Vladavina prava nasuprot pravu na vladavinu. Slučaj Hrvatske

Na nedavnom skupu Zašto Hrvatska zaostaje uvodno izlaganje o vladavini prva održao je Žarko Puhovski. U prvom se dijelu raspravlja o pojmu i porijeklu vladavine prava, a u drugom analizira situacija u Hrvatskoj. Uz ostalo, profesor Puhovski ističe da Hrvatska ima dvije važeće verzije ustava. Objavljujemo snimku i tekstualnu osnovu izlaganja

Vladavina prava je, u osnovi, oznaka sofisticiranoga falsifikata realnosti društva – u nakani očuvanja te realnosti. Drukčije rečeno, radi se o poopćivome (proceduralno prihvatljivom) izvanjskom nametanju vrijednosti društvu – kako bi se ono uopće održalo. Za društvo je, naime, konstitutivan sukob zbog svagda zadane oskudice, nikako samo, pa ni primarno, u materijalnome pogledu, nego poglavito zbog oskudice prvih mjesta u nizu punktualnih konkurencija koje i sačinjavaju društvenost društva. U tom složaju vladavina prava sustavno djeluje na ublažavanju, civiliziranju sukoba, pripitomljavanju interesa, prevođenju zbiljski zaoštrenih sukoba u formalizirane sporove, u konačnici na njihovu podvođenju pod skup (koliko je moguće konsistentnih) pravila. Ona, dakle, djeluje u skladu s reprezentacijskim obrascem koji (na različitim razinama kompleksnosti) koriste i matematika i teorija izbornih sustava, teorija medija, kao i niz znanstvenih paradigmi. Rečeni obrazac pretpostavlja da uzdizanje nekoga problema na višu razinu (npr. apstrahiranjem) olakšava njegovo rješavanje, pri čemu ključnim pitanjem ostaje mogućnost prevođenja ovakva apstraktnoga rješenja natrag na razinu u kojoj izvorno i postoji. U slučaju vladavine prava pretpostavlja se da je ovo „prevođenje“ rješenja s više (pravne) razine na nižu, onu realnih društvenih odnosa, zajamčeno državnom silom (koja bi i sama trebala biti regulirana načelima vladavine prava).

Snimka uvodnog izlaganja  prof. Puhovskog o vladavini prava

Vladavinu prava svagda realiziraju institucije – bitno je pritom da institucija nadrasta svoj personalni sastav, tj. da djeluje načelno istovjetno neovisno o osobama koje ju čine (ili čak vode). Odatle logično proistječe gotovo očiti paradoks koji se iskazuje u poteškoći objašnjenja/opravdanja ljudske tvorevine koja dobiva svojevrsnu nadljudsku ulogu, ulogu odreditelja (dopuštenoga) ljudskog djelovanja, te tako, barem naizgled, funkcionira kao „konstrukcija bez konstruktora“ (u Foucaultovim terminima, „Les mots et les choses – une archéologie des sciences humaines“; „Riječi i stvari – arheologija humanističkih znanosti“). Ipak, konvencionalistički pristup, koji preteže u suvremenome shvaćanju institucija, zahtijeva i neku konstruktivističku pretpostavku, barem na razini temeljitije raščlambe svakidašnjih odnosa (praktično-filozofijski utemeljeni pristup problemu uvjerljivo pokazuje Robert Grafstein, „Institutional Realism. Social and Political Constraints on Rational Actors“, Yale UP, New Haven a. London 1992).

Obitelj jest institucija, a porodica i nacija to nisu, jer su (po pretpostavci) zadane rođenjem, u njih se, za razliku od obitelji, (obvezatno) ulazi urađanjem (i, uglavnom, ne izlazi)

U društvenoj praksi pojam se institucije (ustanovljenoga skupa odnosa, kako to hrvatski termin ustanova dobro pokazuje) potencijalno radikalno širi, daleko izvan, primjerice, u pravu uobičajenoga shvaćanja. Uvjerljivo to demonstrira rana – i uglavnom kasnije zaobilažena – Luhmannova interpretacija temeljnih prava kao institucije („Grundrechte als Institution“, Duncker & Humboldt, Berlin 1965). Luhmann pritom, za razliku od većine pravnih teoretika, polazi od pretpostavke da su institucije vremenski, stvarno i socijalno generalizirana očekivanja ponašanja i kao takve tvore strukturu socijalnih sustava. Tek kao takve postaju mogućim predmetom pravnoga pozitiviranja (npr. „prirodna“ prava postaju pozitivnima, zakonom – i odgovarajućom silom – zaštićenima).

