Zatočenik Studentskog centra u Zagrebu. Zaboravljeni biser Bauera i Haberlea

Francuski paviljon, ekstravagantno umjetničko djelo i vrijedan eksponat u centru grada, čak ni nakon obnove gotovo ne postoji u svijesti Zagrepčana, a još manje posjetilaca grada, piše Marina Pavković. Radi se o građevini koja zaslužuje društvenu osviještenost i punokrvan cjelogodišnji život, no za to je potrebno iznova razmotriti svrhu i budućnost Studentskog centra.

• Naslovna fotografija: Francuski paviljon u Zagrebu (Vintage Zagreb)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

Stvarna i društvena (ne)vidljivost iznimnih arhitektonskih dijela, koja se fizički nalaze u sredinama ograničenoga režima korištenja, tema je ovoga, a vjerojatno i nekolicine budućih tekstova. Prvi od njih bavi se Francuskim paviljonom, svojevrsnim “zatočenikom” Studentskog centra, koji je 1937. godine podignut na prostoru tadašnjeg Zagrebačkog zbora, a današnjeg Studentskog centra.

U skladu s trendovima svjetskih izložbi, poput onih najvećih u Londonu ili Parizu s kraja 19.stoljeća, a na inicijativu tadašnjega gradonačelnika Milana Amruša, u Zagrebu je početkom 20. stoljeća osnovano društvo Zagrebački zbor. Altruistički, bez lukrativne namjere. Svrha mu je bila jačanje proizvodnje domaćih obrtnika i prometa roba, uključujući promet ljudi koji danas zovemo turizmom. Bilo je to 1909. godine. Uslijedile su izložbe. Prva već 1910. godine.[1]

Protekom vremena, na izložbenom prostoru omeđenom ulicama Martićeva, Bauerova (tadašnja Klaonička), Lopašićeva i Tomašićeva, vlastite paviljone je imalo tridesetak domaćih tvrtki, uz nekoliko nacionalnih paviljona. Stvoreni su uvjeti za prvu veliku izložbu održanu 1922. godine. Ustalio se ritam sajmovanja dva puta godišnje, u proljetnom i jesenjem periodu koji, se uz prekid nekoliko ratnih godina, zadržao sve do najpotentnijih dana Zagrebačkoga velesajma, kada je sajmovanje već preseljeno na drugu obalu Save.

Oglas tvornice Bothe i Ehrmann, smještene na lokaciji današnjeg Studentskog centra, u jutarnjem izdanju Obzora iz travnja 1924. (Obzor)

Kako je na prostoru površine 30.000 m2, s vremenom postalo tijesno, a popis izlagača se internacionalno ojačao, Zagrebački se zbor 1936. godine preselio u Savsku ulicu (današnji Studentski centar), na lokaciju koju je prije toga koristila tvornica ‘Bothe & Ehrmann’ u sastavu tadašnjeg koncerna Slavonija d.d. U sajamsku funkciju je stavljen i prostor stare remize (s druge strane Savske ceste) na kojem je danas Tehnički muzej.

Preseljenju su prethodile planerske pripreme i raspis natječaja 1935. godine. Odlukom žirija, u kojemu su među ostalima bili arhitekti Josip Pičman i Ignjat Fischer (tadašnji gradski vijećnik i član Izvršnog odbora Zagrebačkoga zbora), pobjedu je odnio rad Hinka Bauera i Marijana Haberlea. Prva izložba na lokaciji u Savskoj cesti održana je 1936. godine, mada je izvedena tek prva etapa planiranih gradnji, uključujući ulazni objekt recepcije uz nekoliko manjih paviljona i veliku izložbenu halu.[2]

Gradnja nacionalnih paviljona Njemačke, Francuske, Italije i Čehoslovačke (projektiraju ih strani arhitekti), zabilježena je i popraćena tekstovima u uglednim stručnim časopisima toga vremena.[3]

Francuski paviljon u izgradnji, 1936. godine. (Vintage Zagreb)

Zahvaljujući programskom zadatku (prema podlozi Haberlea i Bauera), kao i arhitektonskom oblikovanju Roberta Camelota (arhitektonski studio Jacques&Paul Herbe), te osobito inovaciji konstruktora Bernarda Lafaillea, na prostoru Zagrebačkoga zbora, na mjestu predviđene rotunde[4], nastaje Francuski paviljon, perjanica tehnološke inovacije toga vremena. Grad Zagreb postaje bogatiji za iznimno graditeljsko dobro koje značajem prelazi lokalne okvire.

