Zašto je Piletić morao otići odavno: Lik i djelo premijerove uzdanice

Korisnici socijalnog sustava, oni koji trebaju podršku i o kojima se država obvezala brinuti, svoja prava u vrijeme ministra Piletića morali su tražiti na sudovima. Osobne asistente zaštitio je Ustavni sud, a prava ljudi koji su umrli ne dočekavši inkluzivni dodatak oglednom je presudom zaštitio Upravni sud u Zagrebu. Mila Moralić upozorava na sustavnost kaosa u korištenju proračuna teškog 12 milijardi eura kojim je upravljao - profesor povijesti od osobnog premijerovog povjerenja.

• Naslovna fotografija: Marin Piletić (Matija Habljak, Slavko Midžor / PIXSELL)

• Autorica je nagrađivana televizijska novinarka i urednica.

Niti je 2025. dobro završila, niti je 2026. dobro počela za Plenkovićeva ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića. Posebno se to odnosi na ovaj posljednji dio dugačkog naziva njegova resora – socijalnu politiku.

Iako je pozornost javnosti i medija posljednjih dana uglavnom bila usmjerena prema starom ministru s novim resorom – Tomislavu Čoriću, a Piletić se „utopio“ u pregovorima sa sindikatima o visini osnovice, pitanje socijalne politike „mladog i elokventnog“ ministra (kako ga je opisao sam premijer) zaslužuje posebnu analizu. Jer ove dvije posljednje stvari – rušenje dijela Zakona o osobnoj asistenciji na Ustavnom sudu te nepravomoćna presuda Upravnog suda o isplati zaostalih inkluzivnih dodataka nasljednicima preminulih osoba – samo su vrh sante leda u koju je Titanic udario. Pod morem se i dalje skriva veliki sustav koji svoje korisnike ne vidi i ne čuje.

Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku zaista su se čekali godinama. Epohalni iskorak, ponavljali su ministri, savjetnici i razni pomoćnici dok su korisnici s nestrpljenjem iščekivali slova zakona koja su napokon trebala urediti njihova Ustavom i konvencijama zajamčena prava i donijeti im više onog bazičnog ljudskog dostojanstva za kojim osobe s invaliditetom svakodnevno čeznu. Tim je tragedija ovih loših zakona još veća jer, ako se već toliko čekalo, zašto se barem ove vrlo predvidljive loše posljedice nisu uzele u obzir?

U političkom smislu resor rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nije neka nagrada. Sindikati, umirovljenici, socijala… skupine kojima „nikad nije dosta“. No, resor je to i s najvećim proračunom – 12,9 milijardi eura s kojim se dotad široj javnosti nepoznati gradonačelnik Novske 2022. godine, bez ikakve samokritične zadrške, uhvatio u koštac. Iako najveći dio proračuna odlazi na mirovine (u 2026. godini 10,2 milijarde), Vlada se hvalila i kako se dio za socijalu sustavno povećava – sve do 1,5 milijardi u 2026. godini.

• Naslijeđena reforma sustava

Po struci profesor povijesti te hrvatskoga jezika i književnosti, Piletić je u HDZ-u od 16. godine, a obnašao je nekoliko lokalnih dužnosti. Na Markov trg lansiran je nakon što je Josip Aladrović, tada pod istragom, a danas pod optužnicom, bio prisiljen napustiti Vladu. Prisegnuo je s: „Tako mi pomogao Bog i sveti Josip“.

Piletić je od svojeg prethodnika naslijedio reformu sustava socijalne skrbi, paket od sedam zakona i tri nacionalna plana, s ciljem „transparentnog, učinkovitog i pravednijeg sustava socijalne skrbi, usmjerenog na korisnike“. Ukinuti su centri, a osnovan Zavod za socijalni rad; sve je postalo centralizirano. Ministarstvo se pohvalilo da su izmjene na radnim skupinama donesene jednoglasno, no s prvim problemima dosjetili su se „epohalne“ ideje da se djelatnicima zabrani bilo kakvo istupanje u javnosti. Tako su u naše redakcije počeli stizati anonimni mailovi koji govore o strašnim problemima u sustavu, ponajviše o nemogućnosti izmještanja djece iz problematičnih obitelji jer za njih nema smještaja. Najviše pažnje izazvao je „krik“ veteranke rada u socijalnoj skrbi Valerije Kanđere, koja je dobila opomenu pred otkaz zbog Facebook objave da nema kamo s autističnom djevojčicom u Zagrebu. Tek nakon velikog medijskog interesa smještena je u Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj. Privremeno, rekli su. Šest mjeseci kasnije mediji su objavili da je dijete i dalje tamo, a nakon incidenta s paljenjem madraca u kojem je teško opečen dječak, otkrilo se da je u ustanovi koja uopće nije namijenjena smještaju djece trenutačno čak 20 štićenika. I dalje se šuti. Postoji inicijativa „Od šutnje do promjene“ zaposlenih u socijali koja anonimno govori o problemima. Šalju priopćenja, a mediji ih, i to rijetko, snimaju s leđa, u kapuljačama.

