Za Liz Truss se zasad sa sigurnošću može reći jedino da je – prevrtljiva!

U mladosti je nova britanska premijerka bila za legalizaciju marihuane, ukidanje monarhije i protiv politike Margaret Thatcher. Onda je ušla u Konzervativnu stranku, postala ministrica, ali je još bila protiv Brexita. Postavši ministrica u Johnsonovu kabinetu prigrlila je Brexit, a u kampanji za premijersku poziciju zaklela se da neće intervenirati u slobodno tržište. Kad je postala premijerka - zamrznula je cijene. Iako se počela češljati kao Thatcher, više podsjeća na Johnsona

• Novoimenovana premijerka Liz Truss po prvi put ulazi u službenu rezidenciju čelnika britanske vlade, No. 10 Downing Street. (Number 10)

• Nino Bantić hrvatski je novinar s londonskom adresom zaposlen kao urednik u televizijskom krilu Associated Pressa. U Ujedinjenoj Kraljevini živi i radi već 25 godina.

“Naša stranka vjeruje da svatko u ovom društvu mora biti u mogućnosti postati netko, no danas samo jedna obitelj ima pravo podariti poglavara države”, izgovorila je jedna devetnaestogodišnja članica Liberalno Demokratske stranke, obraćajući se davne 1994. godine kongresu svoje tadašnje stranke s prijedlogom uvrštavanja abolicije monarhije u izborni program. Nepunih trideset godina kasnije, ista je osoba kao premijerka iz redova Konzervativne stranke u dvorcu Balmoral u Škotskoj postala posljednja britanska političarka koja se rukovala s kraljicom Elizabetom II i koja je kraljicu vidjela živu.

Tko je, zapravo, Liz Truss – političarka koja je s ljevičarskih obala djetinjstva zaronila u političke vode liberalno lijevog centra da bi tri desetljeća kasnije izronila na vrhu političke površine desnih obala? Zašto je i kako došla na vlast, u što – ako išta – vjeruje i što od nje možemo očekivati – pitaju se ovih dana mnogi van granica Ujedinjenog Kraljevstva. I nisu u tome jedini – mnoge unutar granica muči isto pitanje. Široj javnosti do nedavno manje poznata političarka, koja je u utrci za premijerku i lidericu konzervativne stranke, pretekla mnoge poznatije kolege – poprilična je enigma.

• Od lijeve obitelji do desne elite

“Mislim da je pošteno reći da sam u mladosti bila profesionalno kontroverzna osoba i da sam uživala istraživati različite ideje i stavove. I oponirati svima”, izjavila je Truss tijekom nedavne unutarstranačke kampanje za mjesto vođe Konzervativne stranke. Nova britanska premijerka rođena je u obitelji izrazito lijevog spektra, od majke medicinske sestre i oca matematičara, sveučilišnog profesora, grlenih protivnika političkog establišmenta. Zajedno s malom Liz, bili su česti sudionici prosvjeda protiv nuklearnog naoružanja. “Često su se pjevale pjesme i izvikivali slogani protiv Margaret Thatcher”, sjeća se tih dana Liz Truss. Studirala je filozofiju i međunarodne odnose na Oxfordu, gdje je za ranih godina studija bila aktivna članica Liberalno Demokratske stranke, ističući se zalaganjem za legalizaciju kanabisa i aboliciju monarhije. No ubrzo se, kako kaže, upoznala sa stavovima Konzervativne stranke koji su je u potpunosti promijenili jer je “shvatila da svjetonazor mog djetinjstva predstavlja drugačiji način života – jedno društvo u kojem ne želim živjeti. Počela sam uviđati zašto je Britanija uspješna, i kako je ustavna monarhija koja podržava slobodnu demokraciju – sastavni dio tog uspjeha.”

