Zaboravljena Dalmacija. Turistički pogled na razvoj i propast industrije na Jadranu

Razvoj i propast moderne industrije u Dalmacije obrađen je s umjetničke i znanstvene strane, ali je s one turističke zanemaren, kao neželjeno dijete naše povijesti, piše Ante Alerić. Nisu interesantne samo priče iz socijalističkih industrija koje su se devedesetih gasile, već i onaj početni prijelaz iz sitnog obrtništva u nešto što postaje ozbiljna industrija tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća, od hidroelektrane Jaruga do šibenskih kapa iz tvornice Ane Matavulj.

• Naslovna fotografija: Spomenik Vladi Bagatu na terenu nekadašnje tvornice šivaćih strojeva. (Instagram)

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Naš stan nalazi se na terenu koji je nekad pripadao tvornici šivaćih strojeva Bagat. Bio je to prazni industrijski brisani prostor između urbanog, neboderskog Zadra i suburbije s kućama oko kojih su se sve do nedavno u pravilu nalazile okućnice s vrtovima: salata, rajčice, krumpir, luk, paprike, između redova jagode, ponad povrća masline, bajami, smokve, šipak, pa penjačice, oleandri, kostele, odrine s grožđem, cedrovi a ponekad čak i kokoši u kutu tih pravokutnika.

Bio je to mikro botanički svijet, u neku ruku i pečat ruralnih došljaka, svijet koji se danas mijenja, nestaje, transformira. Tako se s našeg balkona novogradnjom polako zaklanja vidik na partizanski spomenik Vladimiru Bagatu dok jedinu postindustrijsku vizuru koju otkriva taj pogled – onu legendarne tvornice SAS, oko koje su se nataložile legende i nabujali mitovi, posebice oko njezinog direktora Stanislava Antića – polako grickaju novi sadržaji poput mesnice koja je otvorena na bivšoj joj porti, potom nekih kemijskih tvrtki i nautičkih servisa koji su zauzeli dijelove njezinih ogromnih hala, dok joj je istočni obrub već odavno sjedište jedne banke: u jedanaest tisuća kvadratnih metara koje je SAS nekad gradio materijalima poput granitnih ploča obloženih aluminijem, kao i s prvi put upotrijebljenim reflektirajućim staklima uvezenim iz Belgije. Ono nam pak reflektira pomalo hitchcockovski dvostruki zalazak sunca.

Oko terena ovih bivših tvrtki, Bagata i njegovog progresivnog satelita SAS-a, vodile su se i dalje vode pravne bitke zanimljivih i poznatih nam tranzicijskih imena, a samo u deset godina otkad tu živim onaj brisani prostor prvo je polu-sindikalnom gradnjom prekriven s tri zgrade, zatim ih je dodano još dvanaest, naravno sve većih, s većim brojem stanova; jedino im se kvadratura smanjivala dok je cijena papreno rasla. Buisness as usual, prostor-resurs, pa se preko puta izgradilo (ili gradi) još pet zgrada, onih vrtova je dakako sve manje, zelenila je, minimalno, i sve skupa, po mojoj gruboj procjeni, tu je niklo tisuću i petsto stanova.

Bagatova stambena zgrada na obalnom dijelu nekadašnje Cerarie. (Facebook)

Zašto ovaj uvod, s obzirom da vođeni kul-turisti u pravilu ne zalaze u ovaj dio grada, osim kad u njemu spavaju jer nemali dio onih stanova također je pretvoren u apartmane. Između ostalog zato i što oni koji dođu dolje na zadarski poluotok prolaze uz uvalu Jazine uz pješački most koji ide u smjeru mog kvarta, a ono što će svaki turist vidjeti ali i rijetko kad i doznati o čemu se radi, najveća je zgrada na obalnom dijelu nekadašnje Cerarie, preko puta povijesnog Zadra, omeđenog zidinama. Izgleda neugledno, previsoka je, ali i oku neizbježna – Bagatova je to stambena zgrada. Hoćete detalje? U zlatno doba Bagat je zapošljavao 3600 radnika, proizveo je dvadeset vrsta šivaćih strojeva, a na godišnjoj ih je bazi znao izbaciti i do 160 tisuća! Iza njega su ostale sve samo ne prazne priče i 22 tisuće kvadrata atraktivnog zemljišta.

