Zašto je besmisleno organizirati tzv. hetero povorku ponosa. Zato što se održava svaki dan

Heteroseksualci svoju povorku imaju svaki put kad se vjenčaju pa slave trubeći, svaki put kad krste dijete, kad ga posvoje ili udome, kada se uhvate u javnosti za ruku, u kinu uzmu ljubavno sjedalo. Svaki put kad se to dogodi i nitko vam ne prijeti, nitko vas ne ošamari ili ne prebije, nitko vam ne ispriča da su njegovog poznanika zbog toga cipelarili, svaki taj put imate svoju hetero povorku ponosa, završava Duje Kovačević

• Naslovna ilustracija: Tu je sve počelo prije više od pedeset godina, gay bar Stonewall Inn na Manhatanu, NYC (Wikipedia)

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Mjesec ponosa je završio, zastave više ne vijore ulicama gradova, a brendovi su brže bolje uklonili dugine boje iz svojih vizualnih identiteta. Može početi preostalih jedanaest mjeseci tijekom kojih društvo baš i ne brine LGBTIQ+ zajednica. Oživotvore ih, paradoksalno, kroz tragedije i naslove u rubrici crne kronike. Eventualno i kada neka kolosalna vukojebina od zemlje konačno prestane smrću kažnjavati ljude zato što vole druge ljude, samo istog spola.

Unatoč tome što LGBTIQ+ zajednica, onako istinski i autentično, živi samo mjesec dana godišnje kroz povorku ponosa i još desetak festivalskih događanja, nekima je i to previše. I dalje osluškujemo negodovanja; od onih što bi gej i trans osobe obukli u zaštitna odjela i poslali na deradikalizaciju, do onih, kao, pitomijih, pristojnijih, skoro pa uzornih građana koji ‘nemaju ništa protiv nikoga, ali…’ Nemam ništa protiv nikoga, ali zašto moraju paradirati? Ništa protiv nikoga, ali zašto moraju nametati svoju seksualnost? Zaista ništa protiv, ali gdje je nama naša hetero parada?

• Organizira se hetero povorka ponosa

Dosta dugo sam živio u uvjerenju da se ovim argumentima nitko ozbiljan ne bi trebao baviti jer, osim što se jezično-stilski takvima prikazuju, u gore navedenim verbalnim ispadima obično nema ničeg argumentativnog ni misaono suvislog. No, ovi uljuđeniji, pristojniji homofobi ad nauseam ponavljali su te svoje verbalne ispade, dovoljno dugo da je nekim ljudima, i to nemalom broju, ipak ušlo u uho. Upravo dok pišem ove retke, pod palicom zagrebačkog političkog marginalca Alina Kavura, na društvenim se mrežama ekipa ozbiljno organizira da ove godine, negdje najesen, okupi prvu hetero povorku ponosa. U redu je ako ne znate tko je Alin Kavur, i on je sam toga svjestan pa posvuda napominje da je onomad glumio (dosta loše, ako smijem primijetiti) maloga Dadu u legendarnim Smogovcima.

I dok je Dado mnogima bio simpatičan lik, ‘glumac’ koji ga je utjelovio nije se baš proslavio. Ni osobitim uspjehom u glumi ni činjenicom da je posljednjih nekoliko tjedana k sebi privukao žgadiju koja u zatvorenim grupama komentira kako bi gejeve na ulici trebalo polijevati vrućom vodom. Ne umišljam si da ću na njih nekako utjecati razgovorom, apelom na razum ili filozofskom analizom. Takve, kao odgovorni građanin, prijavim policiji. No, primjećujem da je među našim, seksualno i građanski nepismenim narodom, narativ o zaštiti djece, hetero ponosu i povorkama ‘normalnih’ uzeo maha.

• Zašto o ovoj besmislici ipak moramo razgovarati?