Paviljon je u sajamskoj funkciji sve do 1957. godine kada Zagrebački velesajam seli u Novi Zagreb. Od tada je lišen izvorne funkcije, bez da mu je dodijeljena konkretna nova zadaća. Sudbinu su mu krojile okolnosti, a sve su imale zajednički nazivnik – prepušteno propadanju. Uz sporadična događanja uglavnom je služio kao spremište, najčešće scenskog materijala obližnjeg Teatra &TD. Nisu zaživjeli ni pokušaji revitalizacije i traženja njegove prenamjene u studentski klub, višenamjenski prostor ili izložbeni prostor.

Kada se 2007. konačno krenulo u istraživačke radove, objekt je več bio kardinalno zapušten i nesiguran za korištenje. (PIXSELL)

Tek 2003. godine uvršten je na popis zaštićenih kulturnih dobara (Z-0678) da bi 2007. godine, kada se konačno krenulo u istraživačke radove, objekt već bio krajnje nesiguran za korištenje. Fotografski dokumentirano stanje pred obnovu dokaz je kardinalne zapuštenosti i nepriličnoga tretmana u odnosu na invenciju i ambiciju njegova nastanka. Inovacija sam po sebi i namjena mu je bila prezentacija tehnoloških inovacija.[5] No, ne zadugo. Upleo se Drugi svjetski rat, a ni poraće ga nije mazilo. Paviljon je propadao, dijelom stoga što je, poput sličnih sajamskih građevina namijenjenih izložbama, rađen od jeftinog materijala s kraćim rokom trajanja, a dijelom zbog opće nebrige.

Tako je bilo sve do 2014. godine kada je pod vodstvom mr.sc. Alana Brauna (Arhitektonski fakultet u Zagrebu)[6], arhitekta s višestrukim iskustvom konzervacije i restauracije kulturnih dobara, napravljen djelomični faksimil. Donja zona je sačuvana, a gornji dio rekonstruiran. Sve u paviljonu i okolo njega izrađeno je u Zagrebu i okolici, što je vrijedno naglasiti.[7] Dokazana je i postojanost građevine za sljedećih pedeset godina uz odgovarajuće održavanje. Ugrađeno je podno grijanje čime je omogućeno cjelogodišnje korištenje. Sve je to koštalo, a košta i održavanje, jer se paviljon temperira – korišten ili ne. Stoga je tranzicija iz mrtvog kapitala u živuće tijelo produktivne namjene i kontinuiranog korištenje od osobitoga značenja. Kako radi arhitektonske, tako i ekonomske održivosti.

Obnovu Francuskog paviljona vodio je iskusni arhitekt i restaurator Alan Braun. (Zeljko Lukunic / PIXSELL)

Međutim, apsurdno je da Francuski paviljon, ekstravagantno umjetničko djelo i vrijedan eksponat na prostoru (ne samo!) Studentskoga centra, gotovo da ne postoji u svijesti Zagrepčana, a još manje posjetilaca grada. Da je tu, osvijeste tek oni koji zalaze na područje Studentskog centra po nekom drugom interesu ili zadatku. Na to prvenstveno utječe kontrolirani režim korištenja prostora na kojemu se nalazi, ali i njegova mikro lokacija u dubini prostornoga sklopa. Otkako je obnovljen i svečano otvoren 15. 10. 2014. godine u paviljonu se odvijaju povremena i prvenstveno izložbena događanja. Rijetko i neredovito. Posljednje među njima bilo je u svibnju prošle godine, kada su izložena ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2022. godini. Istoga se mjeseca, dogodio i svojevrsni incident s obzirom da su zaštitari SC-a pokušali spriječiti sudionike Spomen šetnje povodom 78. obljetnice oslobođenja Zagreba od fašizma (među kojima uz hrvatske organizatore i diplomatske predstavnike Izraela, Danske, Švedske, Slovenije i Austrije) da ispred Francuskog paviljona održe prigodni govor.[8]

No, s obzirom na to da je 600 m2 paviljonske površine obnovljeno za 9 milijuna kuna, od čega najvećim dijelom javnim novcem, te će protekom vremena (od obnove je već prošlo deset godina), nova javna sredstva trebati uložiti u održavanje, legitimno je i razumno učiniti paviljon vidljivijim i korištenijim, te svekoliko prisutnijim u funkcionalnom i društvenom smislu. A to već zalazi u domenu sadašnjosti i budućnosti Studentskog centra, kao okvira u kojemu egzistira.

