Zanemarena magija i mistika u Hegelovim idejama. Nadahnuće u alkemiji i hermetizmu

Hegel je smatrao da su paranormalne moći empirijski dokumentirane činjenice, te je sposobnost svoje filozofije da ih objasni smatrao dokazom njezine superiornosti, piše Filip Drača u svojem tekstu o misticizmu u Hegelovim djelima, te postavlja pitanje koliko nas prihvaćanje njegovih ideja obvezuje na iste zaključke o magiji.

• Naslovna fotografija: Mesmerist liječi pacijenticu (Wellcome Collection)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Utjecaj zapadnoeuropske mistične i ezoterične tradicije na Hegelovu misao nije nepoznat. Zna se za kabalističke motive u njegovoj Znanosti logike, za utjecaj Jakoba Böhmea na Hegelovu teologiju, te svaki poznavatelj hermetizma može prepoznati izvjesna opća mjesta hermetizma u njegovoj dijalektici. Hegelova je filozofija također sazrijevala istovremeno s filozofijom njegovog kolege von Schellinga, a potonji je poznat kao najveći mistik među velikom četvorkom klasičnog njemačkog idealizma. Unatoč svemu tome, u recepciji Hegela je uobičajeno naglašavati racionalističke i prosvjetiteljske implikacije njegovog sistema, te je Hegel uglavnom shvaćen kao veliki racionalist među kasnijim njemačkim idealistima koji je nastojao promišljati Apsolut kroz jasne pojmove filozofije, umjesto da (poput Schellinga, Hörderlina, Novalisa i drugih) privilegira primitivno „predodžbeno mišljenje“ (vorstellende Denken) svojstveno umjetnosti ili religiji.

Ovo racionalističko čišćenje filozofije (logos-washing?) je simptomatično za moderan pristup definiranju filozofije kojim se danas služimo, a koji filozofiju uvijek nastoji isprati od nekih srodnih područja mišljenja i znanja koji ili nisu dovoljno apstraktni, ili nisu dovoljno rigorozni. Otvorimo li bilo koji pomoćni tekst o Aristotelu, pronaći ćemo malo ili ništa o njegovoj botanici ili astronomiji, zato što smo u modernim vremenima odlučili da to nije filozofija; učinimo li isto s Tomom Akvinskim, nećemo pronaći ništa o njegovom tumačenju katoličkih sakramenata, opet zato što smo odlučili da ove teme nisu filozofija. Gotovo svaki udžbenik o filozofiji reći će nam da filozofija počinje onda kad se Logos suprotstavio Mythosu, odnosno onda kada su predsokratici nastojali objasniti prirodu bez mitoloških motiva. U prikazima Platona normalno je spomenuti mitološke motive kojima se služio, no oni su često prikazani kao nedostatak – kao da Platon nije uspio u tome da bude čišći filozof. Dakle, filozofija za modernog akademika nije neka konkretna znanost, nije religija, nije mitologija i misticizam, i tako dalje.

Obožavatelji Hegela uglavnom zanemaruju one dimenzije Hegelove misli koji su direktno nadahnuti alkemijom i hermetizmom

Takav pristup navodi nas da zanemarimo ulogu koju magija ima unutar Hegelovog filozofskog sistema. Ako su misticizam i mythos jedva respektabilni u filozofiji – magija je još manje. Radilo se o kršćanskim konzervativcima ili marksistima, obožavatelji Hegela uglavnom zanemaruju one dimenzije Hegelove misli koje su direktno nadahnute alkemijom i hermetizmom – a povrh toga, još se više ignorira Hegelov tretman raznih paranormalnih fenomena, poput telepatije i telekineze, čudesnih iscjeljenja, proricanja budućnosti, levitacije i tako dalje.

U ovom članku, nastojat ćemo baciti svijetlo na jednu slabo istraživanu dimenziju Hegelovog filozofskog sistema, a to je njegovo promišljanje natprirodnog. Hegelova filozofija je u nekom smislu još „luđa“ nego što mislimo; naime, Hegel je smatrao da magija postoji, da neki ljudi imaju empirijski dokazive paranormalne moći poput onih upravo pobrojanih, te da njegov filozofski sistem može objasniti magiju i da je ta sposobnost dokaz superiornosti njegove filozofije nad svim onim prosvjetiteljskim smjerovima koji su skeptični spram toga.

Embed from Getty Images

Ilustracija tretmana koje je Franz Anton Mesmer nudio u Parizu svojoj klijenteli.

