Ivo Bićanić / 13. lipnja 2020. / Aktualno / čita se 7 minuta
Zaključak da Program HDZ-a nudi zemlju "ovisnu o stranim poklonima, u kojoj uspjeh poduzetnika ide preko države, darova i pomoći (što se sve skriva iza često citiranih fondova EU-a)", povezuje dva naglaska iz naslova članka. To je onda neminovno zemlja povećanih nejednakosti i smanjene pravednosti
HDZ, ovako ili onako stranka na vlasti već četiri godine, 9. je lipnja 2020. predstavio svoj izborni program. Među inim, ponudio ga je u brošuri na 34 stranice. Iako je program nepotpisan, kao što je običaj za ovakve stvari, zna se da je glavni pisac bio profesor ekonomike Tomislav Čorić.
Brošura je raskošna, nije se štedjelo. Grafički urednik se potrudio (uredan prijelom, dobar font, lijepe slike i opširan tekst), marketinški dobar uradak (svatko će ga prolistati kome dođe u ruke), a urednik je dio svojeg posla obavio kako valja (ujednačen izgled dokumenta, privlačni slogani). No sve to nije uspjelo prikriti da je uradak “huj” samo izvana iako je ono što je iznutra puno važnije.
Sve lake poene oko programa dnevne su novine i portali već pobrali, obradili sljedeći dan i otišli na nove teme. Pokazali su da se svima sve obećava i nikoga posebno ne izdvaja, prešućuje se kako će se to platiti (jedan profesor ekonomije morao bi i trebao bolje, ovakva neprofesionalnost ne služi mu na čast), ciljevi nisu rangirani, a što je još važnije, ništa ne omogućuje da se ikada ikoga pozove na red jer za sve postoji opravdanje i sve je pokriveno, svaki lonac dobio je poklopac.
Svi vide da je ovo koncepcijski koktel. Sve je pomiješano, socijala, ekonomija, regije, sudovi. U istom se dahu nabrajaju smanjenje poreza na dobit i besplatni željeznički prijevoz učenika. Pokazalo se to i na predstavljanju programa, na kojem su bili prisutni ministri svih resora, primjereno jedan korak iza vođe. No, na neke stvari komentatori ipak nisu upozorili.
Kada se analizira program stranke na vlasti, snažan je poriv da se gleda u odnosu na učinjeno dok je stranka bila na vlasti. Pritom je prva opasnost da se čovjek zapetlja u njihovu lažnu svijest o tome što su ostvarili i da ponudi drugačije tumačenje. HDZ stvarno ima nerazumno dobro mišljenje o sebi i o onom što je stranka dobro napravila, pa ad nauseam ponavlja kako su svi oni lijepi i pametni, što iritira. Stoga je velik dio teksta samohvala i zapravo nije program. To nije bio pametan izbor jer osim što iritira, podliježe i maksimi “qui excuses’ accuse“. Druga opasnost leži u tome da se prikaz svede na kritiku: ovo što predlažete je “fajn”, no zašto to niste napravili, pa na vlasti ste već četiri godine! Treća je zamka da se program ocijeni na temelju HDZ-ovih tokom mandata dokazanih i pokazanih sposobnosti i da se potom čovjek zapita je li to garancija njihovih mogućnosti da provedu program koji sada nude.
Sve to je važno, ali ovaj prikaz neće krenuti tim putem. To nije jednostavno jer kada se ostavi po strani iritantna (i pretežno netočna) samohvala, ostaje manje od petine teksta koji bi se mogao shvatiti kao program. Ovaj prikaz nastojat će program HDZ-a analizirati kao i druge programe (onih koji nisu na vlasti).
Neće se baviti ni cijelim programom nego tek njegovim ekonomskim dijelom. Drugim područjima neka se bave oni za njih kvalificiraniji. Ekonomski dio u programu nije prikazan kao posebna cjelina, nego je raštrkan pa se mora tražiti po cijeloj brošuri. Takav izbor nije bio dobar jer vodi obfuskaciji, disperziji, opstrukciji i mistifikaciji. Zato će ova analiza tek upozoriti na neke dimne zavjese, za koje će izdvojiti tri primjera.
