Zakazala je – književnost. Kako klimatske promjene izraziti uvjerljivim riječima?

Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi! Parafrazom kategoričkog imperativa posuđenom od Armina Falka završava Jadranka Pintarić osvrt na nekolicinu recentnih izdanja u kojima se naglašava nemoć pred posljedicama klimatskih promjena i nemoć da ih se riječju zaustavi

• Naslovna ilustracija: Snježni leopard (Eric Kilby, 2013, Wikimedia Commons)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Do kosti smo oglodali ruku koja nas hrani, zahračkali tanjur iz kojeg jedemo, posijali vjetar i žanjemo oluju – eto u svima poznatim poslovicama sažetka klimatskih promjena. Uz dodatak: batina ima dva kraja, fasovali smo dulji.

Islandski pisac Andri Snær Magnason tvrdi da je jedan od problema zašto čovječanstvo nije uzelo ozbiljno višedesetljetna upozorenja znanstvenika o katastrofi koja slijedi, nemogućnost da se to izrazi riječima koje ćemo svi razumjeti. Potkrepljuje to primjerom kada je u 19. st. Islanđanima nenadano ponuđena sloboda, a oni nisu znali što bi s njom, ni razumjeli što znači. Na jednom skupu njemački znanstvenik mu je rekao da znanstvenici možda nisu baš dobri u komunikaciji svojih istraživanja pučanstvu i da je upravo zadaća onih vještih peru da prenesu njihove spoznaje. Današnju situaciju usporedio je s onom u Drugom svjetskom ratu: „Kada bi političari zaista razumjeli ono što govorimo, zasukali bi rukave i pronašli rješenje. Da razumiju ozbiljnost problema, organizirali bi nešto poput projekta Manhattan.“ Jest, ali nije ih briga jer nije riječ o oružju. Što smo posijali, to žanjemo: nedavno je Umair Haque, britanski ekonomist i bloger, objavio tekst u Harvard Business Review pod zastrašujućim naslovom „Nećemo doživjeti 2050.“[i] u kojem obrazlaže zašto je iluzoran scenarij u kojem ćemo do te famozne, presudne (tj. dogovorene) godine zaustaviti zagrijavanje Zemlje na usuglašenih 1,5 ̊C. Već smo to premašili. Koga briga. Toga dana važnija je bila vijest o lijeku protiv muške ćelavosti (domaće su odveć trivijalne za spominjanje).

Većina nas kapne od umora i nemoći kad imamo temperaturu veću od 37 ̊C, s 39 ̊C već smo teško bolesni i treba nam liječenje. Zamislite kako je drugim živim bićima kad zapljusne toplinski val. Prije više od tri desetljeća pojavio mi se svojevrsni poremećaj: mjesecima, pa i cijelu godinu imala sam temperaturu 37,2 ̊C. Samoironično sam je nazvala i zovem je „shizofreničarska“ – zbog filma Betty Blue (1986.). Neko vrijeme bila sam stalno umorna, a onda se organizam naviknuo i više ne obraćam pažnju na to. Liječnici nisu ustanovili uzrok, ni shizofrenija mi nije dijagnosticirana. Poslije sam saznala da ima još ljudi koji s tim žive. Prije desetak godina kad smo se počeli suočavati s toplinskim valovima palo mi je na pamet: eto, to mu dođe slično kao i moja „shizofreničarska“, priviknut ćemo se. Naravno da sam pogriješila. Za evolucijsko privikavanje ljudski je vijek samo treptaj. Sličan primjer navodi i Magnason: zamislite da Zemlja ima vrućicu; neka druga bića umiru kad se temperatura okoliša povisi za samo dva stupnja.

