberalnog sustava dok ih još iliberalni porivi nisu načeli, prije svega na neovisnost sudstva i medije.

Britanski pravni komentatori^[8] ističu kako je dosta neuobičajeno da sudstvo odluči intervenirati i ograničiti izvršnu vlast kada je riječ o sigurnosnim pitanjima, a pogotovo kada su u pitanju odredbe zakona o terorizmu. Na koncu, osnovna funkcija britanske vlade je brinuti se za sigurnost njezinih građana.

• Suptilni razlozi

U tom smislu sam je sud donoseći presudu istaknuo kako ju je temeljio na vrlo suptilnim razlozima. Sud, naime, nije doveo u pitanje da su neka djela Palestine Action zadovoljila definiciju terorizma po zakonu iz 2000., tj. da su koristeći se nasiljem ometali normalno, legalno funkcioniranje drugih u društvu. Definiranje nekih djela terorističkima čak nije dovela u pitanje ni podnositeljica žalbe Huda Ammori. Palestine Action je, smatra sud, te svoje akcije radila bez ikakvog prethodnog obzira i ograničenja te poštivanja prava drugih. I isto tako nije se upuštala u uvjeravanje, u dijalog ili bilo u kakav drugi oblik zakonski prihvatljive komunikacije kako bi realizirala svoje političke ciljeve.^[9] No, brojnija druga djela Palestine Action u očima suda su jednostavno kaznena djela – upadi u urede, ispisivanje parola, nenasilno zauzimanje skladišta jednostavno ne zadovoljavaju definiciju terorizma. U skladu s tim, vladino određivanje Palestine Action terorističkom organizacijom nije proporcionalno s obzirom na narav većeg dijela njezinih do tada počinjenih djela.

Međutim, po zakonu o terorizmu ministar ili ministrica unutarnjih poslova ima diskrecijsko pravo proglasiti neku organizaciju terorističkom ako smatra da ona ugrožava sigurnost britanskih građana. Kako to obično biva u Velikoj Britaniji to pravo nije apsolutno nego ga se može upražnjavati ako je konzistentno s propisima koje donosi samo ministarstvo. I tu dolazimo do točke 3. u žalbi o tome da tadašnja ministrica nije poštivala vlastite propise. Propisi o diskrecijskim pravima izvršne vlasti u britanskoj praksi obično imaju za svrhu ograničiti njihovo obavljanje, a ne olakšati ga. Tako propis o ministarskom diskrecijskom pravu za određivanje neke organizacije terorističkom predviđa ove kriterije koji se moraju uzeti u obzir:

• narav i razmjere aktivnosti dotične organizacije,
• specifičnu prijetnju Velikoj Britaniji,
• specifičnu prijetnju britanskim državljanima u inozemstvu,
• do koje je mjere organizacija prisutna u Velikoj Britaniji,
• potrebu pružanja potpore i pomoći drugim članicama međunarodne zajednice u borbi protiv globalnog terorizma.^[10]

Za određivanje Palestine Action kao terorističke organizacije ministarstvo je uzelo u obzir još dodatne faktore od kojih je najvažniji bio da bi zabrana omogućila ‘znatne operativne prednosti povrh uobičajenih policijskih ovlasti’.^[11]

Pojednostavljeno kazano, definiranje Palestine Action terorističkom organizacijom u operativnom smislu u mnogome je olakšalo policiji suzbijanje njezinih aktivnosti. S time se Visoki sud nije složio. Naime, uvođenje dodatnog kriterija mora biti u istom duhu kao i onih pet gore navedenih, dakle mora biti dovoljne općenitosti i ne smije biti specifično samo za neku organizaciju kako bi je se proglasilo terorističkom.