U iščekivanju dvaju ključnih zakona, o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku, krajem 2022. organiziran je prosvjed u Zagrebu koji će ostati zapamćen po sramotnoj izjavi Helene Melovnik Zrinjski, koja se predstavila kao voditeljica građanske inicijative „Pomozimo djeci s invaliditetom“, a koja je rekla da je bolje biti unutra na toplom s ministrom te da joj je žao djece s invaliditetom koja su vani na hladnoći zbog svojih roditelja. Na toj se izjavi za medije, možda najbolje do tada, vidjela slika Piletićeva socijalnog dijaloga. Ministar na toplom s bliskim udrugama, čiji su neki čelnici članovi HDZ-a, a vani nezadovoljnici, umorni i frustrirani od nemoći da pomognu svojoj djeci i sebi, do te mjere da tresu ogradu na Markovu trgu, a Vladi pokazuju srednji prst. Ta je slika postala vrlo simptomatična za resor socijale i u godinama koje slijede. Uz veliki problem jer ministar koji blokira svaku kritiku i radi samo s onima koji kimaju glavom, svoje korisnike zapravo niti vidi, niti čuje.

• Korisnici umirali bez rješenja

S prvim nacrtom Zakona o osobnoj asistenciji postalo je jasno da se isključivanjem djece čiji roditelji imaju status njegovatelja čini ogromna nepravda. Ministarstvo je stavljalo naglasak na proširenje broja korisnika. Na sva pitanja kamo će se na tržištu naći toliko asistenata uz takve naknade, nije bilo jasnog odgovora. Na uvjeravanja da je odredba diskriminatorna i ustavno vrlo upitna, odmahivalo se rukom. Zakon o inkluzivnom dodatku za sobom je vukao niz administrativnih zapreka, nije bilo ljudi, kasnilo se sa svakim korakom primjene, a korisnici su počeli umirati, a da nisu dočekali rješenja. Ili su s rješenjima umirali, a da nisu dočekali isplatu zaostataka. Obitelji su negodovale, a sustav je reagirao kruto. „Ne može se mrtva osoba vještačiti“, poručivao je ministar, slučajno ili namjerno zaobilazeći činjenicu da se vještače papiri, a ne osoba.

Prema raspoloživim podacima, 105 tisuća osoba u Hrvatskoj još čeka rješenje o inkluzivnom dodatku. Petnaest tisuća osoba preminulo je čekajući, a na sud je zbog toga poslano 226 tužbi. Nepravomoćna presuda u tzv. oglednom predmetu nalaže državi da, utvrdi li se u postupku da je preminula osoba imala pravo na inkluzivni dodatak, njezinim nasljednicima isplati zaostatke od dana podnošenja zahtjeva do dana kada je osoba preminula.

U međuvremenu stanje u podružnicama naočigled čitave javnosti kolabira smrću 15-godišnjeg dječaka koji se ugušio pizzom, sam u sobi, iako je morao biti pod nadzorom. I tada je reakcija Piletićeva tima zgrozila javnost. Državna tajnica Marija Pletikosa izjavila je: „Mi smo ovaj slučaj doživjeli kao jedan od uobičajenih slučajeva, događa se da korisnici preminu.“ Slučaj je sve samo ne uobičajen – optužnica je obuhvatila četvero djelatnika i ravnateljicu koja je slučaj pokušala zataškati. Objekt je zatvoren uz obrazloženje da „postoji mogućnost bolje organizacije rada jer Rijeka ima drugih objekata u kojima može pružati uslugu smještaja.“

Sve su to ekscesi koji se žele prikazati kao problem koji je stalno prisutan, ponavljao je ministar. Novi „eksces“ dogodio se početkom godine kada je nakon dvodnevne vikend javne rasprave osnovica za zajamčenu minimalnu naknadu narasla za 10 eura. Piletić se pravdao da možda, eto, nije puno, ali znači, a pred kamere je u napadačkom stavu izašao sam Plenković. Održao je školicu o dezinformacijama jer „nisu rasle naknade za 5 ili 10 eura kako su zlonamjerno pisali mediji, već osnovica“. Kad se, međutim, ispostavilo da je jedino internetska stranica Vlade objavila (pa obrisala) „fake news“ o povećanju od 10 eura, Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske tražili su premijerovu ispriku. Nije se dogodilo. Očito niti neće. I dalje je moto: ako ne pričamo o njima, problema nema. Čak ni kada se odnose na one najslabije u društvu koji ovise o nama.