Ponekad prijateljima kažem „svit se konča“, odbruse mi da sam katastrofičarka (otprilike kao da sam ravnozemljašica) – čak i kad se tope kao sladoled na gradskom asfaltu. Magnason ima pravo, ljudi ne žele čuti: „Borba se sastoji od odlučivanja o tome kako riječima opisati svijet. Riječi stvaraju stvarnost i posjedovanje riječi i načina na koji se one distribuiraju od ključne je važnosti.“

Amitav Ghosh, indijski antropolog, povjesničar i romanopisac koji živi i predaje u New Yorku i Indiji, tvrdi da je književnost, osobito realistična, osobito europska i američka zakazala ispravno i pravodobno pristupiti problemu klimatske katastrofe. “Evo, dakle”, objasnio je Ghosh, “ironija je ‘realističkog’ romana: upravo geste kojima dočarava stvarnost zapravo su prikrivanje stvarnog.” Ghosh to smatra poremećajem poput onoga iz psihopatologije: naša nesposobnost da shvatimo stvarnost ekološke kataklizme (a još manje da je predstavimo u književnosti) nije ništa drugo nego ‘poremećenost'”. Parafrazirajući poznati aforizam Fredrica Jamesona da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, Ghosh piše: “Od kraja svijeta stvarno je teže zamisliti kraj apsolutne geopolitičke dominacije Zapada.”[ii]

Hoće li buduće generacije optuživati ne samo političare i vlade za pasivnost u pogledu izgledne apokalipse, ili će odgovornima smatrati i umjetnost i književnost jer nisu bile odvažne, pita se Aaron Matz.[iii] Tko ništa ne čini, zlo čini. (Zanimljivo, nisam naišla je itko žestoko kritizirao vjerske vođe zbog klimatskog nedjelovanja – ako se svijet kakav znamo uruši ili nestane, što će biti s religijama? Magnason u knjizi donosi dva svoja intervjua s Dalaj lamom, ali to je pristojna kamilica, a ne krik za djelovanje.)

Nemogućnost da se klimatske promjene izraze riječima i odgovornost književnosti: Amitav Gosh (Wikipedia); Aaron Matz (Scripps College); i naslovnica Magnasnonove knjige O vremenu i vodi.

Ipak, nije da se ništa ne piše: objavljena je gomila knjiga iz popularne znanosti, publicistike, a sve više i romana. Neki od njih su postali i bestseleri, poput Povijesti pčela Maja Lunde ili Kuće za ptice Eve Meijer. Usredotočeni na jednu vrstu u nestajanju, nježna su, opominjuća i zastrašujuća posveta krhkim bićima koja nam trebaju za opstanak. Naposljetku, lakše nam je suosjećati s pojedinačnom vrstom, nego sa svim živim bićima. Takva nam je narav. To je kao dobar ljevičar: pun je sebe jer voli cijeli svijet zato da „ne bi morao voljeti nikog“. Ipak, nije dovoljno da „volimo“ pčele dok izumire masa kukaca koji su hrana za ptice. Ovog ljeta nema mrskih komaraca u Osijeku i svi su veseli – ne misle kako to narušava ekosustav. Profesionalni vozači izvještavaju da im je šajba čista i nakon nekoliko stotina kilometara. I? Koga briga, osim biologe, što nema kukaca.

Norvežanin Gert Nygårdshaug (1946.) pao je u zaborav jer je prije interneta, još 1989., objavio Mengele zoo, pa je pohvalno da je u nas preveden (Rijeka, Lector, 2021.). Važan motiv romana je eko-terorizam: dječak koji je svjedočio uništavanju svojeg sela u Amazoniji i vidio pokolj vlastite obitelji koji su počinili, naravno, los armerosi, u odrasloj se dobi osvećuje svima u lancu počinitelja zločina, ostavljajući za sobom leptire, jer ih je njegov otac skupljao i podučavao ga o njima. Dakako, riječ je kritici nekontroliranog rasta i eksploatacije prirodnih dobara na uštrb siromašnih. Proglašen je najboljim norveškim romanom u posljednjih sto godina. Poslije je napisao još dva da zaokruži trilogiju, ali nisu bili tako uspješni.