Specijalna tvornica alatnih strojeva financirala je i obnovu krova katedrale Svete Stošije. (Fred Romero / CC BY 2.0)

Najveću marinu u Dalmaciji, onu u Bibinjama, danas istočnom ulazu u grad, napravio je SAS. A ako ćemo baš direktno obratiti se turistima: ovu Gradsku ložu, djelo mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelia, građenu u 16. stoljeću, obnovio je SAS, kao i što je, vidi čuda, platio i popravak krova romaničke katedrale Svete Stošije! Zamislite, u to vrijeme specijalna tvornica alatnih strojeva financirala je obnovu religijskih i kulturno-umjetničkih spomenika.

I tu se otvaraju jedna vrata memorije, koja lako skrene u romantičnu glorifikaciju ili još lakše u površnost, neznanje ili čak i svjesno negiranje jedne baštine, koja možda i nije bila ekološki čista (ja se i danas živo sjećam boje mora i mirisa Jazina ispod tvornice pored zgrade Lipotice), možda i nije vizualno toliko atraktivna u usporedbi s crkvom Svetog Donata, vedutom Peristila ili Instagram kadrom Straduna, ali je dala snažan pečat životu jednog vremena i svakako je treba interpretirati i interdisciplinarno izučavati na više nivoa, pa i na onom turističkom. Onom koji direktno prenosimo gostima, in situ, uživo. Naime, mada je danas pričanje priče samo marketinški trik kapitalističke mašinerije, ja ne mogu prežaliti činjenicu što, primjerice, ako jako skupo platite smještaj u jednom od rijetkih hotela s pet zvjezdica na makarskoj rivijeri – tučepskom Jadranu – da nigdje, ni u brošuri, ni na njegovim stranicama, nećete doznati da su taj hotel nakon rata gradili njemački zarobljenici, da je bio UDBA-ino odmaralište, potom otvoreni hotel za turiste, prinudni smještaj za izbjeglice, onda otužna ruina i na koncu luksuzni resort čije se povijesti vlasnici, očito, srame jer su cijelu ovu priču sveli na dvije riječi: “jedinstvena arhitektura“.

Isto je i s industrijom, prati nas tiho nešto poput nametnutog ekološkog srama: znate, i to smo nekad radili. S falšim osjećajem da je ta baština manje vrijedna u odnosu na sakralnu, fortifikacijsku, komunalnu i aristokratsku stambenu arhitekturu. Ili da je turizam cilj kojemu su sve generacije manualnih radnika težile kroz stoljeća. Što je, dakako, početnička greška u interpretacijskim i civilizacijskim koracima.

HE Jaruga I puštena je u pogon tek dva dana nakon elektrane na slapovima Nijagare. (HEP)

S jedne strane, rado ćemo se pohvaliti elektrifikacijom gradske javne rasvjete u Dalmaciji (Zadar 1894., Šibenik 1895., primjerice Zagreb dvanaest, a Split tek dvadeset pet godina kasnije) kao što ćemo i ponosno ispričati priču o HE Jaruga I i spomenuti Nijagaru koja je tek dva dana prije proradila, ali ćemo, zbog manjka znanja, tog u prostoru nevidljivog edukativnog plašta, izostaviti sve ono što je uslijedilo nakon dovođenja električne struje, posebice u Šibenik i Omiš, i koliko je to promijenilo svijet jednog težačkog grada ili jedne male zajednice na ušću Cetine. Industrijski trio ondašnje Dalmacije čine Split, Šibenik i Omiš, ponajviše nakon Prvog svjetskog rata nakon što Zadar postaje talijanski i biva isključen iz ove priče, usprkos velikim tvornicama likera, svijeća i dugogodišnjom administrativnom upravom nad najzaostalijom regijom Austro-Ugarske Monarhije – Dalmacijom.

