Zapadni Nijemci Istočnima: Morate biti takvi kakvi vjerujemo da smo mi sami. Superiorni. Preodgoj nazvan “prilagodba”

Ujedinjenje Njemačke naravno nije bio čin kolonijalizma. Ali je zanimljiv taj osjećaj nadmoći Zapada. Propašću komunizma se Zapad osjećao toliko snažnim da je vjerovao kako je njegova misija sada oblikovati po svom liku sve ostale - ili barem istočnu Njemačku i istočnu Europu", citira u povodu 30. obljetnice pada Zida Anđelko Šubić povjesničara Kowalzcuka, autora knjige o ujedinjenju Njemačke

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Nijemci na 9. studeni gledaju pomiješanih osjećaja. Može proći sjećanje na taj dan 1918. kad je objavljen kraj Njemačkog Carstva i proglašena Republika. Manje ugode izaziva sjećanje na taj dan 1923. kad je u Bavarskoj slomljen pokušaj puča Hitlera i Ludendorfa, a mračne misli se nameću sjećanjem na 9. studeni 1938., koji će ostati zapamćen kao Kristalna noć zbog silnih razbijenih izloga i prozora sinagoga i trgovina u vlasništvu Židova u divljanju nacista – i bilo bi još dobro da je to ostalo samo na prozorima.

Tu je i 9. studeni 1989., dan pada Berlinskog zida i ponovnog ujedinjenja Njemačke. Trideset godina je lijepa, okrugla obljetnica i moglo se očekivati više slavlja 3. listopada kad se taj dan službeno slavi – 3.listopada 1990. su se pokrajine bivše DDR i formalno priključile Saveznoj Republici Njemačkoj.

U međuvremenu su se osjećaji pomiješali. Spisateljica Jana Hensel, rođena u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj se gotovo iz vica založila da se taj praznik ukine jer se tu zapravo jedva što ima slaviti. Bila je i sama iznenađena podrškom inicijativi, kako na njemačkom Zapadu tako i na Istoku. U komentaru u magazinu Zaklade Bertelsmann piše: “Znam, u ušima mnogih zapadnih Nijemaca to zvuči kao lament, ali u skoro svim istočnonjemačkim biografijama sasvim su blizu uspjeh i poraz, sreća i nesreća, euforija i melankolija. Podupiru se prije nego što se međusobno isključuju. U gotovo svakoj obitelji je nakon ujedinjenja mnogo toga krenulo krivo i mnogo toga je uspjelo, dok je jedan uspio, drugi je propao. Mnogo je toga sivo, zapravo nigdje crno ili bijelo, ispravno ili krivo. Istočni se Nijemci ne razlikuju od bilo kojeg društva na svijetu. Izraženo u brojkama, to znači: dok mnogim istočnonjemačkim obiteljima ekonomski ide bolje u usporedbi sa njihovim životom u DDR-u, mnogima je na socijalnoj ljestvici krenulo nizbrdo. Proces transformacije je za jedno, zapravo razvijeno društvo, izazvao nevjerojatnu socijalnu mobilizaciju i promjene. Mnogi su izgubili svoje pozicije i status, za tek nekolicinu je taj razvoj bio na više. I zato uvijek iznova spominjemo nedostatnu zastupljenosti istočnih Nijemaca u eliti cijele zemlje. Nema ih više od otprilike tri posto. Kod sve opravdane radosti za mirnu revoluciju i pad Zida, za nevjerojatnu sreću da se izborimo sami za građanske slobode, ne smijemo zaboraviti na te činjenice. One ne moraju mutiti naše sjećanje, ali moramo biti svjesni da, ako ih ignoriramo, one mogu postati oružje onih koji žele napasti naš demokratski poredak. To ne smijemo dozvoliti, već i zbog nas – zar ne?”, pita Jana Hensel na kraju komentara.

Jana Hensel: istočnih Nijemaca nema u eliti

A s tim “demokratskim poretkom” očito na istoku ima problema. I u komentaru Anne Sauerbrey u New York Timesu piše kako nema nekadašnjeg jedinstvenog osjećaja pobjede i nade ni osobito mnogo razloga za slavlje. Jer se opet stvara granica između Istoka i Zapada Njemačke, osobito zbog ksenofobije i mržnje prema strancima koja se širi Istokom:

“Kriza s migrantima nije uzrok te podjele. Niti je to ekonomska dioba koja se nastavlja prema regijama. Uzroci su dublji, ali da bi ih se razumjelo, treba revidirati legendu koju smo širili neposredno nakon pada Zida. Uobičajena mudrost glasi da se 1989. revolucija dogodila odozdo, od mase istočnih Nijemaca kojima je dojadila totalitarna vladavina. Ali nedavno je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu povjesničar Ilko-Sascha Kowalczuk objasnio kako je revoluciju zapravo proveo mali broj aktivističkih skupina, a da su ‘normalni građani’ gledali ‘iza navučenih zavjesa i čekali da vide što će se dogoditi’.