Osveta dječaka iz Amazone u Mengele Zoo, i Powersov zahtjev da drveće dobije prava

Dvije su knjige eko tematike nagrađene 2019.: Iznad svega (Fraktura 2021.) Richarda Powersa Pulitzerom i Snježni leopard (TIM press, 2021.) Sylvaina Tessona nagradom Renaudot (nagrada postoji od 1926. ali opterećena je brojnim skandalima). Amerikanac Powers epsku je sagu posvetio drveću, Francuz Tesson svome putovanju u Tibet. Nemaju ništa zajedničko, čak ni žanr – iako je Snježni leopard deklariran kao roman, zapravo je putopis. Powersov tekst je moćan, koliko god u drugom dijelu književno manjkav jer grananje radnje postane samo sebi svrhom samo zato da se opiše još više drveća („postoji po stablo za svaku svrhu u svemiru“, čak i stablo samoubojica), bilja, šume, zelenodušnih ideja. Opisi plijene, što je danas rijetkost u književnosti – doba ih smatra dosadnima. No, kako već dugo živimo u svijetu slike, usprkos detaljnim opisima ne možete se otrgnuti porivu da na internetu pogledate slike sveg tog egzotičnog, nepoznatog nam drveća. Staromodno bih rekla da se roman ne bi trebao čitati s guglanjem, ali očito su ta vremena prošla. Powers je odradio ozbiljno istraživanje o drveću i šumama da bi mogao napisati takvu ciglu od knjige – utoliko zaslužuje poštovanje. Primjerice, nisam znala su šume monokulture „pošasti, čovječe. Restoran brze prehrane za sretne kukce nametnike.“ Jedan od njegovih likova pravnik je koji želi sačuvati drveće u svom dvorištu, štoviše cijeli biljno-životinjski svijet koji je nastao nakon što su prestali „čistiti“ jer je osvijestio ne samo koliko znače njemu i supruzi, nego i koliko je života na tim stablima. Ali zbog prigovora susjeda da imaju „džunglu“ u dvorištu, gradske vlasti zahtijevaju da se biljni i životinjski svijet „očisti“. On radi na zahtjevu da i drveće dobije prava: „Prijedlog će zacijelo zazvučati čudno, strašno, ili vrijedan sprdnje. To je dijelom i zato što dok obespravljeno drveće ne dobije svoja prava, mi ga ne možemo smatrati ničime osim predmetom na službu ‘nama’ – onima među nama koji u tom času imaju ta prava.“ Napredna ideja – još nismo postigli ni da životinje imaju ikakva prava, osim ponekad da ih se ne koristi za laboratorijske eksperimente. Nismo ni blizu toga da shvatimo: „Ovo nije naš svijet s drvećem u njemu. Ovo je svijet drveća u koji su ljudi netom stigli.“ Nedostaje nam poniznosti pred prirodom. Predodžba o prirodi iz doba romantizma još je veoma snažna. Kad pomislimo na prirodu, jave nam se slike idiličnih krajolika, pastorala, mističnih šuma, veselih livada… U tim prizorima nema kapitala i profita jer sječu ne doživljavamo katastrofično: „Još smo u drvenom dobu. Najjeftiniji neprocjenjivi materijal u povijesti svijeta… dižemo ušteđevinu s milijarde godina planetarne štednje i sve ćemo sprčkati na razne đinđže.“ A logika zarade kaže: „Da se šumu može patentirati, pljeskali bi joj uz burno odobravanje.“

Za razliku od Powersa, Tesson je šminkerski avanturist koji s profesionalnim fotografom ide u potragu za mitskom zvijeri, snježnim leopardom. Knjigu sam pročitala zbog istoimenog putopisa Petera Matthiessena (1927.– 2014.), američkog pisca, prirodoslovca, zen-učitelja, ekološkog aktivista, suosnivača kultnog časopisa The Paris Review, jedinog koji je dobio National Book Award i za nefikciju (Snježni leopard, 1979.) i za fikciju (Shadow Country, 2008.). Prvo izdanje objavio je Nakladni zavod Matice hrvatske i Matthiessen je 1997. bio dva dana u Zagrebu zbog promocije. Zračio je mirom zen učitelja. Asketski skroman, nezahtjevan, nezaboravan. Zbog neadekvatnog prvog prijevoda, napravljeno je novo izdanje (Jesenski i Turk, 2009.) u sjajnom prijevodu Mie Pervan. Koliko sam uspjela saznati, oba su izdanja rasprodana bez (današnjeg) marketinga: znalo se i u nas da je Matthiessen legenda.