“Često su se pjevale pjesme i izvikivali slogani protiv Margaret Thatcher”, sjeća se Liz Truss, osamdesetih kad je tadašnja britanska premijerka slomila štrajk rudara a broj nezaposlenih se povećao sa 1,5 milijuna na 2 milijuna. Na slici: Štrajk rudara 1984. (Wikimedia Commons)

Nakon Oxforda priključila se Konzervativnoj stranci, nastavljajući karijeru kao ekonomistica u naftnoj kompaniji Shell Oil i u telekomunikacijskoj kompaniji Cable and Wireless. Unutar konzervativne stranke Truss se svrstala u desno krilo, u tzv. Thacheritski tabor, čvrsto promovirajući slobodno tržište, smanjenu zakonsku regulativu i niske poreze. Rani joj konzervativni politički put nije bio glamurozan, ali ga je Liz odrađivala kao i mnogi drugi ambiciozni političari, strpljivo se penjući po ljestvici stranke. Nakon nekoliko godina u skupštinskim klupama londonske općine Greenwich, konačno napreduje kada je 2001. po prvi puta stavljena na listu konzervativnih kandidata za parlamentarne izbore. Te godine u okrugu Hemsworth, te 2005. u okrugu Calder Valley, oba u Zapadnom Yorkshireu – nije prošla. Sreća joj se mijenja kada je kao ‘mladu snagu u dolasku’ te osobu visoko na listi ‘ljudi koji obećavaju’, tadašnji premijer i konzervativni lider David Cameron stavlja u novu izbornu jedinicu – South West Norfolk – u kojoj Konzervativna stranka uvijek pobjeđuje. Truss konačno ulazi u parlament 2010. Samo dvije godine kasnije ulazi u Cameronovu vladu, na poziciju mlađe (niže) ministrice za obrazovanje, da bi 2014. dobila prvu ministarsku fotelju i titulu ministrice za zaštitu okoliša.  U vladi Therese May 2016., vrijedi primijetiti, ta bivša pobornica legalizacije kanabisa a kao ministrica pravosuđa, obećava strože kažnjavanje konzumacije droga. Iste je godine u tekstu za tabloid The Sun napisala da bi “Brexit bio trostruko katastrofalan za britansku ekonomiju – više regulacija, više formulara i više zastoja u trgovini sa EU”.

• Uspon kroz Johnsonova ministarstva

Izborom Borisa Johnsona za premijera 2019. – i naglo shvativši da je “Brexit bio ispravna odluka” – Liz Truss ulazi u njegovu vladu kao ministrica vanjske trgovine, a koncem 2021. godine – kao jedna od najodanijih premijerovih suradnica – postaje ministricom vanjskih poslova, i time zapravo dolazi pod reflektore šire javnosti. Iskreno govoreći, začuđuje da je gore navedenoj karijeri usprkos, izmakla radaru mnogih ozbiljnih analitičara. Možda je jedini izuzetak bio BBC, u čijoj je radijskoj emisiji 2017. godine, postavljeno pitanje – doduše ne bez skepse u glasu – njenom starom prijatelju, inače libertarijanskom analitičaru, vidi li u Liz Truss buduću premijerku, na što je on odgovorio: “Naravno, zašto ne?” Pokazalo se da na priliku nije trebala dugo čekati – unatoč tome što je u trenutku njenog političkog rasta Johnson bio u punom naponu snage.

Čuveni govor Margaret Thatcher – u kojem je odbila prevrtanje, u politici

Kako je moguće da je premijer s najvećom podrškom glasača i premijer “koji je završio i ostvario Brexit” ostao bez glave – i to od vlastite stranke? Svatko tko je bar malo pratio Johnsonov put, znao je da mu karijera visi o tankom koncu. Premijer je zapravo vlast izgubio u borbi s vlastitim karakterom. U brzoj vožnji političkim ulicama Johnson je poznat po izbjegavanju semafora, ignoriranju znakova (makar ih i sam postavio) te osebujnom odnosu prema činjenicama koje je putem sretao. Sve dok, konačno, nije izgubio kontrolu nad upravljačem. U toj političkoj vožnji direktni sudari s istinom bili su česta pojava, no bivši je premijer uvijek prolazio s tek lakšim ozljedama. Sjetimo se samo nekih – na primjer kada je u rujnu 2019. sud presudio da je premijer pokojnoj Kraljici iznio netočne argumente za raspuštanje parlamenta. I time postao jedini britanski premijer ikad uhvaćen u direktnoj laži monarhu. Slijedile su poznate karantenske afere – prva u kojoj se, nakon što je u svibnju 2020. uveo mjere novčanih kazni za “onu manjinu ljudi koja krši izolacijska pravila lockdowna“, pojavio  na proslavi u sjedištu vlade u Downing Streetu. Tom se zgodom u prostorijama i vrtu ispod samog premijerskog stana obrelo stotinjak gostiju. Samo dva dana kasnije javnost saznaje za drugi prekršaj – savjetnik premijera Dominic Cummings zanemario je pravila izolacije otišavši na izlet. Premijer je odlučio podržati svog savjetnika te ignorirati odluke i mjere vlastite vlade. Slijedio je skandal oko korištenja stranačkih donacija za renoviranje premijerske rezidencije u Downing Streetu. Partijalo se još nekoliko puta u karantenskim danima jeseni i zime 2020. te u travnju 2021. kada je nacija žalovala za princom Philipom. Samo jedan dan kasnije, svijet je gledao kraljicu Elizabetu II kako sama sjedi tijekom komemoracije, time poštujući pandemijska pravila. Prašina oko ovih slučajeva zapravo se nikada nije u potpunosti slegla, ali je neoboriva činjenica da je istina u tim duelima uvijek prolazila lošije od premijera.