Nije taj argument nepopularan ni među mladima koji su, prema posljednjem istraživanju, ipak sve progresivniji po pitanju seksualnih i rodnih manjina. Štoviše, osobno poznajem i pripadnike LGBTIQ+ zajednice koji, nećete vjerovati, zastupaju ovo stajalište. Oni su zadovoljni životom u četiri zida, neki od njih i malo izvan ta četiri zida, ali povorke ponosa, ‘paradiranje’ i ‘golotinju’, kako to često znaju reći, ne podržavaju. Jedan naš gej influenser javno je priznao da ne podržava LGBTIQ+ povorku ponosa navodeći cijelu lepezu kontroverznih razloga zašto, pa navukao kritike na sebe. Zbog takvih ljudi, nenasilnih, ali, nažalost, needuciranih; njihovih obitelji, prijatelja, poznanika i obožavatelja; zbog njih želim se upustiti u – dosad sam vjerovao – nepotrebno objašnjavanje zašto hetero povorka nema smisla. Zbog toga što ovi kao umjereni i kao pristojni često sa sobom, svjesno ili ne, povuku hrpu nasilnika i štetočina najgore vrste, moram se osvrnuti na ovo pitanje.

Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Ovi što sam ih nazvao pristojnijim homofobima^[i] ne razumiju^[ii] što je to LGBTIQ+ povorka ponosa, što ona predstavlja, kako i zašto je nastala, zašto se i danas održava i treba održavati. Kako to ne razumiju, pitaju se, neki od njih, zapamtite, sasvim ozbiljno, zašto nema hetero povorke ponosa. Osoba koja razumije što LGBTIQ+ povorka ponosa predstavlja shvaća zašto je hetero povorka ponosa, u najmanju ruku, suvišna. Recimo da si uzimam za cilj educirati što više takvih osoba. Za ove druge, mrzitelje i nasilnike, spasa nema, a i da i ima, od nas uzornih građana nitko ne bi trebao očekivati da se, nauštrb vlastitog mira i zdravlja, bavimo tim šljamom.

• LGBTIQ+ povorke ponosa – kada, kako i zašto?

Vratimo se u 1969. godinu u New York. Biti gej, lezbijka ili trans osoba tad je bilo ilegalno. Okolina je bila neprihvaćajuća i konzervativna znatno više nego danas, a jedina mjesta na kojima se LGBTIQ+ zajednica mogla okupiti, relativno sigurna od uznemiravanja, bili su gej barovi. Jedan od tih barova, desetljećima svjetski poznat, bio je i The Stonewall Inn u Greenwich Villageu. Taj je bar, kao i drugi gej barovi, koliko god sigurno mjesto za LGBTIQ+ osobe, često bio meta policijskih racija.

Jedna od njih dogodila se u ranim jutarnjim satima 28. lipnja 1969. Devet policajaca ušlo je u bar. Uhitili su konobare zbog toga što su navodno služili alkohol iako bar nije imao dozvolu, a nekolicinu gej i trans osoba uhitili su, po tadašnjoj zakonskoj osnovi, jer nisu imali barem tri komada odjeće prikladna svom rodu i spolu. Bila je to treća racija u nekom gej baru Greenwich Villagea u dosta kratkom periodu. Posjetitelji bi se obično razišli, no te večeri, ogorčeni što im se oduzima malo slobode koju su uživali u natrpanim barovima, uzvratili su policiji.

Devet policajaca, nenaviknutih na otpor, nakon naguravanja s gejevima, lezbijkama i trans osobama, povuklo se u bar. Prosvjednici su uspjeli, navodno, i zapaliti bar, prije nego li je stiglo policijsko pojačanje, ugasilo požar i rastjeralo svitu. Narednih pet dana u ulici Cristopher, u okružju Stonewall Inna, LGBTIQ+ zajednica je prosvjedovala. Po prvi puta onako zapravo kao zajednica. Iako su ranije postojali prosvjedi i marševi gej osoba, po prvi puta su se gejevi, lezbijke i trans osobe ujedinile oko jednog cilja. Prva povorka ponosa održana je na istom mjestu 1970. godine kao komemoracija Stonewall prosvjeda.

Od tada, svake godine New York komemorira mjesto na kojem je sve počelo i ljude koji su sve pokrenuli. Osam godina kasnije, 1978. u San Franciscu po prvi put, na povorci ponosa, vidimo zastavu duginih boja koja je danas neizostavna identifikacijska odrednica na povorkama ponosa. Danas, više od 40 godina kasnije, povorke ponosa održavaju se diljem svijeta. Gejevi, lezbijke, trans, nebinarne, queer osobe i njihovi prijatelji izlaze na ulice iz mnoštva razloga; da osvijeste nasilje kojem su izloženi zbog svojeg rodnog identiteta ili seksualne orijentacije, diskriminaciju koju proživljavaju, prava koja nemaju. Nekažnjavanje nasilnika koji su prebijali ili ubijali LGBTIQ+ osobe, prisilna kastracija, mentalni problemi i suicidalnost uslijed odbačenosti, nemogućnost vjenčanja, zasnivanja obitelji, udomljavanja ili posvajanja, nemogućnost pravne promjene spola na dokumentima, strah od diskriminacije u školi i na poslu, strah od izbacivanja iz roditeljskog doma, samo su neki od razloga zbog kojih se jednom godišnje prosvjedovalo i još uvijek se prosvjeduje na događaju koji se globalno naziva povorkom ponosa. Povorka ponosa je, dakle, prosvjed za prava, vidljivost i humanost LGBTIQ+ osoba.