Na put ga je 1973. (kad je, dakle, Sylvain bio u pelenama) pozvao slavni biolog George Schaller (1933.) koji je nakanio proučavati himalajsku plavu ovcu, bharal, pod pretpostavkom da je zapravo koza, a za potvrdu mu je trebala sezona parenja. Među biolozima Schaller je na glasu kao primjerice Einstein među fizičarima. Te je godine Peter postao zen-iskušenik i njegov mu je učitelj za put zadao koan: „Svi su vrhovi prekriveni snijegom – zašto je ovaj gol?“ (umrla mu je supruga i mora naći novi život za sebe). Njegovo putovanje je istinsko, mukotrpno hodočašće – mala ekipa, nemogući uvjeti, ali mnogo poštovanja za ljude i krajolik. Matthiessen nije napisao klasični putopis – to je pravi kompendij duhovnosti i samospoznaje, vječan u izvorima i metodama. Spoznaje na putu učenje lame Marpe „da je sve u svemiru nerazdvojno povezano i sveto”. Kako pješače po vrletima, sve je svjesniji svakog detalja oko sebe „gaja patuljastih rodondendrona, breza i vatrenocrvenih jasenova pomiješanih s paprati, runolistom i nepoznatim brdskim cvjetićima“. Nakon nešto više od mjesec dana, Schaller mu kaže: „’Jesi li svjestan da od rujna nismo čuli zvuk motora, čak ni u daljini.’ Točno. Zrakoplovi ne nadlijeću ove drevne planine. Zalutali smo u neko drugo stoljeće.“ Kako se penju, Matthiessen bilježi detalje promjene u krajoliku, biljne i životinjske, ljude i njihove običaje, duhovnost i njezin utjecaj na kulturu i svakodnevicu malobrojnog stanovništva. Biolog i zen iskušenik često ostaju bez pomoći šerpa, bez prenoćišta i bez hrane – jedu pogače od heljde koje sliče lišaju. Sami skupljaju drvo za ogrjev. Matthiessen ne propušta posjetiti svako sveto mjesto „usput“ (što često znači da mora propješačiti dodatne kilometre), gompu ili samostan. Katkad su i potišteni, „mlitavi, teški i prestrašeni“. I kad mu se oklizne noga na uskom izbojku, shvaća da: „Nema razlike između misli i djela, a stijena, zrak, led, sunce i ja – jedno smo.“ Svjedočili su filmskim scenama lova vukova, tragovima lova snježnog leoparda, parenju bharala. Schaller će nakon nekoliko mjeseci zaključiti: „da je to staromodna ekspedicija jer smo odrezani od svijeta u kojem živimo, a time i od našeg stoljeća… prepušten si sam sebi…“ Spuštanje je jednako mukotrpno i očaravajuće u uvidima: sebi, svijetu, dugima. Matthiessenov svezak ostaje trajno svjedočanstvo o svijetu koji je u međuvremenu nestao, o biljkama i životinjama koje su nestale, o krajoliku koji je ljudska aktivnost zauvijek promijenila, narušila mu ravnotežu – čime ga je zapravo uništila.

Šminkerska (Tesson) i meditativna (Matthiessen) potraga za snježnim leopardom. Neuspjeh je uspjeh, a uspjeh neuspjeh

Tesson je napisao prigodnu knjigu za novu generaciju koja teži ekološkom osviještenju, „zelenim“ pristupima, za one koji nisu mnogo čitali pa će im njegovi citati biti „novi“ i wow, za svakoga tko shvaća da je čovječanstvo prevršilo mjeru „pokoravanja“ Zemlje i prirode sebi. Moglo bi se reći: „zeleni“ Reader’s Digest. Ima on brojne mudre misli o prirodi i ljudskoj naravi. Nažalost, mnogo ih je kičastih. Tesson je na put krenuo na poziv Vincenta Muniera, samoukog strastvenog fotografa divljih životinja, kojemu je Schallerova knjiga biblija. Francuz ismijava Matthiessena, hvastavo naglašava razliku: Matthiessen nije vidio snježnog leoparda, a ja jesam, kao u vrtiću (da budem pristojna): „Moj tata ima veći auto od tvojega.“ Tesson je naprosto puki novodobni avanturist, od čega je napravio posao i stekao stanovitu slavu. On je, površno, čitao Matthiessena jer se sprda s njime izravno na dva mjesta: 1. „bavio se samim sobom“; 2. „Svakome tko ga je pitao je li ga sreo, odgovorio bi: ‘Ne! Nije li to čudesno?’ E pa ne, dragi moj Peter, to nije ‘čudesno’! Nisam mogao shvatiti da se netko veseli zbog neuspjeha.“ Naravno da nije! – jer je narcisoidno dijete svoga doba. Nije shvatio koan! A i očito je propustio citat u kojem Matthiessen piše: „Uza sve veselje, krasotu i ‘uspjeh’ putovanja, na Kristalnu planinu, propustio sam sjajnu priliku i doživio neuspjeh.“ A napuhani Tesson je vidio snježnog leoparda pomoću moćnog dalekozora, kao mrlju u daljini.