Sreća je Johnsona služila sve do ljeta 2022. Čaša političkog povjerenja konzervativnih parlamentaraca prelila se na slučaju Chrisa Pinchera, političara zaduženog za unutarpartijsku disciplinu Konzervativne stranke. Pincher je bio prisiljen dati ostavku zbog seksualnog zlostavljanja mlađih kolega. Iako je to Johnson poricao, pokazalo se da je premijer znao za Picherova zlostavljanja i svejedno ga postavio na tu funkciju moći. U srpnju je premijer ostao bez podrške većine svojih ministara i velikog broja zastupnika iz redova Konzervativne stranke, koji su konačno procijenili da bi lančani sudari premijera s istinom mogli ozbiljno oštetiti šanse Konzervativaca da ostanu na vlasti. Stiješnjen u politički kut, Boris Johnson konačno priznaje poraz i daje ostavku. Od premijera s najvećim brojem glasova postaje premijerom s najkraćim mandatom. Upravljač je trebalo predati nekome od pretendenata na stranački tron.

Većina glasača bila je bijesna što je Johnsonov savjetnik Cummings prekršio stroga pravila lockdowna, no bivši je premijer stao u obranu svoje desne ruke. Kasnije će i sam puno gore kršiti pravila. (Bradford Timeline)

• Noćni juriš na čelnu poziciju

Liz Truss je ta vijest o sudbini Borisa Johnsona zatekla u Indoneziji, noć prije početka važnog sastanka ministara skupine G20. Tada ministrica vanjskih poslova slijedila je svoj politički instinkt – duboko osjećajući da je za budućnost njene zemlje, njene stranke te samim tim i za njenu osobnu budućnost, važnije da se što prije uključi u borbu za premijersko mjesto, umjesto da s ministrima vanjskih poslova zemalja najjačih svjetskih ekonomija raspravlja o izlasku iz svjetske krize izazvane ratom u Ukrajini, napustila je Jakartu usred noći, par sati prije početka konferencije, žureći u London u kojemu je idućeg jutra među prvima bacila rukavicu izazova u borbi za premijersko mjesto.

Na početku je u utrci bila poprilična gužva no ubrzo su jedan za drugim počeli ispadati znatno veći konzervativni igrači. Na koncu su se u ringu našli samo dvoje – Liz Truss, Johnsonova ministrica vanjskih poslova, i Rishi Sunak, Johnsonov ministar financija i desna mu ruka. Sunak je tijekom završne kampanje onima koji su na kraju odlučivali o njegovoj sudbini – članovima Konzervativne stranke – objašnjavao kako nakon svih kovidovskih financijskih mjera jednostavno nema novca i da je povećanje poreza jedini način da se napune državne blagajne. “Novi porezi ne dolaze u obzir”, rekla je na to odmah protukandidatkinja Truss, naglašavajući kako njena vlada neće “dijeliti novce” u svrhu ublažavanja posljedica sadašnjih i nekih budućih kriza. Negativno se izrazila i o ideji o zamrzavanju krajnjih cijena plina i struje domaćinstvima, koju je gorljivo zagovarao Kier Starmer, vođa laburističke opozicije.