Prije nego krenemo s Hegelovim tretmanom magije i paranormalnog, korisno je rasvijetliti malo povijesne pozadine budući da Hegel nije bio veoma idiosinkratičan unutar njemačke akademije tog doba kad se bavio ovim temama. Na Hegelovo mišljenje o paranormalnim moćima presudan je utjecaj imao takozvani mesmerizam ili životinjski magnetizam, popularna metoda liječenja u 18. i 19. stoljeću koja se danas univerzalno smatra pseudoznanstvenom ali koja je u njemačkoj obrazovanoj klasi Hegelovog doba uživala veliko poštovanje.

Franz Anton Mesmer bio je njemački liječnik iz 18. stoljeća koji je stekao i slavu i loš glas svojim metodama liječenja koje su se oslanjale na utiliziranje vitalnih energija koje su po njegovom mišljenju bile prisutne u svim živim organizmima. Radilo se o ranom obliku onoga što bismo danas nazvali prirodnom medicinom. Mesmer je navodno liječio ljude od histerije i mnogih drugih oboljenja tako što je prelazio magnetima iznad njihovih tijela; kasnije je odbacio magnete i pokušavao liječiti tako što bi prelazio rukama iznad nekih ključnih točaka na tijelu, bez fizičkog dodira, pritom intenzivno gledajući pacijente u oči. Služio se hipnozom i sugestijama, i njegovi su pacijenti prilično često prijavljivali ublažavanje ili nestanak simptoma zbog kojih su došli. Poznato je da je Mesmer bio testiran pred znanstvenim komisijama u Francuskoj i Njemačkoj, s različitim rezultatima; u Francuskoj se došlo do zaključka da Mesmerove metode liječenja nemaju nikakve uvjerljive rezultate, dok je recepcija u Njemačkoj bila nešto povoljnija. Takozvani mesmerizam je u 19. stoljeću postao akademski respektabilnim u Njemačkoj, nakon što je u Francuskoj doživio poraz.

Medicinari koji su prakticirali Mesmerove metode liječenja nisu potpisivali tada predominantan atomistički i mehanicistički model prirode. Odnosno, nisu smatrali da je priroda agregat međusobno neovisnih jedinica koje su samo eksterno povezane s drugima, ni to da se organsko može reducirati na anorgansko. Među mesmeristima bila je popularnija slika univerzuma koja je naginjala vitalizmu i holizmu; kozmos je prožet samo jednom životnom energijom koja je razlomljena u mnoštvo individualnih živih organizama, onako kako jedna zraka svijetla može biti pretvorena u mnoštvo različitih boja ako prođe kroz prizmu. Čitav je kozmos samo jedan živi organizam, i pojedinačni živi organizmi su, da se spinozistički izrazimo, modusi kroz koje jedan kozmički organizam egzistira. Anorgansko se objašnjava iz organskog, a ne obrnuto.

Mesmer i mesmeristi su liječili (ako su liječili) tako što su probijali te prividne distinkcije između dvaju živih organizama (liječnika i pacijenta), spuštali oboje u ovaj primordijalni kozmički život koji je prethodio individuaciji, te postizali izlječenja kroz manipulacije mističnih energija koje transcendiraju prividno mnoštvo živih bića. (Ako išta od ovoga zvuči kao New Age ezoterična medicina, to nije slučajno: radi se o jako starim motivima koji stoljećima prethode novim religijskim pokretima.)

Takvo shvaćanje živih bića i prirode je ostavilo svoj utjecaj na Hegelovo shvaćanje prijelaza iz prirode u duh, koje možemo vidjeti u Enciklopediji filozofijskih znanosti. Upravo opisano shvaćanje prirode ne nalazimo samo u njemačkoj medicini 19. stoljeća već ono igra i bitnu ulogu u Hegelovom filozofskom sistemu; Hegel na mnogim mjestima – počevši od Znanosti logike nadalje – napada atomističke i mehanističke metafizike/ontologije, povezujući ih poput kakvog proto-marksista s individualizmom modernog (buržujskog) društva. Mehanizam i atomizam su fizika Verstand-a, odnosno razumskog mišljenja, koje spekulativno mišljenje nastoji prevladati. Umjesto toga, njegov (i Schellingov) model nastojao je prirodu shvatiti kao jedan živi i inteligentni super-subjekt kojemu su individualni živi organizmi tek teleološki vrhunac. Imamo obimne razloge vjerovati da je Hegel bio nadahnut upravo mesmerizmom kada je ovakve spone između prirode i duha iznosio u Enciklopediji i drugdje: izričito spominje životinjski magnetizam, te je osobno poznavao neke praktikante ove metode, poput recimo Schellingovog brata Karla. Hegel je opisivao vezu između pacijenta i liječnika u Mesmerovim terapijama kao „magijsku“ i čini se da je mesmerizam smatrao važnim dokazom toga da su paranormalne moći stvarne – ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato što je imao prilike vidjeti mesmerizam na djelu, budući da je u to vrijeme bio pomodan.