Riječju, institucija određuje neke od odnosa među ljudima na općenito prihvaćen način, pri čemu nije nužno u pitanju tek država ili crkva, nego i manje očite, fluidnije forme suživota. Tvorbenom razlikom ostaje činjenica konstruiranosti institucije, pa zato, npr., obitelj jest institucija, a porodica i nacija to nisu, jer su (po pretpostavci) zadane rođenjem, u njih se, za razliku od obitelji, (obvezatno) ulazi urađanjem (i, uglavnom, ne izlazi).

U tom pogledu institucije djeluju u pravilu kao vidljiva ruka, jer se uspostavljaju kao formalne strukture. Takozvane neformalne institucije (najčešće vezane uz kulturni kontekst) nisu lako uočive, njihove su sankcije također neformalne i nerijetko nezamjetne u široj okolini (odatle potječe i dugotrajna pripovijest o nevidljivoj ruci), no njihova je decentriranost (pa stoga i odsutnost koordiniranosti) uzrokom njihove trajnosti, odnosno otpornosti na organizirane promjene. Ono što svakako povezuje sve vrsti institucija jest upravo ustanovno proizvođenje socijalne odgovornosti.

Budući da je odgovornost ponajprije komunikacijska kategorija, a tek posljedično moralna i/ili pravna, komunikacijska „vidljivost“, tj. subjektnost nužna je konstitutivna pretpostavka same egzistencije institucija (barem za one kod kojih proizvode odgovornost). Kako je, izvorno, odgovornost naprosto kompetencija odgovaranja na pitanje, njezine se moralne i pravne implikacije nadograđuju na sposobnost/pripravnost odgovaranja – onima koji su za to poretkom stvari ovlašteni – u svrhu objašnjenja vlastita djelovanja.

U tom je pogledu važno, dakako, i to da je odgovornost spram institucija pretežno racionalne naravi za razliku od (emocionalizirane) iracionalnosti koja načelno razara institucije (pa i one neformalne, unutar kojih također postoji racionalno utemeljena odgovornost, čak i ako su takve institucije razumljene kao emocionalno zasnovane). Moderna politička praksa često rabi  upravo patriotizam kao odnos koji je zapravo dizajniran za „zloporabu“ (a zapravo, kontekstualno, politički logičnu uporabu) institucija. Jer, mobiliziranje emocija – od čega svaki patriotizam živi (osim onoga ustavnog, dakako) – bitno olakšava politički posao (posebice onih na vlasti), skraćuje naime javnu argumentaciju (ili ju posve preskače). Dobro to ilustrira devetnaestostoljetna amerikanska uzrečica: “My country, right or wrong“ („Moja domovina, bila u pravu ili u krivu“) – domovina je, dakle, iznad istine i laži, služi, naime, kao (naizgled moralno, a zapravo emocionalno, te stoga iracionalno) opravdanje za svaki mogući neistinit iskaz. Kada je pak o institucijama riječ, njih „nadilaženje“ razlike ispravnoga i pogrešnoga jednostavno ukida, one doslovce žive od (re)produciranja te razlike.