Ironija je sudbine da se Tesson također ponajviše „bavio samim sobom“ (ostavila ga neka žena, koja je, za razliku od njega, doista osjećala prirodu, jadan je skriveni mizogin u njemu: „Predbacivala mi je da pričam floskule.“ Stvarno je prepun floskula), ali to u narcizmu ne uviđa. Kao što je ćorav za razliku u uvjetima puta: kad je Matthiessen sa Schallerom pješačio u Dolpo, nije bilo suvremenih tehničko-tehnoloških pomagala koja su ekipi s Tessonom na raspolaganju: kinesko zauzimanje teritorija stvorilo je raznu infrastrukturu, imaju džipove, termo odjeću i obuću, moćne teleobjektive i teleskope, vojne dalekozore itd. Usto, kako bi rekla njegova generacija „totalno izimitirao“ Matthiessena: upleo brojne književne i ine citate, mudrovao o religijama (za razliku od zen-učitelja, amaterski neuko i s predrasudama: kaže da prihvaća hinduizam, ali ne spominje kastinski ustroj, a islama se gnuša zbog kaznenog zakona), kukao o teškim uvjetima (Matthiessen ne kuka: iznosi činjenice) – da je na -30 zbilja zima (previše grintanja za avanturista), kako ima problema s leđima pa ne nosi ravnopravno teret s ekipom, kako mu je teško biti miran u zasjedi čekanja na divlje životinje – pa je prisiljen smišljati „meditativne“ mudrosti… Često upada u kič i jeftinu patetiku (kao npr. kad Proustovo čekanje Odette uspoređuje sa svojim vrebanjem zvijeri, pa usput naglašava da krhki tragač „za izgubljenim vremenom“ u svojoj bundi od nerca ipak ne bi izdržao tibetske prilike), ali i to je duh vremena. Matthiessen je krenuo na put radi dokinuća Ega, Tessonu je svaka situacija prilika za bildanje ega.

Iritantno je kod novodobnih „zelenih“: ne ubijamo divlje životinje, ganjamo ih teleobjektivima, kao što paparazzi naganjaju celebrityje – ni snježni leopard nema pravo na privatnost. Lovci na divlje celebrityje mudruju o tome sanjaju li zvijeri, imaju li osjećaje, moral i druge ljudske osobine… Nije li to homocentrično stajalište naslijeđe eurocentričnog kolonijalizma, pokoravanja svekolikog svijeta sebi: zgrabi, zauzmi, iskoristi, uništi. Odnosno: sanjaju li crnci bijeloga Krista ili „sanjaju li androidi električne ovce“?

Ne bi li posthumano stanje podrazumijevalo da „divlji“ svijet u nestanku jednostavno ostavimo na miru? Da ga ne naganjamo, špijuniramo, nadziremo dalekozorima, istančanom kamuflažnom opremom, dronovima „odjevenima“ u ptice i sl. U duhu kvantne fizike i čuvene Schrödingerove mačke: promatranje/prisutnost mijenja objekt. Snježni leopard izumire jer ne trpi nikakvu ljudsku prisutnost. Ni moćnim teleobjektivom, ni „pronicavim“ uvidima poput Tessonovog: „Na svijetu ima još 5.000 leoparda. Statistički ima više ljudi odjevenih u krznene kapute.“ Čestitam! A kad u špijanje beštije kreneš s opremom od nekoliko desetaka tisuća neke konvertibilne valute svakako pridonosiš opstanku divljine i očuvanju Zemlje?