Za Hegela, magija je neposredno svrhovito uzrokovanje – neko direktno djelovanje duha na prirodu koje se ne služi medijem poput tijela ili alata

Ovo je dobar trenutak da iznesemo neke definicije. Što točno Hegel misli pod magijom? Radi se o pojmu koji je notorno težak za definirati zato što je njegova povijesno uobičajena uporaba često imala demonizirajuću i otuđujuću funkciju – „magija“ je ono što rade raznorazni Drugi, radilo se o ženama, Židovima ili poganima. Ovo je oduvijek otežavalo akademsko proučavanje magije budući da je teško doći do vrijednosno neutralnog pojma bez da se ignoriraju povijesni presedani. Ali ovdje se možemo služiti definicijom magije koju nam Hegel sam daje u svojem tretmanu takvih tema. Za Hegela, magija je neposredno svrhovito uzrokovanje – neko direktno djelovanje duha na prirodu koje se ne služi medijem poput tijela ili alata.

U ovu definiciju magije ne ulaze samo paranormalni fenomeni. Hegel opisuje odnos između uma i tijela kao magijski zato što ne postoji nikakav srednjak u namjeri da pomaknemo ruku i stvarnog micanja ruke. Osim ovoga, „magičan“ je odnos između trudnice i fetusa, zato što majčino duševno stanje može ostaviti vidljive utjecaje na razvoj fetusa. Magijski je općenito bilo kakav utjecaj vlastitog uma na vlastito tijelo. Ovo zasad još nije kontroverzno, naravno; utjecaj psihe na tjelesno stanje je racionalno objašnjiv i nitko ga ne bi nazvao magijom. Ali Hegel ide dalje, i ovo su samo neki od primjera. U magiju spadaju i sposobnosti poput čitanja misli, telekineze, čudesnih iscjeljenja poput onih Mesmerovih, proricanja budućnosti itd.: sve su te sposobnosti magične zato što se radi o neposredovanom uzrokovanju neke promjene u prirodi, direktno iz duha.

Hegel je vjerovao da zbilja postoje osobe s takvim moćima te, povrh toga, smatra da je njegova filozofija sposobna objasniti takve fenomene umjesto da naprosto odbije vjerovati u njih. Hegel priznaje pritom da postoje prevaranti koji lažno tvrde da imaju ovakve nadnaravne moći; ali reportaže koje sam navodi uživaju njegovo povjerenje, kako se čini. Hegel govori o čovjeku iz Francuske koji je mogao čitati knjigu iz druge sobe, o ženi koja je u transu otkrila točno gdje joj je brat s kojim duže vrijeme nije bila ni u kakvom kontaktu, pa o čovjeku kojemu se predskazalo da će mu se strop srušiti na glavu i koji je potom izašao, spasivši se time od urušavanja koje se zbilja dogodilo, o roditeljima i djeci koji su se sreli po prvi put u mnogo godina i koji se nisu prepoznali, ali su odmah osjetili neku tajanstvenu vezu među sobom, i tako dalje.

Hegelova Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. (AbeBooks)

Najopsežniji Hegelov tretman ovih i drugih paranormalnih moći nalazi se u njegovoj Filozofiji subjektivnog duha, koji je skupa s Filozofijom prirode slabo proučavano područje Hegelovog sistema. Ovo je jednim dijelom zato što se radi o jedinim sekcijama Enciklopedije filozofijskih znanosti za koje nemamo opsežnije tekstove. Logika iz Enciklopedije je podrobnije obrađena u trotomnoj Znanosti logike; objektivni duh obrađen je opsežnije u Filozofiji prava; apsolutnom duhu odgovaraju Hegelova predavanja iz estetike, filozofije religije, povijesti filozofije te filozofije povijesti. Između logike i objektivnog duha stoje filozofija prirode i filozofija subjektivnog duha, koji nisu razrađeni nigdje drugdje osim u Enciklopediji, a i tamo su obrađeni šturo. Ipak, u toj sekciji leži ključ onoga što nastojimo razumjeti ovdje, zato što se radi o prijelazu s prirode na duh u njegovom najosnovnijem obliku, a paranormalne ili magične sposobnosti se ovdje javljaju.