Vladavina prava svakako nadilazi pojedinačne institucije, pa i njihove spletove, ali bez djelatnih institucija naprosto nije moguća. Sam se koncept i pojavljuje (u povijesno mjerodavnoj, anglosaksonskoj verziji) upravo kao uspostavljanje institucijskoga okvira koji regulira (dakle: ograničuje) vladavinu. Drukčije rečeno, umjesto neposredne veze podanika s vladarom (ili lokalnim feudalnim gospodarom) uspostavljaju se, ponajprije posve neprecizna, „očekivana ponašanja“ koja se odnose na sve članove zajednice. Bibliografijski se koncept može slijediti unatrag sve do prijelomne knjige Samuela Rutherforda “Lex, Rex, or The Law and the Prince” (1644), pisane kao odgovor na “Sacro-Sanctum Regius Majestas” Johna Maxwella. Kako već i naslovi predznačuju, riječ je o Rutherfordovoj nakani da zasnuje teoriju ograničene vlasti podložne unaprijed zadanim pravilima koja uređuju politički opstanak zajednice (što, u svoj specifičnosti britanskih prilika, u bitnome implicira konstitucionalizam); Maxwell pak postulira principijelnu nepovredivost kraljevske vlasti (da su suvremenici dobro razumjeli o čemu je riječ pokazuje i činjenica da je Rutherford nakon Restauracije optužen za veleizdaju – ali je umro prije no što su ga stigli osuditi). Jedva nešto kasnije u mnogome zaboravljeni utopist James Harrington („The Commonwealth of Oceana“, 1656.) uvodi sintagmu laws empire (gospodstvo prava), sa sličnim implikacijama ograničenja najviše vlasti. Čitav je smisao svih ovih ranijih nastojanja zapravo posve jednostavan – pa, naravno, i dalje aktualan: najviša vlast ne smije biti jedina, s diobom vlasti počinje (ali nikako ne završava) vladavina prava …

Pravo na pobunu u njemački ustav dolazi posredstvom doktrine koju razvija Carl Schmitt, da bi ju dvadesetak godina poslije globalno popularizirao Mao Ce-tung glasovitom krilaticom „Opravdano je pobuniti se!“ No, maoistička interpretacija polazi od neprofiliranoga osjećaja nepravde kao motiva pobune, dok se u Schmittovoj verziji (i onoj njemačkoga ustava) radi o sastavinama pravne države/vladavine prava koje valja braniti po svaku cijenu.

Njemački termin „Rechtsstaat“, koji je u hrvatskoj tradiciji (kao sintagma „pravna država“) zadugo bio važniji od vladavine prava, uvodi 1798.  Johann Wilhelm Petersen (pod pseudonimom Johann Wilhelm Placidus). Njegovo djelo „Litteratur der Staatslehre. Ein Versuch“ („Literatura o nauku o državi. Jedan pokušaj“) koristi „Rechtsstaat“ kao oznaku (u njemačkoj tradiciji: pisanim) ustavom zajamčene zaštite privatnosti od državne intervencije (Petersen, kojega su suvremenici smatrali „teškim pijancem“, objavio je – doduše anonimno – i zadugo popularnu knjigu „Geschichte der deutschen National-Neigung zum Trunke“ – „Povijest njemačke nacionalne sklonosti opijanju“).

Pojam Rechtsstaat je uveden i kao prijevod već spomenute Harringtonove sintagme i kao sažetak interpretacije Kantova filozofiranja (iz  dijela posvećenoga nauku o pravu u „Metafizici ćudi“). Ta je dvojnost obilježila historiju pojma u Njemačkoj (i Srednjoj Evropi na koju je njemačka pravna tradicija značajno utjecala), to više što se je u njemačkim (i srodnim) okolnostima sukob s konceptom samovlasti produžio do duboko u devetnaesto stoljeće (posebice iskazan u opreci spram poimanja – i, dakako, prakse – policijske države).

Ključno je za modernu verziju sadržaja koji se podvodi pod oznaku vladavina prava stajalište što ga formulira Albert Venn Dicey (“Introduction to the Study of the Law of the Constitution” – “Uvod u studij prava i ustava”, 1885). Njegova se interpretacija odnosi na načela (nekodificiranoga) britanskoga ustava u poimanju koje se od tada široko prihvaća kao „rule of law“. Osnovne su karakteristike ovakva ideala (u Diceyevoj redakciji): a) zakon kontrolira arbitrarnu moć; b) jednakopravnost svih pred zakonom; c) ustav nije po sebi izvor prava državljana, nego je i sam rezultat političke borbe za prava, a predstavlja interpretaciju jedne ideje koja prethodi pozitivnome pravu. Dublji je mogući smisao ove sheme jasna svijest o razlikovanju, pa i načelnoj sukobljenosti, ljudskih prava i državne moći. Iz specifičnosti britanske pravne tradicije, Dicey polazi od nerazlikovanosti privatnoga i javnog prava (što važi za vrijeme pisanja knjige, krajem devetnaestoga stoljeća), pa stoga uvodno i insistira na tomu da Blackstone (koji mu je, dakako, osnova za vlastitu konstrukciju) uopće ne spominje ustavno pravo, jer se ustavnost kao vladavina prava zbiva u svakidašnjem funkcioniranju parlamenta i sudstva.