Potreba valorizacije stanja građevnog fonda unutar sklopa Studentskog centra, kao i sagledavanje mogućnosti implementacije novih sadržaja, živo je prisutna desetljećima otkako je Studentski centar 1957. godine zaživio na prostoru nekadašnjeg Zagrebačkog zbora. Već sljedeće 1958. godine, projektni zavod ‘Plan’ izrađuje projekt uređenja, odnosno prilagodbe objekata potrebama Studentskog centra. Nastaje veliki studentski restoran te kino dvorana s pozornicom kapaciteta 1.100 sjedala. Njemačkom paviljonu su namijenili kulturne i informativne zahvate, a Francuskom plesni centar i eksperimentalnu scenu. No, financijska konstrukcija je bila prekratka.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Talijanski paviljon dobiva stalnog stanara – Teatar &TD. (Sandra Šimunović / PIXSELL)

Šezdesetih godina daljnjim je planiranjem uređenja prostora i sadržaja Studentskog centra, uz ostalo planirana gradanja nebodera od 16 katova za strane studente i gostujuće profesore, te dva paviljona za smještaj studenata. Planirane su sportska hala i zimska sportska dvorana, no od svega je tek rekonstruiran Češki paviljon u kojemu je uređena komorna pozornica za studentske tribine, a sedamdesetih je godina tamo nastao Multimedijalni centar. Paralelno Talijanski paviljon dobiva stalnog stanara ‘Teatar &TD”. Pripreme za Univerzijadu 1987. godine probudile su novu nadu. Prostorna studija ‘Urbanističkog instituta u Zagrebu’ nudi još jedan pokušaj rekonstrukcije u skladu s izvornim konceptom Bauera i Haberlea, a u kojemu se Francuski paviljon za tu priliku preuređuje u centralnu dvoranu za novinare. Ni od toga ništa.

Posljednja u nizu, ‘Prostorna studija Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu’, nastala je 2007. godine, pedeset godina nakon osnivanja Studentskog centra. Izradio ju je Arhitektonski fakultet u Zagrebu (urednica Hildegard Auf-Franić). U dokumentu je sagledana prostorno programska problematika, uvaženi su već postojeći planski materijali te ponuđena nova rješenja i sadržaji. Uz povijesni pregled prostora Studentskog centra, te njegovu građevnu baštinu, predložen je prostorni program i studija rekonstrukcije, koja je uključila promet te novu gradnju.

U prijedlogu rješenja željezničke pruge u zoni Studentskog centra su planirana četiri kolosijeka za gradski i prigradski prijevoz putnika, uz pretpostavku podizanja željezničke pruge na vijadukt u središtu grada, radi omogućavanja nesmetanog komuniciranja Donjega grada i Trnja u razini uređenog terena i nesmetanog i sigurnog odvijanja željezničkog prometa.[9]

Studija izgradnje temeljena je na valorizaciji prostora Savske 25 uz uvažavanje prostornih potencijala, postojećeg stanja i nerealiziranih natječajnih prijedloga za predmetnu lokaciju. U širem urbanističkom smislu na istoku je pretpostavljeno spajanje Sveučilišne aleje s Runjaninovom ulicom, kao i proširenje trase gradske željeznice dizanjem pruge na vijadukt. Novi sadržaji uz Savsku cestu, hotel za gostujuće profesore na južnoj strani ulaza i zgrada uprave na sjevernoj, slijede koncept natječajnog prijedloga Haberlea i Bauera iz 1936. godine.  Uz Runjaninovu, kao buduću sveučilišnu aleju, predlaže se podizanje hostela za strane studente u duhu već postojećih repera FER-a i FSB-a. Nova galerija SC-a smješta se uz Runjaninovu čime se otvara široj gradskoj populaciji, dok se uz Crnatkovu lociraju sportski i plesni centar, kao i podzemna garaža.[10]

No, i studije stare. Proteklo je već 16 godina otkako je napravljena. U međuvremenu se obnovio Francuski paviljon, studentska menza je izmještena na druge lokacije, a dogodio se i kampus na Borongaju. Okolnosti su se promijenile. Potrebna je revizija datosti, deficita i na njima mogućih starih/novih rješenja.

Nekoliko preostalih paviljonskih zdanja, među kojima su Talijanski paviljon (Dante Petroni, 1937.) u kojemu je Kazalište ITD, te Češki paviljon (Ferdinand Fencl, 1938.) u kojemu je Multimedijalni centar, kontinuirano funkcioniraju, mada promijenjene estetike. Sklop Talijanskog paviljona izgubio je izvorno zaobljeni toranj, koji je dodatno umotan u reklamu kazališta ITD koje ga koristi, te funkcionalno spojen s paviljonom u nastavku, dok je Češki kaskadni paviljon utopljen u funkciju i okoliš išaran grafitima. Dobra stvar je što se konzervatori zalažu za njegovu cjelovitu obnovu. Isto bi valjalo napraviti i s Talijanskim paviljonom (op.a), premda to u konzervatorskim smjernicama nije izrijekom navedeno. Fotografije izvornog izgleda oba paviljona, neposredno po otvorenju, ukazuje na nepravdu i degradaciju koja im je vremenom načinjena.