Hegel otvara sekciju subjektivnog duha poglavljem koje naziva „antropologijom“, i koja se, kao što je uobičajeno kod Hegela, dijeli na trijadu: prirodna duša (Natürliche Seele), duša koja ćuti (Fühlende Seele) te zbiljska duša (Wirkliche Seele). Pod dušom u svojem najjednostavnijem i najmanje razvijenom obliku, Hegel ne misli ni na kakvu individualnu ili osobnu životnu energiju; individuacija i osobnost se razvijaju tek u zadnjem članu trijade. Ono o čemu je riječ u prva dva člana je neka vrsta kozmičke životne sile koja prožima čitavu prirodu i kojoj je pojedinačan organizam tek jedna od mnogih instancijacija. Duša je u ovom smislu samo jedna, premda je izražena u mnogim različitim individuama. Odnosi se na osnovne životne funkcije (koje Hegel smatra nadindividualnim) te na infantilni splet impresija i senzacija koji prethodi podjeli na ego i vanjski svijet; Hegel nagovještava neke uvide psihoanalize (pogotovo one Jungove) time što, kako se čini, smatra da se u prvim razvojima psihe nalazimo u nekoj vrsti infantilnog monizma u kojem ne razlučujemo svoje sebstvo od takozvanog vanjskog svijeta. Podjela na subjekt i objekt ovdje još ne postoji.

Jednom kad se individuacija aktualizira, dobivamo zdravorazumsku predodžbu sebe i okolnog svijeta u kojoj se pretpostavljaju neka supstancijalno odijeljena i međusobno neovisna bića. Postavljaju se distinkcije između uma i tijela, između svijesti i materije, duha i prirode, i tako dalje. No Hegel ne smatra da je percepcija ovih podjela, koja u bitnom smislu sačinjava svakodnevno iskustvo svijeta, naprosto zadana; nju moramo razviti i u primitivnijim stanjima duše neke zdravorazumske podjele nisu još rigidno fiksirane. Prema Hegelu, moguće je nakon tog aktualiziranja subjekt-objekt relacije privremeno regresirati natrag u primordijalno jedinstvo sa svekolikom prirodom i životom koji ju prožima – a to je kod Hegela bitna dimenzija paranormalnih sposobnosti.

Magija je moguća propadanjem duše u njeno primitivno jedinstvo s kozmosom, te nesvjesnim manipulacijama određenih veza unutar tog kozmičkog organizma koje nisu zdravorazumski očite. Ovo je po Hegelu objašnjenje iza gore opisanih natprirodnih moći. Ako prostorne distinkcije nisu u konačnici stvarne, postaje moguće pomicati objekte umom; ako je linearno vrijeme isto tako nešto što moramo naučiti i ako ne predstavlja originalno stanje duše, regresijom u ranije forme duševnog života postaju mogućim sposobnosti poput retrokognicije ili predskazivanja budućnosti.

U pozadini paranormalnih moći leži primitivna metafizička povezanost koja se individuacijom potiskuje. Osobe koje imaju paranormalne sposobnosti kadre su namjerno potonuti u ovo stanje duše koje je prethodilo rigidnoj subjekt-objekt distinkciji i realizirati efekte na jednom nivou egzistencije gdje još ne postoje rigidne podjele između svijesti i materije te između individua; i u tome leži tajna sposobnosti za magijsko djelovanje.

Ovo je također jedan od razloga zašto je Hegel smatrao da su paranormalne moći snažnije izražene kod takozvanih primitivnih naroda, što je jedan tipičan oblik modernog europskog egzotiziranja onih naroda koje se smatralo pred-modernima; za Hegela, rigidna subjekt-objekt podjela je svojstvena europskom modernitetu, skupa s pojmovima apstraktnog prostora i apstraktnog vremena. Takozvani divljaci nisu još dosegli takav nivo otuđenja od vlastitog tijela te od ostatka fizičke prirode, zbog čega su sposobniji postizati magijske efekte. Budući da Hegel eksplicitno povezuje magiju s nižim razvojima duše, te budući da također pripisuje veću sposobnost magijske kauzalizacije ženama i primitivnim narodima, ovo sugerira da je Hegel smatrao magijsko percipiranje i djelovanje na neki način inferiornim, što i jest slučaj. Premda Hegel smatra da magija zbilja postoji, također je smatra uvelike beskorisnom; pomicati žlice umom izgleda impresivno, ali možemo se služiti i rukom. Magijom možemo postići neki intuitivni oblik empatije, ali to ipak nije ravno znanstvenoj psihologiji. Magija je kod takozvanih civiliziranih ljudi oblik regresije u slabije razvijene forme subjektiviteta, ukoliko to dakako možemo nazvati subjektivitetom.