I što je vremenom postalo i ostalo od tog industrijskog zamaha? Od sto godina industrije u najjužnijoj nam regiji Hrvatske? U Šibeniku je danas jedino kupalište na Crnici točno ispod nekadašnje druge otvorene tvornice umjetnih gnojiva na svijetu, koja je puštena u pogon 1904. godine. Dolje na Rivi je hotel Bellevue točno na mjestu nekadašnjeg sjedišta francuske tvrtke Adria bauxit d.d. osnovane 1920. godine i koja je izvozila boksit koji je iz siverićkih rudnika točno pred hotelom tovaren na brodove. Kao i ugljen, tako i drvna građa malo istočnije u luci i, kako piše Ivo Šprljan u znanstvenom članku Industrijski objekti u Šibeniku: „Godine 1907. Šibenik je treća luka Austro-Ugarske iza Trsta i Rijeke“! Sad bi se ovdje, sociološki, mogli tražiti uzroci nekih dubljih kompleksa zbog kojih zadarski i splitski navijači stalno iznova Šibenik nazivaju selom pored Zadra, spominju traktore, freze i poljske puteve jednog, uistinu, težačkog grada, koji ih je, što se tiče industrije, nemalo puta vukao za sobom. Ali to je jedna druga priča, i dok se kitimo nekim kulturološkim europejstvom renesansne književnosti i srednjovjekovnog graditeljstva, zaboravljamo na neke dijelove povijesti u kojima smo ustvari bili među prvima u svijetu, makar nas to koštalo otrovnog otpada i svih ostalih posljedica koje idu uz tešku industriju. A na istoku grada ništa novo, u ostacima ostataka dalmatinske industrije: tamo je slavni  TLM, tvornica lakih metala, zvijer koja se još ne da potpuno srušiti.

Što se tiče industrije Splita spomenuo bih je ovdje samo u sportskom kontekstu: baš kad je Jugoplastika dvaput zaredom ponijela ime tvornice na europski košarkaški tron, došlo je novo vrijeme i klub je prije trećeg naslova promijenio ime u POP 84.

Zgrada tvornice tjestenine Cetina u Omišu i dalje je na svom mjestu, i radi ono što dalmatinske tvornice obično rade danas. (Hrvatska tehnička enciklopedija)

Dok se u Šibeniku danas možete parkirati u međuratnoj zgradi tvornice tjestenine u Omišu, ona je i dalje na svom mjestu. I radi ono što dalmatinske tvornice obično rade danas – ne radi, zatvorena je. Ali je brend Cetina preživio, odlepršao je negdje u Međimurje ili gdje već. Na internetu sam vidio i šivaće strojeve Bagat koje netko negdje proizvodi. Pa valjda je nama, ako ništa, ostalo pravo na priču.

I ako nam već Sinjanka ili Trimot ne rade veš ili majice, i ako smo manualno goli do same kože, valjda je na nama da i to barem sebi nekako verbaliziramo i da shvatimo da Zara nije talijansko ime Zadra već roba koja se jeftino šiva negdje po Albaniji, a da se talijanske konzerve Rio Mare prodaju u zemlji koja je nekad prednjačila u industriji konzervirane ribe.

Industrija nije ostavila samo napuštene hale i građevinski eldorado. Ostavila je i urednu stambenu arhitekturu, Hrvate kao posjednike (dok će ovaj/sad kapitalizam posijati sjeme generacija bezemljaša – djeca će nam ako ih ne naslijede samo rentati stanove jer neće ih moći kupiti ako budu htjeli živjeti na obali); ostavila je i zadarski Bili Brig i Split 3, kojeg pisac i novinar Jurica Pavičić smatra jednim od vrhunaca splitskih urbanih dostignuća.