Češki paviljon 1938. godine kad je sagrađen (lijevo) i danas (snimila Marina Pavković)

U svom tom ‘miš-mašu’ ambiciozne prošlosti, letargične suvremenosti i mutne budućnosti, Francuski paviljon, kao pojedinačni prostorni identitet i vrhunsko djelo svjetske moderne, prostorno je nevidljiv, društveno pasivan i ekonomski neodrživ, te posve neutralnog utjecaja na konkurentni identitet grada Zagreba. Kao da ga nema. I to je činjenica koja traži mjere. Pa i radikalni pristup. Generalno rješenje i budućnost paviljona uklopljeni su u generalno rješenje Studentskog centra. Nesumnjivo je da bi prometnim otvaranjem, obnovom i interpolacijom deficitarnih sadržaja i Francuski paviljon postao vidljiviji i dostupniji širokoj javnosti.

Poput izložbeno srodnog Umjetničkog paviljona na Trgu Kralja Tomislava, čija konstrukcija je dopremljena s Milenijske izložbe u Pešti  1896.godine, Francuski paviljon također zavrjeđuje društvenu osviještenost i punokrvan cjelogodišnji život. Bilo bi zanimljivo provesti anketu o upoznatosti šire javnosti s postojanjem i značajem Francuskog paviljona. Rezultat bi vrlo vjerojatno bio porazan, ali i koristan za dodatno buđenje svijesti sveučilišne i gradske administracije.

Prometnim otvaranjem, obnovom i interpolacijom deficitarnih sadržaja, i obnovljeni bi Francuski paviljon postao vidljiviji i dostupniji široj javnosti. (Marina Pavković)

Premda je Studentski centar pod upravom Zagrebačkoga sveučilišta, nalazi se na prostoru grada Zagreba koji ima legitiman interes (u konačnici sufinancirao je i njegovu obnovu) posredno utjecati na revitalizaciju kao posljedicu rekonstrukcije vrijednoga prostora u njegovom širem centru. Pa i razmatranje svrhe i budućnosti Studentskog centra iz pozicije promjene prostorne paradigme u odnosu na postojeće stanje u kojemu je Francuski paviljon, njegov najvrjedniji eksponat, zatočenik prostornog konteksta. “Oslobađanjem” bi Francuski paviljon bljesnuo u punom sjaju arhitektonsko inženjerskog potpisa. Bez opasnosti da ugrozi ionako znatno promijenjenu funkciju Studentskog Centra.  Otvaranjem bi oko “Francuza, Talijana i Čeha” mogao i trebao bi niknuti novi deficitarni sadržaj i oplemenjeni, ali otvoreni javni prostor. Život en général.

• Bilješke

[1] ‘Zagrebački zbor kao poveznica hrvatskog i europskog gospodarstva (1922.-1940.)’, G. Arčabić, 2013.

[2] Radi se o nekadašnjem paviljonu “F”, pri čijoj izgradnji 1936. godine je korištena patentna drvena konstrukcija (Stephan-lukovi), prenešena iz ‘Trgovačkih paviljona’ prvotne lokacije Zagrebačkog zbora. Paviljon F je služio kao skladište Studentskoga centra “sve do 1993. godine, kad su se krov i Stephan-lukovi urušili pod težinom snježnoga pokrivača”. (Izvor: Arhitektura Zagrebačkog zbora od 1910. do 1935. M. Bagarić, 2010.), da bi ga dokrajčio požar.

[3] “Stoga je visoku razinu kvalitete cjeline sklopa (u dobu nastanka 1936.-38.) primjereno razmatrati prosudbenim kriterijima za građevne ansamble suvremenih svjetskih Expo smotri, napose Pariške izložbe 1937. godine” (A. Laslo).

[4] Po definiciji rotunde su građevine kružna tlocrta i cilindrična oblika. Primjer rotunde je rimski Panteon ili crkva Sv. Donata u Zadru.

[5] “Koncipiran kao valjkasti monovolumen nepravilnog oboda, natkrit visećim krovom od samonosive čelične ljuske…paviljon je jedinstvena inženjerska inovacija i uopće prva primjena vitoperih konstrukcija za nosivu strukturu u visokogradnji (A.Laslo)”.

[6] Uz ime Alana Brauna veže se i recentna obnova kina Europa, kao i obnova Vitićevog sklopa u Laginjinoj.

[7] Francuski paviljon u Zagrebu – sudbina paviljonske arhitekture i iskustvo obnove zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra, Kvartal XI -1 I 2 – 2014

[8] Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, prostor Zagrebačkoga zbora, na kojemu su 1942. prekinute sajamske priredbe, te nastavljene tek 1947. pod brandom Zagrebačkog velesajma, korišten je kao sabirni logor za nepoćudne na osnovu rasnih i fašističkih zakona.

[9] ‘Prostorna studija Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu’, 2007. ‘Gradski promet s obzirom na lokaciju’, mr.sc. Stjepan Kelčec-Suhovec,

[10] Ibid, ‘Studija izgradnje’, prof.dr.sc. Hildegard Auf-Franić sa suradnicima.