Nostalgija konzervativaca za Margaret Thatcher bila je jasno vidljiva. Prepoznala je to i sama Truss, pa su neki uočili njezino čak i vizualno približavanje izgledu legendarne konzervativne premijerke

Unutarstranačke ankete jasno su govorile da Liz Truss krupnim koracima korača prema Downing Streetu. Nostalgija konzervativaca za vremenima Margaret Thatcher bila je jasno vidljiva. Prepoznala je to i sama Truss, pa su neki promatrači uočili čak i vizualno približavanje buduće premijerke izgledu legendarne konzervativne premijerke. “Izabrana sam kao stvarna konzervativka i vladat ću kao konzervativka”, rekla je Liz Truss u pobjedničkom govoru članovima stranke.

Mnogi konzervativci danas više nisu sigurni što bi to točno trebalo značiti. Jedna od prvih mjera petnaeste vlade Elizabete II bila je zamrzavanje cijena plina i struje za krajnje potrošače. Mjere je u parlamentu predstavila sama premijerka, tek nekoliko dana nakon što ih je tako kategorički odbacila u predizbornoj kampanji. Taj prvi veliki zaokret od izbornih obećanja odmah na početku mandata, neki analitičari vide kao kontinuitet u stilu vladanja kojega je postavila prijašnja vlada – odnosno kao nastavak  čestih i velikih zaokreta u odlukama, mjerama i ponašanju Borisa Johnsona. Neki kritičari tvrde da oboje političara zapravo nemaju čvrstu političku platformu, već se prilagođavaju potrebama ostanka na vlasti. Gledajući njihov karakter i proklamiranu programsku politiku – nesumnjivo je da su i na papiru i u svojim deklariranim namjerama kabineti Borisa Johnsona, a naročito Liz Truss, najkonzervativnije britanske vlade od vladavine Margaret Thatcher. Činjenica je da su se obje vlade našle zarobljene u teškim ekonomskim i političkim realnostima vremena u kojima vladaju.

• Kriza koja se mogla izbjeći

Mjere koje je provela vlada Borisa Johnsona u doba pandemije, po karakteru i obujmu, mjereno političkom nomenklaturom ustanovljenom nakon Drugog svjetskog rata, pripadale bi odlukama karakterističnima za socijaldemokratske, čak i socijalističke vlade. Snaga krize izazvane gotovo potpunom obustavom proizvodnje bila je tolika da su premijer i ministar financija morali osigurati ozbiljnu količinu novca kao kompenzaciju poslodavcima – kako bi ih održali na tržištu – i zaposlenicima – da bi sačuvali socijalni mir. Moglo bi se reći da ono što je za vladu Borisa Johnsona predstavljala pandemija kovida, za vladu Liz Truss predstavlja svjetska energetska kriza. Sličnost tu, međutim, prestaje. Za razliku od kovida, energetska kriza u Britaniji se, barem u svom sadašnjem opsegu, mogla izbjeći. Svjetski trend mahnitanja cijena plina, prvobitno uzrokovan povećanom potražnjom nakon pandemijske karantene a zatim Putinovim ratom u Ukrajini, utjecao je i na vratolomni porast cijena u Britaniji. Više kao izgovor a nimalo kao stvarna nužnost – kažu kritičari i to ne samo oni s lijevih obala.

Za razliku od većine europskih država, naime, Britanija ne ovisi o uvozu Putinovog plina. Skoro 40% svojih potreba za plinom Britanija pokriva uvozom iz Norveške, koja taj plin crpi na svojim plinskim poljima. Ostatak plina, osim gotovo zanemarivog postotka uvoza iz ostalih zemalja – u stanove, kuće, trgovine i tvornice širom Velike Britanije dolazi iz domaćih crpilišta, mahom iz platformi na Sjevernom moru. Svi proizvođači i distributeri naplatili su i naplaćuju taj plin krajnjim korisnicima sada već i po više nego dvostrukim cijenama od prošlogodišnjih, opravdavajući se visokim cijenama na svjetskom tržištu. Naftni divovi, poput kompanija Shell Oil ili British Petroleum, bilježe rekordne zarade. Shell je, na primjer, u prvom kvartalu ove godine ostvario profit trostruko veći od istog perioda lani. Ukratko, cijenu njihove neočekivane zarade (windfall income) – sasvim je jasno – plaćaju i plaćat će krajnji potrošači.