Ilustracija telekineze u francuskom časopisu La Vie Mysterieuse iz 1810.

Hegel je imao prilike osobno svjedočiti mesmerističkim seansama, i tamo bi vidio obrazovanog medicinskog stručnjaka kako uspješno otklanja simptome naprosto tako što maše rukama iznad nekih specifičnih točaka na njegovom ili (češće) njenom tijelu. Također je bio informiran o brojnim reportažama o telepatiji, telekinezi, proricanjima budućnosti i sličnome, uzimajući ih kao vjerodostojne. Netko bi danas mogao prigovoriti da Hegel u prvom slučaju nije znao za placebo efekt, te da u drugom slučaju naprosto nije dovoljno dobro provjeravao svoje izvore informacija. No bilo kako bilo, Hegel je smatrao da su paranormalne moći empirijski dokumentirane činjenice, te je sposobnost svoje filozofije da ih objasni smatrao dokazom tome da je njegovo spekulativno mišljenje superiorno atomizmu i mehanicizmu koji je tada dominirao prirodnim znanostima. Racionalističku skepsu spram paranormalnog je smatrao defektom, svojevrsnim negacionizmom nečega što dokazano postoji.

Hegelovo razmatranje paranormalnih i magijskih fenomena je tek vrh jedne slabo istražene ledene sante. Kako smo napomenuli na početku, Hegel je utjecajan među marksistima te među konzervativnim kršćanima – a ni jedni ni drugi nisu skloni da sa simpatijom gledaju na ovu dimenziju njegove filozofije. Hegel je raspolagao pozamašnim znanjem alkemije i hermetičke filozofije, što je strana njegove misli koja se slabo istražuje. A protivnici Hegela koji ionako misle da je Hegel bio šarlatan – prvenstveno oni iz anglo-američke odnosno analitičke tradicije – mogu zadovoljno trljati ruke nad ovim; tko može shvatiti Hegela ozbiljno ako je vjerovao u magiju?

U kolikoj nas mjeri prihvaćanje dijalektike i spekulacije obavezuje na iste zaključke o magiji do kojih je došao Hegel?

Bilo bi zanimljivo postaviti pitanje o tome u kolikoj nas mjeri prihvaćanje dijalektike i spekulacije obavezuje na iste zaključke o magiji do kojih je došao Hegel – moramo li, ako smo hegelijanci, prihvatiti njegov stav o ovim pitanjima. Hegelove metafizičke i ontološke pozicije zaista jesu duboko kritične spram modela prirode koji se razvija u Europi od 17. stoljeća naovamo, a koji je uglavnom skeptičan prema ikakvoj mogućnosti čudotvorstva. Početna pozicija od koje se Hegel kreće je primitivni monizam u kojem rigidne podjele između mišljenja i prirode još ne postoje, nego moraju biti razvijene – a ukoliko um i priroda nisu u konačnici supstancijalno odijeljeni, te ako je čitav kozmos jedno živo, inteligentno i nepodijeljeno biće, kako su smatrali romantici i mesmeristi – teoretski bi trebalo biti moguće djelovati na prirodu neposredno, odnosno magijski.

Hegelovo uvjerenje da je magija moguća te dapače i dokazana, te da je objašnjiva unutar njegovog filozofskog sistema, svakako jest koherentna pozicija, u smislu da je konzistentna sa sistemom u cjelini.

• Literatura

Findlay, J. N.: Hegel: A Re-Examination. George Allen & Unwin Ltd, 1958.

Hegel, G. W. F.: Enciklopedija Filozofijskih Znanosti. Veselin Masleša, Sarajevo 1987.

Magee, G. A.: Hegel and the Hermetic Tradition. Cornell University Press, 2001.

Magee, G. A.: Hegel Dictionary. Continuum, London 2010.

Stern, D. S. (ur.): Essays on Hegel’s Philosophy of Subjective Spirit. State University of New York Press, Albany, 2013.

Wallace, R. M.: Philosophical Mysticism in Plato, Hegel, and the Present. Bloomsbury   Publishing Plc, 2021.