• Nelegalna zabrana

Ukratko i opet jako pojednostavljeno, razlog za zabranjivanje neke organizacije i proglašavanje njezinih aktivnosti terorističkima ne može biti da će time biti olakšane operativne policijske mjere u svrhu suzbijanja baš te organizacije.^[12] Vlada si jednostavno ne može olakšati svoj posao proglašavanjem neke organizacije terorističkom, jer smatra da bi inače bez te zabrane morala uložiti više truda u njezino suzbijanje. Tako to ne ide. Visoki sud je stoga zabranu Palestine Action proglasio ne samo neproporcionalnom nego i nelegalnom s obzirom na propise samog Ministarstva unutarnjih poslova. A kako je ta odluka nelegalna automatski je ograničavanje prava zaštićenih člancima 10. i 11. Zakona o ljudskim pravima proglašeno također nelegalnim jer je slijedilo iz protuzakonite odluke. No time se kao problem postavilo što napraviti sa svima onima koji su do sada uhapšeni. I tu je dio posla obavio onaj jedan drugi element liberalne demokracije.

Od proglašenja Palestine Action terorističkom organizacijom do izricanja presude o nelegalnosti te karakterizacije uhapšeno je i pred sud „zbog terorizma“ dovedeno najmanje 2500 (podaci variraju sve do 2800) britanskih građana. Dosta ih je pušteno na slobodu uz kauciju, no protiv 500 njih podignuta je optužnica. Djela su se svodila na nošenje transparenata, nošenje majica s brendom Palestine Action, sudjelovanje u demonstracijama na kojima bi se nešto vikalo u znak podrške organizaciji Palestine Action itd.

No nije samo to bilo problematično u pravnom smislu za sustav koji bi se smatrao liberalnim, demografska struktura uhapšenih je bila u najmanju ruku vrlo neobična. Neproporcionalno su se nakon raznih demonstracija za Gazu u zatvoru odjednom našle starije osobe, umirovljenice i umirovljenici, anglikanske svećenice i svećenici, ukratko osobe kojima bi u subotnje popodne mjesto bilo doma uz čaj, kekse i unučad.

Dobar dio medija (Telegraph, Mail pa čak i BBC) revno je prenosio vladine karakterizacije Palestine Action kao terorističke organizacije i izvještavao o ‘gadnim’ stvarima koje je ona radila, ne pokazujući pretjerano zanimanje dovesti to u pitanje. No fotografije policajaca koji s Trga Trafalgar u Londonu u lisicama odvode anglikanske svećenike i svećenice u svojim osamdesetima govorile su same za sebe. Ni uz najbolji trud mašte ne bi se moglo reći da je javnost svjedočila policijskoj akciji protiv opasnih terorista, pogotovo ne javnost koja ima nekog iskustva s terorizmom, a britanska javnost tog iskustva itekako ima. Optika nikako nije bila dobra, i optika je neupitno učinila svoje.

• Suci – neprijatelji naroda

U posljednjih deset godina bilo je još slučajeva u kojima je britansko sudstvo održalo lekciju britanskoj vladi, slučajeva u kojima su se napinjale i propitivale granice ovlasti izvršne vlasti. Tako je u siječnju 2017. Ustavni sud presudio da vlada Therese May, bez obzira na rezultat referenduma, ne može pokrenuti proces izlaska iz Europske unije slanjem nekog pisma Europskom vijeću (kako to predviđa slavni članak 50. Povelje o Europskoj uniji) bez eksplicitne odluke britanskog parlamenta o tome. Sud je bio mišljenja da vladini prerogativi u vanjskoj politici nisu dostatni kako bi poništili prava građana koja je parlament ustanovio i definirao u svojim zakonima.^[13] Ta presuda je postavila novo tumačenje opsega i dosega ovlasti koje britanski premijer ima u vanjskoj politici oslanjajući se u njoj na kraljevski prerogativ. Sve to koštalo je suce fotografija na naslovnici Maila, koji ih je proglasio neprijateljima naroda. A ni Sun nije bio sretan.