Johnsonova vladavina survala je popularnost Konzervativne stranke, a Truss je preuzela vladu u trenutku kada su laburisti u znatnoj prednosti u anketama. (Ralbegen / Wikimedia Commons)

Postavljeno u brojke to otprilike izgleda ovako – mlada obitelj koja ima zajednički prihod od nešto više od 30.000 funti, prošle je godine mjesečno izdvajala 100 funti za račune struje i plina. Ove je godine ta brojka skočila na 250 funti, bez neke namjere da se tu i zaustavi. 2022., po nekim predviđanjima, britanska domaćinstva uplatit će kompanijama za distribuciju energije 100 milijardi funti više nego prošle godine, navodi BBC svom programu Panorama. Na udaru, dakako, nisu samo domaćinstva. Razlozi su to što je – već drugi dan svoje vladavine – Liz Truss napravila zaokret od svog izbornog obećanja da njena vlada neće niti ”intervenirati u tržište” niti “dijeliti novce”, učinivši upravo suprotno.

“Od 1. listopada novi ‘Energy Price Guarantee’ zamrznut će cijene energije. Domaćinstva će u iduće dvije godine za struju i plin plaćati najviše 2500 funti godišnje, uz dodatni popust od 400 funti po domaćinstvu”, piše u odluci vlade. Paket financijske pomoći težak je 100 milijardi funti. Često mlaka i oprezna opozicija predvođena laburističkim liderom Kierom Starmerom, čiji je prijedlog o zamrzavanju cijena plina i struje zapravo donekle ispunila nova premijerka, glasna je u kritici novih mjera. “Nove mjere za zaštitu domaćinstava trebale bi se financirati iz džepa kompanija kroz dodatni porez na neočekivanu dobit (windfall tax), a ne iz džepa poreznih obveznika”, rekao je Starmer.

U svom drugom paketu mjera vlada, kroz tzv. mali proračun/budget, najavljuje ‘najveće porezne promijene unazad 50 godina’. Novi ministar financija, Kwasi Kwarteng, najavio je da će od idućeg travnja biti smanjene stope poreza na osnovnu dobit, smanjen porez na prodaju nekretnina, te smanjena davanja za socijalno osiguranje. Svima koji zaradjuju više od 150.000 funti godišnje porez na dohodak smanjuje se 5%. Vlada tvrdi da će onima s niskim primanjima donjeti uštedu od 170 funti godišnje. “Ovo je najava klasnog rata” tvrdi s druge strane, ljevičarski kolumnist Owen Jones , prema kojem nove mjere neće bitno pomoći najugroženijima, već upravo najbogatijima.

• Nemirno more

“Mi smo danas moderna, dinamična i prosperitetna nacija”, ustvrdila je Truss opraštajući se od preminule kraljice u prigodnom govoru u parlamentu. Situacija na terenu ipak pokazuje malo manje glamuroznu sliku. Inflacija je iznad 9% i kuca na dvocifrena vrata, troškovi života skočili su u nebo, životni standard je pao, Brexit nije u potpunosti završen, kamatne stope su skočile, nacija se još nije oporavila od pandemije i smrti preko 200.000 sugrađana a već je zahvaćena nezapamćenom energetskom krizom, 180.000 građana do sada se udružilo u pokret za neplaćanje računa za plin i struju. “Konzervativci su prigrlili optimističnu poruku Liz Truss o liberalizaciji bez vladinih intervencija, svojevrsni odjek vremena Reaganovog financijskog programa ‘Američkog jutra’. Šire izborno tijelo – u ova teška ekonomska vremena kada su troškovi života i inflacija u usponu – bit će puno teže uvjeriti u taj put”, kaže u svom tekstu Jill Lawless, moja kolegica iz redakcije.

Ako je vjerovati nekim anketama trebalo bi u to uvjeriti čak i dio konzervativnog biračkog tijela – dvije trećine konzervativnih glasača podržalo bi privremenu nacionalizaciju izvora energije. S time se slaže 60 posto ukupnog biračkog tijela. “Konzervativna stranka razumije vitalnu simetriju između djelovanja vlade i slobodnog kapitalističkog tržišta” rekao je Boris Johnson u oproštajnom govoru, vjerojatno se obraćajući upravo njima. Vrlo je moguće da će u Britaniji dolazeća zima i energetska kriza na politički stol ponovo postaviti neka stara, gotovo zaboravljena, pitanja  – tko je vlasnik prirodnih bogatstava.