Stambena socijalistička utopija Splita 3. (HRT – Betonski spavači)

Za kvart od 60 tisuća ljudi „tadašnje su splitske vlasti od genijalnog slovenskog urbanista Brace Mušiča naručili urbanistički plan koji je trebao spojiti razmjere i masovnost modernističke industrije stanovanja s prisnošću i uličnim splinom mediteranske kale“. I ako je Split 3 stambena socijalistička utopija, onda je njegov turistički pandan Gajac pored Novalje: dakle, ako ćemo precizno – sve ono što nije današnja apartmanska betonizacija. A izgradnju tog kvarta i turističkog naselja možemo povezati s poviješću razvoja cementara u Dalmaciji, koje su posredno betonirale i razvoj poznatog hotelijerstva na Babin Kuku u Dubrovniku ili šibenskom Solarisu, zadarskom Boriku itd. Isto kao što možemo današnji svijet rada i konzerviranja sardina u tvornicama po dalmatinskom zaleđu povezati s onima u Salima na Dugom Otoku, Milni na Braču ili u samom ishodištu tvornica ribe – viškoj Komiži gdje je od više tvornica, između ostalih i onih koje su posjedovali poznati Mardešići, na koncu postao i ostao samo napušteni i prodani Neptun. O njemu je lani izišao zanimljiv dokumentarac srpske autorice Katarine Stanković naziva Neptunova nevera.

Općenito, razvoj i propast moderne industrije u Dalmacije obrađen je s umjetničke i znanstvene strane, ali je s one turističke zanemaren, kao neželjeno dijete naše povijesti. Dok se, recimo, u Trebinju, ulaz u tvornicu vijaka pretvorio u chic dizajnirani hotel Industrial (istina, s minimalnim plaćama u tvornici, barem prije epidemije korone kad sam ja tamo odsjedao, bio je u vlasništvu brata od Vuka Draškovića, balkanskog neo-biznismena koji je po Republici Srpskoj htio kupovati i nacionalne parkove), po Dalmaciji su rijetki primjeri ikakve memorije, a kamoli takve interpretacije industrijske baštine. Baš se spremam jedan dan prošetati do novog Hyatt hotela u Zadru koji je izgrađen (dograđen) u staroj Maraskinoj zgradi, a koju je pak izgradila obitelj Luxardo i živo me zanima što je fizički ostalo od te priče: je li turska kompanija stavila slike po zidovima, tiskala brošure na stranim jezicima, napravila aplikacije ili vođenja po virtualnim prošlim realnostima… Pretjerujem, a zašto ne bi? Inače se svijet i njegova trenutno najjača industrija – turizam – svodi  i svodit će se na one koji u Dalmaciju dođu jesti piti, kupati se, seksati, ostaviti smeće i novac i otići.

Šibenska kapa kakvu danas poznajemo zapravo industrijski proizvod iz tvornice Ane Matavulj. (Dusko Jaramaz / PIXSELL)

Dakle, nisu interesantne samo priče iz socijalističkih industrija koje su se devedesetih gasile kao neki dalmatinski gradovi pod udarom anglo-američkih bombi (stradala je industrija, Zadar je strašno razrušen, šibenska luka skoro totalno razorena) već i onaj početni prijelaz iz sitnog obrtništva u nešto što postaje ozbiljna industrija tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća. Jedna od zanimljivijih priča je ona o šibenskoj kapi, koja vuče tradicijske korijene iz ilirskih vremena, ali je takva kakvu je znamo zapravo industrijski proizvod iz tvornice prve šibenske poduzetnice Ane Matavulj.

Kao i puno toga u našim krajevima moderna industrija imala je svojih petnaest minuta slave pa je potonula poput transhumantnog stočarstva, cijela ruzinava kao da ju je sama filoksera napala, s ostacima svojih kemijskih, plastičnih, tekstilnih, brodograđevnih beton-zidina po obali koji sada dijele parcele na one potencijalno izgradive i one već pretjerano izgrađene. Ništa što čovjek i njegova promjenjiva priroda kontinuirano ne gledaju na svojoj mediteranskoj pozornici od antike do danas, od hvarskih Grka do mojih valonskih turista. I sutra će gledati, u nekoj novoj priči kad zbog globalnog zatopljenja vlasnici krenu napuštati apartmane sa Srime, makarskog Velikog Brda, Vira i Žrnova, te seliti se na manje vruće, umjereno tople mediteranske klime plaža na sjeveru Belgije i Bretanje ili u navlas iste dalmatinske kuće za odmor ponad skandinavskih fjordova.