U dvadesetome stoljeću koncept vladavine prava, mutatis mutandis, nastavljaju posebice von Hayek, Fuller i Raz. Postupno se razvija uvjerenje da vladavina prava predstavlja set vrijednosti koje su nadređene ostalima, pa  zavređuju i poseban tretman. Npr., čl. 20. st. 4 Temeljnoga zakona (ustava) Savezne Republike Njemačke jasno određuje: „Ako nema druge mogućnosti, svi Nijemci imaju pravo oduprijeti se onome tko smjera srušiti ovaj ustavni poredak“. Pravo na pobunu u njemački ustav dolazi posredstvom doktrine koju razvija Carl Schmitt, da bi ju dvadesetak godina poslije globalno popularizirao Mao Ce-tung glasovitom krilaticom „Opravdano je pobuniti se!“. No, maoistička interpretacija polazi od neprofiliranoga osjećaja nepravde kao motiva pobune (slično još trideset godina poslije popularnome Hesselovu štivu), dok se u Schmittovoj verziji (i onoj njemačkoga ustava) radi o više-manje jasno određenim sastavinama pravne države/vladavine prava koje valja braniti po svaku cijenu.

Sud EU-a (ES) u presudi u predmetu „Les Verts“ prvi je puta 1986., izrijekom naznačio da tadašnja Europska zajednica predstavlja zajednicu zasnovanu na vladavini prava, posebno ističući da ni države članice niti institucije EZ-a ne mogu izbjeći sudsku provjeru usklađenosti mjera koje su donijele na temelju Ugovora. Ovoj je presudi prethodila presuda u predmetu „Granaria“, u kojoj se rabi izraz “zajednica zasnovana na pravu”. U obrazloženju presude navedeno je da se izraz “zajednica zasnovana na vladavini prava” treba tumačiti kao zajednicu zasnovana na pravosudnoj zaštiti i kontroli – što u osnovi odgovara poimanju vladavine prava, kako ga, u raščlambi povijesnoga razvoja ključnih evropskih država, formulira Hayek („Politički ideal vladavine prava“).

Pravna država (Rechtsstaat), ili vladavina prava (rule of law) koncepti su koji ne predstavljaju samo teorijski (izvorno Kantov ili Diceyev) opis jednoga (“realističkog”) ideala državnoga ustroja, nego, mnogo prije, neku vrst politički neupitnoga standarda uspostave i funkcioniranja današnje države. To pak pretpostavlja pravnu jednoznačnost zakonodavstva i sudovanja, njihovu neupitnu nadređenost drugim oblicima odlučivanja, te usuglašenost s međunarodno priznatim sadržajima ljudskih prava. S obzirom na činjenicu da je demokratski model praktički općeprihvaćen, ovaj standard znači nadilaženje tradicije u kojoj je demokracija vladavina većine, te prihvaćanje ideal-tipske odredbe za koju je demokracija u uvjetima vladavine prava: samoograničena vladavina većine.

Stoga je svaka suvremena država pod jednoznačnim pritiskom (ne samo u unutrašnjim političkim odnosima, nego i izvana, što je u mnogome povijesni novum) da se konstituira prije svega kao sustav u kojemu je na djelu vladavina prava. Ovakvi se zahtjevi posebice postavljaju pred novoustrojene države, jer one – u suvremenoj situaciji – posebice potrebuju izvanjsko priznanje, bez kojega je njihova težnja suverenosti osuđena na to da ju se tretira s pridjevom “samoproglašena”. U socijalnoj realnosti novoustrojenih država, primjerice onih postkomunističkih, do izražaja je zaoštreno došao još jedan – u tradiciji netematizirani – aspekt vladavine prava; politička i pravna kultura. Pokazalo se je, naime, eklatantno nedostatnim puko prevođenje ustavnih i zakonskih normi razvijenih država, jer su one u lokalnome kontekstu dobivale drukčije značenje (primjerice, gotovo sve su postkomunističke države usvojile bolje izborne zakone od onih koji su na djelu u SAD ili Velikoj Britaniji, no izborni proces nije bio korektniji, itd.).