Andri Snær Magnason za svaku temu o klimatskim promjenama polazi od nekoliko generacija vlastite obitelji (to je vrijeme) i od pohoda na islandske ledenjake i brige o njihovoj zaštiti (to je voda). Ima doista impresivnu lozu predaka i prikupio je impresivan broj podataka raznih vrsta, od mitova i drevne književnosti, do brojki koje zabrinjavaju, opet, samo za one koji uopće razmišljaju o uništenju života na Zemlji. A takvi i čitaju. Zanimljivo je da se pita može li se danas o prirodi pisati kao što je činio u knjizi objavljenoj 1945. njegov zemljak Helgi Valtýsson (1877.–1971.), U zemlji sobova: „Divljina je širok zagrljaj i plavetnilo planina. Njezina te tišina smiruje i potiče da osluškuješ… Opčinjen, slušaš kako diše tvoja duša, na koju si već godinama zaboravio.“ Vjerojatno nešto takvo ne bi bilo uvelike čitano – jer se opet vraćamo na problem da sada treba zanemariti romantičarski pristup – jer nećemo preživjeti do 2050.

Magnason je plovio s aktivističkom ekipom i po južnim morima. Na otoku Petite Martinique nailaze na gotovo napušteno selo jer se većina stanovnika iselila, a nasuprot zaljeva luksuzni je kompleks: „Glavna industrija bila je ispunjavanje snova bogataša koji su htjeli živjeti u raju.“ Ne želimo li to svi kondicionirani konzumerističkom ideologijom?

• Milijarde i milijuni

Powers kaže „ekosustavi teže raznolikosti, a tržišta čine suprotno“, a upravo to tumači Maja Göpel u knjizi Poziv na novo promišljanje svijeta. Napisana je jasno, razumljivo, bez mistificiranja i suvišnog razmetanja strukom, s primjerima koji se lako pamte. Kaže da se ne bavi istraživanjem klime, nego političkom ekonomijom te da ako želimo shvatiti zašto se tijekom dva ljudska životna vijeka dogodilo da smo na rubu kolapsa, moramo osvijestiti ekonomske, političke, društvene i kulturne procese koji su doveli do toga. Među ostalim, podsjeća na studiju „Granice rasta“ koju su eksperti izradili 1972. i koja je u dlaku predvidjela što će se dogoditi. Bačena je u ropotarnicu jer političare nisu zanimale granice rasta. Na primjeru peradarske industrije u kojoj se „samo u Njemačkoj godišnje proizvede 12 milijardi jaja i zakolje 650 milijuna kokoši – dok se 45 milijuna pilića samelje u drobilici“ pokazuje da „maksimalno produktivan stroj“ teži homogenosti čime postaje krhak. Za razliku: „Prirodni sustavi žive od raznolikosti, upravljaju sami sobom i otporni su na šokove.“ Iz poglavlja u poglavlje raskrinkava ekonomske teorije i ulogu profita: rast koji je sam sebi svrha. Društveni ustroj to ne samo da omogućuje nego i potiče: „Pitanja okoliša uvijek su pitanja raspodjele, a pitanja raspodjele uvijek su pitanja pravednosti.“ Od zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba (hrana, voda, krov nad glavom, energija, zdravstvena zaštita i obrazovanje), došli smo do toga da svaka sljedeće generacija želi da „njihovoj djeci jednom bolje i to pobrkaju s time da im djeca jednom imaju sve više, a djeci će jednom biti – manje dobro.“ Sva ekološka pitanja ponajprije su, ukratko, gospodarska i društvena. Sve je sjajno analizirala i potkrijepila primjerima: kriv je kapitalizam i njegova neutaživa pohlepa. Ali nije pozvala na revoluciju nego na aktivizam. Bojim se da je to preslabo u uvjetima kad u izvještaju WWF-a piše da tjedno udišemo plastike dovoljno za izradu bankovne kartice. Jason Moore predložio je da se pojam antropocen zamijeni kapitalocenom (Capitalism in the Web of Life, 2015.), ali kako je riječ o djelu okarakteriziranom kao marksistička ekologija, nije se ukorijenilo. Zašto me ne čudi?