Da se škotski referendum za neovisnost koji 2014. godine nije prošao, ponovi i ovaj put uspije – kome bi pripali plin i nafta. (Wikimedia Commons)

Dodatni problem za postojeću, kao i za svaku buduću, britansku vladu leži i u činjenici da se, čak i ako ikad dođe do nacionalizacije, treba razlučiti što se pod tim pojmom podrazumijeva. U Ujedinjenom Kraljevstvu, naime, ima nekoliko nacija, od kojih jedna pokazuje jasne znakove težnje prema osamostaljenju. Većina platformi u Sjevernom moru nalazi se baš u škotskim vodama. Kakav je apetit britanskih glasača možda bi se moglo naslutiti iz još nekih rezultata anketa nastalih u ovim kriznim vremenima: većina građana podržava ideju i drugih nacionalizacija: željeznica, pošte, vodoopskrbe, međugradskih autobusa. Izborni program Corbynovih laburista 2019. – koji je i, od sada vladajuće, centrističke unutarstranačke struje kao i od konzervativaca – tada proglašen radikalnim i nerealnim, imao je tek neznatno slabije apetite od rezultata navedenih anketa. Glasači su to tada odbili. Danas, kako izgleda, dvotrećinski podržavaju.

Na međunarodnom planu Liz Truss nastavlja jasnu politiku podrške Ukrajini, što znači da bi u ovom trenutku Britaniji bilo nepoželjno ulaziti u razmirice s EU saveznicima oko nagomilanih problema: Sjevernoirskog protokola, jednostranog ukidanja dijelova Brexit ugovora, strože politike prema Francuskoj, ribolovnim kvotama i migrantima. Američki predsjednik Biden u prvom razgovoru s britanskom premijerkom jasno je dao do znanja što misli o problemu Sjeverne Irske i situacije nastale Brexitom. Njegovo mišljenje bilo je takvo da je svijet o tom dijelu razgovora obavijestila samo američka administracija. Britanska strana u svom ga je priopćenju propustila spomenuti.

I na kraju, tu je i jedan od najvećih problema o kojemu mnogi političari i mediji u Britaniji, naročito u njenom engleskom dijelu, nerado govore – škotski zahtjev za novim referendumom o samostalnosti. Dosta se toga promijenilo od govora mlade Liz Truss iz 1994. Liz je mijenjala stavove i stranke,  a monarhija je, aferama jedne disfunkcionalne obitelji usprkos, uspjela preživjeti. Prošloga se tjedna za oproštaja od kraljice činilo da je popularnija no ikad. Što se za državu koju monarhija predstavlja ne može sa sigurnošću reći. Britanija se nalazi se pred izazovom očuvanja same unije između Engleske i Škotske, očuvanja sastavnih dijelova britanske zastave i države.

Nova premijerka Truss probleme s kojima se Britanija suočava će možda jednostavno – igonirati

Razapeti između težnji za odvajanjem, ekonomske i socijalne nestabilnosti s jedne strane te globalne svjetske nesigurnosti s druge strane, Britanci ulaze u novu eru vladavine Charlesa lll. Njegova prva vlada, na čelu s Liz Truss, imat će dosta nemirnu plovidbu. Vrlo je vjerojatno da joj ni najžešći protivnici nisu zavidni na vremenima koja su pred njom. Na anketama popularnosti Liz kaska za opozicijom. Za potpuno ostvarenje onih konzervativnih ideja – u koje bi htjela uvjeriti javnost da stvarno vjeruje – čini se da u ovom trenutku ima previše prepreka.

Moguće je, vjeruju neki, da će ih ambiciozna premijerka pokušati zaobići, ukloniti, ili pak jednostavno – ignorirati. “Vodit ću ovu stranku do ponovne pobjede na izborima 2024.”, rekla je Truss u stranačkom pobjedničkom govoru. Zaključak da je u britanskoj politici svaki rasplet moguć, tj. da niti jedan nije nemoguć, nije  igra riječima već iskren osvrt na stanje stvari. “Kada bi u našoj obitelji igrali Cluedo ili Monopoly, Liz je uvijek bila ta koja je morala pobijediti. Izmislila bi neki specijalni sistem koji bi je doveo do pobjede”, rekao je Francis Truss, premijerkin brat, za BBC radio. Preostaje nam da čekamo koji će posebni sistem primijeniti na državu kojom je upravo počela vladati.