Hrvatska je, čak i više od niza postkomunističkih sredina, vladavinu prava prihvaćala štreberski, pod pritiskom očekivanja ocjena izvana. Ustav iz 1990. je odista unio elemente vladavine prava posve neusporedive sa svime što je nacionalna povijest poznavala. No, kontekst je i opet nadjačao ustavni tekst (sa svim njegovim nedostacima). Vidi se to već na simboličkoj razini; od samih početaka interpretacija je ustava bila u sjenci („sitne“) datumske prevare. Ustav iz 1990., praktički svi su nazivali „božićnim“, premda je usvojen 22. prosinca; nije te godine Božić posebno uranio, nego je, dapače, to bio, s današnjega gledišta posve paradoksalno, praznik u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj, naime – Dan Armije).

Dioba vlasti – tradicionalnim načinom formulirana u čl. 4 Ustava – posve je bjelodano derogirana gotovo desetogodišnjim funkcioniranjem tzv. VONS-a (Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti). Ovo tijelo, koje u Ustavu i ne postoji, bilo je faktičko središte moći u Hrvatskoj, središte koje je djelovalo kao neobična kombinacija dvora osamnaestostoljetnih monarha i dvadesetostoljetnih politbiroa. U tom su tijelu – za razliku od ritualne prakse komunističkih politbiroa, barem u posljednjim desetljećima – sjedili i predsjednici Vrhovnoga i Ustavnog suda, ali i guverner Narodne banke, a (stariji) je sin Predsjednika – u skladu s običajima saraja – bio zadužen za nacionalnu sigurnost. Smjernice ovoga nelegalnog tijela i Vlada i Sabor su doživljavali – i realiziraju – kao jasne političke naredbe. U „obrazlaganju“ takvih postupaka obilato je korišten termin „vrhovništvo“ (inače, odličan stari prijevod za riječ suverenost) kojim se pokrivana nadređenost Predsjednika i njegova vijeća svim ostalim ustanovama.

Činjenica da je ustav bio naprosto postavljen u zagradu i dalje proviruje iz svakidašnjega tretmana „najvišega dokumenta države“ – i to u najvišim organima (iste) države. Hrvatska je sigurno svjetski specifična po tomu što već dugo podnosi usporedno postojanje dviju (službenih!?) verzija ustava (ovdje, dakako, za velikim slovom nema potrebe), one koju je „utvrdio“ Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora i one koju je „redakcijski pročistio“ Ustavni sud. Posljedak je ove institucijske veselice u tomu da se, recimo, „postupak i uvjeti za izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske“ (itd.) određuju u čl. 132. („saborskoga“), a u čl. 127 („ustavnosudbenoga“) ustava (s time da ovaj drugi uvodi bilješku koja glasi: „Članak 127. označen je u NN 28/01. kao ‘članak 132.’“ !?).

I dok institucije jedna drugoj „označuju“ ustavne članke pod navodnicima, a broj izmjena Kaznenoga zakona i Zakona o kaznenome postupku dopire do dvoznamenkaste razine, pravna sigurnost – kao jedan od nedvojbenih uvjeta vladine prava – nije ni na pomolu. Sabor je u nekoliko navrata šutke prešao preko rokova koje mu je Ustavni sud bio zadao za izmjenu nekih zakona (u nekim slučajevima – kada je o izbornim jedinicama za parlamentarne izbore riječ – to je prekoračenje rokova i višegodišnje), Ustavni je sud godinama djelovao u krnjem sastavu, Sabor je 2001. izmijenio Ustav na protuustavan način, jer je usvojio članak 142. (tj. 135.) koji, u drugome stavku, zabranjuje „balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“. Međutim, prvi član Ustava (u obje verzije, ipak!) eksplicitno ustvrđuje: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“. A na referendumu o neovisnosti 1991., velika je većina hrvatskih državljana (tj. narod – ili puk) pozitivno odgovorila na sljedeće pitanje: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama?“. Budući da je „savez suverenih država“ (i) neka vrst „državne sveze“, a većina je (tadašnjih) jugoslavenskih republika (i dalje) smještena na Balkanu, parlament je izvršio svojevrstan, doduše simbolički genocid nad onima koji su ga izabrali.