Ono što se tu čini kao akademska rasprava zapravo stvara fundamentalno pitanje o postkomunističkom identitetu Njemačke. Koliko istočnih Nijemaca je željelo obrat? Koliko ih je bilo umorno biti ‘istočni Nijemci’ i aktivno su težili jedinstvu sa Zapadom? Je li (bivši njemački predsjednik) Gauck bio u krivu kad je rekao da su istočni Nijemci ‘nadvladali’ svoje tlačitelje? Ili su bili pasivni promatrači koji su sami bili nadvladani, da bi onda bili suočeni s bolom svoje iznenadne dislociranosti iz povijesti?

Anne Saubrey – Tko je izveo prevrat, što se željelo i kakva se legenda širila?

Ista se stvar dogodila za vrijeme migracijske krize: Istočni Nijemci su opet osjećali da se odlučuje o povijesti, a da nitko ne pita za njihovo mišljenje. Ovaj puta im je dojadilo, i tri su desetljeća prikrivene srdžbe i straha izbila kao otrovan, ksenofobični nacionalizam.

I ova je priča vjerojatno nepotpuna. Ali se ona pak sad sve više širi, ne samo zato što je AfD iskorištava. Ta stranka poziva birače da ‘završe revoluciju’, budeći osjećaj da, ma kakvu nepravdu istočni Nijemci pretrpjeli od 1989., sada to može biti nadoknađeno populističkim ustankom. Najpoznatiji uzvik prosvjednika 1989. Wir sind das Volk, ‘Mi smo narod’ je sad postao slogan desničara.

Zato prigušeni tonovi u ovoj obljetnici. Manje trijumfalizma, manje uzvišenih govora o jedinstvu i barem nešto malo priznanja istočnim Nijemcima… Za sad, ostatak Njemačke nema nikakvih planova kako odgovoriti na tu provalu bijesa sa Istoka”, piše Anne Sauerbrey, novinarka njemačkog Die Tagesschau za američki New York Times.

Ilko-Sasha Kowalzcuk: koliko je utjecajnih zapadnih Nijemaca sudjelovalo u stvaranju konstrukcije onoga što se smatra “istočnim Nijemcem”

Ilko-Sasha Kowalzcuk kojeg se spominje u ovom komentaru, povjesničar je (sa istoka Njemačke) i autor knjige “Preuzimanje – kako je Istočna Njemačka postala dio Savezne Republike Njemačke” (C.H. Beck iz Münchena, inače pretežito izdavač zakonskih spisa i tumačenja, 2019. je izdao već 4. izdanje te knjige). Također u članku u listu Die Zeit on piše i o raširenom i posve fiksiranom stereotipu Ossija i Wessija (Istočnjaka i Zapadnjaka) i govori koliko je mnogo utjecajnih zapadnih Nijemaca sudjelovalo u stvaranju konstrukcije onoga što se smatra “istočnim Nijemcem”:

“Subtekst ‘procesa ujedinjenja’ leži u takvim otkrićima. Ono glasi: mi, Zapadnjaci imamo pobjednički, vama nadmoćan sistem i to u svakom pogledu. Ne samo gospodarski, politički i kulturno, ne: mi kao ljudi smo nadmoćniji od vas. Vi doduše tu niste krivi, vi ste bili prisiljeni biti tako ‘okljaštreni’, ali eto sad vas onda moramo preodgojiti. To se naravno neće zvati preodgoj ili reedukacija, Bože sačuvaj, naravno da ne. Parola dana, godine i godina nakon 1990. glasi ‘prilagodba’. To nije bio baš podesan sinonim za ono što je uslijedilo u slijedećim godinama i što se tražilo od istočnih Nijemaca. Prilagodba je značila: vi morate biti takvi, kakvi mi vjerujemo da smo mi sami. (…)

Ponovno ujedinjenje naravno nije bio čin kolonijalizma. Ali je zanimljivo pogledati taj osjećaj nadmoći Zapada. Propašću komunizma se Zapad osjećao toliko snažnim u svojem postojanju i smislu da je vjerovao kako je njegova misija sada oblikovati po svom liku sve ostale – ili barem istočnu Njemačku i istočnu Europu”, piše povjesničar Kowalzcuk.

Peter Sloterdijk: u (europskoj) postnacionalnoj budućnosti nitko ne zna točno kako mogu biti stvorene nove funkcionirajuće strukture reda

Svakako valja podsjetiti i na intervju koji je dao možda najznačajniji njemački filozof današnjice, Peter Sloterdijk za list Der Spiegel 2017. povodom smrti “kancelara ujedinjenja”, Helmuta Kohla. Sloterdijk Kohla nije osobito cijenio: i tu kaže kako je on bio “kvazi masiv stijena upravo mineralne letargije” i kako je već svojom fizičkom prisutnošću bio jamstvo za status quo. A i o ujedinjenju Njemačke nema osobito povoljno mišljenje:

“Spiegel: Nije li ta antipatija (prema Kohlu) utjecala i vašu tadašnju nelagodu kod ponovnog ujedinjenja?