• Hetero povorke ponosa imamo svakog dana

Heteroseksualni parovi, izuzmemo li razdoblje prohibicije, otkad je barova, u njima se slobodno zabavljaju, piju, upuštaju u intimne odnose. Ako i dožive policijsku raciju, nitko im ne gleda u gaće niti ocjenjuje koliko su androgini komadi odjeće koje imaju na sebi. Najnormalnije se vjenčaju, posvajaju ili udomljuju tuđu djecu, ako vlastite ne mogu imati. Na ulici izmjenjuju nježnosti bez straha od batina i smrti. Muškarce nitko prisilno ne kastrira samo zbog njihove želje da  spavaju sa ženama, ‘macho’ i ‘femino’ rodni identiteti kod njih se poštuju, u školi i na poslu uživaju i bolju reputaciju ako imaju partnera ili partnericu, a roditelji ih ne izbacuju iz kuće zato što imaju simpatiju u srednjoj školi.

Svi razlozi iz kojih se povorke ponosa već više od pedeset godina održavaju diljem svijeta, sva uskraćena prava, nasilje i diskriminacija, nisu primjenjivi na heteroseksualne osobe. Ni u jednom dijelu povijesti nisu bili ugrožene zbog svoje seksualne orijentacije i nikada im ništa zbog toga nije nedostajalo. Sam koncept hetero povorke ponosa time je neodrživ jer povorka ponosa, ako ćemo je, kako to homofobi rade, uspoređivati s LGBTIQ+ povorkom, mora biti prosvjed. Prosvjed za što? Kada mi netko donese validan odgovor na to pitanje; kada ga bude mogao elaborirati a da pritom ne omalovaži gej, trans i queer osobe, da ih ne dehumanizira, negira njihovo postojanje ili promiče nasilje nad njima; kad se to dogodi, prihvatit ću hetero povorku ponosa.

Ako ima još onih nesretnika koji žele shvatiti, ali im i nakon ove cijele litanije nije jasno, dopustite da ilustriram što to znači da hetero povorku imate svakog dana. Heteroseksualci svoju povorku imaju svaki put kad se vjenčaju pa slave trubeći autima ulicama grada, svaki put kad krste svoje dijete, kad ga posvoje ili udome, kada se uhvate u javnosti za ruku, u kinu uzmu ljubavno sjedalo, kada rezerviraju stol za dvoje, kada se okolina njihovoj ljubavi divi, kada svećenik dođe blagosloviti njihov dom, kad o njima pišu knjige, snimaju filmove i serije, bajke i basne, pišu pjesme i snimaju megahitove. Svaki put kad se to dogodi, svaki put kad ove stvari učinite i nitko vam ne prijeti, nitko vas ne ošamari ili ne prebije, nitko vam ne ispriča da su njegovog poznanika zbog toga cipelarili dok jednom zauvijek nije prestao disati. Svaki taj put imate svoju hetero povorku ponosa.

• Bilješke

^[i] ‘Pristojan homofob’ dosta je očit oksimoron. Ovo razgraničenje radim isključivo da objasnim razliku između onih koji su nasilni i agresivni i onih koji to nisu. Nazivam ih pristojnijima jer se među tom skupinom, duboko vjerujem, mogu naći zaista pristojni ljudi koji su needucirani, neupoznati i ne razumiju. Upravo se njima obraćam ovim tekstom.

^[ii] Jasno, ima među njima i onih koji ne žele razumjeti, no takvi nas ne interesiraju. Interesira nas, uvjeren sam, velika skupina ljudi koja ne razumije jer nije dobila adekvatnu priliku, nikad o tome nije razmišljala ili je cijeli život bila okružena homofobima.