Poteškoće s vladavinom prava Hrvatska je od svojih početaka marljivo reciklirala. Nije pritom riječ samo o kontekstu postupanja s ustavom, nego i o nejasnoćama, pa i očitim nedostacima u ustavnome i zakonskim tekstovima, koje je već odavno bilo moguće (dapače; potrebno) izmijeniti. Mnoge od ovih nedostataka ne treba, prema svemu sudeći, izvoditi iz zaplotnjačkih nakana, nego, mnogo vjerojatnije, iz nomotehničke insuficijencije ili, naprosto, neznanja. Dobar je primjer čl. 3 Ustava („Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“). Riječ je, posve očito, o ključnome ustavnom članku – jer je „temelj za tumačenje Ustava“. No, posve je nejasno zašto su „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda… vladavina prava i demokratski višestranački sustav“ po sebi zaštićene vrijednosti, dok to prava čovjeka, vlasništvo i čovjekov okoliš nisu, nego trebaju dodatke kao što su „poštivanje“, „nepovredivost“, odnosno „očuvanje“ da bi se kvalificirali za  „najviše vrednote“. Teško da se radi o filozofijskim ili pravnim finesama, vjerojatno je riječ o nepreciznosti – koja ni u lokalnoj jurisprudenciji nije izazvala posljedice, a, srećom, ni u pravnoj praksi. Nejasno je također kakvoga smisla ima u ovome članku pobrojati sve elemente sadržaja vladavine prava i onda još dodati i samu sintagmu (za svaki slučaj, možda).

Iz ovako nejasne deklarativnosti implicite (a nejasno) zadane u tekstu Ustava slijedi i politička logika nijekanja nekih od jasno zadanih ustavnih pretpostavki, jer lakše je to zastupati ako ni sam polazni tekst nije jednoznačan. Pokazuju to i posve očite omaške u ustavnome tekstu – notorno, npr., formulacija u čl. 39. („Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat“), gdje je nekako zaboravljeno da je i obrambeni rat također vrsta rata, pa je ispalo kažnjivim i „svako pozivanje“ na obranu.

Konstitutivne nejasnoće ustavne pozicije vjerojatno ipak najbolje razotkriva – i to kada je o temeljnim vrijednostima riječ – pitanje o (navodnoj) sekularnosti hrvatskoga ustava. U („božićnome“) Ustavu termina sekularnost (očekivano) nema, a u članku 41., na koji se svi pozivaju (naravno s različitim očekivanjima), stoji da su vjerske zajednice odvojene od države, no ne i da je država odvojena od vjerskih zajednica; time se svakako osigurava neovisnost vjerskih zajednica o državi, ali u svim leksikonima i u brojnim teorijskim radovima sekularnost se tumači obrnuto, tako da je država, odnosno javna sfera, neovisna o vjerskoj doktrini i praksi, a to ovom odrednicom nije zajamčeno.

Nepripravni na pokoravanje elementarnim zakonima logike, ustavnopravni eksperti ovakve primjedbe odbacuju kao „povredu pravila ozbiljnog ustavnog tumačenja“ (B. Smerdel, „Telegram“, 29.8, 2017.), ili pak tvrde: „Naravno da je odvojenost vjerskih zajednica odvojenost države od vjerskih zajednica u smislu da sve one, uključujući RKC, imaju djelovati u okviru Ustava i zakona“ (Sanja Barić, „Indeks“, 29. 8. 2017.). Odvojenost jest ponajprije samostalnost, a ona se ne zbiva automatski obostrano – razmjere konfuzije koja je zahvatila stručnjake dobro pokazuje netom navedena interpretacija odvojenosti vjerskih zajednica od države kao obveze „djelovanja u okviru Ustava i zakona“ (!?).

Kada se, naime, otpočne s nepreciznim formulacijama u ustavu koji je od samih početaka evidentno derogiran, kada se nailazi na (lako je moguće hotimične) praznine u ustavnome tekstu, teško je očekivati izvedbu vladavine prava; jer ona nije zajamčena ni kada je tekstualna podloga neprijeporna, a zasigurno ju se ne može očekivati u situaciji u kojoj ni polazište nije jasno.