Prva dimna zavjesa odnosi se na privid koji daju ponuđeni brojevi. Uz neke ciljeve iznose se brojevi (što je pohvalno), no oni se u pravilu odnose na cijeli četverogodišnji mandat koji HDZ traži, a ne na prve godine. To, mislim namjerno, nije uvijek dovoljno naglašeno pa zavarava i ostavlja dojam uspješnosti. Na primjer, HDZ je ponosan što kani povećati prosječne plaće na 7.600 kuna. No nema razloga za ponos. Predloženo povećanje iznosi 3% godišnje, kolika je bila nedavna stopa rasta. To je zapravo stopa trenda, a ne rezultat nekih planiranih koraka. Međutim, bude li stopa rasta veća, preraspodjela će se provesti u korist kapitala. Ovakav račun, kao i neki drugi, pokazuje da HDZ predviđa kako će pod njegovom vlasti stopa rasta biti 3%., doduše pričaju o povećanju ali njihovi brojevi to ne kažu. To nije dovoljno ni po kojoj osnovi i zapravo predstavlja neuspjeh pa je jasno zašto se u programu govori samo o “zdravom rastu” (pri čemu tu postoji zbrka, jer jednom se kaže da je rast ostvaren zdrav, a drugi put da će se tek ostvariti, prvo je krivo, a ovo drugo je pod njihovom vlasti jako upitno) i o “promjeni razvojnog modela”. Ovakvog prikrivanja u pogledu brojeva ima dosta.
Jedna od važnijih dimnih zavjesa u programu je i opširno pisanje o patriotizmu i suverenosti i međunarodnoj prepoznatljivosti, ali kada se makne dim “nacionalnih interesa”, ispada da je to program napisan za stranku malih i srednjih poduzetnika te OPG-a (petite bourgeoisie, reklo bi se jezikom 19. stoljeća). Njima se smanjuju porezi na dobit, njima pogoduje promjena poreza na dohodak, njihovom rastu su okrenute politike i štošta drugo u programu, od samozapošljavanja do povlastica. To nije nužno loše niti je sramota, no u programu to treba poštenije i jasnije reći, a ne dopustiti da krupna industrija, veliki ulagači i ozbiljni izvoznici, menadžeri i radnici imaju lažna očekivanja.
Čudno je da je stranka čijem je programu pečat dao diplomat toliko usredotočena na jednu zemlju. Iz programa slijedi da se od svijeta treba odvojiti
Važno je upozoriti i na dimnu zavjesu koja prikriva provincijalni okvir programa. Čudno je da je stranka čijem je programu pečat dao bivši diplomat (što se vidi iz logoreje, toliko riječi i fraza, toliko truizama koje svatko može potpisati, a koji tako malo znače) toliko usredotočena na jednu zemlju. Iz programa slijedi da se od svijeta treba odvojiti i biti samodostatan u poljoprivredi i energiji i prikloniti se de-globalizaciji, tako da program u stvari nudi provincijalizaciju i naglašava ekonomski suverenizam (što je u takvom kontekstu s eurom?).
I sada se neminovno postavlja pitanje želimo li živjeti u zemlji koju nam nude autori programa? Mislim da ne, brošura daje mnogo razloga ali s tri razloga će se pokušati ilustrirati. Prvo, zato što nude koloniju, zemlju ovisnu o stranim poklonima, u kojoj uspjeh poduzetnika ide preko države, darova i pomoći (što se sve skriva iza često citiranih fondova EU-a). Drugo, nude zemlju rastuće države. Država (za koju misle da je prosvijećena) imat će moć to make or break poduzetnike. Vidljiva je jaka želja za mikro-upravljanjem, što će EU fondovi uvelike omogućiti. Država će skrbiti o velikom broju stvari: radnim mjestima, prosječnim dohocima, selektivnoj industrijskoj politici, itd. To jako liči na ekonomsku patologiju pretjerane vlasti (economics of overlord), u kojoj će temelji loše političke ekonomije (kroni kapitalizma) ostati nedirnuti. I konačno, sve što autori konkretno nude pokazuje da program nudi zemlju rastućih ekonomskih nejednakosti i smanjene ekonomske pravde. Nije pritom riječ samo o implicitnoj dekompresiji raspodjele plaća nego i o predloženoj poreznoj politici i o mnogo čemu drugom. Kakve napetosti to izaziva u društvu postaje sve očitije i nema dvojbe da ne vodi u sigurne vode rasta.
No sve ovo nisu jedini razlozi zašto dopadljiv i nesumnjivo privlačan HDZ-ov slogan SIGURNO treba preispitati. Slogan, naime, ne odgovara sadržaju. Ciljevi koji se nude za iduće četiri godine naprosto nisu sigurni. Vrlo skromni rast koji impliciraju ne vodi u sigurnost. A rastuće nejednakosti koje će prouzročiti posve izvjesno nisu put u sigurnost. Pohvalno je nastojati smanjiti Koopmansovu sekundarnu neizvjesnost (neizvjesnost koja dolazi od drugih aktera, op. ur.), no vrlo je upitno da li to ovaj program nudi. Ali jedno jest sasvim sigurno: s ovim programom ostat će nam kroni kapitalizam.
I na kraju: dok čitaš HDZ-ov program i slušaš njihovo predstavljanje, sjeti se tenisa. HDZ je svoj gem već odigrao i dobio, a sada nam svojim programom nudi set. No, konačni je ishod i dalje upitan, tako da što se meča tiče, možda ipak MOŽEMO bolje.