Pitam se nedostaje li romanopiscima ekonomskih znanja da ih primijene u novom žanru ekološke književnosti? I je li to uopće moguće? Ako istražuju temu koja ih je nadahnula, moraju li znati i njezine ekonomske aspekte? Bi li onda ostavili dublji dojam na čitatelje? Maja Göpel ne zadire u umjetnost i književnost, to nije njezino područje, ne navodi podatke koliko se u posljednjih stotinjak godina povećala proizvodnja knjiga i koliko je drveća zbog toga stradalo. A tek vizualne umjetnosti? Ivan Ladislav Galeta govorio je da je suvremena umjetnost veliki ekološki problem: proizvode se gomile djela, troše se gomile resursa, a svaki umjetnik misli da ima remek djelo koje mora biti sačuvano za vječnost.

Amitav Ghosh dijelom jest u pravu – možda se moglo prije i više beletrizirati klimatsku krizu, ali zašto bi pisci bili odgovorniji od npr. umjetnika, glazbenika ili filmaša? OK, znanstvenici su upozoreni da ne smiju dizati paniku (Magnason o tome svjedoči), ali zar su baš svi egzistencijalno ucijenjeni? Zaboga, treba dizati paniku! Umair Haque nema s tim problem i u svibnju je napisao tekst: „Doba izumiranja je tu – neki od nas to još ne znaju“[iv] u kojem govori o golim okom vidljivim posljedicama temperatura većih i od 50 ̊C na Indijskom potkontinentu. Mnogi su rekli da je to pretjerivanje, koliko god bila riječ o činjenicama. I on spominje opću apatiju i svjestan je reakcija, ali ne ustručava se biti brutalan: „Siguran sam da će se neki posvađati s tom interpretacijom, pa samo naprijed i prilagodite se kako god želite. To zapravo nije važno. Na 50 stupnjeva, koliko je na potkontinentu sada, život odumire. Ptice padaju s neba. Ulice postaju masovne grobnice. Ljudi bježe i samo pokušavaju preživjeti. Energetske mreže se lome. Gospodarstvo se zaustavlja. Izumiranje se događa.“ A 3. kolovoza je napisao: „Sada smo u dobu u kojem glupi pobjeđuju. Što je još gore, svi znamo da glupani pobjeđuju. Glupost pobjeđuje u predvidljivom ciklusu.“[v]

Armin Falk, bihevioristički ekonomist, predlaže da uvedemo novi kategorički imperativ u doba klimatskih promjena: „Konzumiraj tako da možeš poželjeti da to tako čine svi.“

• Bilješke

[i] https://eand.co/were-not-going-to-make-it-to-2050-5398cf97b805

[ii] https://www.nybooks.com/articles/2022/07/21/nutmegs-curse-amitav-ghosh-climate-crisis/

[iii] Ibid.

[iv] https://eand.co/the-age-of-extinction-is-here-some-of-us-just-dont-know-it-yet-7001f5e0c79a

[v] https://medium.com/eudaimonia-co/the-age-of-stupid-or-why-it-feels-like-the-world-is-ending-a-little-more-every-day-b3809ba521fd

• Knjige na koje se referira u članku:

Andri Snær Magnason, O vremenu i vodi. Je li kasno da spasimo svijet?, s islandskog prevela Vanja Veršić, Zagreb, Plenetopija, 2021.

Maja Lunde, Povijest pčela, s norveškoga prevela Anja Majnarić, Zagreb, Ljevak, 2018.

Eva Meijer, Kuća za ptice, ​s nizozemskog prevela Romana Perečinec, Zagreb, Ljevak, 2022.

Gert Nygårdshaug, Mengele zoo, s norveškoga preveo Edin Badić, Rijeka, Lector, 2021.

Richard Powers, Iznad svega, s engleskoga prevela Lara Hölbling Matković, Zaprešić, Fraktura 2021.

Sylvain Tesson, Snježni leopard, s francuskoga prevela Dubravka Celebrini, Zagreb, TIM press, 2021.

Peter Matthiessen, Snježni leopard, s engleskoga prevela Mia Pervan, Zagreb, Jesenski i Turk, 2009.

Maja Göpel, Poziv na novo promišljanje svijeta, s njemačkoga preveo Boris Perić, Zagreb, Ljevak, 2022.