Zbog toga i nije čudno da nesklapnost zakonskih tekstova dospijeva mjestimice sve do nepatvorene komike. Ako je čl. 332 Kaznenoga zakona naslovljen „Povreda mira pokojnika” valjalo bi dokučiti otkuda zakonodavcu spoznaja o tomu da pokojnici doista prebivaju u miru, te da im je to drago, ali bi valjalo objasniti i tko je to ovlastio žive za (kazneno) djelovanje u njihovo ime. Zakon koji izaziva smijeh, kao i ustav koji izaziva zbrku svakako ne promiču povjerenje u sferu koja je načelno dizajnirana za (racionalnu i poopćivu) preobrazbu društvenih sukoba, a to je nepovjerenje, očito, nepovoljno za realno odvijanja tih sukoba.

Vladavina prava posve je neutralna spram razvoja proizvodnje ili bankarstva, ona ih – striktnom zakonitošću – može, dapače, usporavati jer nema sluha za zbrzane odluke koje poslovni svijet nerijetko potrebuje. Činjenice govore da su najbrži slučajevi nacionalnoga privrednog razvoja u nedavnim desetljećima bili na djelu u državama koje nisu pretjerivale s vladavinom prava

Demonstriranje „vladavine prava“ – image objektivnosti je pritom bitan – slijedi, logično, na još nižoj razini od pokazane tekstualne nesuvislosti. Predsjednik sabora (u funkciji predsjedavajućega sjednice) traži istragu protiv jednoga građanina (Todorića) neposredno niječući osnove diobe vlasti (a poslije se čude kada se to proglašava političkim procesom); ista sutkinja proglašava dvije presude protiv Sanadera u roku od jednoga sata (pa se je i moglo očekivati da će rezultat biti 1:1), predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda polemizira s odgovarajućim Državnim odvjetništvom o podnescima koje su mu poslali (ili nisu), Sabor prihvaća pokroviteljstvo nad udrugom (Počasni bleiburški vod) kojoj je jedan od funkcionara osuđeni politički ubojica… A patriotski problematičnije teme (vezane uz nedavni rat, tj. „naše“ i „njihove“) u takvu ozračju dovode do posve perverznih presuda, pa se očekivano ponašanje građana doista ne može smatrati primjerenim nekim temeljnim načelima ljudskih prava.

Riječju, s vladavinom prava u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, no posve je pogrešno tumačiti to kao problem privrednoga razvoja, konkurentnosti, pozitivne poduzetničke klime, itd. Oni koji to čine (najčešće s ekonomijskoga i sociologijskoga disciplinarnog područja) dvostruko griješe:

1. nesmotreno pretpostavljaju važenje harmonističke sheme prema kojoj (izvorno platonistički) lijepo i dobro, mudro i pravedno svagda idu ruku pod ruku – pa će, konkretno, „razvoj vladavine prava“ ubrzati razvoj ekonomije, osnažiti konkurentnost i potpomoći poduzetništvo. A kad tamo, ozbiljno uzeta, vladavina prava posve je neutralna spram razvoja proizvodnje ili bankarstva, ona ih – striktnom zakonitošću – može, dapače, usporavati jer nema sluha za zbrzane odluke koje poslovni svijet nerijetko potrebuje. Ona može oslabiti konkurentnost, štiteći žrtve konkurencijskih sukoba, može odmoći poduzetništvu insistirajući na pravima poduzetih, itd.;
2. činjenice govore da su najbrži slučajevi nacionalnoga privrednog razvoja u nedavnim desetljećima bili na djelu u državama koje nisu pretjerivale s vladavinom prava – četiri azijska tigra su bilježila najbrži rast i razvoj u vrijeme u kojemu nisu imali ni bitne demokratske institucije kao nosivu sastavinu političkoga sustava (da se o vladavini prava i ne govori). A o današnjoj Kini u tom pogledu uopće ne treba trošiti riječi.

Smisao vladavine prava je stoga bitno larpuralistički (s ekonomijskoga stajališta barem), ona je vrijednost po sebi koja svoju svrhu nalazi u zaštiti osnova ljudske egzistencije od prava vladavine da se u nju upleće, koja, naprosto, omogućuje ljudima da (razmjerno) slobodno slijede svoje životne ciljeve, čak i ako oni nisu proizvodno (pa ni društveno) relevantni. Bude li to razumljeno, neće biti mnogo bolje u zajednici, ali bi barem mogla biti racionalnije trošena golema energija toliko dugo i uporno razbacivana na promašene (političke i stručne) debate.