Drugi, daleko značajniji slučaj o odnosu parlamenta i vlade te o njihovim ustavnim ulogama bio je onaj o raspuštanju britanskog parlamenta u kasno ljeto 2019. Izvela ga je vlada Borisa Johnsona. Iako britanski premijer može raspustiti parlament na određeno vrijeme, obično na nekoliko dana i uglavnom zato da se promijene tapete prije početka zasjedanja novog saziva ili održavanja izbora, taj put Boris Johnson ga je raspustio na 35 dana, taman toliko da parlament ne bi imao dovoljno vremena raspravljati o konačnim modalitetima izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.^[14] Ustavni sud pod vodstvom Lady Hale je tada očitao izvršnoj vlasti pravu lekciju iz teorije o ustavnim funkcijama neovisnih stupova vlasti u trodiobnoj liberalnoj državi.^[15] Ukratko, Sud je bio mišljenja da vlada, iako ima ovlasti raspustiti parlament, ne može to napraviti tako da dužinom perioda u kojem je parlament neaktivan onemogući njegove ključne ustavne funkcije, a to su donošenje zakona i upravo nadzor nad vladom. Premijer je morao vratiti parlament natrag na zasjedanje i izdržati kritiku parlamentaraca o Brexit planovima njegove vlade. Ujedinjeno Kraljevstvo je pak, iako nešto kasnije nego što je to Johnson htio, svejedno izašlo iz Europske unije.

Pitanja koja su ovog puta pak bila pred britanskim Visokim sudom su bila ona o tome kako vlada definira ravnotežu između dvaju prava – onog na siguran život i onog na slobodu izražavanja i okupljanja, te je li ta ravnoteža postignuta na legalan i proporcionalan način. Drugim riječima, predstavljaju li protestne akcije kao što je bacanje crvene boje na avione i potreba za operativnijim policijskim mjerama protiv organizacije koja to radi dovoljno visoki prag kako bi se onda u ime sigurnosti građanstva, tj. prava na sigurni život, mogla ograničiti neka njegova druga, jednako tako osnovna prava i slobode. I britanski Visoki sud je presudio da su olakšanja operativnih potreba održavanja reda i mira nedostatan, nelegalan i neproporcionalan razlog za ograničavanje prava na slobodno izražavanje i okupljanje.

Na veliko olakšanje uhapšenih umirovljenika i anglikanskih svećenica čini se da još ima neke proceduralne snage u liberalnoj demokraciji u Ujedinjenom Kraljevstvu. No, poništenje optužbi za terorizam morat će čekati okončanje žalbenog procesa.

• Bilješke

^[1] Točnije 23. lipnja odlukom ministrice unutarnjih poslova Yvette Cooper.

^[2] Counter-Terrorism and Border Security Act 2019

^[3] https://www.legislation.gov.uk/ukpga/1998/42/contents

^[4] https://en.wikipedia.org/wiki/Palestine_Action#Context

^[5] chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://www.judiciary.uk/wp-content/uploads/2026/02/R-Ammori-v-SSHD-OPEN-Judgment-final.pdf str. 5 i 6.

^[6] Doduše o tome postoje različita mišljenja pravnika pogotovo ako se uzmu u obzir problemi koje status organizacije sada nakon presude stavlja pred policiju ukoliko se ona odluči shodno važećem, iako nelegalnom, zakonu hapsiti demonstrante. Vidi: https://publiclawforeveryone.com/2026/02/17/if-proscribing-palestine-action-was-unlawful-how-can-it-still-be-a-proscribed-organisation/

^[7] https://www.bbc.co.uk/news/articles/c0e5zp8w7gzo

^[8] https://emptycity.substack.com/p/what-the-palestine-action-judgment

^[9] Dalje vidi već citiranu presudu točke 72 – 96.

^[10] https://www.gov.uk/government/publications/proscribed-terror-groups-or-organisations–2/proscribed-terrorist-groups-or-organisations-accessible-version

^[11] Vidi dalje presudu točka 39.

^[12] Ibid. točke 90 i 91.

^[13] https://www.bailii.org/uk/cases/UKSC/2017/5.html

^[14] https://en.wikipedia.org/wiki/2019_United_Kingdom_prorogation_controversy

^[15] https://www.bailii.org/uk/cases/UKSC/2019/41.html pogotovo od točke 39 dalje, moglo bi se reći gotovo udžbenička lekcija vladi o tome što je što u ustavnom pravu.