Sloterdijk: To priznajem. Imao sam osjećaj da imamo posla sa nekontroliranim uvozom problema, ekonomskih i psihosocijalnih. Taj razvoj djelom još plaćamo , ne samo doprinosom za solidarnost (razvoja Istoka koji se odbija od prihoda zaposlenih – op. aut.).

Spiegel: Da stanovništvo istočne Njemačke pripada velikoj obitelji, to se ipak ne može osporiti plauzibilnim argumentima.

Sloterdijk: To može biti tako. Willy Brandt je tu rekao prave riječi. Proširenje na istok nacionalne obitelji je opravdano iz njemačke povijesti. Nacije su u osnovi rezultat političkog prenatezanja (Überstrapazierung) metafore obitelji – tu se uči osjećati se rodbinski povezan sa nebrojenim neznancima. Uzgred, DDR je obavio sav posao sa uništenjem starog duha Prusije. S istočnim Nijemcima nismo dobili jednog jedinog Prusa – ukoliko tu mislimo na idealni tip nad-ja-vođenim čovjekom dužnosti. Što je došlo umjesto toga bio je politički protestantizam doba Merkel/Gauck. Prusija i protestantizam, te ideje se ne smiju brkati. U karijerama Merkel i Gaucka leži povijesna ironija Kohlovog naslijeđa.”

S obzirom na nacionalističke i antidemokratske tendencije na istoku Njemačke, nije nezanimljivo čitati mišljenje Sloterdijka i o tome:

“Spiegel: (…) Nada Amerikanaca, učiniti svijet sigurnim za demokraciju se raspršila.

Sloterdijk: Doba sekuriteta nije došlo. Obećanje Franklina D. Roosevelta o ‘slobodi od straha’, blještav trenutak u političkoj retorici 20. stoljeća nije se  mogao održati. Uopće, moramo se danas čuvati od prenatezanja univerzalizma prosvjetljenja. Održavanje prava i socijalni sustavi solidarnosti su dosad mogli opstati i razvijati se samo u nacionalnim okvirima. Ne-članovima dozvoliti neograničeni pristup tu sluti nešto kao čin samouništavanja. Koliko stranosti podnosi jedna kultura koju zanima održati određenu samosličnost? Ima još uvijek jedna frakcija ljevičara ili lijevih anarhista, odnosno političkih mazohista koji svaku naznaku na tako nešto kao što su nacija, nacionalni interes, identitet i tradicija smatraju zločinom protiv čovječanstva.

Spiegel: Prijelaz nacionalnih država u supranacionalne strukture kao što je Europska unija nema veze sa voljom za samouništenje.

Sloterdijk: Sami sebe relativiziramo u jednoj postnacionalnoj budućnosti gdje nitko ne zna točno kako mogu biti stvorene nove funkcionirajuće strukture reda. U ekstremnom slučaju je anarhistički primat uništavanja pritom toliko izražen da misli na rekonstrukciju moraju biti stavljene na stranu. To bi bio povratak Bakunjina: samo iz pulverizacije postojećeg može nastati novo društvo.”

“Pulverizacija” i Bakunjin sigurno nisu prvo na pameti i ove njemačke vlade koja je pripremala proslavu 30. obljetnice ujedinjenja. Njemačkom su osvanuli plakati koji ipak priznaju “Njemačka je jedno: mnogo toga” (Deutschland ist eins: vieles). U naporu da budu duhoviti, tu je čitav niz motiva: slika muškarca sa bijelim čarapama i sandalama, pudlice sa kišnim ogrtačem, vrtnih patuljaka, nudista, guranja pred blagajnom, ali i dönera…

Svaki prizor je popraćen komentarom: Es ist sooo deutsch… (To je taaako njemački…). Udo Schmidt, komentator postaje NDR to ne nalazi baš previše duhovitim: “Kad ujutro izađem iz autobusa, vani je lagano kišilo, unutrašnjost je puna, ali nije bilo prepuno, zadiše ponešto vlažno, kao prije u dvorani nakon igre graničara – i to je taaaako… No, znate već što. Kad u svakom slučaju siđem nakon 15 minuta vožnje okružen s ne baš previše dobrog raspoloženja, onda točno znam što je to ‘njemačko’. Onda ne želim vidjeti i plakate njemačke vlade koji stvari čine samo još gorima. A nije mi ni do ironije. Jednostavno molim vozača da me pusti van između postaja, na sljedećem semaforu. Ako to funkcionira i ako se vrata otvore, onda sigurno znam: to ne može biti Njemačka.”